Može li bosanskohercgovačko društvo postati odgovorno?
Odgovornost podrazumijeva vlasništvo nad aktuelnim društvenim procesima i sposobnost
anticipiranja budućih. Deset godina nakon potpisivanja Okvirnog mirovnog sporazuma,poznati
jeg kao dejtonski, nemoguće je BiH svrstati u kategoriju odgovornih društava (Ownership
Society)
1. Politička elita ne kontrolira sadašnjost i nije se pokazala spremnom da BiH u
doglednoj budućnosti omogućiti status odgovornog društva. Umjesto nje to već dobrih deset
godina radi međunarodna zajednica, kroz čitav spektar svojih organizacijskih oblika.
Mir je postignut zahvaljujući angažmanu međunarodne vojne koalicije na čelu sa SAD i pod
kišobranom NATO saveza. Pisanje ustava, koji je kao aneks ugrađen u mirovnu konstrukciju,
predvodili su strani eksperti. IFOR, kasnije SFOR, danas EUFOR, garanti su provođenja
mirovnog sporazuma. Štoviše, svojevrsni garanti tog mirovnog sporazuma su i susjedne
zemlje (SCG i Hrvatska), premda se odavno izlizao i posljednji razlog da Beograd i Zagreb
budu jemci samoodrživosti BiH. Proces demokratizacije, zajedno sa izborima vodio je OSCE. O
fiskalnoj stabilnosti brinuli su se i još se brinu Svjetska banka i IMF. Currency board aranžman,
doktrinu čvrste valutne podloge i stroge fiskalne discipline, održava Centralna banka na čelu
sa stranim ekspertom. OHR personificira ukupnu međunarodnu aktivnost i odgovornost u BiH,
koja je pojačana kroz tzv. bonske ovlasti Visokog predstavnika. OHR je do sada, zahvaljujući
tim ovlastima, donio preko 200 odluka koje su najdirektnije supstituirale ingerencije domaćih
institucija u strateškim resorima: od ustavnih pitanja, preko ekonomskih i sudskih reformi, pa
sve do medijske regulative i imovinske oblasti
2.
O fenomenu pokušaja međunarodne zajednice da Bosancima i Hercegovcima nametne
odgovornost napisane su brojne stranice. Išlo se od pohvala uspješnom stabiliziranju mira i
izgradnji države, preko otvorenih kritika pogrešnog pristupa međunarodne zajednice, pa sve
do pesimističnih scenarija o nemogućnosti da antagonizirano multietničko društvo uopće
postane odgovorno.
Praksa unekoliko potvrđuje svako od navedenih polazišta, ali teško bi se moglo kazati da je ijedno
od njih, uzeto odvojeno, dovoljno da objektivno ilustrira probleme bosanskohercegovačkog
ownership-a. Od 1995.godine, kada je potpisan Dejtonski sporazum, pa do danas, BiH je prošla
kroz četiri faze izvanjskog nametanja odgovornosti.
Prvobitni period (1995-1997) stabilizacije mira mnogi smatraju i najuspješnijim, ponajprije jer
je u potpunosti dostigao svoj cilj – prekid krvoprolića i uspostavu održivog mira. Uvođenjem
bonskih ovlasti (1997-2000) počinje faza svojevrsnog poluprotektorata a sve u cilju nametanja
sistema koji je trebalo da kasnije postane samoodrživ. Želja međunarodne zajednice da
proizvede partnere koji bi bili spremni preuzeti «kormilo» dovela je 2000. godine do uspostave
načela partnerstva između međunarodne zajednice i domaćih vlasti. Jedna od osnovnih
karakteristika ovoga perioda je činjenica da je Visoki predstavnik značajno smanjio svoje
intervencije u pripremu i donošenje zakona – procese su vodile domaće institucije, a visoki
predstavnik Wolfgang Petrisch posezao je za svojim moćima iziričito u slučajevima flagrantnog
kršenja dejtonskih principa ili kako bi olakšao posao domaćim partnerima. Dolaskom novog
visokog predstavnika, Paddy Ashdown-a, što koincidira i sa promjenom vlasti na demokratskim
izborima, paretnerstvo biva usporeno, a kasnije i suštinski napušteno, premda su se neke
forme nastojale zadržati kako bi se javnosti pokazalo da ono još funkcionira
3[/b]. Usvojena je
doktrina hitnih reformi sa gotovo nerealno skučenim vremenskim okvirom. Pošlo se naime
od pretpostavke kako će se desetogodišnje tapkanje u mjestu najbolje odglaviti primjenom
«buldožer tehnike» kojoj je cilj da svom raspoloživom snagom i sredstvima prokrči put za
potpuni institucionalni i reformski kvantitet (osnivanje novih institucija i donošenje novih
zakona), čak i po cijenu žrtvovanja kvalitetnog partnerstva s domaćim vlastima.
Novi pristup, naširoko promoviran kao formula za ispunjenje evropskih standarda, nije ostavio
dovoljno mjesta za osmišljavanje strategije i podjelu zadataka, a posebno ne za anticipiranje
eventualnih posljedica hitnih reformi. Domaće institucije nisu imale kapacitet da prate ovaj
ritam, te su sve više inicijativu prepuštale OHR-u koji je u jednom trenutku postao potpuna
funkcionalna zamjena za posrnulu državnu birokratiju. Reforma odbrane, pravosuđa, Buldožer
inicijativa, fiskalne reforme i uvođenje PDV-a, javne kampanje, konsultacija o dolasku EUFORa...,
sve ove aktivnosti vodili su ili suodlučivali eksperti OHR-a. Čak je i inicijativa o promociji
turističkog potencijala BiH potekla od Paddy Ashdowna koji je isti koncept u nekoliko navrata
i promovirao po svijetu. Činjenica da međunarodne organizacije u BiH imaju bolje razvijene
službe za odnose s javnošću od domaćih institucija, te da su iste i koristili za promociju
navedenih reformskih aktivnosti, u javnosti je pojačala utisak da su domaće institucije
potpuno atrofi rale te da izbori gube apsolutno svaki smisao. Čak je u nekim anketama
Visoki predstavnik Ashdown proglašavan i za najpopularnijeg političara u konkurenciji sa
prominentnim domaćim političarima.
1 -
Postoji neka vrsta suglasnosti između teoretičara društva i praktičara kako se odgovornim društvom može smatrati ono društvo čija elita je u stanju donositi strateške odluke u skladu sa društvenim potrebama; koja je odgovorna za te odluke, ali i neovisna od spoljašnih nametanja u procesu planiranja; te koja svojim aktivnostima stvara ili održava slobodno i prosperitetno društvo pojedinaca.
2 -
http://www.ohr.int/decisions/archive.asp
3 -
Buldožer inicijativa, pokrenuta radi donošenja paketa reformskih zakona, predstavljena je kao zajednički projekat domaćih vlasti i OHR. No to je bio projekat koji je osmišljen u OHR, gdje je napravljena i strategija njegove javne promocije, te je u konačnici i kompletna supervizija projekta ostala u OHR-u
.
.
.