Forum Klix.ba

davno sam procitala obje, i za one koji namjeravaju uciniti isto, moj savjet je sljedeci: prvo procitati Hiljadu cudesnih sunaca, pa onda Lovac na zmajeve, jer u obrnutom slucaju, necete imati volje citati prvu nakon Lovca na zmajeve, koji je, po mom skromnom misljenju, znatno bolji i zanimljiviji.

Lovac na zmajeve je vrhunska - recimo ocjena 9.5/10
Hiljadu sjajnih sunaca, odlicna - 9/10
A planine su odjekivale, malo sam razocaran, fali nesto - zavrsnica pogotovo. Ocjena 6.5/10

mene je lovac na zmajeve, uz svu svoju pricu, natjerao na razmisljanje i malo su me sjebale te paralele..

imaš cara kojeg svrgne njegov rođak, pa dođu komunisti, koji opet navabe ruse, pa se protiv njih nadigne cijela zemlja, pa se međusobno porokaju, pa kad je sve otislo u totalno rasulo, pojave se ameri ko spasioci i dan danas afganistanci "uzivaju" pod tom njihovom slobodom..

i to sranje traje manje-vise od 1975.. zemlja je to sa dugom historijom, gdje se manje-vise normalno zivjelo i uzivalo..

i onda malo sracunam:
svrgavanje cara - brozova smrt
carev rodjak vlada - ono malo tavrljanja CK SKJ do 87. i izranjanja milosevica.. i onda krece haos, u cijeloj zemlji, konkretno u BiH.

U afganistanu se rokaju Paštuni, Tadžiki, Hazare, Uzbeki, a kod nas Srbi, Hrvati, Bošnjaci.. pa se onda međusobno prave savezi ovih ili onih, kako bi se razbila većina onih drugih - isto ko i kod nas.. Da bi se na kraju ukazali Talibani koji su im svima jebali znanje i doveli Amerikance..

Elem, 40 godina prošlo, kod njih još uvijek sranje.. kako kaže u "Hiljadu sjajnih sunaca" (parafraza): generacije su već odrasle koje ni ne znaju kako to izgleda život bez svakodnevnog raketiranja..

Znači, ostaje nam još 20 godina, i opet sranje..

Zanimljivo je to i sa aspekta međureligijskog sukoba u BiH i istoreligijskog sukoba u Afganistanu.. silovanja, masovna pogubljenja, protjerivanja.. Imalo bi se na tu temu i doktorat napravit..

Prvo sam pročito lovca i svidio mi se pravo.. Sunca su međutim još "dublja" jer protagonistice i pored sve silne želje i aktivnog pokušavanja (drugo je ono, kad junaci michela houellebecqa skontaju da im je život živi shit, ali ništa ne rade da to promijene) apsolutno nemaju kontrolu nad svojim životima i imaš tu agoniju iz koje nema izlaza bez sposobnog muškog čeljadeta na svojoj strani.. iz ugla prosječnog europejca, surovo do bola.. moglo se to razviti i u pravcu psihološkog romana, ali sva sreća pa nije..

Bestselleri su takvi da te ne ostavljaju po strani.. ja sam se poslije ove dvije knjige još više zainteresovo recimo za istoriju afganistana i recimo da mi nije van svake pameti da čovjek ode u taj Herat da vidi samo svojim očima kako to tamo izgleda (ne mora baš biti Kabul)..