Forum Klix.ba

BORIS DEŽULOVIĆ: Hrvatska Dilerska Zajednica
Autor Boris Dežulović/Nezavisne novine
Četvrtak, 03 Lipanj 2010 10:54



Predsjednik Mladeži HDZ 1990 Zvonko Perić u svom je govoru izrazio želju za većim odzivom mladih u politici: "Mladi u politici trebaju biti još aktivniji, jer u suprotnom dobivaju mišljenje kako su u politici samo lopovi i kriminalci, pa kukaju zbog lošeg stanja, ne želeći se uključiti u rješenje problema".

Nekoliko dana kasnije novine su objavile kako je delegacija Mladeži HDZ 1990 u okviru priprema Izborne skupštine posjetila i distrikt Brčko. "U razgovorima s predstavnicima HDZ 1990 Brčkog dogovorena je čvršća i kvalitetnija suradnja", pisalo je u novinskim izvještajima, "a naročita pažnja posvećena je češćim kontaktima, te održavanju stalne veze između središnjice i mladeži ove stranke."

Onda su novine objavile kako je zbog šverca trideset kilograma koncentrata marihuane, takozvanog skunka, na benzinskoj crpki u Maslinama kraj Stoca Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA uhapsila osam osoba, među kojima i - predsjednika Mladeži HDZ 1990 Zvonka Perića.

U novinama ne piše, ali se čita: predsjedniku Mladeži HDZ 1990 dosadilo je "kukati zbog lošeg stanja", pa se odlučio "uključiti u rješenje problema". Dogovorio je tako "čvršću i kvalitetniju suradnju", "češće kontakte" i "održavanje stalne veze". "Stalna veza" je ugovorena na benzinskoj crpki u Maslinama kod Stoca, gdje je za potrebe "većeg odziva mladih u politici" organizirana primopredaja trideset kilograma skunka. Prema njegovoj procjeni, to je trebalo biti dovoljno da "mladi u politici budu još aktivniji", kako ne bi, eto, ispalo da su "u politici samo lopovi i kriminalci".

Nikome tko novine čita posljednjih dvadeset godina, zaključno s godinom iz naziva stranke HDZ 1990, ništa u ovoj vijesti nije strašno iznenađenje. Ili gotovo nikome. "Strašno smo iznenađeni ovom informacijom", vidno šokiran izjavio je glasnogovornik HDZ 1990 Veso Vegar, poručivši omladincu Periću: "Za takve nema mjesta u našoj stranci!"

Nikome tko novine čita posljednjih dvadeset godina, rekoh, ništa u cijeloj ovoj priči nije strašno iznenađenje. Osim, jasno, "strašnog iznenađenja" koje je hapšenje predsjednika Mladeži HDZ 1990 izazvalo u samoj stranci. Mora se novinski čitatelj naći strašno iznenađen strašnim iznenađenjem strašno iznenađenog portparola HDZ 1990. Strašno, dakle, iznenađene stranke koja i u svom nazivu potcrtava odanost izvornim načelima Tuđmanove, Šuškove i Bobanove Hrvatske demokratske zajednice, onima iz romantičnih devedesetih, kada je šverc oružjem, gorivom, automobilima i drogom bio samim temeljem, kako ono, "čvršće i kvalitetnije suradnje", i kada se "naročita pažnja posvećivala češćim kontaktima, te održavanju stalnih veza". Kako "između središnjice" i bosanskohercegovačke ispostave stranke, tako i među takozvanim zaraćenim stranama, "uključenim u rješenje problema".

"Gorivo smo preuzimali u Grudama i Palama, a plaćali smo u gotovini. Istim kanalima smo prebacivali oružje i drogu. Dobivali smo uniforme i značke HVO-a i nesmetano smo šetali po celoj Hrvatskoj. Kad je 1995. godine završio rat u Hrvatskoj, nastavili smo šverc oružja preko Viteza, Knina, Šibenika i Rogoznice, a istim putem nam je stizala droga. Normalno sam dolazio u Hrvatsku na letovanje, odsedao sam u Splitu, Zagrebu i mnogim drugim mestima u već pripremljenim stanovima za mene i moje prijatelje."

Tako je srpskim istražnim organima nakon atentata na premijera Zorana Đinđića i operacije "Sablja" pripovijedao zloglasni Ljubiša Buha, zvani Čume, boss surčinskog klana. Ni tada nitko, osim eventualno hadezeovskih glasnogovornika, nije bio nešto "strašno iznenađen" saznanjem da se usred rata u Bosni krijumčarila droga, da su na tom poslu sasvim lijepo surađivale takozvane zaraćene strane, da su se time bavili najugledniji hrvatski vitezovi, generali i partijski komesari, i da su uživali ne samo zaštitu "središnjice stranke" i hrvatske države, već da je "središnjica" cijeli posao i organizirala.

Mitski kanadski pizza-majstor, hrvatski ministar obrane i bosanski Escobar Gojko Šušak, koji je i ministarstvo i Hrvatsku vojsku i HDZ BiH ustrojio kao obiteljsku pizzeriju s kućnom dostavom, u sjedištu nekadašnje Omladinske škole "Josip Broz Tito" u Kumrovcu organizirao je početkom rata pravu pravcatu kolumbijsku hacijendu, davajući rodijacima i netijacima funkcije, činove i radne zadatke, a bojnama kilera i dilera romantična imena Zrinjskih i Frankopana.

Na tom su novcu sagrađeni i politička moć i osobno bogatstvo ljudi iz mreže ministra Gojka Suscobara, Hrvatske dilerske zajednice, iz te je iste Hrvatske dilerske zajednice nastao HDZ BiH, a pred izbore 2006. godine i HDZ 1990, frakcija koja se od bosanskohercegovačkog HDZ-a odvojila zato što je, kako čitamo u njihovom programu, "vodstvo stranke napustilo svoja izvorna načela" i "prekinulo suradnju sa Republikom Hrvatskom".

Nakon hapšenja predsjednika Mladeži HDZ-a nije nerazumno zapitati se na koja se točno "izvorna načela" mislilo, je li "suradnja sa Republikom Hrvatskom" ona "čvršća i kvalitetnija suradnja" koju spominje omladinac Zvonko Perić, odnosno oni "češći kontakti" i "stalne veze" poput njegovih u Maslinama kraj Stoca, ili Čumetovih "u Grudama i Palama", "preko Viteza, Knina, Šibenika i Rogoznice"? I je li portparol HDZ BiH poručio Periću da "takvima nema mjesta u stranci" zato što takve u stranci ne žele, ili zato što ih u stranci već ima dovoljno, pa za Perića "nema mjesta"?

Od svega zna se tek na čemu je bio predsjednik HDZ 1990 Božo Ljubić kad je onomad gradio most preko Počitelja. I tko mu je nabavljao. Tko je, dakle, bio "stalna veza između središnjice i mladeži stranke".

Zvonko Perić imao je od koga učiti i što naučiti: onako kako su Tuta, Štela i ostali HDZ-ovi bojovnici romantičnih imena devedesetih održavali "česte kontakte" i "stalne veze" sa regionalnim mafijašima, šireći u ratu bratstvo i jedinstvo, tako je i Zvonko Perić na benzinskoj crpki kraj Stoca uhvaćen u širenju bratstva i jedinstva sa dvojicom okorjelih kriminalaca iz Banjaluke i dvojicom iz Crne Gore. Uz njega su tom prilikom - i to je lijep presjek "izvornih načela" Tuđmanovog i Šuškovog HDZ-a - u "čestim kontaktima" uhvaćeni i jedan policijski inspektor iz Čapljine i jedan srednjoškolski profesor iz Stoca. U "rješavanju problema" djece i mladeži u BiH uključeni su, kako vidimo, svi državni, politički i prosvjetni resursi.

Za ostatak stranke nemamo policijskih saznanja, ali barem se poduzetni mladi aktivist Zvonko Perić pokazao autentičnim baštinikom "izvornih načela" Šuškovog HDZ BiH, i u potpunosti je opravdao očekivanja s kojima je postavljen na čelo stranačke mladeži. Reklo bi se, načela koja imaju ovakvu omladinu ne moraju brinuti za svoju budućnost.

Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Mate Boban, gdje god su sada, mora da su silno ponosni na svoju mladež. Za dva-tri tjedna zajedno će uz dobar uvozni skunk proslaviti 25. lipnja, Dan državnosti Republike Hrvatske, i sjetiti se doba ponosa i slave, kad se u mraku što se spustio na Balkan "naročita pažnja posvećivala češćim kontaktima", kad se u "čvršćoj i kvalitetnijoj suradnji" mnoga njihova štelad i tutad obogatila preko noći, pa je ujutro izgledalo "kako su u politici samo lopovi i kriminalci".

Simbolički, jutro nakon te noći - 25. lipnja, Dana državnosti Republike Hrvatske - svanula je sloboda. Kalendarski, pak, jutro nakon te noći svanuo je 26. lipnja. U ostatku svijeta taj se datum i danas obilježava kao međunarodni Dan borbe protiv zloupotrebe droga.

(Preneseno iz Nezavisnih novina)

dr.gog wrote: Za početak,da vas pitam ,dok pišete na forumu,osjećate li se kao "anonimne isfrustrine neznalice koje sjede na wc-šolji javnog wc-a i šaraju po zidu gluposti i poluistine krijući se iza nickname-a,jer nemate hrabrosti,znanja i obraza da iza napisanog stanete imenom i prezimenom"??

Ovo pod navodnicima je formulacija kojom je kultni lik novinarstva ex-Yu opisao kompletnu koncepciju foruma(dakle i SA-X,),karakter forumskih korisnika ,i svih ljudi koji su godinama vjerno pratili njegove radove po forumu..

Operacija Dvojnik

Autor: Boris Dežulović

Pretpostavljalo se, dakako, i do sad da mudžahedini svakodnevno prate svaki korak premijera Milorada Dodika, ali novinska agencija Srna sad raspolaže i dokazima.


"Prema operativnom izvještaju SIPA od 26. decembra prošle godine, u koji Srna ima uvid, petoro vehabija - četiri muškaraca i jedna žena - tog su dana nadzirali i snimali dolazak premijera Dodika u Prijedor, gdje je održavan stranački skup SNSD-a. U izvještaju se precizira da su lica snimila dolazak kolone vozila s premijerom, raspored pratnje i ulazak Dodika u objekat. Ova vehabijska grupa bila je raspoređena na parkingu iza hotela 'Prijedor', gdje je održavan skup, kao i na svim prilazima do objekta, dok je jedan muškarac sve snimao kamerom", kaže se u senzacionalnoj agencijskoj vijesti koju su odmah prenijeli svi mediji u Republici Srpskoj.

"Je l' istina šta kažu na RT RS", istog se popodneva unezvijereno po uredu vrtio Milorad Dodik, "ovo što je objavila SRNA?"

"Bojim se da jest", tiho je odgovorio Mirko Lujić, direktor Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA).

"Ne mogu da vjerujem! Ko su ti ljudi?"

"Khm", suha grla odgovorio je direktor SIPA. "Radimo na tome da utvrdimo njihov identitet, gospodine."

"Nevjerovatno! Vehabije me prate usred Srpske! Šta kažeš, u Prijedoru?"

"Da. I u Bijeljini", dodao je Mirko Lujić drhtava glasa. "I u Trebinju, Foči, Bileći i Derventi. I u Doboju. I u Mrkonjić Gradu. I u... kako sad to da kažem... u Bnjlc."

"B... gdje?"

"Khm", nakašljao se direktor SIPA.

"U Banjaluci."

