Spoznaj proslost, razumi sadasnjost

[zonbirile]

ahmed
pa pročitaj moj post dr.gog-u,očito pažljivo ne čitaš,da jesi ne bi tako pisao
Naravno da je bila agresija i zločin u Srebrenici,ali što me odmah vežeš uz tamo neke,i njihova razmišljanja.Tema je takva,a svaki osvajački pohod je bio u interesu osvajača,a krvav shodno vremenskoj epohi .Danas korporacije osvajaju zemlje suptilnije ,nego prije 500g,hajdemo reći Ameriku.Intenzivno osvjanje Amerike u 18 i 19 vijeku ,je i dobar primjer ekonomske komponente,tako da se ne može mehanički porediti,osvjače.Kolonizatorima amerike ,je trebala zemlja i resursi,indijanci kao nestojeći,nomadski narod im nisu trebali,drugi koncept je bio ranog kapitalizma.Kod nas je bio feudalizam sa potrebom za zemljom i radnom snagom na njoj.

[Bosanac sa dna kace]

Prema podacima grčke vlade, 1994. postojala je 231 osnovna škola za muslimane (ili bolje Turke) sa oko 12.000 učenika, dvije srednje škole i dvije vjerske škole sa oko 500 studenta. Očit je manjak srednjih škola zbog čega mnogi roditelji svoju djecu ne šalju u srednju školu ili ih školuju u Turskoj, što dodatno otežava integraciju muslimana u grčko društvo. Muslimanima Grčke na usluzi je 250 džamija, a u prosjeku oko 500 muslimana iz Grčke obavi hadždž svake godine.

Samo da dodam da tek od 1998 godine muslimani tj. Turci, drzavljani Grcke, u Grckoj imaju pravo da se upisu na fakultet, uglavnom je to vazilo za muskarce, tek odnedavno mogu i djevojke da se upisuju.

[zonbirile]

bosanac sa dna kace
nema opravdanja za aparthejd u grčkoj,ili bilo gdje,ne treba dokazivati znano,ali ja stalno ponavljamda se to samo refleksija sveukupnih događanja i osvajanja.Konkretno,postoji i problem Kipra,gdje Turska vojno intervenisala i obje skupine su se selile i propatile.Do skoro su imali zid u Nikoziji i ta "normala"mora se odraziti na sveukupne odnose u grčkoj.Vjerovatno je loš i turske prema Grcima u Turskoj ,ako ih ima,ali to je žalosno i pogubno za obje skupine.Hajmo o obadvije strane ,razvijati svijest da to ne vodi ničemu,da je za osudu,da ne treba opterećavati buduće generacije.

[Bosanac sa dna kace]

...u Turskoj svi nemuslimani pa Grci-pravoslavci mogu da se upisu na svaki drzavni fakultet bez problema, ne postoji nikakva kvota koja ih ogranicava, mnogi profesori su Grci itd...
Bilo je jako tesko Grcima 1950tih godina, mnoge crkve su zapaljene skole su devastirane mnogi su napusitli Tursku, danas je sasvim drugaciji odnos Turske prema Grcima-pravoslavcima, dok u Grckoj jos uvijek imamo aparthejd prema muslimanskoj manjini (kazem muslimanskoj jer se sasotji od Pomaka-Buagara muslimana, Turaka i Roma).
Kipar je posebna prica, 1960g. je dobio nezavisnost od V.Britanije, garantijeri te nezavisnosti su bili Grcka, Turska i V.Britanija, drazava se zasnival bikomunalnoj podjeli vlasti, medjutim Grci su htjeli bezuslovno ujedinjenje sa Grckom, sto je dovelko do rata jer kiparski Turci nisu htjeli da postanu 4. beznacajna manjina u Grckoj.
P.S. izbijanje rata izmedju Grcke i Turske nije se desilo jer je turski pilot misleci da gadja grcki brod potopio turski brod pod punom ratnom spremoom sa preko 100 specijalaca...

[zonbirile]

pa eto vidiš obične gluposti,i kakve veze ima sada momak turčin,a ne može na fakultet,a nije ni rođen kada su stari ..rali.To je sva moja priča,Zahn je u pravu,faktološki je sve tačno,ali je tačno i obnuto i onda nema ni kraja ni konca.Sam zaš koliko traje sa Kiprom,a kada će se okončati.Ne znam niti sugerišem riješenje ,ali znam da će se na tekst ala Zahnov,uvijek "navući"neki,koji bi da tumače,brane,svete ne znam ni sam šta,"našu"stvar.

