Zločin nije počeo u Hercegovini
Piše: Davor Butković
Foto: Saša Burić
--------------------------------------------------------------------------------
Ante Jelavić
Tijekom 1997. i 1998. godine jedan od glavnih sukoba unutar Hrvatske demokratske zajednice odvijao se preko Dubrovačke banke.
Dubrovačka banka svojedobno je financirala jednu, uvjetno rečeno, hercegovačku frakciju HDZ-a, što je iritiralo sve druge HDZ-ove frakcije, od takozvane tehnokratske, pa do male grupe vjerojatno poštenih i izgubljenih ljudi u sigurnosnim službama koje je vodio Miro Tuđman.
Ante Jelavić: 'Ćorić mi je rekao da me oteo jer su ga ucijenili'
Što je sumnjivo u slučaju ‘otmice’
Onda je, odjednom, što zbog financijskih, što zbog sigurnosnih razloga, direktor Dubrovačke banke Neven Barač, koji nije imao nikakva druga uvjerenja osim sebično-novčarskih, prešao na tehnokratsku stranu, na što je hercegovačka frakcija reagirala Baračevim uhićenjem.
više iz rubrike
VIJESTI
Budući da su se preko Dubrovačke banke financirale razne političke aktivnosti i onih hrvatskih Hercegovaca i Bosanaca, koji nisu htjeli imati ništa s već umirućim šefom hercegovačke frakcije, ministrom obrane Gojkom Šuškom, i s njegovim designiranim nasljednikom Ivićem Pašalićem, ta je grupacija osnovala Dubrovačku banku u Mostaru, s ciljem financijske kolonizacije cijele Bosne i Hercegovine, ali i s namjerom da preko Dubrovačke banke sruši hijerarhiju vlasti u zapadnoj Hercegovini, koju su bili uspostavili Gojko Šušak, i njegov prvi ađutant, dugogodišnji predsjednik Herceg-Bosne Mate Boban, osnivač logora u Hercegovini, i jedini Hrvat za kojeg se sa stopostotnom sigurnošću može reći da ga je smrt spasila od doživotne kazne na Haaškom sudu.
Sukob oko banaka
I tako su braća Lučić (a mlađi brat Lučić bio je u ono vrijeme zamjenik Mire Tuđmana, šefa hrvatske obavještajne službe) sudjelovali u stvaranju Dubrovačke banke za BIH, preko koje se željela voditi integracijska hrvatska politika u susjednoj državi, nasuprot separatističke politike Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
Dubrovačka banka za BIH nije, međutim, mogla uspjeti jer je u Mostaru funkcionirala snažna i moćna Hercegovačka banka.
Sva državna pomoć Republike Hrvatske Hrvatima u Bosni i Hercegovini u ono se vrijeme odvijala preko Hercegovačke banke.
Ljudi u Mostaru, koji su nadzirali Hercegovačku banku, odgovarali su, osobno, Gojku Šušku, Iviću Pašaliću i, vjerojatno u značajno manjoj mjeri, Ljubi Ćesiću Rojsu.
Sukob oko banaka predstavljao je finale borbe za vlast među Hrvatima u Bosni i Hercegovini, uoči Šuškove smrti.
Finalni je meč, nažalost, dobila Pašalićeva frakcija, udružena s pojedinim generalima Hrvatskog vijeća obrane.
Od tog se ishoda Hrvatska do danas nije u potpunosti oporavila.
Otmica i naglo, gotovo nerazumljivo oslobođenje Ante Jelavića, svojedobnog predsjednika Herceg-Bosne, koji je baš zbog malverzacija u Hercegovačkoj banci osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu, može samo pojačati nepoštene predrasude protiv Hercegovaca, kao nositelja bilo čega specifično lošeg u hrvatskom nacionalnom korpusu.
Ne zna se koliko je Tuđman dao Hercegovini
Svi će sada govoriti o hercegovačkoj mafiji, o hercegovačkim ubojicama, o hercegovačkim primitivcima i tome slično, i tome slično.
Slučaj otmice Ante Jelavića još je jedna od teških posljedica politike koja je prije 17 godina stvorila Herceg-Bosnu
Uostalom, još smo se na parlamentarnim izborima 2000. godine suočili s nevjerojatnim ispadom kvaziurbanog, rasističkog, protuhercegovačkog primitivizma, u reklamnom spotu HSS-a (ionako ideološki najgore hrvatske središnje stranke) u kojem su dominirale bijele čarape.
Taj je protuhercegovački rasizam bio jednako pogrešan prije devet godina, kao što je i danas.
Uostalom, sam Ante Jelavić, iako jedan od najvažnijih ljudi unutar hijerarhije nesretne Herceg-Bosne, nije Hercegovac, nego Dalmatinac iz Vrgorca, rodnog mjesta Tina Ujevića, i nije nikakav zakleti ustaša, nego oficir JNA koji je, eto, odjednom prešao u Hrvatsko vijeće obrane (vojnu formaciju Herceg-Bosne), gdje ga je šef Herceg-Bosne, registrirani agent jugoslavenskih obavještajnih službi Mate Boban odmah proglasio glavnim logističarom te najtragičnije hrvatske političke avanture unatrag dva desetljeća.
Sasvim je moguće, da ne kažemo vjerojatno, da su Antu Jelavića oteli neki drugi glavni protagonisti hrvatske bosanskohercegovačke kriminalne scene.
Međutim, da bi se razumio kontekst dugogodišnjih sukoba među Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, mora se razumjeti kako su oni dobili političku, vojnu i ekonomsku moć.
Tu im je moć u devedesetim godina bio delegirao Zagreb, primarno iz dvije institucije: iz Ureda predsjednika Republike i iz Ministarstva obrane.