"I u Banjaluci" popizdio je premijer Dodik. "Usred Banjaluke me prate i snimaju?!!?"

"Aha."

"Pa šta radi policija? Šta radi SIPA? Šta radi Beograd?"

"Imamo operativnih saznanja da su Vas vehabije nadzirale, prisluškivali i snimale čak i kad ste bili u Beogradu. Dolazak kolone, vaš ulazak u objekat, sve. Sve imaju snimljeno i dokumentovano. Svaki vaš korak."

"Jebemimjamajkubalijsku! Kad je to bilo, je l' ono kad sam bio na plej-ofu u 'Areni'?"

"Da. I još kad ste bili na ustoličenju patrijarha Irineja. I kad je Medvedev bio u Beogradu. I na dočeku gospođe Plavšić. I da, kad ste se susreli sa gospodinom Tadićem. U stvari, svaki put kad ste se susreli sa gospodinom Tadićem. Kad bolje razmislim, svaki put kad ste uopšte bili u Beogradu."

"Pa šta da radimo", upitao je Dodik.

"Razradili smo plan. Namjestićemo vehabijskim teroristima zamku", dočekao je konačno direktor Državne agencije za istrage i zaštitu. "Operacija se zove 'Dvojnik'."

"Dvojnik?!?"

Već sutra poslijepodne dugačka se kolona crnih limuzina zaustavila pred Banskim dvorom u Banjaluci. Krupni gorila izašao je iz prve limuzine, hitro prišao drugoj, pa pogledavajući lijevo i desno otvorio suvozačka vrata.

"Dobro došli na prijem povodom Dana državnosti Republike Slovenije", srdačno je pružio ruku šef Konzularne kancelarije slovenačke ambasade u Banjaluci Aladar Belec. "Jako nam je drago da ste našli vremena za nas, gospodine Dodik."

"Hvala, hvala", promucao je Rajko Kuzmanović, blijed i kiseo kao jogurt.

Slovenski konzul uhvatio ga je za nadlakticu i poveo prema ulazu. Cijelo vrijeme nešto je govorio, ali Rajko Kuzmanović od silnog straha nije razumio ni riječi.

"Soko zove centralu, Soko zove centralu", tiho je onaj gorila za to vrijeme govorio u mali mikrofon na zapešću. "Blizanac sletio, Blizanac sletio, prijem."

"Vrlo dobro", začuo je glas u uhu. "Jesu li svi na položaju?"

"Orao na položaju, prijem", javio se šaptom agent s krova hotela "Bosna".

"Sova na položaju, prijem", javio se drugi, sa kupole hrama Hrista Spasitelja.

"Pelikan na položaju, prijem", javio se i agent s krova Palate Republike Srpske.

"Labud na... jajima, jebemti jaja i koje će mi pičke materine?!... Prijem."

"Kakva jaja, šta je bilo, Labud? Labud, javi se, šta je bilo?"

"Ma ništa, nabo se na minaret. Drugi put neka se Pelikan penje na džamiju. Uvijek ja!"

"Centrala svim jedinicama", začuo se u tom trenutku oštar glas. "Jedan-jedan-šest iz pravca hotela, jedan-jedan-šest iz pravca hotela!"

Bila je to školski izvedena akcija, dan-danas se izučava na obavještajnim akademijama. Tek što su vehabije izašle iz kombija, nije onaj bradati čestito ni uključio kameru, a već se iznad hrama Hrista Spasitelja odnekud pojavio helikopter, spustila su se iz njega petorica specijalaca sva u crnom, iz parkiranog kamiona "Elektrokrajine" iznenada su izletjela još sedmorica i dok si rekao "Subhankellahumme-ve-bi-hamdike-ve-tebarekesmuke-ve-teala-džedduke-ve-la-ilahe-gajruke-Allah-uekhber", vehabije su ležale na parkiralištu hotela "Bosna", sa čizmama specijalnih agenata SIPA na potiljcima, lica uronjenih u vreli asfalt i ruku savijenih na leđima.

"Rode sletjele na odžak, rode sletjele na odžak, prijem."

Slovenski konzul zaprepašteno je gledao što se događa, a Rajko Kuzmanović stisnutih je očiju čučao na tlu i pokrivši uši dlanovima ponavljao: "O slavni čudotvorče, svetitelju Hristov Savo, prvoprestoniče srpske zemlje, blagonadežni predstatelju svih hrišćana pred Gospodom, spasi Rajka svog!"

"Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA saopštila je da je danas poslijepodne u centru Banjaluke uhapšeno pet vehabija, četiri muškarca i jedna žena", javila je iste večeri Srna, a objavio RT RS. "Opasna teroristička grupa nadzirala je i pratila predsjednika Vlade Milorada Dodika na prijemu povodom Dana državnosti Republike Slovenije u Banskom dvoru, te snimala dolazak kolone vozila s premijerom, raspored pratnje i ulazak predsjednika Vlade u objekat."

Pet pripadnika radikalnog islamskog pokreta, objavio je RT RS, bilo je raspoređeno na parkingu ispred hotela "Bosna" i na prilazima objektu. Bradati vehabija, zadužen za snimanje premijera Dodika kamerom, operativnom istragom SIPA identifikovan je kao Dragan Davidović (57) iz Banjaluke, direktor Radio-televizije Republike Srpske, dok su ostali iz grupe identificirani kao Draško Ignjatić, urednik Informativnog programa RT RS, Jovo Labus, zaposlen kao generalni direktor Novinske agencije Republike Srpske (Srna), i Slobodan Pešević, dopisnik beogradskih "Novosti", svi iz Banjaluke. Među uhapšenima je i jedna ženska osoba, identificirana kao Dubravka Blagojević, stalno zaposlena na mjestu glavne i odgovorne urednice agencije Srna.

"U pretresu njihovih jazbina u Banjaluci", kaže se na kraju vijesti, "pronađen je ogroman broj pisanih izvještaja, fotografija, te audio i video zapisa sa snimljenim svakodnevnim javnim i privatnim aktivnostima premijera Milorada Dodika, čiji je svaki korak ova opasna vehabijska grupa godinama nadzirala, pratila i snimala."

Globus, 29.06.2010.

Da, dragi Bog stvorio je prva dva pedera

Kako su nastali protopederi? Kad je to točno bilo, velika je tajna katoličke znanosti, ali onda je jednako velika i mogućnost da je pedere stvorio Bog

Da je Bog htio pedere, stvorio bi Adama i Stevu. Tako kaže transparent kojim su Gay-Pride u Zagrebu popratili izbrijani i nabrijani kontrademonstranti. Osim što znanstveno dokazuje kako su pederi Srbi, transparent otvara i vječno pitanje svih svjetskih homofoba, majku svih pitanja: odakle dolaze pederi? U kojim se to tajnim podzemnim laboratorijima regrutiraju, čime ih hrane, kakvu muziku slušaju ti nesretni mladi ljudi, pa listajući Neckermannov katalog muškog donjeg rublja iznenada s užasom osjete blagost u gaćama?

U točki tog upitnika leži, naime, općeprihvaćena teorija da se peder ne rađa, već se pederom postaje. Zagrepčanin Dražen B. - evo samo posljednji primjer – zdrav i ispravan Hrvat kojega su ni krivog ni dužnog brutalno pretukle izbrijane heterčine, iz protesta i solidarnosti sa sudionicima Gay-Pridea javno se u novinama deklarirao kao homoseksualac. Danima sam se naglas smijao komentaru jednog čestitog Hrvata koji mu je dobronamjerno savjetovao da ne donosi brzoplete odluke i još jednom dobro razmisli.

- Jutro je pametnije od večeri – dobrohotno ga je upozorio Hrvatski Građanin.

- Ja nikad nisam bio gay – odrješito će u novinama gnjevni Dražen B., krvavih usta – ali od danas ću se tako deklarirati!

- To sad govoriš jer si ljut, i imaš pravo biti ljut – strpljivo će Hrvatski G. – Evo, ako sutra još budeš htio biti gay, slobodno budi. Samo još noćas dobro promisli.

Hrvatska heteroseksualna zajednica izgubila je tako još jednog vrijednog člana. Ili to barem misli čestiti Hrvatski G., koji je bez ostatka uvjeren da pederi nastaju tako što neiskvarena mladež gleda gay-parade, pa odluči da je od sutra seksualno uzbuđuje vlastiti spol. I odjednom Hrvatski Balavac, koji je još do jutros drkao na sisatu susjedu, nemu­tiranim pubertetskim glasom zaledi obiteljsku blagovaonicu.

- Odlučio sam. Kad narastem, bit ću gay.

Glava obitelji, krupni primjerak dinarskog mužjaka, tu čini kardinalnu grešku, i eto odjednom našeg B. bez zuba, ali i sumnje u svoj seksualni izbor – ni dvije sekunde nije bio gay, a već je dobio po pičci - kako masturbira na susjedina muža, plećatog vodoinstalatera vazda u tijesnoj potkošulji.

- Pusti dijete – stat će u obranu prava homoseksualaca brižna majka. – Proći će ga to, kao i ono s ragbijem.

Golem je stoga strah čestitog Hrvatskog G., jer na njegovo naivno čeljade vrebaju dolje na ulici horde muškaraca u tigrastim tanga gaćicama i djevojaka zelene kose koje se žvalave jezicima. I najliberalniji Hrvatski G., onaj što se deklarira slobodnim od svake homofobije, ustuknut će stoga u rezervi prema konceptu gay-parada i “pretjeranom eksponiranju” seksualnih različitosti. To je ona ključna rečenica, ista na svim jezicima svijeta: “Osobno nemam ništa protiv homoseksualaca, ali neka ih, brate, u njihova četiri zida.”

Jer šta? Povodljiva djeca vide pedere na ulici, ili u bezazlenoj humorističkoj seriji, pa nesigurna u svoj seksualni i svaki drugi identitet - onako kako pojma nemaju ni što će sutra studirati ni što će sutra jebati - lakovjerno podliježu iskušenjima i upadaju u ponor istobluda.

Ovom biheviorističkom objašnjenju sitnim slovima u fusnoti stoji i stidljivo potpitanje: dobro, ali kako su oni nastali? Kako su nastali ti pederi koji mame našu djecu? Ako su, naime, i oni posrnuli pred seksualnim slobodama šezdesetih i prvim gay-paradama u Americi, kako su onda nastali ti arhipederi što su organizirali prve parade? Gdje su oni to vidjeli, u vrijeme kad još nije bilo Willa i Grace, Eltona Johna, Brokeback Mountaina, Eurosonga i Gay-Pridea?

Hrvatska katolička znanost ima, narav­no odgovor: vidjeli su to u kući. Pederi, ne smijući se javno pokazivati, živjeli su iza kulisa sretnog braka s troje djece. Pa djeca, znatiželjna kakve ih je već dragi Bog dao, vidjela to od ćaće. Zato bi i onaj liberalni Hrvatski G., koji osobno nema ništa protiv gayeva dok su u svoja četiri zida, osobno imao štošta protiv kad bi bili izvan svoja četiri zida, kad bi se, božeprosti, vjenčavali i, pfuj-pfuj-daleko-bilo, usvajali djecu.