[Bosanac sa dna kace]

...vidi upravo je problem te prirode za koju se ti zalazes, gdje se sve u vezi Osmanlija prikazuje apsolutno lose, pa i narod koji je tokom njihove vladavine presao na islam....
Doduse mora se priznat da ddanas polozaj mnajina u Grckoj i Turskoj zavisi od odnosa izmedju te dvije zemlje, do skora recimo Pomaci nisu imali slobodu kretanja, mogli su se kretat samo u krugu od 60 km, onaj ko je htio izic van Grcke mogao je jedino ako vise nece da se vrati, za napustanje tog radijusa od 60km bile su potrebne specijalne dozvole, o posjeti stranih drzavljana tom podrucju nije bilo ni rijeci. A za sve je to kriva mitomanija i satanziacija Osmanlija kao i njihove ostavstine...

[zonbirile]

teško je ,jer zemlje koje nisu imala ta iskustva ne troše se na tim,moraš priznati iz njihovog ugla,glupostima

[dr.gog]

teško je ,jer zemlje koje nisu imala ta iskustva ne troše se na tim,moraš priznati iz njihovog ugla,glupostima

Ja mislim da su svakom narodu nesreće i dramatični događaji u prošlosti velike teme za dijalog.I često se ljudi sukobljavaju, polemišu ,i u najgorem slučaju imaju neku vrstu oružanog sukoba, i višekratno ponovljene spirale nasilja.

E sad, šta mislite, kako iznaći način, u svim kulturnim raspravama(ima ovdje dosta ljudi koji umiju pisati), da se stvori neki preokret u načinu razmišljanja.Kako biti korektan kad se vodi rasprava o istorijskim činjenicama?.Imamo knjige i podatke raznih vrsta, no mi smo ti koji ih razumom obrađuju i stiču mišljenje koje zastupaju.
Jesmo li korektni u raspravama glede naše prošlosti?,Priznajete li sebi da nekad griješite u dijalogu ?

[zonbirile]

dr.gog
teško mi je za samog sebe reći jesam li objektivan,ali nastojim biti,jer sam nacionalno i religijski nezainteresovan,u smislu da nisam blizak ni jednoj opciji pa mislim da mogu onako sa strane biti malo hladniji,odnosno objektivniji.
Mislim da je problem u pokušaju da se dokaže istina iz koje se onda žele izvući neke eventaualne prinadležnosti na polju dnevne politike,istorije,kulture, i td.Rješenja nema u pokušaju dokazivanja,a rješenje bi bilo što manje spuštati ekzaktne činjenice na nivo brojanja žrtvi i ko je kome nanio više zla.Znam pola će mi reći,kao što do sada već jesu,jesam li č.... i šta mislim o Srebrenici.Srebrenica je još aktuelna zbog živih sudionika velikog zločina i ona je na meritornom mjestu tako i kvalificirana.Ti kontaš,nema meritorne presude ko je bio ko prije 500 u smislu odnosa žrtva-zločinac i normalno je da dvije zainteresovane strane imaju svoje viđenje istog sukoba,osvajanja,progona.

[Bosanac sa dna kace]

teško je ,jer zemlje koje nisu imala ta iskustva ne troše se na tim,moraš priznati iz njihovog ugla,glupostima

Te ''gluposti'' koje su se desavale a i dan danas se desvaju u Grckoj, kad se desavaju u Turskoj EU naziva diskriminacijom, nedostatkom ljudskih prava, primitivizmom....a kad je rijec Grckoj to je samo glupost zabranit jednoj skupini da se obrazuje, ogranicit joj kretanje i sl....Te ''gluposti'' su se desavale i dan danas se desavaju u zemlji koja je od 1981 g. clanica EU....

[zonbirile]

dr.gog
čovjeka ,najviše ponese neznanje ,ili netaktičnost oponenta i onda je najbolje izbjegavati takve diskusije.Mislim na ličnom,idividualnom planu,a struka je također nacionalno podijeljena,a neka strana opet se gleda kroz neku prizmu itd.Evo nonsensa zadnja kraljica je prigrljena od katolika,a drugi pustiše valjda što je Katarina,a griješe i jedni i drugi,čine nepravdu i grijeh prema sebi ,svojoj samobitnosti.Trebalo bi se javno i glasnije reči da smo imali nešto i prije Osmanlija,a isto tako da su muslimani naša brača druge vjere i imena.Problem je ko će to u ovom ludom vremenu reći i biti mu to uvaženo u praksi.

[dr.gog]

Ne znam...meni je definitivno teško, u stvari nemoguće, da ignorišem toliko zajedničkog među ljudima.I onda danima čitam kako se trude da prikažu različitosti kao da je to neka vrsta vrhovnog interesa nacije kojoj diskutant pripada.Onda iskoči floskula "bogatstvo različitosti" uz onu malignu doskočicu ruralnih mitomana "dobar je vjere mu ne hvaleći"(doduše ona je rezervirana za razgovore između četiri zida i za podobne "naše").Jeza me hvata kad pomislim da je nepovjerenje ostalo default, i još k tome se njeguje kao dio nacionalne mitologije i političke pravovjernosti.Ma ne mogu da vjerujem..i nešto mi se neda da to prihvatim..