Povremeno se priključivala ondašnja Služba za zaštitu ustavnog poretka (zapravo, tajna policija), koja je katkad bila pod nadzorom “liberalno-tehnokratske”, a katkad pod nadzorom “hercegovačko-nacionalističke” frakcije u Hrvatskoj demokratskoj zajednici.
Materijalna je činjenica da je ideja o Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni rođena u Zagrebu.
Materijalna je činjenica da su svi glavni politički, vojni i obavještajni dužnosnici Herceg-Bosne imenovani u Zagrebu, ili su Ured predsjednika i Ministarstvo obrane morali potvrditi njihova imenovanja.
Materijalna je činjenica da je Zagreb uspostavio sustav financiranja Herceg-Bosne kroz izravne uplate na račune u Hercegovačkoj banci, bez ikakvog stvarog nadzora.
Ni danas, poslije svih mogućih revizija na kojima su inzistirali i Stipe Mesić i Ivica Račan, ne zna se koliko je točno novca Tuđmanova vlada poslala u Hercegovinu.
Mafija se vratila kući
Materijalna je činjenica da dužnosnici Herceg-Bosne zapravo nisu bili birani na slobodnim izborima, nego da ih je potvrđivalo stanovništvo, koje je bilo financijski zavisno od pomoći iz Zagreba koju su, opet, bili nadzirali ti isti dužnosnici Herceg-Bosne.
Naposljetku, materijalna je činjenica da se dio dužnosnika i vojnih časnika Herceg-Bosne već pretkraj devedesetih bio upustio uz bankovni i u konvencionalni kriminal: radilo se o švercu oružja, švercu droge i masovnom reketarenju.
Hrvatska je država, jednom kada su Pašalićeva i Šuškova grupa odbačene daleko od vlasti, sve to tiho promatrala, ne želeći se miješati u takozvanu hercegovačku mafiju, koja je, međutim, stvorena u Zagrebu, a ne u Grudama, Širokom Brijegu ili Mostaru.
Poslije političkog pada i formalnog ukidanja Republike Herceg-Bosne i poslije pada Hercegovačke banke, ta se mafija, prirodno, preselila u Zagreb: vratila se kući. Uslijedilo je više obračuna, od kojih se najteži dogodio u Chromosovu neboderu na uglu Vukovarske i Heinzelove, kada je Vinko Žuljević Klica s pet metaka ubio jednog suradnika hrvatske obavještajne službe.
Iako je ispalio pet metaka u glavu, Žuljević Klica, jedan od navodno najmoćnijih ljudi među naoružanim građanima BiH koji borave u Hrvatskoj, oslobođen je optužbe za ubojstvo jer je, kaže presuda, pucao u samoobrani.
Jedini racionalni razlog zbog kojeg je sudac, koji je donio tu presudu, mogao zaključiti da je Žuljević ispucao pet metaka u samoobrani, valjda je strah da i sam ne dobije pet metaka u glavu.
Skrio se u Zagreb
I dok Žuljević Klica, čovjek koji navodno ne nosi mobitel da ga ne bi prisluškivali, predstavlja brutalno lice zločinačke organizacije bosanskohercegovačkih Hrvata, koja je začeta u Zagrebu, Ante Jelavić politički je i naizgled prihvatljivi obraz te iste pojave.
Ante Jelavić sklonio se u Zagreb da bi izbjegao dugogodišnju robiju u BiH.
Baš kao što se, svojedobno, Dario Kordić skrivao u Zagrebu, misleći da ga Tuđman neće izručiti Haagu.
Baš kao što se i Mladen Naletilić svojedobno pravio važan po barovima luksuznih zagrebačkih hotela, misleći da je Gojko Šušak dovoljno moćan da ga zaštiti od odgovornosti za jezive zločine koje je počinila Naletilićeva Kažnjenička bojna.
Tijekom devedesetih godina Tuđmanova je vlast, pokušavajući anektirati zapadnu Hercegovinu, stvorila vojne i političke strukture odlučivanja, koje je kasnije postalo nemoguće kontrolirati, i koje su, kroz uplate iz državnog proračuna u Hercegovačku banku, postale financijski realno snažne.
Kroz niz sukoba unutar HDZ-a, od kojih je najspektakularniji bio onaj oko Dubrovačke banke, i poslije pada Hrvatske Republike Herceg-Bosne, ljudi iz tih, paradržavnih i paravojnih struktura, izgubili su uporišta te su se preselili u Zagreb.
U grad gdje je počeo njihov uspon prema vlasti i prema kriminalu. Utoliko ni slučaj otmice Ante Jelavića nije nikakav izolirani “hercegovački” ispad, nego još jedna od teških posljedica politike koja je prije sedamnaest godina stvorila Herceg-Bosnu, i koja je još do prije desetak godina tolerirala i stimulirala organizirani kriminal, kao glavni element funkcioniranja Herceg-Bosne.
Zločinačka organizacija, ona koju je Tuđmanova, Šuškova i Pašalićeva vlast instalirala u Hercegovini, već se davno vratila u Zagreb.
Samo je pitanje vremena koliko će često njeno postojanje postajati javno neugodno, kao u slučaju kratke otmice Ante Jelavića.
autor ima ocito svoje vidjenje (posto je butkovic onako prohercegovacki nastrojen vec deceniju i vise), ali je hronologija vise manje korektna (mada dosta toga nedostaje)...npr. butkovic preskace dogadjaje u posavini, ubistvo blaza kraljevica i mnoge druge stvari, a najveca rupa nista ne kazu o ratu hvo-abih
Austrijski konjusari... 
).