Ocita je razlika u razmisljanu, kad se nades bez argumenata ti se samo rugas.Energični leptir wrote:I, gdje onda nestade svog tog silnog hrvatstva, kada Ivan Franjo Jukić bilježi da bosanski katolici ne znaju ni šta je Hrvat, a kamoli da sebe smatraju Hrvatima? A taj pamflet, napisan u duhu ideologije odurne nacističke kvazidržave NDH, kako bi se nekako - po direktivi ustaške države - učvrstilo novo političko hrvatstvo bosanskih muslimana, odnosno sačuvale stečene "rasne" privilegije, nikako nema težinu znastvenog rada, a pogotovo ne održava nekakavo iskonsko hrvatstvo u Bosni.
Hahahahahah... kako lupetanje loše informisanog putopisca, može u novim ideološkim(čitaj=nazi-rasističkim) okvirima postati pokazivanje "bliže veze naroda sa Zapadom"... pa makar ta bliskost značila i bliskost sa crnim đavolom. A on za tebe i nije tako crn, jelda, uljudbeniče?
Sve receno je i zapisano. Ne iznosim je ove cinjenice ni u koju drugu svrhu ovo nego u svrhu otkrivanja istine, a ti nisi tu da govoris valja li ili ne valja povijest, ona se dogodila, a ti mozes govoriti koliko hoces da su ti svi silni ljudi bili neuki, nesposobni, neinformirani, itd. Ovi tekstovi su postojali od davnina, zato ne uvaljuj te rijeci u usta onih koji su to zapisali davno prije ikakve NDH.
Zasto mi branis da kazem ono sto je bilo? Ocit ti je strah necega.
Navest cu par Jukićevih predhodnika i suvremenika.
Stari bosanski ljetopisac fra Nikola Lašvanin, rodom od Travnika, bilježi u svojoj kronici, da je »Rama u gornjoj hrvatskoj zemlji,koja se sada Bosna imenuje« (Jelenic, Kultura i bos. fraj., I., 72). Isti biljezi borbu katolika u Livnu protiv srpskog »pacare Stanislava«, koji je turskim fermanom htio katolike sebi podložiti i uzeti od njih silom vjerski porez. Međutim se domaći narod junački oprije i razori čak i mescemu. Lašvanin o tom veli:
Navališe Hrvačani i njihove mlade žene,
S palicama i s kamenjem...«
(Jelenić, spom. dj., I., 193).
Bošnjaci-katolici u Livnu po Lašvaninu su Hrvačani, Hrvati.
Član sutjeskog manastira Benić veseli se, što »grad Osijek Turci ostaviše i naši ga Hrvati uzeše« (Jelenić, Spom. djelo, II., 165). U sarajevskom muzeju čuvaju se »Pistule i Evanđelja... hrvatskim jezikom stumacene«, tiskane u Mlecima 1589., koje su u svojoj crkvi rabili olovski franjevci (Jelenić, spom. dj., II., 164).
Svoj jezik zovu hrvatskim fra Marijan Lekušić iz Mostara (»Bogoljubna razmišljanja«, Mleci 1730.), fra Filip Lastrić iz Očevja kod Vareša, povjestničar Bosne Srebrene (1700 - 1783.), glasoviti propovjednik fra Jeronim Filipović, rodom iz Rame. A ne smijemo zaboraviti ni bosanskog biskupa Ivana Tomka Mrnavica (1579 - 1639.). Djed mu je iz Bosne preselio u Šibenik. Ivan je god. 1627. tiskao »Iztumačenje obilnije nauka krstjanskoga od g. R. Bellarmina prineseno u jezik hrvatski«. On takoder prevodi »Život Margarite, bl. divice« u »hrvatsk jezik«. Pjesmu »Život Magdalene od knezov Žirova plemena Budrišića« počinje riečima:
»Hrvatice divice u zemlji hrvatskoj,
Mlade udovice u kući domaćoj...«
U XIX. stoljeću hrvatska misao sve više jača, osobito u redovima bosanskih franjevaca. Fra Martin Nedić, Tolišanin, u svom »Razgovoru vilah Ilirkinjah u pramalitje god. 1841.« glavno mjesto dodjeljuje vili Hrvatkinji, koja je ostale vile glavom nadmašila i koja im predsijeda. Ona poziva sve vile u pomoć Bosni, koju treba osloboditi (Jelenić, Spom. dj., II., 171).
Dopisnik iz Bosne, očito franjevac, piše u »Novinama dalmatinsko-hrvatsko-slavonskim« od 23. V. 1848. o prilikama u Bosni. Po njemu narod »bosansko-hrvatski« pišti i jadikuje u okovima ropstva. Zbor bosanskih franjevačkih klerika u Djakovu zaključuje 1855., da se njegovi članovi imaju usavršavati »u narodnom hrvatskom i u latinskom jeziku te inih potrebitih nauci«. Zbor odlučuje, da će kupovati »same knjige latinskim i hrvatskim jezikom pisane«. A kad je zbor preselio u Ostrogon u Mađarsku (1876.), doskora preinači pravila po kojima je, među ostalim, svrha zbora, da se mladež »usposobi i usavrši u potrebitih bogoslovnih i svjetskih znanosti, osobito u hrvatskoj književnosti«(Jelenić, spom. dj., II., 210-211 ).
Fra Mato Mikić, pisac sredinom XIX. stoljeća, zove bosančicu »bosanskim-hrvatskim pismom«. Poslije 1848. svud se Bosnom kroz više godina ori pjev: »Do dva, do tri dana, - Eto nama Jelačića bana« (Spom. dj., II, 211). Poletni fra Grgo Martić pjeva uz lies biskupa Sunjića g. 1860.:
"Teško domu bez ljubavi bratske,
Koi Bosni bez zemlje Hrvatske".
(Jelenić, spom. dj., II., 212).
Opisujući godinu 1866. i srbske pretenzije na Bosnu, veli Martić, »da se Hrvati u Bosni svog imena odreci neće« (Jelenic, spom. dj., II, 213). Jukić spominje, da se katolici u dolini Fočanke kod Dervente zovu Hrvačanima. Isto tako naziva donja Posavina katolike oko Gradačca i Modrice.
....premda biahu jedva minula dva mieseca što sam se iz dalekoga i dugoga puta talijanskoga vratio kući,odvažio sam se ipak zadovoljiti pozivu moga priatelja,jer već odavna biaše tajna moja želja zaviriti u susiednu Bosnu, odkuda su došli pradiedovi moji i toliko inieh porodicah hervatskieh;gdie se govori isti jezik kao i u nas, i koja nam je ipak, poradi različne vlade i upravljanja, dalja i stranija od Rima i Pariza......
.....U Jasenovcu,gdie utiče u Savu malena Una;što dieli u dvoje dva velika carstva a jedan te isti narod.......
....Ovdie i ondie isti narod, tudjim duhom tjeran u medjusobnu kervnu borbu, palio, robio, plenio i ubijao je svoga susjeda i brata kroz tolika stoljetja i vjekove.......
Ivan Kukuljević-Putovanje po Bosni; U Zagrebu, 1858.
.Dobićeš ban ako se to ponovi 