Dobro – ne da se dosadni Hrvatski Skeptik, sad vam je već jasno da je i on peder – ali kako su nastali ti protopederi, oni što će odgojiti arhipedere koji će kasnije tražiti svoja prava i tako regrutirati pedere koji će organizirati prve parade i tako cijeli svijet pretvoriti u golemu istospolnu zajednicu? Ako nisu tu oduvijek, onda ispada da su se pojavili u vrijeme kad nije bilo televizije i interneta, kad nije bilo LBGT pokreta i legalnih istospolnih zajednica, dakle – ne znam kako bih sad drugačije to rekao – u doba kad nije bilo pedera. Što znači iz urednih heteroseksualnih obitelji i zdrave heteroseksualne sredine. Kad je to točno bilo, prije stotinu godina, ili prije hiljadu, ili milijun godina, velika je tajna katoličke znanosti, ali onda je jednako velika i teološka mogućnost da je prva dva pedera ipak stvorio dragi Bog.

Sad, je li bio umoran ili samo načas dekoncentriran, sam On zna, tek šestog dana uspavao je Adama, izvadio mu rebro i napravio družicu. Ništa ne sluteći, Adam se ujutro probudio iz anestezije i užasnut shvatio da nije sam u krevetu.

- Ćao – mazno ga je u oči gledao zgodan muškarac. - Ja sam Stevo.

Teoriji da je Bog Evi rebro usadio na krivo mjesto, da je dakle i nju pravio na svoju sliku i priliku - što bi bila prva kobna liječnička greška u cjelokupnoj povijesti medicine - nedostaje, hm, karika koja nedostaje: kako bi se iz takve istospolne zajednice razvila ljudska vrsta? Jednako kao i poslije Kaina i Abela, reći će zlobnik, ali teologija onda iz mašine opet izvlači Boga: dragi je Deus Ex Machina Adamovu djecu plodio i razmnožavao po Duhu Svetome, hiljadu godina nije na Zemlji bilo seksa, sve dok prvi Adamov čukunčukunčukununuk jednog dana nije vidio onu malu iz drugog sela, dalji neki rod, i iznenada osjetio blagost u gaćama. Poslije toga bilo je samo pitanje trenutka. A kad se dogodilo, Crkva je već imala spremno objašnjenje: homoseksualnost je djelo Sotone.

To je teološki joker - za sve je kriv Sotona. Kad god se Crkva suoči s nekim neriješivim teološkim problemom, ona iz rukava izvuče Nečastivog, i njime objašnjava sve što je neobjašnjivo Bogom. Satana ex machina. Zašto su ljudi zli? Zašto slušaju rave? Zašto čitaju Saramaga? Tko je izmislio pornografiju, umjetnu oplodnju, komunizam, homoseksualnost i ostala zla današnjice? Jasno - Đavo.

Ne postoji u čitavoj historiji svijeta biće kojemu je natovareno više kaznenih djela, nema toga za što Sotona nije kriv, domalo će ga, vidjet ćete, okriviti i za prekomjerno granatiranje Knina, i u pravu je dobri stari Mark Twain, koji je bio veći filozof nego što je to mrka zapadnokršćanska civilizacija ikad htjela priznati, kad se pitao kako to da se nijedan od svih svetaca, papa i biskupa - koji su dvije hiljade godina jednako ustrajno molili za najveće grešnike, ubojice i diktatore, kao i za one male – baš nikad nije pomolio samo i jedino za tog pragrešnika, Oca Sviju Grijeha.

Teorija o univerzalnoj Vražjoj krivnji zatvara, istina, sva neugodna pitanja, ali otvara pukotinu tamo gdje je teologija najmanje očekuje: teza da je homoseksualnost Đavolja rabota sugerira, naime, da i Sotona može stvoriti - ljubav.

To je sad dosta nezgodna stvar, Ljubav je dosad bila sama ishodišna točka kršćanstva, iz koje je tumačeno i Stva­ranje i Smisao, dragi je Bog imao ekskluzivna prava na nju, a sad, eto, ispada da je Sotona našao rupu u zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja i patentirao - istospolnu ljubav. Ljubav koja pri tom nije uvjetovana zakonima reprodukcije, već je – strogo teološki – sama za sebe i zbog sebe same, bez biološkog razloga i eshatološke ucjene, besmislena, dakle čista ljubav.

Ako je, naime, Crkva u pravu i ako je Đavo zaista stvorio homoseksualnost, onda je, jebiga, nadmašio sam sebe: smislio je Ljubav koja onu Božju, kršćansku ljubav pretvara u - mržnju. Zato valjda smjerna Božja djeca nose transparente mržnje, a kad ih policija brutalno premlati, za njih se zalažu Đavolja djeca ljubavi iz gay-parade.

Priznat ćete, nije teologiji takva rukavica bačena još od Charlesa Darwina.

YAD NASHEM


Zašto se premijer Republike Srpske Milorad Dodik žrtvama genocida otišao pokloniti u memorijalni centar Yad Vashem u Jeruzalemu, kad mu je Srebrenica mnogo bliža? Zašto je trebalo potrošiti nekoliko dana, nekoliko hiljada kilometara i još nekoliko stotina hiljada novaca za putovanje u daleki Izrael, sve da bi se poklonilo uspomeni na žrtve nacizma, kad se gotovo istovremeno samo dvadesetak kilometara od Banjaluke obilježavala osamnaesta godišnjica raspuštanja zloglasnog logora Omarska?


"U Omarsku, Manjaču ili Srebrenicu otići ću kad Bošnjaci raskrste sa srebreničkim mitom, jer bih u protivnom bio dio propagandističke mašinerije i specijalnog rata protiv Srba i Republike Srpske", odgovorio bi premijer Republike Srpske, pa napravio značajnu pauzu i smireno objasnio: "Naše srpsko čovjekoljublje obavezuje nas izraziti žaljenje za nevine žrtve, ali smo istovremeno obavezni voditi računa i o tome da se taj naš iskreni gest ne zloupotrebi u propagandističke svrhe suprotne srpskim nacionalnim interesima. A upravo takav efekt proizveli bismo da sam otišao u Omarsku."

Tipični Milorad Dodik. "Nacionalni interes" ispred "čovjekoljublja", "specijalni rat" i "propagandistička mašinerija" ispred "žaljenja" i "iskrene geste", "srebrenički mit" umjesto "nevinih žrtava". Toliko puta smo to čuli.

Pa ipak, Milorad Dodik ovako nešto nikada nije rekao. Barem ne tim riječima. Barem ne na pitanje zašto je otišao u Jeruzalem, a ne u Omarsku.

Da mu, međutim, ponudite odgovore na pitanje zašto je otišao u Jeruzalem, a ne u Omarsku, sam bi Milorad Dodik - pitajte ga - zaokružio c): "jer bih bio dio propagandističke mašinerije i specijalnog rata protiv Srba i Republike Srpske".

A za to pak što Milorad Dodik te riječi nije izgovorio, samo su dva razloga: 1) zato što ga to nitko nije pitao, i 2) zato što je prije & umjesto njega na to pitanje odgovorio Anto Đapić, u to vrijeme predsjednik Hrvatske stranke prava.

"U Jasenovac ću otići kad Srbija raskrsti s jasenovačkim mitom, jer bih u protivnom bio dijelom propagandističke mašinerije i specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata", odgovorio je Anto Đapić s proljeća 2007. godine, kad ga je na povratku iz Izraela novinarka "Slobodne Dalmacije" pitala zašto je otišao u Yad Vashem, a ne u Jasenovac. "Naše hrvatsko čovjekoljublje obvezuje nas izraziti žaljenje za nevine žrtve, ali smo istodobno obvezni voditi računa i o tome da se ta naša iskrena gesta ne zlorabi u propagandističke svrhe suprotne hrvatskim nacionalnim interesima. A upravo bismo takve učinke polučili da sam otišao u Jasenovac."

Tri godine nakon Ante Đapića u Yad Vashemu se, eto, poklonio i Milorad Dodik. U međuvremenu, cijele kolone stranačkih izaslanstava, parlamentarnih delegacija, visokih crkvenih otaca i državnih funkcionera slijevale su se sa Balkana u Jeruzalem, stoje Hrvati i Srbi pognutih glava u dugačkim redovima pred Memorijalnim centrom Yad Vashem i suzama ispisuju dirljivi in memoriam u Knjizi dojmova & utisaka.

Onda, sve tako očiju crvenih od neukrotivih suza i čela modrih od lupanja o Zid plača, stišću čvrstu ruku izraelskog predsjednika Shimona Peresa, slikaju se za novine i vraćaju kući noseći pod rukom naramak suvenira, papirnate jarmulke, plastične menore i snažnu podršku predsjednika Peresa i izraelske države Hrvatskoj/Srbiji/Republici Srpskoj na putu u Europsku uniju/diplomatskoj borbi za Kosovo/državnosti i suverenitetu Republike Srpske.

Fascinantna je ta iznenadna ljubav hrvatskih i srpskih nacionalista prema Izraelu. I jedni i drugi, primijetili ste, na svojim će hodočašćima Svetom zemljom upoznati židovske prijatelje s istom biblijskom sudbinom svojih naroda, Hrvata bez države i Srba u pogromima, njihovo ih iznenadno hrvatsko-srpsko "čovjekoljublje obavezuje izraziti žaljenje za nevine žrtve", ali ovoga puta bez onog hrvatsko-srpskog "ali": samo u Izraelu, u Memorijalnom centru Yad Vashem, Hrvati i Srbi iz nekog razloga nisu "istovremeno obavezni voditi računa i o tome da se ta iskrena gesta ne zloupotrebi u propagandističke svrhe suprotne nacionalnim interesima". Možda i zato što je obredno plakanje nad nevinim žrtvama holokausta zapravo isključivo u tome, kako se zove, nacionalnom interesu.

I jedni i drugi, naime, i Hrvati i Srbi, do imbecilnosti se dive čvrstoj ruci izraelske države u rješavanju svojih unutarnjih problema s Palestincima, i desnu bi ruku dali da imaju istu takvu. Zato su prošle godine izraelskoj agresiji u Gazi oduševljeno aplaudirali najveći hrvatski i srpski nacionalisti i šoveni, isti oni što bi desnu ruku u vatru stavili da je u Jasenovcu greškom ubijena šačica srpskih terorista i slučajno s njima par Židova, a u Srebrenici da je bila tek saobraćajna nesreća, kad je ono kamion iz humanitarnog konvoja sletio u jarak, pa ispala masovna grobnica. Isti oni, na kraju krajeva, što bi - da je danas 1941. - Hitleru iz Zagreba slali dugačke željezničke transporte, a iz Beograda oduševljene telegrame da je Srbija prva Juden-frei zemlja u cijeloj Europi.

Zbog toga je iznenadni filosemitizam hrvatskih i srpskih nacionalista slobodan od tuđih "zloupotreba u propagandističke svrhe": zato što je u propagandističke svrhe već zloupotrebljen. Malo je što u ovih naših nesretnih dvadeset godina stoga tako odvratno kao filosemitizam raznih đapića i dodika. Neće Đapić ni okom trepnuti kad kaže kako je suđenje upravitelju jasenovačkog logora Dinku Šakiću "montirani proces", neće Dodik ni obrvom zaigrati kad kaže da u Srebrenici nije počinjen genocid, ili kad otkrivajući spomenik haškom optuženiku Momiru Taliću, nekadašnjem načelniku Glavnog štaba Vojske RS, dan uoči godišnjice Srebrenice kaže kako je "Talić dao nemjerljiv doprinos slobodi srpskog naroda i stvaranju Republike Srpske".

A onda će obojica, držeći se za ruke, otići u Yad Vashem, daleko od Jasenovca i Srebrenice, daleko od Gradiške Stare i Omarske, da tamo neutješno plaču nad žrtvama genocida.