[Zah]

Antimuslimanski stavovi
Pise Dr. Muhamed Filipović



Da u Europi postoji tradicionalno antimuslimansko osjećanje i da politika vodećih europskih zemalja sadrži snažnu antiislamsku komponentu nije nepoznato. To osjećanje ne može prikriti frazeologija humanizma i ljudskih prava na kojima Europa gradi budućnost. Cijela europska historija, od vremena Karla Velikog, dakle od kada se Europa obnavlja kao homogeni vjerski, politički i civilizacijsko-kulturni prostor kojim vlada jedna ideja i gospodari, pomazani od pape, neprijateljska je prema islamu. To je vidljivo iz odnosa Europe prema islamskim državama i to ne samo onima koje su bile uspostavljane na tlu Istočnog rimskog carstva, nego i posebno prema onima koje su nastajale na tlu Europe.

I dok se Bizant branio od širenja islamskih država u Aziji i Africi, dotle je Zapadno rimsko carstvo zauzelo stav eliminacije islama sa tla Europe, ali i sa prostora Bliskog istoka, koji je smatran iskonskim prostorom kršćanstva. Bitka kod Poitiersa 723. godine, kada je Karlo Martel zaustavio napredovanje arapskih snaga prema Francuskoj, je bila početna tačka u formiranju strategije i politike Zapada prema islamu. Polazište te strategije bilo je da je Europa ekskluzivni prostor za kršćanstvo, dok su islam i jevrejstvo iz Europe isključeni kao neprijateljske vjere, a njihovo prisustvo, ne samo u formi islamskih država, nego i islama i jevrejstva kao vjera, treba da bude eliminirano svim sredstvima.

Historija Europe između 800. i 1945. godine, sa malim intervalima smirivanja, može se okarakterizirati kao vrijeme istrebljivanja Jevreja i muslimana iz Europe. Iz te politike je nastao stav "Cuius Regio Eius Religio", koji je postao načelo vladavine svih europskih sila sve donedavno. Stav o eskamociji jedne vjere i njenih pripadnika bio je 1054. godine proširen i na šizmatike. Trebalo je čekati sedam vijekova da se on izmijeni i da prestane progon šizmatika. Protestanti, koji su, također, bili progonjeni, izbjegli su istu sudbinu jer su nastale njihove snažne države na europskom tlu. Protureformacija nije mogla voditi bitku na tri strane - protiv muslimana, ortodoksa i protestanata, te je počela popuštati onima koji su bili makar i šizmatički kršćani, smatrajući muslimane (Arape i Turke) i Jevreje glavnim neprijateljima kršćanstva u cjelini.

Prvo je odstupanje od ove politike nastalo prema protestantima, zatim prema šizmaticima, a uvođenje tolerancije prema jevrejstvu je čekalo do Napoleonovog Codex Civilea, da bi u europskim državama njemačkog govora Jevrejima bilo dozvoljeno da kupe građanski status uz mijenjanje imena, pa čak i vjere. Nikada, međutim, nije došlo do deklarirane promjene stava kršćanskih država prema muslimanima. Oni su i dalje bili pod diskriminatornim mjerama koje su se zasnivale na ekskluzivnosti europskog prostora rezerviranog za kršćane, ili one kojima je kršćanska država dala pravo da pod određenim uvjetima žive u njoj. U svim zemljama koje su bile "oslobođene" od vladavine islama dolazilo je do nasilnog pokrštavanja muslimana ili njihove egzekucije i progona, ako su odbijali pokrštavanje.

Daleko bi nas odvelo kad bismo navodili dokaze strahovitih posljedica ovakvih stavova u Španiji, Siciliji, južnoj Italiji, na Balkanu i Srednjoj i Jugoistočnoj Europi. Što se tiče Jevreja, njihova historija, puna pogroma i progona svih vrsta, kulminirala je u pokušaju da ih se potpuno istrijebi, na temelju tipičnih zapadnoeuropskih ideologija - rasizma i antisemitizma, što je u osnovi i uspjelo hitlerizmu, pa Jevreji danas u Europi ne predstavljaju značajan socijalni, vjerski, politički, civilizacijski i kulturni faktor.

Ono što nas ovdje interesira nije historija tog odnosa, ona je samo pozadina onoga čiji su jasni znaci prisutni i u vrijeme nakon svih zala rasne, vjerske i političke isključivosti i u vrijeme kada univerzalna načela jednakosti svih ljudi i poštovanja ljudskih prava deklarativno važe za sve narode i zemlje svijeta.

Međutim, ako u Europi više nisu problem Jevreji, javio se problem sve obimnije prisutnosti muslimana na njenom tlu. Do tog problema dolazi iz tri glavna razloga:

Prvi razlog povećanja broja muslimana u Europi je činjenica da u njoj još postoje tri države u kojima su muslimani većina i u kojima igraju bitnu ulogu - Turska, Albanija i Bosna i Hercegovina. Ako su muslimani bili eliminirani iz dobrog dijela država na Balkanu i Jugoistočnoj Europi, oni su u navedenim državama preživjeli i dočekali vrijeme deklariranja Opće deklaracije o pravima ljudi i jednakosti svih država, barem u načelu, ako ne i u praksi.

