Zna li neko nešto o ovome (mada ne polažem prevelike nade):
Zločin se desio 70-ih godina. Čovjek iz Crne Gore, zvao se Branko Keković, to znam sigurno, ubio je iz pištolja u Beogradu nekog funkcionera. Zatim je sjeo na voz, vratio se u Titograd i predao se policiji. Kasnije se ispostavilo da se radilo o osveti, taj iz Beograda je skrivio smrt nekog Kekovićevog, mislim čak da se radilo o nesređenim računima iz rata.
Ovo bi mi mogao odgovoriti samo neko ko se sjeća toga, na internetu nema ništa, nemojte se truditi.
Našao sam.
Branko Keković je bio inspektor SUP-a u Titogradu. U Beogradu je 18.januara 1975.hicima iz pištolja usmrtio Jakšu Vuletića, u haustoru zgrade u Ulici generala Ždanova, gdje je Vuletić stanovao. Jakša Vuletić bio je kapetan JNA u penziji i vojni invalid iz rata, ugledan mjesni aktivista. Keković se vozom vratio u Titograd i predao. U početku nikome nije bilo jasno šta bi moglo stajati iza ubistva mirnog starijeg čovjeka od strane policijskog službenika, sa kojim se po svim indicijama nikada u životu nije susreo. No, Keković nije dugo držao istražne organe i javnost u neizvjesnosti, već je ispričao potresnu priču o tridesetogodišnjem traganju za namirenjem krvi, zaostalom iz rata. Keković je bio izdanak siromašne i brojne crnogorske porodice, čiji su članovi u ratu listom bili u partizanima. Najstariji brat Veljko, španski borac, poginuo je u martu 1942.u borbi sa četnicima Baje Stanišića. Dvije godine kasnije Branko je iskopao njegov grob i našao bratovu lobanju izbušenu mecima. Malo-pomalo, saznao je i da mu je brat mučki ubijen, zavezan za drvo i izrešetan rafalom. Kao ime četnika koji je povukao obarač spominjao se Jakša Vuletić.
Rat se završio, godine i decenije koje su prolazile, kao i borba za život, zaposlenje i podizanje porodice, učinile su da uspomena na bratovu smrt prestane biti opsesija inspektora Branka Kekovića. I ko zna kako bi sve prošlo, i da li bi prokletstvo krvi nenamirene uništilo dva života, budućeg ubijenog i ubice, i njihovih porodica, da nije bilo slučaja. Jednog jesenjeg popodneva 1974., u banalnom razgovoru na poslu, neko od kolega je kao uzgred spomenuo kako ubica Veljka Kekovića, Jakša Vuletić, danas uživa vojnu penziju u Beogradu. Branko je, uzbuđen, istog dana u telefonskom imeniku Beograda našao adresu Jakše Vuletića. Otputovao je u glavni grad i danima motrio oko zgrade u Ulici generala Ždanova, dok mu djeca koja su se igrala oko zgrade nisu pokazala "čika-Jakšu". Keković je konačno skupio hrabrost i jedne večeri ušao za Vuletićem, koji se vraćao iz grada, u haustor, potegao stari pištolj koji je pokojni Veljko donio iz Španije, viknuo: "Čika-Jakša, nosim vam pozdrave Veljka Kekovića!" i pritisnuo obarač.
Tako je Branko Keković vratio krv staru preko trideset godina i predao se vlastima, da ispriča jezivu i pomalo nevjerovatnu priču i ponosno i skrušeno prihvati kaznu za svoje djelo.
??
. Navodno je bilo puskaranje oko kuce poslije i lik je iskrvario..tako nesto, to mi je ostalo u sjecanju ako neko zna vise detalja i ime lika i sta se zaista desavalo molio bih da objasni 