Na to ih obavezuje, jasna stvar, njihovo nadaleko poznato hrvatsko-srpsko čovjekoljublje, obavezuje ih njihova prigodna ljudskost izraziti žaljenje za nevine žrtve. U tom perverznom obratu, nacionalforenzičari što izravno negiraju holokauste u vlastitim dvorištima ne samo da nisu, klanjajući se ubijenim Židovima, "obavezni voditi računa o tome da se ta iskrena gesta ne zloupotrebi u propagandističke svrhe suprotne nacionalnim interesima" - oni su upravo obavezni voditi računa da se ta gesta pametno zloupotrebi. Teško da je uopće moguće teže uvrijediti spomen na šest milijuna pobijenih Židova.

Jasno je onda i zašto balkanski dodici moraju voditi računa da slučajno na putu za Jeruzalem ne nabasaju na neku masovnu grobnicu u svom dvorištu: zato što u njima više nisu Židovi, nego neke druge takozvane "nevine žrtve". One koje u tim grobnicama leže protiv svakog nacionalnog interesa vlasnika parcele.

Zato je, eto, Srebrenica mnogo dalja od Jeruzalema, hiljadama kilometara dalje, na kraju svijeta, tamo gdje Bog svoga nema, a Dodik ni ne traži. Zato je Omarska, samo pola sata vožnje od Banjaluke, tako predaleko da brže i lakše živ čovjek, Srbin i premijer stigne na ritualno klanjanje šezdeset pet godina mrtvim Židovima u Yad Vashemu, nego na obilježavanje osamnaeste godišnjice raspuštanja logora u obližnjoj Omarskoj.

Zato će, najzad, Milorad Dodik prije stići u Yad Vashem nego se pokloniti Jadu Našem.

doktor78 wrote:Nenadjebivo, kao i uvijek!
Samo se pitam do kad ce ga trpjeti u "Nezavisnim"

ultima_palabra wrote:

doktor78 wrote:Nenadjebivo, kao i uvijek!
Samo se pitam do kad ce ga trpjeti u "Nezavisnim"

I ja se to pitam, kako smiju Nezavisne ovo objaviti?

seln wrote:

ultima_palabra wrote:

doktor78 wrote:Nenadjebivo, kao i uvijek!
Samo se pitam do kad ce ga trpjeti u "Nezavisnim"

I ja se to pitam, kako smiju Nezavisne ovo objaviti?

Pa mora se malo simulirati slobodoumlje. A mozda su kod Kopanje zadnji ostaci nekadasnje novinarske savjesti...

dr.gog wrote:Znam za forumhr,i da su tamo bile rasprave nalik operaciji trijumf,itd.itd,kao i na svim forumima.
Zasmetala mi jest generalizacija,ali više od toga nešto neuobičajeno za njega-nota prezira.
U pravu si sa napomenom za "community",s tim što ja ne prihvatam karikiranje zajednice od nekoliko hiljada ljudi jer nemaju potpise i slike,čak štaviše, primjetim kod većine žurnalista u pisanim medijima dozu animoziteta koja se otkrije u pokondirenost, a ta me osobina nervira.Podmukla je i uvredljiva, a intelektualna skribomanska elita joj je jako podložna,od jednog gošpara i pismenog novinara kao što je B.Dežulović do čira sa olovkom i spodobe tipa Fatka od Saffa, čak se i zeitung-jugend tipa Bazdulja izražava sa prezirom i s visine naspram foruma.
Dakle,malo mi je neobična pojava kritike i prezira naspram forumskih zajednica i forumaša,ako dolazi od strane ideološki i ljudski potpuno različitih novinara-koji se u rijetko čemu inače slažu.
Iskreno,kad sumnjaš u motiv teme,ne osjećam se "baš ja" prozvanim.Razmišljao sam o lakoći kojom se hiljade ljudi proglašava intelektualnim i društvenim nulama bez utjecaja,koje u svojoj anonimnosti zapravo ne čine ništa konkretno u realnom životu.
To je po meni sporno i.mislim da je netačno ,da ne mrvim dalje o slutnji na sujetnost i pokondirenost.
Što se tiče lika i djela ovog novinara,mislim sve najbolje, a razlozi su vidni svakome ko pročita bilo koji njegov članak i poznaje bližu prošlost.

Kako će Hrvati postati Bosanci
Datum: 25.08.2010 21:30
Autor: Boris Dežulović

- Koliki vam problem u Omišu i općenito na južnom Jadranu predstavljaju jednodnevni gosti koji se spuste iz Bosne i Hercegovine, ništa ne troše, ne zauzimanju apartmane, a zapravo zauzimaju mjesto na plaži koje pritom nisu niti platili?


Dijana Čuljak-Šelebaj, urednica i voditeljica Dnevnika Hrvatske televizije, postavila je to pitanje niti ne trepnuvši svojim umjetnim trepavicama. Čak je i HDZ-ovom gradonačelniku Omiša bilo upadljivo neugodno.

- Paaa... moje mišljenje je da oni nisu tolika šteta za hrvatski turizam kako ih neki žele predstaviti - mucao je Ivan Škaričić. - Naime, oni ipak nešto troše. I plaćaju parking.

Na Dijanu Čuljak se nakon ovog klasičnog malog ljetnog skandala nadigla kuka i motika, a njoj sirotoj ni dva dana kasnije nije bilo jasno zašto. Mutavo se branila kako joj nije bila namjera uvrijediti građane Bosne i Hercegovine, pa im se na kraju i javno ispričala, napominjući kako je tehnički zapravo neizvodivo da diskriminira Bosance, jer je i sama rodom iz Bosne i Hercegovine.

Zanimljiva je svakako ta teorija, po kojoj bosanskohercegovačko porijeklo amnestira svakog šovinizma i ksenofobije prema Bosancima. To je ono simpatično obraćanje voljenim zemljacima kakvo Hrvati imaju prilike čuti kad, primjerice, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković za namještanja utakmica optužuje "one moje Bosančerose". Hrvati, jasno, te stvari ne rade, oni niti namještaju utakmice, niti beskorisno zauzimaju dalmatinske plaže, niti - što je najvažnije - o tome naglas govore. Stoga može izgledati kao mali, simpatični nesporazum kad o tome govori Dijana Čuljak-Šelebaj, koja je - sad znamo - i sama Bosanka. Gospođa Čuljak-Šelebaj, skromna, kakvu je već Bog dao, svoje će bosanstvo pokazati tako tek kao obranu od vlastitog šovinizma: ostatak života, naime, ona je ipak samo Hrvatica.

Prije sedamnaest godina, recimo, u svibnju 1993, mlada se Hrvatica Dijana kao ratna reporterka HTV-a zatekla u Mostaru i snimila pred zgradom Ministarstva obrane HR Herceg Bosne dolazak grupe od trinaest bosanskih turista iz obližnje Vranice. "Ova je zgrada među Mostarcima poznata kao Vranica, inače, sjedište Zapovjedništva Armije BiH, i u njoj muslimanski ekstremisti drže zatočene hrvatske civile", objasnila je u svom zanimljivom prilogu, nakon kojega je trinaest jednodnevnih gostiju iz Vranice netragom nestalo.

Istog ljeta, mlada je reporterka snimila i sjajan prilog o hotelskom naselju Heliodrom, u koji su se te vrele turističke sezone spuštale hiljade gostiju iz zapadnog Mostara i cijele Hercegovine. Kako je zemljacima bilo u tom atraktivnom turističkom naselju, govori i njen zaključak kako "mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj".

- Koliki vam problem u Heliodromu, Gabeli, Dretelju i općenito u zapadnoj Hercegovini predstavljaju jednodnevni gosti koji se spuste iz Bosne i Hercegovine - pitala bi gospođica Čuljak - koji ništa ne troše, a zapravo zauzimaju mjesto na Heliodromu koje pritom nisu niti platili?

- Paaa... moje mišljenje je da oni nisu tolika šteta za turizam Herceg Bosne kako ih neki žele predstaviti - mucao bi Jadranko Prlić. - Naime, oni ipak nešto troše. I plaćaju puštanje iz logora.

Sedamnaest godina kasnije, eto, preživjeli jednodnevni gosti iz Heliodroma i Dretelja otkrili su i omiške plaže, zauzimaju tamo mjesta koja pritom nisu ni platili, i mnogi ne žele napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj.

Šovinizam Dijane Čuljak-Šelebaj ne bi, naravno, bio toliki problem da je samo njen. Ključni razlog njene mutave zbunjenosti nije, naime, samo njeno bosanskohercegovačko porijeklo, već i činjenica da ona tek naglas govori ono što hrvatski turistički neimari naglas misle. "Jednodnevni gosti iz Bosne i Hercegovine", naime, ipak "predstavljaju problem": oni zaista ne troše, zaista ne zauzimaju skupe apartmane i zaista zauzimaju besplatne plaže.

U hrvatskoj stručnoj terminologiji za takvog gosta postoji izraz "nekvalitetni gost". Takozvani nekvalitetni gosti najveći su problem hrvatskog turizma, oni - shvatili ste - ništa ne troše, samo zauzimaju mjesta na plažama i pri tome su Bosanci, ali i Česi, Poljaci ili, recimo, Mađari.

Taj je šovinizam izravno izveden iz ratnog, pri čemu je primjer Dijane Čuljak-Šelebaj i njene iskrene brige za "zatočene hrvatske civile" zatočene od "muslimanskih ekstremista", razvijene i usavršene u iskrenu brigu za hrvatske turističke kapacitete zauzete od jalovih jednodnevnih gostiju iz Bosne i Hercegovine - upravo laboratorijski precizan primjer. U osnovi se, naime, radi o istim antropološkim parametrima kakvim se izvan turističke sezone mjere općenito "nekvalitetni ljudi", oni, dakle, koji imaju drugačije porijeklo ili boju kože, pa onim "kvalitetnima" jednako zauzimaju plaže kao i radna mjesta, bračne krevete ili hrvatsku državu.

Da nije tako, vidjeli bismo valjda Dijanu Čuljak iskreno zabrinutu i za turističke perspektive, na primjer, Dubrovnika.

- Koliki vam problem u Dubrovniku predstavljaju jednodnevni gosti koji se spuste iz luksuznih cruisera, ništa ne troše, ne zauzimanju apartmane, a zapravo zauzimaju mjesto na plaži koje pritom nisu niti platili?

To pitanje, međutim, nismo čuli, niti je dubrovački gradonačelnik morao mucati odgovarajući kako "gosti s luksuznih cruisera nisu tolika šteta za hrvatski turizam kako ih neki žele predstaviti": ne samo da "ipak nešto troše", odnosno "plaćaju parking" - pardon, vez u luci - već su, naprotiv, sâm strateški cilj dubrovačkog i hrvatskog turizma. Iako znamo odgovor, pravit ćemo se glupi i za potrebe eksperimenta tvrdoglavo inzistirati: nisu li i oni samo "jednodnevni gosti" koji - molim lijepo, postoje precizni podaci - ništa ne troše i samo zauzimaju mjesto na Stradunu, kojega pri tome nisu ni platili?

Točno, ali oni su Amerikanci, Francuzi, Englezi, Japanci, Nijemci, Šveđani, fini gosti u ukusnim havajskim košuljama koji ne mirišu na luk, naši prijatelji sa Zapada, ukratko - "kvalitetni turisti". Kvalitetni gost, shvatili ste, u najkraćemu je onaj koji se iskrca iz cruisera, ništa ne potroši, ne zauzima apartman, zauzima zapravo samo mjesto na plaži koje pritom nije ni platio, i istog dana napusti "taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj".

Eh, da, i najvažnije: nije Bosanac.

