Odnos izmedju sina i majke je poseban. To vidim najbolje iz primjera moje mame i moga brata. Hiljadu sam puta rekla da zeni moga brata nece biti lako, ne zato sto je moja mama vjestica, nego zato sto on ima jedan poseban status koji mu je mama godinama razvijala. Nisam ljubomorna, sa godinama sam pocela da razumijem svoju majku i njene rijeci "Ti si uvijek bila jaca i ti se mozes sama snaci". Mozda je to i zbog toga, sto su me i mama i tata sa 18 godina poslali dalje od kucnoga krova, na obrazovanje, u strani svijet gdje nisam nikoga znala i gdje sam prvo morala nauciti jezik. Necu lutati sa teme i pricati svoju zivotnu pricu, ali sada sam i ja necija supruga i moja svekrva zivi u istome gradu kao i mi i mogu se pohvaliti da imamo vise nego dobar odnos

. I svekrva je majka, koja za svoj dijete zeli samo najbolje, cak i kada je on ozenjen covjek. Zeli ga zastiti od svega, mislim na stvari koje jedan normalan porodicni zivot sa sobom nosi. Muskarci, koji su bili jako vezani za majku, kasnije se tesko nose sa odgovornoscu, koju moraju pri stupanju u brak , prihvatit. To znam iz licnoga iskustva i drago mi je da je ta faza kod nas brzo prosla

. Tek kada sam pocela studirati, imala sa vezu u kojoj on nije smio pisnuti od svoje mama. Mama je odredjivala do kada ce ostati vani, da li smije piti i pusiti i naravno da je bila protiv mene. Mene je krivila za njegove neuspjehe, za nepolozene ispite i ljubavnu komu. Tada je i ona mene zivcirala, najradije bi mu rekla da je papak, koji ne smije prstom mrdnuti prije nego sto mamu pita, ali sva sreca da je udaljenost ucinila svoje i da je ta veza prekinuta, jer mislim da tu nikave nafake ne bi bilo

. Najgore je osudjivati nekoga,koga i ne znas i kome nisi ni dala sansu da se predstavi i pokaze kakav je stvarno.
Sa suprugom mi je situacija bila malo drugacija.... Kod nas sve brzo desilo, ljubav, zaruke vec nakon 5 mjeseci, zajednicki zivot nakon 3 mjeseca, a nakon 4 godine smo dali i taj konacni potpis. Sve bi mozda ovo izgledalo savrseno, da suprug i ja nismo druge vjere, da ne zivimo u dijaspori u kojoj je primitivizam i nacionalizma jos vise izrazeniji nego kod nas u Bosni

. Naravno da sam se bojala reakcije njegove majke, reakcije njegove familije i nekih prijatelja, jer je i njemu i meni to bila posve nova situacija. Nasu vezu nismo tajili iako je njegova mama za nas saznala tek nakon tri mjeseca nase veze. Nase upoznavanje je bilo netipicno i mozda je zbog toga sve i izaslo na dobro. Naime upoznale smo se u WC dok je moj dragi muz grlio solju i oprasto se od duse, radi velike kolicine alkohola

