Forum Klix.ba

Panta rei

Danas mi je depresivan dan.
Znam da ne bih trebala, ali ne mogu se oduprijeti nečemu što je nekada činilo dio mene.
Da li si sretan negdje daleko od mene i moga svijeta?
Samo bih to željela znati.
Kada si otišao zamjerala sam ti i proklinjala te, posmatrala sam sve kroz jednu boju, ne želeći suočiti se sa istinom.
Sedam godina nakon tvog nestanka, udala sam se.
Imala sam najljepšu vjenčanicu od svih djevojaka koje su se ikada vjenčale.
Tog dana smrvila sam te u sebi i potražila novi početak.
Dejan mi je pružio život kakav sam sanjala uz tebe.
Putovali smo često, vodio me je na najljepša mjesta koja postoje na ovoj maloj kugli, o kojima si mi pričao dok si za mene brao najljepše ruže u kraju. Uz njega sam vidjela svijet.
Nedugo, rodila sam kćerku. Nije bilo 'prvo pa muško', ali sam bila presrećna.
Dekija je posao vodio u Sarajevo, gdje su ga uputili kao uzornog radnika u firmi.
Spremila sam kofere i zauvijek napustila Beograd.
U Sarajevu smo kupili stan. Sada sam imala ulogu domaćice, jer sam po preseljenju pokupila svoje papire i napustila beogradski sud.
Dvije godine smo tako živjeli, prilagodili se životu u ovoj sredini i bila sam, mogu ti reći, srećnija nego ikada.
Zaposlila sam se u Sarajevu i stekla nove poznanike.
Četiri godine poslije, porodila sam sina. Bio je oličenje svih mojih snova, onih koji su ponikli snijući u tvome krilu.
Djeca su rasla, život je tekao.
Sve sam manje i manje razmišljala o prošlosti, predamnom je bila budućnost
u kojoj smo bili Deki, Tatjana, Ivo i ja.
Ti si blijedio. Sve više i više.
Godine '88. rodila sam Mirnu.
Osjećala sam se čudno. U meni je probudila nove osjećaje, talase nade i sreće.
Rodila sam se po drugi put. Učila sam sve uz nju.
Preselili smo se na Skenderiju.
Bilo je bliže i meni i Dejanu.
Jugoslavija se raspadala, strah je bio sve veći i pitanja je bilo bezbroj
a tako malo odgovora.
17. maja 1991. Marta me je nazvala u strah od izbijanja rata u Bosni.
Nisam se obazirala na njene riječi, željela sam živjeti ovdje, sretna i bezbrižna.
Kasnije ću se sjetiti njenog poziva da se vratim kod nje u Beograd.
Započeo je rat u Bosni.
Dejan i ja nismo htjeli napustiti ovaj grad.
Ostali smo. Konzerve i ponekad nešto bolje bila je sva hrana koju je Deki mogao nabaviti za nas.
Djecu sam čuvala od granata.
Jednoga dana sam otišla sa Mirnom kod komšinice na cigaretu, jer ja odnekuda dospjela do jednog šteka.
Granata je pala u stan. Fatima i Mirna su ostale na mjestu mrtve.
Dejan me je uspio pronaći i spasiti me.
Godinama nakon toga, krivila sam sebe za smrt moje kćerkice.
Sada, nakon toliko godina, živim i dišem punim plućima.
Znam da sam samo vrijeme izgubila pisanjem ovog pisma bez adrese, ali morala sam.
Ostavila sam trag u vremenu,
voljeni.

zelenashica wrote:Neko mi jednom reče da mi nije tek tako dat dar da pišem, nego da njim drugim srcima pravim izvor i stazu i putokaz kako se voli, kako se bori, kako se dise ljubav, kako se za nju bori onim i zadnjim dijelićima sebe i ja....
i ja svoj dar počeh tako tretirati….kao nešto bogom dano da mogu iskazati ono što mi na duši leži,što ponekad nemam hrabrosti reći licem u lice...nadam se da ima još onih poput mene koji lakše pretaču osjećanja u slova nego u izgovorene riječi.....ako Vas ima........slobodno ovaj poštanski sandučić je otvoren.....i vikendom i praznikom.......jer duša ne poznaje ne radne dane...........


I naravno kako dolikuje .....šaljem prvo pismo



Prvo pismo bez adrese...........