Hrvatski turistički šovinizam, nije mudro sumnjati, razbit će se na kraju - kao i svaki drugi - o istu glavu u kojoj kvasa. Jedna od karakteristika šovenske glave jest i ta da uvijek i bez greške prekasno shvati kako i sama lijepo uliježe u vlastitu definiciju "nekvalitetnog". Rekao bi pastor Martin Niemöller, da je danas živ i da je Hrvat: "Kada su došli po muslimane, ja sam šutio jer nisam bio musliman; kada su došli po Bosance, ja sam šutio jer nisam bio Bosanac; kada su došli po nekvalitetne goste, ja sam šutio jer nisam bio gost; kada su došli po mene, nije bilo više nikog da se buni."

Prema službenim podacima, naime, "nekvalitetni gosti" iz Bosne i Hercegovine ove će godine ostvariti u Dalmaciji nekih pola milijuna noćenja. Zna li se pak da u Dalmaciji živi milijun stanovnika, jednostavna matematika kaže da će ih oni u isto vrijeme ostvariti čak trista šezdeset pet milijuna, znači punih sedamsto puta više.

- Koliki vam problem u Omišu i općenito na južnom Jadranu predstavljaju sami Omišani i građani dalmatinskih gradova koji se samo spuste iz svojih stanova, ništa ne troše, ne zauzimanju apartmane, a zapravo zauzimaju mjesto na plaži koje pritom nisu niti platili - pitat će u ovo doba sljedeće godine Dijana Čuljak-Šelebaj.

- Paaa... moje mišljenje je da Hrvati nisu tolika šteta za hrvatski turizam kako ih neki žele predstaviti - mucat će gradonačelnik. - Naime, oni ipak nešto troše. Plaćaju porez.

dr.gog wrote:Zamisli tek diskusiju između više novinara na Forumu , što se ponekad i desi, ne samo na hr.-u ..bude toga i na sa-x...ja sam do sada primjetio da ima jedan broj ljudi koji zaista, ali zaista, brilijantno napišu postove o nekim od najaktualnijih tema.Nekad sam se trudio saznati ko su ti ljudi, ali pri ovoj pameti, više mi definitivno nije važno- sve dok redovno čitam nečije postove koji su kvalitetni.

Zdrav poslovni duh u zdravom tijelu


Negdje u Bosni niknuo iz suhe trave golemi betonski hangar neostakljenih prozora, u njemu velika dvorana hladnih zidova, na podu dvorane šareni ćilimi, a na ćilimima razbacana ljudska tijela.


U dugačkom redu ulaze u hangar drugi, jedva hodaju, pomažu se štakama ili oslanjaju jedni na druge, bojažljivo preskaču trupla na tlu i pokorno staju u red ispred čovjeka u neobičnoj zelenoj odori: kako koji stane pred njega, ovaj mu nešto šapne i nesretnik padne kao pokošen. Padaju tako jedan po jedan po ćilimima, sve dok se domalo cijela velika dvorana ne napuni beživotnim tjelesima. Onda onaj u zelenoj togi pucne prstima i trupla ožive. Ne bi čovjek vjerovao da nije svojim očima to pročitao u novinama.

Tako nekako, naime, izgleda seminar duhovne obnove u crkvi Prevetog srca Isusova u selu Šurkovac, kraj Prijedora, nevelikom katoličkom otoku u Potkozarju što su ga još prije rata zvali Mali Vatikan. Fra Ive Pavić stigao ovdje prije otprilike godinu dana i župa preko noći postala poznata kao mjesto duhovnog, ali i vrlo fizičkog iscjeljenja. Pročulo se za nju bogami sve do Splita, pa svakog vikenda odlazi u Šurkovac pun autobus Splićana, koji su čuli da fra Ive Pavić ima čudesne moći liječenja. Gore, u samostanu Tolisi, gdje je prije službovao, stoje - kažu - stotine štaka, što svojim vlasnicima nakon posjete fra Ivi više nisu bile potrebne. Sakupio fra Ive tih štaka, ne zna gdje će s njima. Rado bi ih poklonio, ali nema više kome.

Sve u svemu, seminar duhovne obnove u šurkovačkoj crkvi Presvetog srca Isusova dođe nešto između mađioničarskog showa i ortopedije. Čuli ste, uostalom, već takve priče, nije fra Ive prvi, tisuće i hiljade svećenika, hodža i ostalih posvećenih glava svojim dodirom liječi i najteže bolesti, teološki fakulteti zapravo su studiji medicine: fra Ivo Pavić, recimo, specijalizirao ortopediju.

Nemam ja, kako biste mogli pomisliti, nikakav problem s tim, svakojaka čuda čovjekova je vjera u stanju uraditi. Mene, naime, muči druga jedna teološka dilema.

Istog dana kad je u Slobodnoj Dalmaciji objavljena priča o neobičnom fratru što u jednom selu kraj Prijedora liječi lomove, osteoporozu i ravne tabane, naslovne stranice zauzeli su hrvatski nogometni reprezentativci, koji su pred početak kvalifikacija za Europsko prvenstvo pohodili Kaptol, pa osobno od kardinala Josipa Bozanića dobili blagoslov i čudotvorne medaljone Majke Božje Bistričke. Svoj blagoslov i medaljon primio je tako i Luka Modrić, srce i duša Bilićeva sastava, koji je nedavno u nekakvoj bezveznoj pripremnoj utakmici njegova Tottenhama ozlijedio zadnju ložu.

Gledam tako u čudu Luku Modrića, velikog vjernika, kao što su uostalom svi hrvatski nogometaši veliki vjernici, najveći u cjelokupnoj povijesti kršćanstva. Luki Modriću, naime, baš kao nijednom iz tog društva nakićenog zlatnim i drvenim križićima, krunicama, medaljonima i tetovažama - s kojima izgledaju kao hodajuće ilustrirane Biblije za mlade - nikad nije palo na pamet da s ozljedom zadnje lože, prepona ili skočnog zgloba sjednu u autobus i odu u nadaleko poznatu šurkovačku ortopediju. Iz nekog razloga, eto, Luka Modrić i njegovo malo katehetsko društvo više vjeruju razvikanim medicinskim klinikama u inozemstvu, skupim doktorima sa diplomama kojekakvih ateističkih sveučilišta. Oni i njihovi klubovi plaćaju pri tome masne pare, umjesto da odu u Šurkovac i stanu pred fra Ivu. Još k tomu džabe.

Dugo sam o tome razmišljao. Poznata je stvar da su ti nogometaši veliki glumci i foliranti, nema fragilnijih ljudskih organizama od tijela profesionalnog nogometaša. Gurne lijevo krilo loptu daleko u for i prođe pored neprijateljskog beka kao pored turskog groblja, onako odoka između njih brat bratu dva metra, kad odjednom krilo pade kao da ga je s vrha tribine pogodio snajper. Valja se krilo po travi, plače, zapomaže i priziva na samrti majku, strah je kamermanu i zumirati nesretnika da se ne bi valjda vidio otvoreni prijelom noge. Dvanaest kamera snima utakmicu, svatko pri zdravim očima vidi usporeni snimak iz dvanaest kutova, jasno se vidi da ga bek nije ni dotaknuo - zapelo hitro krilo o listić djeteline što se službi održavanja stadiona potkrao u pokošenoj travi - a oko njega svejedno maser, svećenik i advokat. Dok siromah diktira svoj testament, inspektor bijelom kredom crta oko njega na travi obris tijela, a policajci trakama ograđuju mjesto zločina.

Takvi su, eto, glumci ti nogometaši da mene uopće ne bi čudilo kako je njih zapravo strah da ih fra Ivo ne provali. Stane Luka Modrić pred njega, napravi mu fra Ivo prstom križ na čelu i nešto promrmlja, a kapetan hrvatske nogometne reprezentacije ništa ne osjeti, stoji i dalje čvrsto na nogama. U dvorani žamor, komentiraju znatiželjnici da nije Modriću ništa, da folira, vidi i Luka da će ga provaliti, pa se već crveni u obrazima. Fra Ive ga gleda sumnjičavo, pa krene ponoviti postupak. I tek što je podigao ruku prema našem reprezentativcu, ovaj pade kao strijeljan. Previja se Luka Modrić po ćilimu, kuka i leleče, a fra Ive se okreće prema pastvi i nemoćno širi ruke: "Tak'o ga nisam!"

To je jedno od mogućih objašnjenja zašto hrvatski nogometaši, umjesto u šurkovačku ortopediju, radije idu u engleske i njemačke privatne ortopedske klinike. Drugo bi objašnjenje bilo da oni jadni misle kako je fra Ivina župa, nesretno izabranog naziva Presveto srce Isusovo, zapravo kardiologija. Treće bi bilo, naravno, da su oni u stvari izliječeni na Kaptolu.

Imaju, naime, oni na kaptolskoj ortopediji nekakve čudotvorne medaljone, nosiš jedan takav uza se par dana i zadnja loža kao nova. Ne bi bilo mudro sumnjati u to, jer prema metodama jednog seoskog fratra blagoslov zagrebačkog nadbiskupa i medaljon Majke Božje Bistričke dođu kao posljednje čudo medicine. Vidjet ćemo, uostalom, vrlo brzo. Zaigra li Luka Modrić u utakmici sa Latvijom, ili nekoliko dana kasnije sa Grčkom, značit će da je zagrebački nadortoped napravio dobar posao. Što bi zatvorilo moje teološke dileme, ali otvorilo neke etičke.

Ako je to, naime, tako, znači li da je i crkveni zdravstveni sustav ustanovljen kao i civilni? Bogati luksuznim limuzinama na Kaptol, tamo ih prima kardinal lično, nema čekanja, nema nerviranja; a klinika, što da vam pričam, sva u zlatu i mramoru, čista, blistava i ugodno klimatizirana, osoblje ljubazno, hrana vrhunska, kao u hotelu. Sa druge strane, sirotinja s običnim zdravstvenim osiguranjem u autobuse, cijeli dan do Šurkovca, pa još nekoliko sati čekaj na plus četrdeset dok dođeš na red; a odjel bože sačuvaj, bez prozora i vrata, zidovi neožbukani, ljudi leže po podu, na prljavim ćilimima, a hrana - u kafani preko puta.

Sad, kad spomenuh tu kafanu, ponudili neki skeptici i četvrto objašnjenje, ali najmanje vjerojatno, jedva da je i vrijedno ozbiljnog razmatranja. Po toj teoriji, naime, vozio jednom prilikom autobus iz Splita za Prijedor, gotovo potpuno prazan, samo dvojica ljudi u njemu. Stali oni u Kupresu na jaretinu, pridružio im se i vozač, pa zapodjenuli priču o recesiji. Žali se vozač da mu posao ne ide, prazan mu autobus, žali se jedan putnik da je prazna i njegova gostionica u Šurkovcu. A drugi putnik samo šuti, pa pita gdje mu je ta gostionica. Malo-malo, shvatili oni da je kafana točno preko puta crkve. Ispalo, naime, da je onaj drugi zapravo svećenik u toj crkvi. A ona, pogađate, prazna ko prazan autobus pred praznom gostionicom. Ubi ih recesija svu trojicu.

Kakve veze to ima sa cijelom ovom pričom, nemam pojma - rekao sam vam odmah da je teorija bezvezna - ali koji dan kasnije počeli ljudi dolaziti u Šurkovac. Pun autobus, puna crkva, puna gostionica preko puta. Svima lijepo krenulo, čak je i samostan u Tolisi s Hrvatskim nogometnim savezom sklopio unosan ugovor o nabavi ortopedskih pomagala.

Kažem ja, svakojaka čuda čovjekova je vjera u stanju uraditi. Ni recesija još ništa ne može.