. Sigurno da joj nije bilo lako prihvatit da sam ja druge vjere, da njen sin nece moci proci taj neki vjerski put koji treba, vjenacati se u crkvi, krstiti svoju djecu, kao ostala njegova braca, ali meni nikada nije dala do znanja da je to boli. Uvijek me je ispostovla u mojoj vjeri, spremala iftare kada sam postila, dolazila na bajramski rucak uvijek sa nekim malim ali prikladnim poklonom, pazila da ako za rucak pravi svinjetinu da meni napravi nesto drugi i da u frizideru ima uvijek ne svinjskih proizvoda, te za svaki moj ispit isla u crkvu i molila se za mene. Radi se o zeni koje ima samo 8 razreda osnovne skole, koja je odrasla u jednonacionalnoj sredini, koja sa drugim vjerama nije imala toliko kontakta i koja je kao jedan veliki vjernik, shvatila da je jedan Bog i da ljude ne treba razlikovati radi toga. Ne samo da mi je bila spremna pomoci u svakom trenutku, tacnije ispeglati ves, pocisitit po kuci, vec zna da se moze osloniti i ona na mene. Da cu je ja odvesti doktoru, da cu sa njom popiti kafu i saslusati njene probleme i nikada se nije naljuti na mene sto je kao snaha ne zovem "mama". Ona i ja smo to vec davno rijesile kada je ona sam rekla "Sine tebi je samo jedna mama u zivotu" i iako onakon svog tog odnosa, mogu da je ne persiram, jer za to nema potrebe, ipak joj sa tim mogu najmanje pokazati koliko je cijenim i postujem. Nikada se nije naljutila ako sam joj pomogla u kuhinji, niti mi je rekla da tu nema sta traziti, jer rucak kuhamo zajedno i uzivamo u tome.
Ne zelim sada da pokazujem samo divne stvari iako je njih vise, ali normalno da ima situacija kada me nazivcira, jer neke stvari ce biti onako kako je ona sebi zamislila, ali opet kazem da je to starija zena, koja je bolesna i sama i zato predjem preko toga. Od samoga pocetka sam se postavila prema njoj onako kako sam zelila da se on postavi prema mojoj mami i tako je i bilo. Njih dvoje imaju isto odlican odnos, vjerovatno i ona njega nazivcira, ali nazivciraju te vlasiti pa kako ne i tudji roditelji. Ja sam relativno mlada sa svojih 26 godina i susrecem se sa raznoraznim zenama koje sikcu protiv svekrve, ne samo kada smo mi zene tu, vec i pred muzevima i zaboravljaju da i one imaju majke i sigurno ne bi dozvolile da neko nesto takvo prica o njohovim mama. Sve je to pitanje tolerancije, a najmanje stvar emancipacije i nekog kofrcenja .... Moje misljenje je da ih treba saslusati, mogu dati jako dobar savjet i da covjek treba prihvatiti ono sto mu odgovara, a ostalo pustit da mu prodje kroz usi. Mozda je nas odnos takav jer je ona sama imala jako tezak zivot, gdje se sama brinula za svoju djecu i mogla se osloniti samo na svoja ledja i svojih 10 prstiju. Ostale snahe kazu kako sa njima nije imala bas takav odnos, ali i priznaju da su se one malo drugacije postavile prema njoj, znaci onako kako se vecina snaha postavi prema svekrvi i u prvih mjesec dana stavi sve granice. Kod mene je to islo postepeno... znala nam je u svojim krizama dolaziti u pola deset ujutro vikendom kada nam je skoro jedina mogucnost da se odmorimo

, znala je pokucati na vrata ne najavljena

, ali sam i to tolerirala, jer sam znala da je njoj najgore od kada joj se sin iselio iz stana. Sa njim je zivjela 27 godina, znala da kada dodje kuci neko ce je docekati ili da ce biti sama samo par sati, ali ce neko barem doci prespavati.... Sve to je od jednom nestalo i naravno da joj se bilo tesko snaci. Mozda to ne bi ni sama razumjela, da ja nisam otisla od kuce, da meni nije bilo samoj tesko u stranome svijetu i da moja mama,iako je imala moga brata pored sebe, nakon 15 dana od moga odlaska zavrsi u bolnici. U toj situaciji sam je vidjela kroz moju majku, kroz mene, kroz njegnoga sina i shvatila da ce se granice postavljati ipak kada dodje pravo vrijem za to. To vrijeme je vec davno doslo i postavljene su

. Naravno da nas posjeti 2 puta u sedmici i naravno da mi nedeljom odemo kod nje na rucak i naravno da ne smatram da je to precesto vidjanje, jer nije. Mislim da bi svako se malo vise trebao postaviti u njihovu situaciju, shvatiti njihovu bol i tugi kada jedno dijete ode... Naravno da je to sastavni dio zivota, ali kako sto je nama zajdnicki zivot na pocetku malo "tezak" isto je i njima "teska" samoca i konstatacija da vrijeme leti. Moju roditelji imaju odlican odnos sa njom, nikada nisu spomenuli vjersku razliku, jer su me odgojili da covjeka cijenim na osnovu nekih drugih stvari. Iako nas dvoje poticemo iz dva razlicita svijeta, iz razlicith klasa, jer u mojoj familiji je normano biti fakultetski obrazovan, nikada niko nije potcjenio njegovu majku. Sada kada idemo u Bosnu idemo svi zajedno, svi zajedno obilazimo Bosnu i svi zajedno uzivamo. Zato jos jednom mogu reci da je sve pitanje kompromisa, naseg stava i "politike" i zelje da neke stvari odigramo na jedan pametan nacin, a ne da idemo glavom kroz zid i postavimo partneru ultimatum JA ili ONA!!! Iskreno, kada bi mene neko postavio pred takav izbor, ja bi licno izabrala svoju mamu i mislim kada bi svako od nas to iskreno sebi priznao, onda bi manje bilo neslaganja svekrve i snahe i manje gorcine u bracnom zivotu