Pišem pismo bez adrese...…jer ipak sam samo hudi insan,koji je pokorni rob duše….Ja jesam rob,ali rob tvoje ljubavi,tvoja srca…tvoje duše…..moja duša i samo služi da u nju svaki dan donesem čašu hladne vode,da joj utolim žeđ za tobom.

Pusti me da ti pišem , da bježim od svega sto me okružuje,kada ne pišem onda čitam i izmišljam stotinu stvari samo da bi u milsima i mirom tišine bila
s tobom,sa kojim ću mozda tek biti u svijetu duša kad naša tijela samo postanu dio zemlje kojim hodismo....

…ma gdje bio misliš na mene,baš kao što i ja mislim na tebe,…..danas pisah cijeli dane bol pritisla,nosim evo i tvoj i svoj…..i ćutim….

I ne pišem ti pismo da bi ga svojim suzama natapao….pišem ga samo da ga čitaš stotinu puta…da shvatiš da te volim….pišem ga jer tako lakše podnosim dužinu čekanja dok je uspavljuješ,dok joj možda daješ ono što treba biti moje….

I ne,ne pačem…..istina ovo mi je prvo ljubavno pismo u životu,nešto posebno i drago,…ali suzama večeras ne dam mjesta….biće vremena za njih,……

…..i još te čekam…..al' te nema…..kad legnem sklupčaću se…..polako…..u toplinu tvog zamišljenog zagrljaja i zajedno s tvojom dušom zaspati…
.........a pismo iako je bez adrese možda pronađe pravog vlasnika.......Tebe.......

prvo, ko ti je slag'o da znaš pisati?

a drugo, podforum "Ljubav i Sex" ???

.

too.....many....dots...goin'....crazy....

hvala

Kiki miki,svaka ti cast na ova dva zadnja posta.I ako se ne ljutis,predzadnji mi je prepisan u dnevnik

Pisma ne stizu vise nikome.....

Sunce li ti tvoje bolesno. Kada te nadjem ima bre da polomim.

Kiki miki hvala ti i od mene i ja sam prepiso gotov pa citav tekst u dnevnik

.

Kad pročitah naziv, pade mi na pamet Andrićeva Jelena.

Ne postoje rijeci kojima bih mogla tebe opisati, nemoguće je usnuti san
u kojem će drugačija osoba postati, nema suze koja je zaboljela niti
one koja će zaboljeti, kao ona prva
koja je pala zbog tebe, nikome se neću moći
ono od srca nasmijati kao tebi, niti ću morati izbjegavati
nečije druge poglede kao tvoje, ni zbog koga koljena neće tako kleknuti,
ni pred kim me oči neće tako lako izdati ,ničija me
pojava neće tako ujedno usrećiti i rastužiti ,ničije me oči neće tako gledati, ničije me usne neće tako ljubiti, nikoga srce moje neće istovremeno mrziti i voljeti,
NIKOG, KAO TEBE... !!!!!!...

pisma bez... veze

...I reći ću samo jednu riječ..jednu koja tebe opisuje...jednu koja mi sve znači...jednu koje se sjećam, a sjećanje blijedi...svakim danom sve više...riječ koja je vrijedna,riječ koja je nedokučiva,ali tako jaka...riječ koju osjetim često,iako svakim danom sve manje,ali je ipak tu,prisutna je,malo više u snovima nego na javi...riječ koja samo tebi pripada...taj zvjezdani put...ona je nešto čime zračiš...ona je...MIRIS...

Rekla si mi da ces mi sprziti one filmove na dvd-ove prije 2 godine i ja jos uvijek cekam...

Jos uvijek cujem tvoj glas, vidim tvoje duboke zelene oci. Jos uvijek mogu osjetiti tvoju kosu na svojim rukama, medju prstima. Tvoje narucje je bilo jedino mjesto na svijetu gdje sam se osjecala sigurno. Voljela sam te, zeljela sam te... Ne znam zasto pisem u proslom vremenu, jos uvijek te volim, jos uvijek te zelim. Slusam druge a cujem tvoj glas. Ti si srusio sve zidove, razoruzao me i kupio samo jednim pogledom i osmjehom. Pitala sam te hoce li nam uvijek biti ovako lijepo? Rekao si da hoce. Vjerovala sam ti. Bajka je nestala...