Doći će Angelina i dovesti Clooneya

Na svakojake ćete teško razumljive hirove i kaprice naići kod bogatih i slavnih, ali teško da je ijedan tako nerazumljiv kao neobična navada tih, kako se sad na hrvatskom kaže, celeba, da iz čiste obijesti zajebavaju Hrvate. Veći je njima merak zajebati Hrvate nego išta. Priča mi tako Kožo, vlasnik kultnog kafića Nostalgija u sarajevskoj Muvekita ulici, kako su prije otprilike pola godine sjedili kod njega Brad Pitt i Angelina Jolie. Brad s njim ispunjava listiće za klađenje, a Angelina pijucka espresso i prčka po mobitelu.

- Dosadno mi je – u neko će doba ona kenjkavim glasom.
- Ajde sa Samrom u Fojnicu, u banju - dobaci joj Kožo nagnut nad ponudu na stolu, pa se okrene Bradu. – Nema ti Hoffenheim šanse, gotovi su oni, to ti je fiks jedinica.
- Idemo malo zajebavat Hrvate – dosjeti se Angelina.
- Nemoj opet – odgovori joj muž. - Nije lijepo.
- A što nije lijepo? – ne da se ona.
- Malo im je Kim Il Sung, sad još da ih i ti zajebavaš?
- Pa šta? – uvrijeđeno se okrenula Angelina. - Jebote, koji su ti...
- Nisu bolan Korejci, nego Hrvati – prekine ih Kožo ne dižući glavu od listića. - Kroejšns, not Korijans.
- Dobro, al’ ne uvlači mene – popusti Brad samo da je otkači, jer vidi kako Kožo nerazumno stavlja dvojku na Široki.

Dva sata kasnije sjede oni u kafiću pred televizorom, a u Hrvatskoj, javlja voditeljica Dnevnika u suzama, izvanredno stanje: iz dobro obaviještenih izvora saznalo se da će Brad Pitt i Angelina Jolie navratiti u Dubrovnik, svi hrvatski zvjezduljci, celebritići, eventuše i retkarpedžije sjatili se na Stradun javiti svojim starim prijateljima Anđi i Bredu, divizije novinara zauzele strateške točke od aerodroma do Lokruma, više je paparazza oko Grada nego onomad crnogorskih rezervista. U hotelu Pucić Palace, kažu, već je rezerviran apartman, menadžeri diskretno bejzbol palicama prazne sobe da ostali gosti ne smetaju slavnom paru, vlasnici svih elafitskih restorana proglasili crvenu uzbunu, nestalo jastoga od Cavtata do Orebića, dok reporter zuri u nebo iznad Konavala i predinfarktnim glasom javlja kako se svakog časa očekuje privatni mlažnjak iz Sarajeva, Angelina Jolie glavom i Bradom.


A Angelina za to vrijeme u Kožinom kafiću plješće rukama i vrišti od smijeha: sve bi joj čovjek oprostio kad vidi kako je to veseli. Nije ni njoj život lak, zasluži ponekad malo opuštanja i zabave, pa ako i pretjera, tko bi joj zamjerio?

- Meni je ovo isto malo tužno – potiho će Brad gledajući kako se dva hrvatska ministra čupaju i valjaju crvenom tepihom na aerodromskoj pisti u Čilipima.
- Jašta je – vrti glavom Kožo.

I tako svaki put. A Brad zaljubljen do ušiju, pa joj ništa ne govori. Jebiga, voli žena kupovati cipele, tetovirati se, usvajati djecu i zajebavati Hrvate. Svatko ima svoja sitna, blesava zadovoljstva.

- Ne opet! – zavapio tako Brad Pitt prije koji dan.
- Zašto? – napućila mu žena kolagenske usne. – Meni je to baš super.
- Što malo ne zajebavaš Egipćane?
- Pff – odmahnula je rukom Angelina, pa otišla s mobitelom u kupaonicu, vratila se za minutu, naručila šampanjac i smjestila se pred televizor. – Jel ima ovdje HTV?

Pola sata kasnije, plačući javlja voditeljica Dnevnika, u Hrvatskoj izvanredno stanje: iz dobro obaviještenih izvora saznalo se da će najglamuroznija holivudska diva današnjice navratiti na Brijune, svi hrvatski zvjezduljci, celebritići, eventuše i redkarpedžije sjatili se na Titov otočić javiti svojoj staroj prijateljici Anđi, divizije novinara zauzele strateške točke od pulskog aerodroma do Vange, više je na Brijunima paparazza nego antilopa.

Rezervirana je, kažu, cijela vila Jadranka, hotelski menadžeri diskretno s njemačkim ovčarima prazne sobe da premijerka ne smeta slavnoj glumici, vlasnici svih boljih istarskih oštarija proglasili crvenu uzbunu, nestalo tartufa od Motovuna do Pule, župan Nino Jakovčić na rubu panike pokušava ući u one svoje jedine ljetne duge hlače, dok reporter zuri u nebo iznad Pule i predinfarktnim glasom javlja kako se svakog časa očekuje privatni mlažnjak iz Venecije, Angelina Jolie glavom bez Brada.

A ona u nekom venecijanskom hotelu plješće i vrišti od smijeha.

- Meni je ovo isto malo tužno – potiho će Brad gledajući hrvatskog ministra financija kako vješto izbjegava osiguranje trčeći po aerodromu s transparentom “Angelina, usvoji me!“.
- Jašta je – čuje se iz njegova mobitela.

I tako svako ljeto. Dokone holivudske zvijezde u pauzama snimanja ne znaju što bi sa sobom, pa zajebavaju Hrvate, a oni, nesretnici, svaki put popuše. I lako što ih zajebu, lako što se ministar Šuker pred cijelim svijetom osramotio s onim transparentom, nego ti oholi celebi sutradan umjesto u Hrvatskoj osvanu u Sarajevu ili, još gore, Budvi. Da ih tako prijeđu pa ostanu u Veneciji, sve i da odu na Azurnu obalu ili u Marbellu, pa ajde – ma da u Moldaviju odu, ni po jada - nego baš u Crnu Goru i Bosnu! Za vedrih dana točno Hrvati mogu vidjeti kako se gore kroz prozor Angelina belji i krevelji.

- Jebo je Željko Komšić! – sikće predsjednik hrvatskog Sabora, dok stotinjak negovih nećaka, što su potegli iz Metkovića da upoznaju njegovu prijateljicu Angelinu Jolie, šutke gledaju barbu kako divlja po kancelariji.


Jesu li za to ginuli hrvatski branitelji, jesu li za to krvarile generacije naših najboljih sinova? Jesmo li za to kroz vihore historije ponosno nosili luč slobode i stijeg narodne pravice, jesmo li za to tisuću godina sanjali državu, samo svoju, ničiju nikad i ničiju više, jesmo li uskrisili slobodnu Hrvatsku da bi Angelina Jolie prolazila kraj nje kao pored turskog groblja? Jesmo li bijele zidine Dubrovnika obranili od krvoločnih Crnogoraca da bi se ta umišljena tetovirana krava danas šepurila po Crnoj Gori??

Marš đubre, eno ti Beograd, pa se kupaj na Adi Ciganliji!, reći ćemo joj kad se jednom zaista pojavi sa onim svojim fićfirićem, tako ćemo joj reći kad se sedmi put put javi, pa se opet na onom svom prepotentnom engleskom stane prenemagati:

- Pričala mi prijateljica da vi imate najljepše more na svijetu i najljepše otoke i baš kažem Bradu: Bradiću, što ne bismo ovo ljeto išli malo u Hrvatsku?
- A šta – prezirno ćemo mi - da ne bi možda i on došao?!?
- Neće, njemu se ne da. Doći će George Clooney sa mnom.

Niti sat kasnije, svi hrvatski zvjezduljci, celebritići, eventuše i retkarpedžije sjatit će se na Hvar javiti svojim starim prijateljima Anđi i Đuri, divizije novinara zauzet će strateške točke od splitskog aerodroma do Palmižane, više će paparazza biti na Sunčanom otoku nego Stipe Mesića. Cijeli će Yacht Harbour Hotel biti zakupljen, menadžeri će diskretno lovačkim puškama prazniti sobe, vlasnici svih hvarskih restorana proglasit će crvenu uzbunu, nestat će prstaca od Neuma do Nedraga, Željko Kerum će na rubu panike pokušavati ući u Angelinin protokol, dok reporter Hrvatske televizije bude zurio u nebo iznad Splita i predinfarktnim glasom javljao kako se svakog časa očekuje privatni mlažnjak iz Beograda, Angelina Jolie glavom i Georgeom Clooneyem.

- Meni je ovo isto malo tužno – potiho će komentirati Brad u apartmanu fojničke banje, gledajući na televiziji cijelu hrvatsku vladu gdje sjedi na užarenom betonu, pa škilji prema horizontu: samo Jadranka Kosor stoji na kraju mula, drži u rukama jelovnik obližnje pizzerije i crveni flomaster, sve ponavljajući u sebi, „trtin mants prajm minister, tenkju“.
- Jašta je.

Fatina avlija
Datum: 15.09.2010 22:00
Autor: Boris Dežulović

Dozlaboga je već istrošena moralistička fraza kako svatko treba najprije počistiti u svom dvorištu, pa tek onda viriti u susjedovo.


Dozlaboga istrošena, a ne da se potrošiti. Preduboko je u balkanski genotip našeg čovjeka ukopan refleks da se penje na prste i isteže vrat preko plota, uzrokujući endemsku ukočenost vrata koja mu onemogućava da se osvrne po svojoj avliji. Iza leđa mu cijeli deponiji njegova vlastitog smeća, masovne mu grobnice nikle po dvorištu kao krtičnjaci, iz kuće dopiru leleci i jauci, a on stoji kraj plota na međi, rastegao se koliko god je velik - a najveći je od sviju - pa preko visokoga zida ograde gleda je li komšiji konačno crkla krava, da može po selu govoriti kako mu je mrtva krava u avliji.

Takvi ne razumiju zašto bi oni počistili svoje dvorište, kad susjed nije: tako uhvaćeni u vlastitu logičku zamku cijele svoje male, uzaludne živote potroše u virenjem preko ograde. Ima, međutim, i onih čija je logička zamka mnogo složenija. Što, recimo, dozlaboga istrošena moralistička fraza kako svatko treba najprije počistiti u svom dvorištu znači Fati Orlović iz Konjević Polja?

Zlosretna je Fata - svi već znate tu priču - vrativši se prije jedanaest godina iz ratnog progonstva u svoje selo kraj Bratunca, u dvorištu zatekla pravu, pravcatu crkvu. Svašta su, ne kažem, u posljednjem ratu prognanici i izbjeglice po povratku nalazili u svojim dvorištima, i ruševine i nadogradnje, gradili su ljudi na tuđemu, računajući da će dovijeka tu biti, i poljske zahode i staje i garaže i cijele kuće, a Fati Orlović iz Konjević Polja u dvorištu, tik do kuće, nikla velika, bijela pravoslavna crkva Usjekovanja glave svetog Jovana Krstitelja sa sve zvonikom.

Sve od tada, punih jedanaest godina Fata pokušava počistiti u svom dvorištu, ali ne ide. Obraćala se ona i općini i sudu i policiji i visokim predstavnicima i strankama i premijerima, cijeli je svijet čuo za njezin nesvakidašnji problem, ima i tri godine da je Milorad Dodik svečano objavio da je problem riješen i da su za premještanje crkve iznađeni i novac i zemljište, a crkva još stoji na njenom. Uzimala je u nemoćnom bijesu pravdu i u svoje ruke, ometala liturgije i rastjerivala bogosluženja, tukla se s uljezima u svojoj avliji, tukli bogami i oni nju, završavala je i na policiji, i na sudu, i u bolnici, ali hram svetog Jovana Krstitelja i dalje joj pred kućom.