Drugi razlog povećanja broja muslimana u Europi je europski kolonijalizam. Kolonijalizam je uvukao muslimane u neksus i oblike života zapadnih zemalja, a evolucija kolonijalne vladavine vodila je ka priznavanju nekih prava tim narodima, što je dovelo do toga da su pripadnici tih naroda dobili prava na građanstvo u metropolama vladajućih zemalja. Tako je došlo do velike imigracije muslimana iz bivših kolonija u zemlje Europe koje su imale kolonije u zemljama s muslimanskim stanovnicima.

Treći razlog je sve veća potreba Europe za radnom snagom malih zahtjeva koju je bilo najlakše pribaviti uvozom iz zemalja Afrike i Azije, a tu su se, također, pojavili muslimani koji su locirani na cijelom mediteranskom pojasu odakle dolaze na rad naseljavajući europske zemlje. Konačni efekt svega je činjenica da danas na tlu Europe živi preko stotinu miliona muslimana i da se njihov broj stalno povećava. Europa ih ne asimilira, ona im ne dopušta suživot i učešće u političkom i javnom životu na temelju njihovog nacionalno-kulturnog identiteta, ali im na temelju principa tolerancije ne osporava pravo postojanja. Europa ove ljude tolerira, ali ih ne integrira u europsko društvo i zbog toga se može reći da im onemogućava život na temelju punog poštovanja njihovih ljudskih prava.

Koliko je problem povećanja broja muslimana za Europu značajan može se vidjeti iz porasta otvorenog antimuslimanstva. Sve više izgreda, uvreda i sličnih događaja podsjeća na ponašanja koja su se nekada javljala u vezi s povećanjem broja Jevreja i sve značajnijom njihovom ulogom u životu europskih zemalja. A, upravo su takva raspoloženja bila uvod u nastanak europskog zločinačkog antisemitizma.

U tom smislu svakog bi istinskog demokratu i borca za ljudska prava, koji ljudska prava ne distribuira na temelju rase, vjere ili nacije, svakog bi sljedbenika vjerske tolerancije i suživota svih ljudi morali brinuti stavovi nekih visoko pozicioniranih ličnosti europskog društva i politike prema muslimanima i njihovom pravu da budu dio Europe. Neću govoriti o paranoičnim i nekulturnim, zapravo kriminogenim islamofobima kakvi su se pokazali u Danskoj (objavljivanje blasfemičnih karikatura Božjeg poslanika islama), Holandiji (film o svetoj knjizi islama Kuranu a.m. kao izvoru zla), vođi nacionalista u Donjoj Austriji Heideru (zabrana gradnje džamija), tj. onima koji povezuju islam i sve zlo na svijetu, na isti način kako je sve zlo povezivano s Jevrejima, zbog njihove navodne izdaje Isusa Krista koja im je pripisivana i zbog čega su bili nemilosrdno proganjani u ime istog tog Krista kao boga ljubavi i oprosta. Sve je to započelo "Satanskim stihovima", prvog i može se reći nevinog pokušaja da se u literarnoj formi poslanik Muhamed a.s. poveže sa satanom kao oličenjem zla.

Ako te slučajeve zanemarimo kao bizarne i ekskluzivne, moramo se duboko zabrinuti stavovima veoma utjecajnih ličnosti javnog života Europe. Takvi su njemačka kancelarka Angela Merkl, predsjednik Francuske Republike Nikola Sarkozi i posebno Sveti otac papa Klement XVII-Ratzinger. Merklova i Sarkozi su svoj antiislamizam jasno politički deklarirali stavom prema prijemu Turske u Europsku zajednicu. Taj stav ne može imati nikakav racionalan razlog, osim čiste islamofobije i nastojanja da se izolacijom Turske od Europe postigne efekt onemogućavanja jačanja pozicije muslimana uopće na tlu Europe. Turska je europska država još od XIV vijeka. Njoj nije moguće prigovoriti ni fašizam, ni kolaboraciju sa njim, niti boljševizam, ni progon Jevreja ili Roma i drugih naroda, kao što je to moguće reći za Bugarsku i Rumuniju npr. Njoj je iskopan slučaj sukoba Jermena i Turaka tokom agresije mnogih država (Italije, Francuske, Engleske, Rusije, Grčke i Jermenije) na Tursku tokom Prvog svjetskog rata i nakon njega. Naravno, to ni za koga ne može biti razlog da zemlja koja je osamdeset godina dokazivala svoju odanost napretku i europeizaciji bude proskribirana. Jedini stvarni razlog treba tražiti da ulazak Turske u Europu unosi jedan veoma bitan novi moment u cjelokupno stanje u Europi, a to je nužnost konačnog odbacivanja prikrivenog antiislamizma. U ovom slučaju na ispitu nije Turska, nego dokaze o svojoj demokratičnosti i poštovanju vjerskih razlika treba da pruži Europa.

