vrtko vjerovatno jeste bio nominalno katolik ali da je katoličanstvo zauzimalo značajnu ulogu u njegovom životu i djelu onda bi Tvrtko sigurno koristio simbol
Čini se da mu stric, koji se predstavljao kao zemaljska slika sv. Grgura, nije slagao s tim:
Božansku provenijenciju vlasti bana Stjepana II. Kotromanića snažno
emaniraju likovni prikazi na šest vrsta njegovih novaca: u duhu starih bizantskih
shvaćanja na njima je s jedne strane prikazan vladar, a s druge Isus Krist.
Na aversu se nalazi ban s atributima ovozemaljske vlasti: u stojećem položaju s
mačem u desnoj i žezlom (
u obliku križa ili s
križem kao završetkom) u lijevoj
ruci,
ili na prijestolju s mačem preko koljena.
A da vidimo kako se Tvrtko, kojem je krst, navodno, bio stran titulira:
Jasno se to pokazalo
nakon Tvrtkove pobjede nad postrojbama kralja Ludovika u župi Plivi
1363., kada se, darujući Vukcu Hrvatiniću za zasluge stečene tom prilikom
utvrdu Sokol, 11. kolovoza 1366. titulirao:
“Az’ rab’ b(o)ži i s(ve)toga Gr’gura a
zovom’ gospodin’ ban’ Tvr’tko.”135 Ta intitulacija - kako je istaknuto – rabljena je
u unutarnjoj upotrebi, i teško se oteti dojmu da je imala ulogu konfesionalnopolitičkoga
“glasnogovornika” nepoželjnog izvan Bosne.
(Oba citata iz: D. Lovrenović, Krist i Donator: Kotromanići između vjere rimske i vjere bosanske...)
Zanimljivo da je Farlati i za za Tvrtka napisao "da se zapleo u grčka vjerovanja, u šizmu", što bi, opet moglo asocirati na istočni ćirilometodski obred Crkve Bosanske. Osim toga u rukopisima bosanske crkve, slike svetaca i evanđelista nisu iznimka, što opet ukazuje da su latinski izvori koje bosanske heretike optužuju za prezir prema starozavjetnim patrijasrsima i križu tendenciozan i pogrešan:
Ima li u bosanskim rukopisima potvrda za tvrdnje latinskih izvora o tome
da bosanski heretici preziru, osuđuju, “proklinju” Stari zavjet, s njim i Mojsijev
zakon kao djelo đavolje, te da patrijarhe i proroke proklinju. Nema. Jer -
dva najvažnija rukopisa Crkve bosanske - zbornik Hvala krstjanina i Mletački
zbornik, koji sadrže čitav Novi zavjet, to opovrgavaju tekstovima Dekaloga i
slikama Mojsija. Zbornik Hvala krstjanina sadrži još čitav Psaltir s pridodanim
“biblijskim pjesmama”.
U Mletačkom zborniku - u zastavi na početku
Dekaloga nalaze se dva romba okružena stiliziranim cvijećem; u desnom je
nacrtan lik Mojsija (s auerolom) koji desnom rukom pokazuje na Krista, u
lijevom rombu, okružena simbolima. Donji prostor izvan rombova ispunjen je
trima likovima: dvama anđeoskim i jednim ljudskim, bradatim i bez auerole,
koji sklopljenih ruku na molitvu upire pogled u Mojsija. Uz zastave teče tekst
u kojem središnji dio citira iz Druge knjige Mojsijeve gl. 3, a početak i kraj
natpisa kombinirani su s dijelovima drugih pasusa iste glave, spominje se bog
Abrahamov, Isakov i Jakovljev (Šidak, 1957.: 147.). Te činjenice pobijaju kao
netočnu tvrdnju da bosanski krstjani proklinju patrijarhe i ujedno pokazuju da
je Crkva bosanska u 14. i 15. stoljeću u svojim knjigama imala tekst Psaltira i
Dekaloga i da je priznavala starozavjetne patrijarhe: Mojsija, kojega je štovala
kao sveca (jer ima auerolu).
(Anica Nazor,
RUKOPISI CRKVE BOSANSKE)
Što se mene tiče, ja ne bih dizao spomenik niti jednom srednjovjekovnom kralju ili kraljici, vojvodi. Mislim da imamo više zaslužnih književnika, glumaca, državotvoraca iz ZAVNOBiH-a i drugih kojima bi se mogli podići spomenici, a ne vladaru, u čijem bi smo se vremenu sojećali kao potpuni stranci, odnosno bili izrabljivani kao kmetovi u ime Boga.