Drugi ljudi, eto, iz avlije tjeraju djecu kad zajebavaju psa ili kradu trešnje, a Fata Orlović iz dvorišta tjera popove, vladike i episkope. Nije starijim ljudima ni sa djecom lako, a kamoli sa popovima. Prošlu subotu, recimo, na bajramsko jutro joj pod prozorom udarili zvoniti sa zvonika. Vele, krsna slava svetog Jovana. A sveti Jovan vrti se u svom grobu u dalekoj Palestini: točno na dan kad je prije mnogo stoljeća nad njegovim grobom u Sebasti posvećena prva crkva svetog Jovana i koji se obilježava kao dan Jovanove smrti, obilježava se tako u dalekoj Bosni, u crkvi podignutoj na tuđoj zemlji, smrt sveca koji je glavu izgubio upravo zato što je Irodu ponavljao Božju zapovijed da "ne poželi tuđe".

Nisu vjernici okupljeni u Fatinoj avliji čuli gdje se sveti Jovan vrti u grobu, ali su zato čuli Fatu. Izašla ona da rastjera neodgojenu čeljad - jer nije lijepo ni pristojno muslimanima po njihovim dvorištima na bajramsko jutro zvoniti s crkvenog zvonika - a završila u bolnici u Tuzli. S krvavom rukom i optužbom da se sama ozlijedila. Napali Fatu i lokalni Srbi, i srpski mediji, i srpski političari iz Bratunca, da je krenula na okupljene svećenike i vjernike ciglom, pa se sama ciglom izrezala.

Pretpostavimo za potrebe ovog ogleda da je istina što kažu za Fatu, pa se upitajmo, braćo i sestre u Hristu, zašto bi starica sama sebi razrezala ruku. Zar samo zato da optuži Srbe kako su je napali u njenom dvorištu? Koje bi dokaze zlosretna Fata imala da joj Srbi upadaju u avliju, osim jedne obične pravoslavne crkve sa zvonikom što joj se koči na mjestu gdje drugi ljudi imaju garažu? Vjerojatno je, otkrit ćemo valjda uskoro, Fata Orlović sama podigla i tu crkvu, sve da napakosti bosanskim Srbima.

Otkud joj, uostalom – cigla?

Shvatili ste sad, braćo i sestre u Hristu, da je Fata Orlović sama sebe razrezala opekom iz jednostavnog razloga što ona opekama rukovati ne zna. Kako to, naime, da se ciglom nije razrezao nijedan srpski neimar što je prije četrnaest godina u njenom dvorištu gradio crkvu Usjekovanja glave svetog Jovana Krstitelja? Hiljade cigli ugrađeno je u Jovanov hram, deseci ljudi slagali su njegove bijele zidove, a nijedan se bogami nije porezao.

To je zato što oni koji su u Fatinoj avliji gradili crkvu znaju rukovati opekama. Krv na njihovim rukama, ako vas to zbunjuje, nije naime od oštrih cigli.

Pa kad tako oni što su prije mnogo godina otjerali Fatu Orlović i njenu djecu, i ubili joj muža, odmahnu rukom prema Fati u bolničkom krevetu - podsjećam da za potrebe ovog teksta još pretpostavljamo kako se sama ozlijedila - kakvim se čudom čuditi kad od nje i njene muslimanske braće pravednički zagrme kako im, govoreći o crkvi u Konjević Polju, valja najprije počistiti u vlastitom dvorištu. Pa u časopisu "Patriot", recimo, podsjećaju na džamiju koja je u Stuparima kraj Kladnja podignuta na srpskoj zemlji, ili onu u Bradini, sagrađenoj na ruševinama srpske kuće.

A nesretna Fata Orlović ništa drugo i ne traži, nego da počisti u vlastitom dvorištu.

U autentičnom bosanskom loncu paradoksa i apsurda, ne daju muslimanki Fati da svoje dvorište počisti isti oni što od muslimana traže da najprije počiste svoje dvorište. Teško je nekome sa strane shvatljiva ta logička zamka.

Preduboko je, naime, u balkanski genotip našeg čovjeka ukopan refleks da se penje na prste i isteže vrat preko plota, uzrokujući endemsku ukočenost vrata koja mu onemogućava da se osvrne po svojoj avliji. Iza leđa mu uredno, etnički čisto dvorište, lijepa trava izrasla tamo gdje je nekad bila džamija, a on stoji kraj plota na međi, rastegao se koliko god je velik - a najveći je od sviju - pa preko visokoga zida ograde gleda kako komšije iz pravoslavne crkve Usjekovanja glave svetog Jovana Krstitelja nisu u stanju očistiti svoje dvorište, i otjerati onu drsku muslimanku što je sagradila kuću u njihovu dvorištu, pa galami na krsnu slavu i gađa okupljene ciglama.

Dozlaboga je već istrošena moralistička fraza kako svatko treba najprije počistiti u svom dvorištu, pa tek onda viriti u susjedovo. Dozlaboga istrošena, a ne da se potrošiti.

Bosansko demokratsko čudo



Boris Dežulović - 22.09.2010 21:00

Da je Bosna i Hercegovina prostor neviđenih i nečuvenih čuda, neuroazijski Bosneyland, mjesto veselog susreta vizantijskih kupola, dubaijskih zvonika, saudijskih minareta i egipatskih piramida, u čijim vječnim hladovinama ljudi po cijele dane ništa drugo ne rade doli domišljaju kako da sami sebi nekako otežaju život, opće je poznata i u znanstvenoj javnosti odavno prihvaćena činjenica.

Davno je bilo kad se takozvani svijet prestao čuditi Bosni, pa malo što otamo više može iznenaditi bijelog čovjeka, koji je ukinuo čak i sportska čuda, dugo već svikao da čuda mogu biti samo tehnološka i ekonomska, a samo u Bosni svakojaka druga, u najkraćemu svaka osim tehnoloških i ekonomskih.

Nema, recimo, u svijetu bijelog čovjeka demokratskih čuda. Posljednje čudo demokracije bilo je još kad su ono ženama dali pravo glasa. Sve od tada demokracija je više-manje nepromijenjena, vazda ista, kao onaj toalet-papir uglednog njujorškog filozofa Georgea Constanze. Velikom Constanzi, istinabog, nije u toj epizodi Seinfelda na umu bila prvoloptaška analiza zahodske funkcije glasačkog listića i demokratske funkcije onog zahodskog, već više filozofsko promišljanje o tome kako ništa nije isto kao prije deset, a kamoli stotinu i pedeset godina, i kako se sve na svijetu mijenja osim - toalet-papira.

Takva je po prilici i moderna demokracija, uvijek ista, kao rola toalet-papira, jednaka vazda i vazgdje, u Peruu i Indoneziji kao u Velikoj Britaniji: članovi jedne stranke nagovaraju ljude da glasaju za nju, a ne za onu drugu, članovi druge stranke nagovaraju ih da glasaju za nju, a ne za onu prvu, ljudi onda glasaju i ta stranka - prva, druga ili neka treća - vlada zemljom sljedeće četiri godine.

Kad bi se u Peruu, Indoneziji ili Velikoj Britaniji nekim čudom dogodilo, na primjer, da jedna stranka stane nagovarati članove druge da ne glasaju za svoga kandidata, već ostanu kod kuće, ako već ne mogu glasati za njihovog, bilo bi to zaista bizarno demokratsko čudo, od onih koji se događaju samo u američkim filmskim komedijama, u kojima političari polude pa iznebuha postanu iskreni. U stvarnom životu, dakle negdje izvan Bosne i Hercegovine, takvi bi političari već poslijepodne bili na psihijatrijskim pretragama, a javnost bi se još mjesecima zabavljala polemikama između onih što su oduvijek za bavljenje politikom tražili liječničke potvrde o uračunljivosti, i onih što hvale demokratska načela po kojima i budala ima pravo birati i biti izabran.

U stvarnom životu i stvarnom svijetu takve su stvari nezamislive, jer nijednog čuda nema da se takvim nekim čudom to zaista i dogodi. U Bosni, međutim, samo čuda ne nedostaje - Bosna i Hercegovina je, što bi rekao Bosno-i-Hercegovac Antun Branko Šimić, "čuđenje u svijetu" - pa se našlo tako i jedno da čelnicima HDZ BiH padne na pamet upravo to: apelirati dakle na suparničke glasače da na izborima ostanu kod kuće. Čudo, shvatili ste dosad, nije u tome da je nekome u Bosni palo na pamet pozvati "protivničke" birače da apstiniraju, već što je tako kolosalno glupa ideja u padu uspjela uopće pogoditi tako malenu pamet.

"Poštovani birači Željka Komšića bošnjačke nacionalnosti,

Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, u okviru političkog realiteta, ozbiljno promišlja i traži modalitete uređenja Bosne i Hercegovine kakva bi odgovarala svim narodima i građanima koji u njoj žive", kaže se na početku dramatičnog apela bosanskohercegovačkog HDZ-a, kojim se "poštovani birači Željka Komšića bošnjačke nacionalnosti" pozivaju da dokinu "izbornu praksu iz 2006. godine koja omogućuje Bošnjacima izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH", te upućuje "apel biračima bošnjačke nacionalnosti da omoguće Hrvatima u BiH pravo na biranje svog legitimnog predstavnika".

Kako bi "poštovani birači Željka Komšića bošnjačke nacionalnosti" omogućili "Hrvatima u BiH pravo na biranje svog predstavnika"? Lako: "suzdržavanjem od glasovanja za SDP-ova kandidata Željka Komšića". Zašto bi se, međutim, "poštovanim biračima Željka Komšića bošnjačke nacionalnosti" sada iznenada valjalo "suzdržati od glasovanja za Željka Komšića"? Zato što će time "učiniti snažan politički iskorak za stabilniju i bolju Bosnu i Hercegovinu".

Valja ukratko ponoviti, za one koji se boje da nisu najbolje razumjeli: HDZ BiH poziva glasače Željka Komšića - dakle one koji su za Željka Komšića glasali kako HDZ-ov kandidat ne bi bio član Predsjedništva BiH - da se suzdrže od glasanja za Željka Komšića, kako bi HDZ-ov kandidat bio član Predsjedništva BiH. Što bi rekao drugi jedan Bosno-i-Hercegovac Aleksa Šantić - "ostajte doma, predstavnik tuđeg entiteta/neće vas predstavljat kao onaj prije/jebeš člana Predsjedništva bez identiteta/gdje svoga nema i gdje brata nije".

Zašto bi pak "poštovanim biračima Željka Komšića bošnjačke nacionalnosti" - kakvi god bili i kakav god bio Željko Komšić - uopće stalo do "stabilnije i bolje Bosne i Hercegovine"? Recimo da je to jasno, barem u onom dijelu gdje im je stalo do bilo kakve, pa makar i stabilnije i bolje Bosne i Hercegovine. Zašto bi, međutim, do Bosne i Hercegovine, a naročito bolje i stabilnije, stalo Hrvatskoj demokratskoj zajednici - to je možda pravo, u svakom slučaju pravije pitanje.