Papa Ratzinger je ovo isto gledište o kršćanskoj ekskluzivnosti Europe podržao zahtjevom da se europski ustav mora osnivati na osnovnim vrijednostima i principima kršćanstva, što je inkompatibilno s činjenicom da i druge religije imaju jednaka prava u Europi i na Europu. Međutim, Ratzinger je svoj antiislamski stav potvrdio i na taj način što je odbio da osudi antiislamski i blasfemični način tretiranja Božjeg poslanika islama Muhameda a.s. u karikaturama objavljenim u Danskoj i Holandiji. Štaviše, on je osnovnoj ideji tih karikatura, da je islam zlo, da je kao vjera izvor zla i da je njegov poslanik nosilac i simbol zla u svijetu, dodao specifičan, koliko za jednog papu neobičan, toliko i nedoličan akt, a to je javno i u najvažnijoj katoličkoj bogomolji (katedrali sv. Petra u Rimu) pokrštavanje nekog egipatskog novinara koji boluje od mržnje prema islamu. Sam taj čin, u situaciji kakva je u svijetu, ne bi morao čuditi. Ali ovaj papin čin, ne samo da čudi, nego je i jasan dokaz da papa Raztinger podržava prevođenje muslimana na katoličanstvo. Štaviše, on ovim činom direktno povezuje napuštanje islama kao vjere sa ocjenom islama kao izvora zla. Naime, opskurni egipatski novinar je poznat po tome što je njegov motiv za promjenu vjere da je spoznao kako je islam kao vjera izvor zla. Činom svečanog pokrštavanja i ličnošću koja je pokrštavanje izvršila, taj je motiv dignificiran i stavljen u vrh motiva ljudskog ponašanja. Taj motiv i čovjek koji je u ime tog motiva promijenio vjeru je ovim posebno odlikovan, čime su i svi drugi implicitno pozvani da taj motiv i postupak slijede, pa će dobiti istu počast. Zbog toga se taj čin ne može nikako drugačije tumačiti doli kao izraz slaganja pape Ratzingera sa motivima i ocjenama tog novinara mrzitelja islama i isticanjem istih kao uzornih. Sa takvim papom neće biti sreće ni katolicima ni muslimanima i ono što je taj čovjek učinio ne vodi dobru i nije u suglasnosti s vjerom u ljubav, razumijevanje i podršku svim ljudima, a posebno onima koji na razne načine vjeruju u jednog boga. Ali, šta da se radi, pa i papa je samo čovjek, a historija papstva je puna takvih grešnih papa. Sjetimo se samo pape Paćelija (Pio XII) i njegovog ćutanja u vezi s ubojstvima desetina miliona ljudi zbog rasne, nacionalne i vjerske mržnje.

[zaratustra]

Zah
Kada si ovako temeljito krenuo, imaš li nam šta ponuditi o događajima na Monte Meleti?

[Zah]

Izgleda da ti sve ovo na neki nacin smeta. Ljudi trebaju da znaju istinu. Da sam i ja znao sve ovo sto sad znam, drukcije bih se postavio i ne bih svoju porodicu i sebe doveo u situaciju u kojoj sam bio. Na srecu sve se dobro zavrsilo a moglo se dogoditi, da ja i moja porodica nosimo citav zivot traume, zbog tabu tema, selektivne istorijske proslosti koja nam je servirana kroz slolovanje, jednostranog prikazivanja istorijskih dogadjaja, bojenja nekih dogadjaja lijepim a drugih ruznim bojama, zavisno o narodu cija se istoriska proslost tumacila. Iz toga razloga sam i naslovio temu "Spoznaj proslost, razumi sadasnjost". Dakle, tema ima obrazovno-vaspitni karakter, pa eto nekad mora biti i malo opsirnija, sto tebi po svoj prilici smeta. Zasto, odgovor ti znas.

Balkan je gotovo ociscen od muslimana, ostali su Bosnjaci zahvaljujuci cinjenici da je BiH bila pod Austro-Ugarskom. Inace, i Bosnajci bi imali istu sdbinu kao muslimani:Rumunije, Bugarske, Srbije, Makedonije i Grcke. Neki jos ne vide da je vise od pola BiH etnicki ociceno od muslimana. Neki jos ne vide da Bosnjaci nemaju istinske vodje, nego prodane duse, koje rade za svoj sicar a na stetu naroda koga predstavljaju. Njihove porodice su u Turskoj, djeca na skolovanju u Engleskoj, a oni u BiH vode "politiku", bolje recno glozu se oko procenta koji ce dobiti od prodaje ovog ili onog preduzeca itd, itd.

