Maglajska tvrđava spada među veće i jače utvrde u dolini rijeke Bosne, a kako se oko grada vrlo rano razvilo i naselje, koje je s vremenom preraslo u centar nahije (okruga), to je dovelo do toga da se ovaj grad-tvrđava iz srednjovjekovnog perioda održao u dosta dobrom stanju sve do danas, mijenjajući, naravno, formu i sadržaj u skladu sa promjenama u načinu ratovanja.
Grad je, prema strateškim uslovima vremena u kojem je nastao (najkasnije u XIV st.), podignut na vrletnoj i strmoj magmatskoj stijeni, koja se snažno ističe nad desnom obalom Bosne. Sadašnji izgled stari grad je dobio u tursko doba, tek u XVIII st. Mada je u svome dugom životu od najmanje šest stoljeća, proživjela brojne manje i veće promjene i prošla kroz više faza izgradnje, maglajska je utvrda u osnovi sačuvala svoje srednjovjekovno jezgro. Maglaj je u XIV i XV st. bio pravi srednjovjekovni grad. Držeći korak s vremenom, tj. prilagođujući se sve jačoj vatri topova, srednjovjekovni grad sve više se pretvarao u tvrđavu novoga doba. Ipak i dalje je služio svojoj svrsi, prvenstveno kao centar obrane unutarnje sigurnosti nahije, dok nije konačno 1878. izgubivši svaki vojnički značaj, napušten kao vojno-obrambena starina. Prepušten zubu vremena, napušten od ljudi i bez stalnog nadzora, grad je nakon toga sve više propadao.
Tlocrt Maglajske "Gradine"
Grad je temeljitije popravljen još 1782. dok su svi kasniji zahvati bili skromni i parcijalni. Propadanje grada postalo je još intezivnije otkad su ga 1878. napustili ljudi. Konačno 1962. godine Zavod za zaštitu spomenika kulture SR BiH u saradnji sa SO Maglaj osigurao je sredstva i pristupio detaljnom arheološkom ispitivanju i sanaciji grada. Ispitivanjem se nije mogao utvrditi kontinuitet od rimskih ili čak prethistorijskih vremena, kao što je slučaj sa brojnim gradovima koji su se razvili upravo na mjestima prethistorijskih gradina.
Prema tome, srednjovjekovni Maglaj, onaj iz XV st. predstavlja već razvijeniji tip grada sa branič-kulom. U grad se nije ulazilo sa sjeverne strane kao danas, nego sa zapadne, stazom koja je dolazila sa južne strane, iz Zagrađa, odakle se penjala preko visoke stijene do grada. Put, usječen u stijenu, širok 2,5 do 3 m, djelimično je uništen poslije II sv. rata radom kamenoloma. Neprijatelj koji bi pokušao da ovim putem priđe gradu imao je desnu stranu potpuno nezaklonjenu, a to je na onom strmom terenu iznad Bosne, za branitelje koji su kroz kruništa na bedemima lako mogli držati ulaz pod vatrom strijela, predstavljalo veliku prednost.
Maglajska sahat-kula
Maglajska sahat-kula se nalazi u predvorju maglajskog starog grada. Završetak izgradnje ove sahat-kule je bio 17. oktobra 1697. godine.
Kako su se za njene opravke i za sve ostalo brinuli desetljećima članovi porodice Uzeirbegovića, nije isključeno da ju je neko od njih i sagradio. U drugoj polovini 20. vijeka o satu se brinuo maglajski sahadžija Mahmud Đonlija. Zadnji član porodice Uzeirbegovića, koji je ovu kulu popravio, bila je Vasvi-hanuma, supruga Mustajbega Uzeirbegovića, rođena Osmanbegović. Po njenoj oporuci njen muž Mustaj-beg i bratić Osman-beg Osmanbegović su kupili 1923. godine u Zagrebu na sajmu zvona za sahat-kule u Maglaju i Gradačcu.
U horizontalnom presjeku kula je kvadrat sa stranicama od oko 3 m (3,07 m). Visina sahat-kule je 17,10m (stražnja strana je 14,77m). U središnjem vertikalnom dijelu nalaze se tri prosjeka koja propuštaju svjetlost u unutrašnji dio objekta te osvjetljavaju stepenište. Prosjeci su postavljeni na središnjoj osi prozora koji je oko 50cm širok i zasvođen lûkom.
Sahat-kula je relativno dobro očuvana mada satni mehanizam danas nije u ispravnom stanju. 1950-ih godina samo pet sahat-kula je imalo satne mehanizme u ispravnom stanju i to u Sarajevu, Pruscu, Foči, Maglaju i Tešnju. Prve dvije pokazuju vrijeme a la turca, a ostale idu po srednjoevropskom vremenu.