Punih dvadeset godina HDZ se bori protiv upravo takve, bolje i stabilnije Bosne i Hercegovine, i svakako je zanimljiv taj iznenadni strateški obrat stranke kojoj odmila tepaju kao stožernoj hrvatskoj stranci u Bosni. Kao da je jučer bilo - možda zato što to zapravo i jest bilo jučer - kad je Milorad Dodik, fanatični borac protiv bolje, stabilnije i bilo kakve Bosne i Hercegovine, na otvaranju Političke akademije HDZ-a u Mostaru izrazio punu podršku svoje stranke kandidatkinji HDZ-a Borjani Krišto.

Bit će da se zbog toga čelnici HDZ-a još ne snalaze najbolje u poštovanju "birača Željka Komšića bošnjačke nacionalnosti", pa pripadnike te nacionalnosti praktički već u sljedećoj rečenici iz dužnog poštovanja nazivaju "bošnjacima", dakle malim početnim slovom, kako su uostalom oduvijek častili i poštovali narode malih početnih slova, one koji nisu Hrvati ili Srbi.

Upravo dvadesetogodišnjim pregnućima na razbijanju Bosne i Hercegovine hrvatski su politički lideri na kraju i došli do toga da bosanskim Hrvatima predstavnik u troglavom Predsjedništvu bude izabran glasovima bošnjaka s malim "b". Nije, naime, "bošnjacima izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH" omogućila "izborna praksa iz 2006. godine", već je "izbornu praksu iz 2006. godine" omogućilo razbijanje hadezeovskog monolita i kaos među stratezima političke artikulacije takozvanih hrvatskih interesa, kojima se čekić za razbijanje Bosne odbio ravno u glavu, posred čela.

Sad, kad se iznenada otkrilo da ima u Bosni i Hrvata koji misle drugačije od hadezeovske elite - pa makar bio samo jedan i zvao se Željko Komšić - odjednom HDZ-u odgovara ne samo da Bosne i Hercegovine ima, nego i da bude bolja i stabilnija. Jer "bolja i stabilnija Bosna i Hercegovina" je ona Bosna i Hercegovina u kojoj se zna red i poredak, i u kojoj je netko najprije Hrvat, pa tek onda Željko Komšić.

Kad bi naime bilo obrnuto, kad bi svi ljudi u Bosni imali ime i prezime, bilo bi moguće - kao što su jučer Bošnjaci glasali za Komšića - da sutra Hrvati glasaju za Bošnjaka, ili za Srbina, ili Srbin za Hrvata, ili Bošnjak za Srbina, Hrvata, svatko dakle za svakoga, zavladala bi opća ta, kako se zove, demokracija, i otišlo u vražju mater sve ono na čemu počiva "bolja i stabilnija Bosna i Hercegovina".

Prostor dakle neviđenih i nečuvenih čuda, stabilni neuroazijski Bosneyland, mjesto veselog susreta "poštovanih birača Željka Komšića bošnjačke nacionalnosti" i "HDZ BiH koji, u okviru političkog realiteta, ozbiljno promišlja i traži modalitete uređenja Bosne i Hercegovine kakva bi odgovarala svim narodima i građanima koji u njoj žive".

Slučaj službenice Marije

Boris Dežulović

Popustio na kraju strogi starac, digao ruke nemoćan pred novotarijama koje ne razumije. Svijet se promijenio, pregazilo ga vrijeme, i morao je to naposljetku priznati.

- Dobro, kako hoćete - rekao je na kraju malodušno.

- Ali to je najnovija tehnologija - pokušao ga je odobrovoljiti dugokosi mladić. - Svaka se poruka stavlja na Facebook, jednostavno je i pregledno.

- Tako je - ohrabrila se sad i mladićeva majka. - Sprava je čudo, vidi, LED IPS TFT LCD ekran, 960 piksela, 512 mega eDRAM memorije, 32 giga fleš memorije, GSM/GPRS/EDGE povezivanje, UMTS/HSDPA/HSUPA, Bluetooth, Wireless...

- Radite što vas volja - prekinuo je starac.

I tako je objavljeno da će Majka Božja Međugorska od sada svoje poruke distribuirati preko i-Phonea i i-Pada, zahvaljujući aplikaciji osječke tvrtke "Inchoo" i američkog partnera "Surgeworks", koja se za samo dva dolara može preuzeti na i-Tunesu, donoseći najnovije Marijine poruke vidiocima u Međugorju, kao i arhivu svih njenih dosadašnjih objava.

Završila je konačno era komuniciranja elementarnim nepogodama i prirodnim katastrofama, gorućim grmovima, vulkanskim erupcijama, potopima, munjama i najezdama skakavaca, nema više primitivnih, prevaziđenih ukazanja u deblima bukve, kori oraha, kriškama mortadele ili talogu kafe, nema više ukazivanja na hercegovačkim brdima, po ledenoj zimi i paklenom čelopeku: od sada poruka Majke Božje korisnicima stiže izravno na njihove mobilne uređaje, ne moraju se ni Gospa, ni vidioci, ni pretplatnici micati iz svojih soba.

I sve je bilo sjajno, funkcionirala stvar bez greške, dok nije na kraju zainteresirala i Gospodina. Opirao se dugo starac tom čudesu moderne tehnologije, pa na kraju ipak nevoljko prišao Sinu i apostolima.

- To je to?

- Aha, i-Pad - odgovorio Isus. - Donio nam Holbrooke.

- I kako to sad ide, presječem taj i-Pad nožem napola i u presjeku vidim lik Gospe, šta?

- Ma ne - nasmijao se Sin. - Evo, vidi: izabereš na meniju Međugorje, pa select language, imaš messages, annual messages, pritisneš na new message, i hop... evo: "December 2, 2010: Dear children, Today I am praying here...", kužiš? Jednostavno.

- Svašta li danas neće izmisliti! A šta je ovo?

- Search, pretraga. Možeš tražiti Marijinu poruku po datumima ili ključnim riječima, tu su sve poruke unatrag trideset godina, od prvog ukazanja do danas!

Pokazat će se to, međutim, kobnom greškom: cijelu se tu noć zabavljao Gospodin najnovijom Appleovom igračkom, kad ujutro, za doručkom, vidjeli Marija, Josip i Isus da je stari loše volje. Nitko ništa ne govori - nitko nikad ništa ne govori kad je stari loše volje - čuje se samo zveckanje pribora za jelo, tanjura i čaša.

- Jesi poslala godišnju Božićnu poruku vidiocima u Međugorje? - upitao najzad stari tobož nezainteresirano.

- N... nisam još, tek je petnaesti - promucala Marija, sve gledajući u Josipa i Isusa. A oni zabili poglede u tanjure.

- Hm - zahmhao Gospodin. - A jesi razmislila što ćeš reći?

- Vidjet ću, ne znam još - procijedila najzad Gospa.

- A što ne bi pozvala na molitvu? - prekinuo je starac. - Što ne bi, štajaznam, pozvala ljude da se mole?

Josip i Isus oprezno digli glave, i vidjeli Mariju potpuno blijedu. Bilo je jasno da je shvatila o čemu se radi. Gadno je nešto zabrljala Djevica Marija, i stari je uhvatio.

- Mogla bih i tako nešto - koprcala se Marija u očaju.

- Naravno da bi mogla, nisi nikad dosad, jel da? Nikad dosad nisi pozvala ljude na molitvu, jel da, nisi se sjetila?

- Vidi, mogu objasniti...

- Šta?!? - planuo konačno Gospodin, pa izvadio ispod bijele haljine i-Pad. - Petsto poruka poslala si u posljednjih trideset godina preko Međugorja, čitao sam cijelu noć, jednu po jednu, i od tih pet stotina poruka ti si na molitvu pozvala, da vidim, samo trenutak... pet stotina puta!!!

- Ali...

- Pet stotina potpuno istih poruka! "Danas vas više nego ikad pozivam da se molite, bla bla, hvala što ste se odazvali mom pozivu" - sijevao je Gospodin gromovima i munjama. - Evo, izabrat ću nasumce... “21. lipanj 1984.: Molite, molite, molite! Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu"... "25. rujan 1990.: "Pozivam vas na molitvu srcem, da vaša molitva bude razgovor s Bogom. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu"... "25. listopad 1998.: Ne zaboravite, ovo je vrijeme milosti, zato molite, molite, molite! Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu"... "25. kolovoz..."

- Ali...

- Kuš! - zagrmio je Gospodin. - "25. kolovoz 2009.: Molite, molite, molite i radite na osobnom obraćenju kako biste bili znak Božje ljubavi drugima. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu." Kao automatska sekretarica!!!

I zaista, kad čovjek pomoću nove aplikacije za i-Pad prokrstari malo arhivom Gospinih međugorskih ukazanja i poruka, ostane malo osupnut neinventivnošću Majke Božje. Pet stotina poruka, i svih pet stotina manje-više istih, baš kako reče Gospodin, "kao automatska sekretarica".

Ne zna čovjek što je veće: Marijina nemaštovitost ili njena potpuna socijalna neosjetljivost. Trideset godina ona uporno i redovno, tjedno ili mjesečno, šalje svoje poruke, Međugorje se za to vrijeme mijenjalo i promijenilo, cijela Bosna i Hercegovina, Balkan i Europa, cijeli svijet se stubokom mijenjao i stubokom promijenio u tih trideset godina, bijesnili su ratovi, raspadali se imperiji, padale su bombe oko Gospinog svetišta, tekle kolone izbjeglica, krikovi iz obližnjih logora parali su nebo nad Međugorjem, stotinu hiljada ljudi ubijeno je Majci Božjoj pred očima, milijuni su napustili domove, golema je i strašna nesreća pala na njenu dječicu, i još strašnija mržnja ovladala njihovim srcima, a Gospa Međugorska na sve je to imala reći samo "Molite, molite, molite". I, jasno, "hvala što ste se odazvali mom pozivu".

Onih dana kad je počinjao rat u Bosni, Majka Božja nedvosmisleno je poručila: "I danas vas pozivam na molitvu da se preko molitve još više približite Bogu. Zato prihvatite još jednom moj poziv i počnite iznova moliti, dok vam molitva ne postane radost. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu!"

Kad su se Mariji u travnju 1993. dugačke kolone bošnjačkih logoraša vukle pred nosom, u svega par kilometara udaljeni Dretelj, moglo je izgledati čak i da se zajebava: "Idite u prirodu i gledajte kako se priroda budi, i bit će vam pomoć da otvorite vaša srca prema ljubavi Boga Stvoritelja. Kada ima ljubavi u vašim srcima, onda ima i molitve. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu."

Otkrilo se tako da je Gospa sve ove godine zabušavala, da nije bilo i-Phonea i međugorske aplikacije s arhivom njenih poruka, ne bismo ni mi ni Gospodin shvatili da je cijelo vrijeme prepisivala jednu te istu poruku, kao državni činovnik zaboravljen u nekoj sigurnoj budžetskoj sinekuri, sve dok ga nisu uhvatili kako je trideset godina samo prepisivao nekakav izvještaj iz 1981. godine.

Nakon toga nemilog događaja Gospodin je Mariji, Isusu i apostolima oduzeo i-Phone, i-Pod i sve te skupe fancy igračkice. A na zemlju se, vele ljetopisi, spustila četrdesetodnevna kiša, biblijski potop poplavio Bosnu, otopio se Sjeverni pol, proradili planetom vulkani, tresla se zemlja, tsunamiji, tornada i snježne oluje, ptičja gripa, svinjska gripa, ljudska gripa, strašne bolesti i epidemije navalile na čovječanstvo, a na koncu počela i Premijer liga BiH.

- Onda, jel mi dobra ova aplikacija? - zadovoljno odozgo gleda stari, zaokruživši pogledom stol. - A gdje je Marija?

- Eno je u onom orahovom panju, u Posušju - odgovorio Josip. - K'o da ne znaš.