[zaratustra]

Izgleda da ti sve ovo na neki nacin smeta. Ljudi trebaju da znaju istinu. Da sam i ja znao sve ovo sto sad znam, drukcije bih se postavio i ne bih svoju porodicu i sebe doveo u situaciju u kojoj sam bio. Na srecu sve se dobro zavrsilo a moglo se dogoditi, da ja i moja porodica nosimo citav zivot traume, zbog tabu tema, selektivne istorijske proslosti koja nam je servirana kroz slolovanje, jednostranog prikazivanja istorijskih dogadjaja, bojenja nekih dogadjaja lijepim a drugih ruznim bojama, zavisno o narodu cija se istoriska proslost tumacila. Iz toga razloga sam i naslovio temu "Spoznaj proslost, razumi sadasnjost". Dakle, tema ima obrazovno-vaspitni karakter, pa eto nekad mora biti i malo opsirnija, sto tebi po svoj prilici smeta. Zasto, odgovor ti znas.

Balkan je gotovo ociscen od muslimana, ostali su Bosnjaci zahvaljujuci cinjenici da je BiH bila pod Austro-Ugarskom. Inace, i Bosnajci bi imali istu sdbinu kao muslimani:Rumunije, Bugarske, Srbije, Makedonije i Grcke. Neki jos ne vide da je vise od pola BiH etnicki ociceno od muslimana. Neki jos ne vide da Bosnjaci nemaju istinske vodje, nego prodane duse, koje rade za svoj sicar a na stetu naroda koga predstavljaju. Njihove porodice su u Turskoj, djeca na skolovanju u Engleskoj, a oni u BiH vode "politiku", bolje recno glozu se oko procenta koji ce dobiti od prodaje ovog ili onog preduzeca itd, itd.

Ne znam je li ovo upućeno meni. Ako jeste, pogrešno si me shvatio, ovo što si pokrenuo veoma je interesantno i korisno, a Monte Meleto sam spomenuno iz razloga što je, koliko znam, Bošnjačka vojska (jedinica) pod Austrougarskom vlašću porazila Italijane.

[Zah]

Nakon tvog poslednjeg komentara, mogu kazati, da sam te pogresno shvatio.Mislio sam da mi prigovaras sto toliko potenciram neka pitanja vezano za okolnosti stradanja muslimana, pa sam u tom kontekstu i napisao predhodni komentar.

Ja cu uskoro otvoriti jednu novu temu. Mislim, da ce biti jako interesantna. U okviru te teme, bit ce mjesta i za Bosnjake u osmanskim i austro-ugarskim cetama. Ali o tome kasnije.

Dakle, moj komentar je bio upucen tebi, jer te nisam pravilno shvati.Iz tog razloga primi moje izvinjenje.
Pozdrav Zah

[zaratustra]

Nakon tvog poslednjeg komentara, mogu kazati, da sam te pogresno shvatio.Mislio sam da mi prigovaras sto toliko potenciram neka pitanja vezano za okolnosti stradanja muslimana, pa sam u tom kontekstu i napisao predhodni komentar.

Ja cu uskoro otvoriti jednu novu temu. Mislim, da ce biti jako interesantna. U okviru te teme, bit ce mjesta i za Bosnjake u osmanskim i austro-ugarskim cetama. Ali o tome kasnije.

Dakle, moj komentar je bio upucen tebi, jer te nisam pravilno shvati.Iz tog razloga primi moje izvinjenje.
Pozdrav Zah

Primio k znanju.
Knjiga koja je mene, prije pet-šest godina, fascinirala djelo je prof. dr. Esada Zgodića pod naslovom "Bošnjačko iskustvo politike". Ono što joj, po mom mišljenju, daje veći značaj jeste da mu se ne može imputirati nacionalizam ili neki sličan epitet. Čovjek je voli maznut, što jest jest, ali šta ćeš.

[Zah]

Teorija zavjere: Kreiranje novog imidža bosanskih, ali i muslimana u jugoistočnoj Evropi

Muslimani na Balkanu: žrtva ili opasnost?

Sve se češće u javnosti na Zapadu piše o tome kako je Bosna i Hercegovina rasadnik terorizma. Navodi se kako je Al-Kaida učestvovala u ratu u BiH od 1992. do 1995. godine i da je tu zapravo oblikovana kao moderna teroristička organizacija... A sve to u trenutku pregovora o reformi policije i stavova iz RS-a kako se samo policija Republike Srpske može suprotstaviti "muslimanskoj opasnosti"

Piše: Muhamed Jusić

Izlazak iz štampe u rekordno kratkom vremenskom roku značajnog broja knjiga i „naučnih studija“ o navodnim vezama bosanskih muslimana, ali i muslimana u širem regionu jugoistočne Evrope, sa međunarodnim terorizmom i terorističkom organizacijom Al-Kaida navela je i one nesklone teorijama zavjere da posumnjaju kako se radi o osmišljenom poduhvatu.

