Ja mislim da dosta ovog gostovog stoji. Ovo sto slijedi je post sa jednog bloga kojeg ne zelim da reklamiram, ali imam pravo postavljati tekstove s njega cak i bez linka
Stojim ispred dugackog spiska sudskih prevodilaca kojeg konsultujes tako sto se ponasas kao "stranka", to jest redas se sa svim ostalim, prolazis kroz metal detektor i ulazis samo u tacno odredjeno vrijeme, igrom slucaja istovjetno TVOM radnom vremenu. Premda ti ne treba ni jedan jebeni SLUZBENIK suda. Zar je tako tesko okaciti spisak VANI? Ulazio sam par puta, vracali su me nazad jer nije vrijeme rada sa strankama, uporno sam pokusavao objasniti da nisam nikakva stranka, osim mozda jebena, ali nista. U svakom slucaju ok, ne zelim se ovdje pretjerano zaliti zbog toga, ima i gorih stvari, ipak je to samo sitnica u sveukupnoj konstelaciji nasih zivota u Bosni i Hercegovini.
Konsultujem ja, tako, spisak, kad prilazi visok, stariji gospodin sa sesirom na glavi, kravatom i brkovima. Tek je nesto malo stariji od ciljne grupe stanovnika koju posebno mrzim i o kojoj je u stvari i rijec u ovom postu, ali vrlo brzo, vec nakon par recenica, ubrojacu ga u iste i zamrziti skupa sa svima ostalima, pedesetogodisnjacima, sezdesetogodisnjacima ili, uopstenije, generacijom moga oca. "Mozes li mi, molim te, popisati svedske prevodioce, zaboravio sam naocale", kaze mi i pruza mi papiric i olovku. Hemijsku. Koja ne radi, ispostavice se kasnije. Uzimam papiric i olovku, pocinjem zapisivati, u stvari, pocinjem mukotrpno UREZIVATI trag olovke u papiric, odustajem i kazem: "A da vam upisem u mobitel, lakse ce biti i vama i meni." On s gnusanjem odbija: "Ma, kakav mobitel, najbolje na papir, najsigurnije je. " Nekako uspijevam urezati tri imena na papir, vec sam dobrano nervozan jer pomalo kasnim i na posao, kad mi lik pruza JEBENI MOBITEL: "Mozes li ih, molim te, ukucati i u mobitel?" "ZASTO???" "Pa, znas, ako izgubim papiric." Gledam ga i kontam da ti brkovi mora da su lazni, mora da je neka skrivena kamera u pitanju. "PA ZAR NISI PRIJE 5 MINUTA REKAO DA JE PAPIRIC NAJSIGURNIJI? ZAR NISI MOGAO GLUMITI DA SI U STARTU, KAD SAM TE PITAO ZA MOBITEL, IZGUBIO PAPIRIC???" "Izvini, momak, budi strpljiv, nemoj se, molim te, derati" govori on mirno i razoruzava me tom mirnocom, sta cu, uzmem mobitel i ukucam imena, prezimena, pojasnjenja SVEDSKI TUMAC i brojeve telefona. Taman kad sam se okrenuo da potrazim ono po sta sam JA dosao, prilazi drugi lik, nesto malo mladji, potpuno u skladu sa ciljnom grupom koju mrzim, od njega je u stvari i pocela lamentacija ZASTO ih uopste mrzim: "Momak, koji ti jezik treba?" "Italijanski" "Imam ti ja co'eka."
Zdepast je i neobrijan. Stari saner. Mi smo dugo vremena sirom Europe bili poznati bukvalno po likovima poput njega. Zvoni mu telefon i ja iskoristavam priliku da popisem prvih par tumaca dok on prica: "Spustio je milju prema meni. Jesmo li u talu?" Prekida i vraca se meni: "Rekoh, imam ti ja co'eka." Gledam ga i ne znam sta da mu odgovorim. Kako da mu objasnim da ja nisam dosao na sud da bilo koga zajebem, da mi ne treba nikakav co'ek, samo najobicniji, ne cak ni najbolji vec jednostavno najblizi, sudski tumac. Ako mi njegov co'ek i moze pomoci, onda mora da se nalazi na spisku.
Ali dzaba, ta generacija je jednostavno opsjednuta co'ekom, pa bio on portir u saveznom izvrsnom vijecu, predsjednik kucnog savjeta ili clan stambene komisije, neko uglavnom ko ce im pomoci da zaobidju prepreke. Shvatam ih, jer je to nekad i moglo funkcionisati, za razliku od danasnjeg vakta i danasnjih generacija, kad co'ek koji ti fakat MOZE pomoci vise DEFINITIVNO nije portir u siz-u vec sjedi u nekakvom kristalnom plavom tornju.
Nasi ocevi, ipak, jos uvijek imaju co'eka za sve. Davidov otac ima co'eka u autoservisu koji mu je dio koji inace kosta 500 maraka prodao za 30. To je stvar DRUSTVENOG PRESTIZA, da nisi zadnja shusha na ovom svijetu, da imas ledja, a ne efektivne koristi, jer se taj isti Davidov otac nedugo nakon kupovine spomenutog dijela obreo na sred ceste sa autom koje ne da je stalo, nego je EKSPLODIRALO. Davidov otac je ipak, prije eksplozije, imao dovoljno vremena da se pohvali pripadnicima svoje generacije, izmedju ostalih i mom ocu, da je nasao co'eka.
I ne samo to. Pohvalio je mog oca na izboru automobila kojeg je kupio: RENAULT 21!!! Star 20 godina. "Covjece, nekad su se u njemu vozali direktori."
Da, da, NEKAD! Sada je to samo automobil koji trosi kao sumanut, cija registracija kosta nevjerovatno mnogo novca, koji ne mozes parkirati i koji se raspada. Mogao je za te iste pare kupiti sasvim solidnu polovnu Corsu, ali ne. Ovo su NEKAD vozali direktori.
Kad kazem sta ce nam ovaj stari video koji nema TEORIJE da se popravi, moj stari kaze ne pricaj gluposti, taj video sam ja platio 3000 maraka. Da, ali prije DVADESET GODINA! Sad ne vrijedi ni 20 maraka. To je nesto sto se toj generaciji, mom ocu, Davidovom ocu, Sanjinoj staroj i tako dalje, jednostavno ne moze objasniti. Oni jos uvijek sakupljaju sarafe koji mogu zatrebati, mada 1000 sarafa kosta nesto tipa 4 marke, a njihovi beskorisni sarafi zauzimaju pola ostave i pola balkona.
Nece da ostave prostora, pa to ti je!