Najviše pažnje je u domaćoj javnoj sceni na sebe skrenula knjiga Nesveti rat: Bosna, Al-Kaida i rađanje svjetskog džihada američkog profesora i bivšeg obavještajca Johna R.Schindlera. Ono što je skrenulo pažnju na knjigu nisu stavovi izrečeni u njoj, jer su se oni već godinama mogli čuti, doduše najčešće u ekspertskim krugovima u Beogradu i Zagrebu, nego pažnja i publicitet koji je autor i njegovo djelo dobio kako u susjedstvu tako i u nekim ozbiljnim svjetskim medijima. Autor je čak dobio priliku da svoje stavove i zaključke iz knjige dodatno pojasni i na globalnom medijskom gigantu, CNN-u.



U svojoj knjizi Schindler se poziva na navodne informacije do kojih je došao kao obavještajac, a prema kojima su napadači na Ameriku od 11. septembra 2001. obučavani u našoj zemlji. Nadalje, on tvrdi kako je Al-Kaida učestvovala u ratu u BiH od 1992. do 1995. godine i da je tu zapravo oblikovana kao moderna teroristička organizacija. U svom intervjuu za CNN ovaj inače predavač komunističke strategije i obavještajnih operacija sa američkog vojnog koledža u Newportu otišao je još dalje, ustvrdivši da je članove Al-Kaide u BiH pozvala tadašnja vlast te da su u BiH imali kampove za obuku.

Kao što smo i spomenuli, niko u Bosni nije bio iznenađen ovakvim stavovima, jer su se oni mogli pročitati i ranije u publikacijama manje relevantnih autora i izdavača. Ali frekventnost pojavljivanja sličnih djela jeste.

Klasična zamjena teza

Tako je nedugo zatim, tačnije krajem šestog mjeseca tekuće godine, na engleskom govornom području iz štampe izašla još jedna knjiga, koja ovaj put muslimansku zajednicu ne samo u BiH nego i u čitavoj južnoj Evropi pokušava predstaviti kao potencijalnu prijetnju Evropi, ali i Americi. Knjigu pod naslovom Nadolazeći balkanski hilafet-opasnost radikalnog islama po Evropu i Zapad - napisao je Cristopher Deliso, slobodni novinar i urednik specijalizirane web stranice na engleskom jeziku koja prati dešavanja na Balkanu (http://www.balkanalysis.com).

Uvodničari ove knjige su između ostalih: Nebojša Malić, David Binder, Scott Taylor i Sibel Edmonds. Knjiga ima vrlo jednostavnu poruku: dok su sve oči usmjerene ka Bliskom istoku i terorističkoj prijetnji koja dolazi iz tog regiona, niko na Zapadu ne primjećuje stvarnu opasnost koju po Zapad predstavljaju radikalni muslimani na Balkanu. Autor pokušava provući tezu kako je američka vojna intervencija na Balkanu, naročito na Kosovu gdje je zaustavljena Miloševićeva kampanja etničkog čišćenja kosovskih Albanaca, stvorila islamističku opasnost po Evropu, pa i Ameriku. Klasičnom zamjenom teza autor pokušava dokazati kako je zapadna intervencija i sprečavanje Miloševića da završi posao na Balkanu a ne neintervencija međunarodne zajednice da zaštiti muslimane u Bosni i Kosovu bila uzrokom pojavljivanja islamističkih dobrovoljaca iz cijelog svijeta koji su sa sobom donijeli militantne i ekstremističke stavove.

Kako se podgrijava strah

Intervju koji je premijer Republike Srpske Milorad Dodik dao američkom desničarskom listu MaxNews za vrijeme svoje posjete SAD-u, u kome upravo igra na kartu potencijalne islamske prijetnje i srpskog savezništva u globalnom ratu protiv terorizma, podgrijao je sumnju da se ne radi o slučajnosti i da iza ovakve ekspanzije literature i ažurnost nekoliko redovnih kritičara američke podrške muslimanima na Balkanu, stoje upravo srpski politički lobiji. Čak se u nekim političkim krugovima u BiH moglo čuti kako dio sredstava koje je Vlada RS uplatila lobističkoj tvrtki Capitol Links LLC iz Washingtona troši na publikacije ove vrste kao i na angažovanje eksperata koji prate i izvještavaju o radikalizaciji balkanskih muslimana i potencijalnoj prijetnji koju predstavljaju.



U intervjuu novinaru MaxNewsa Kennethu R. Timmermanu Dodik je optužio Bošnjake kako nastoje stvoriti islamsku Bosnu i Hercegovinu.I ostale tvrdnje iznesene u intervjuu sumnjivo podsjećaju na ono što se može pročitati u knjigama i studijama koje se ovih dana pojavljuju, prvenstveno u Americi.Puno prije sklapanja Dejtonskog sporazuma vlasti bosanskih muslimana su sklopile tijesne veze sa Osamom bin Ladenom, čak su mu izdali i bosanski diplomatski pasoš, nakon što mu je oduzet saudijski- ustvrdio je Dodik dodajući kako je pet od devetnaest otmičara u napadima od 11. septembra obučavano u Al-Kaidinim kampovima bosanskih muslimana.

U intervjuu su se našle i optužbe na račun Clintonove administracije, koje ovih dana uveliko koriste američki desničari i neki ekstremni republikanci u predizborne svrhe, a prema kojima je demokratska administracija blagoslovila dolazak 4.400 džihadista u BiH. Dodik je još Amerikance upozorio na uplitanje Saudijske Arabije, Pakistana i Irana u Bosni. Saudijska Arabija je, prema njegovim navodima, finansirala i izgradila 1.000 novih džamija u muslimanskim područjima, a te džamije služe kao baze za obuku muslimanskih ekstremista.

I da ne idemo unedogled, spomenimo još i to kako, prema Dodiku, 30 posto bosanskih muslimana odobrava ili direktno pripada vehabijskom pokretu.
Bez obzira na to ko kome servira informacije, većina tih konstrukcija očito dolazi iz iste kuhinje i sada se sistematski reprodukuju u tomovima knjiga na engleskom jeziku i brojnim izvještajima samozvanih eksperata za Balkan i islamizam.

Autor knjige Al-Kažida u Bosni i Hercegovini: Mit ili stvarnost, novinar Radija Slobodna Evropa Vlado Azinović u svom nedavnom intervju za jedan dnevni bh. list identifikovao je i potencijalni cilj ove medijske kampanje: Policija je tu ključna stvar. Priča o BiH i Al-Kaidi je dobrano prežvakana i ne bi me čudilo da njeno reaktiviranje ima veze s reformom policije. Nastoji se prikazati da je policija RS jedini preostali istinski i pouzdani saveznik Zapada u borbi protiv “islamskog radikalizma”.



Azinović, koji je doktorirao na pitanjima terorizma i sigurnosti, to je ovako pojasnio: U presudnoj smo fazi te reforme i priča o Al-Kaidi ima za cilj da ojača argumente onih koji se bore da ostane policija RS. Brojne obavještajne službe jako dobro znaju realno stanje stvari u BiH. Zanimljiv je stav Rohana Gunaratne, koji tvrdi da BiH predstavlja minimalnu opasnost za međunarodnu sigurnost s aspekta simpatiziranja ili podrške Al-Kaidi. Naprosto, bosanski islam sam po sebi apsolutno isključuje mogućnost masovnog regrutiranja ljudi za radikalizam.

Preuveličavanje i zataškavanje

Bez obzira da li će ova osmišljena, ili spontana, ako to jeste, kampanja promjene imidža muslimana u BiH, ali i regionu (posebno na Kosovu) rezultirati kratkoročnim rezultatima za srpsku politiku, ona će imati dugoročne posljedice ne samo na autohtone muslimanske zajednice u ovom dijelu Evrope, nego i na čitav region, pa i samu Evropu. Od ovog imidža će ovisiti i odnos Evrope prema svojim budućim stanovnicima islamske vjeroispovijesti i modelu država u kojima će oni pristupit Zajednici. Od toga da li će se te zajednice iz straha od islamske prijetnje i dalje gurati u izolacionizam zavisit će i to da li će i u kojoj mjeri ti muslimani takvu Evropu prihvatiti kao svoju. Definišući svoj odnos prema muslimanima na Balkanu, ali i velikom broju imigranata iz neevropskih zemalja, Evropa definiše samu sebe i vlastiti identitet.



U isto vrijeme, politizacijom i preuveličavanjem problema islamističkog radikalizma stvara se pritisak na muslimanske zajednice koji u slučaju stvarne pojave islamističkog ekstremizma ili naznaka militantizma može predstavljati ozbiljnu prepreku suočavanju s tom pojavom. To znači da se u zvaničnim vjerskim zajednicama, ali i u širem društvenom ambijentu, stvara klima u kojoj se metoda zataškavanja nudi kao jedini način hvatanja ukoštac s indicijama, za evropske muslimane strane, radikalizacije islamskog učenja i ideološke interpretacije religije. Stoga se svako otvoreno analiziranje uspona islamizma među balkanskim, pa i bosanskohercegovačkim muslimanima, koje bi došlo od domaćih teologa ili uleme, doživljava kao usluga zlonamjernicima koji takve indicije zloupotrebljavaju u svrhu dnevne politike što u ovim nesigurnim i islamofobičnim vremenima dodatno otežavaju poziciju muslimana u Evropi. Magazin Start, Sarajevo

[Zah]

Banja Luka je zaista jedan lijep grad, grad u kome je bilo lijepo zivjeti. Ne bih mogao kazati, sta tom gradu nedostaje. Cini mi se da je imao sve ono sto jednom gradu treba. Ne sjecam se da o Banja Luci ima i jedna narodna pjesma u kojoj se ne pominje ime nekog Bosnjaka. Cini mi se, dakle, nisam siguran, da se u narodnim pjesmama vezano za Banja Luku ne pominju duga imena izuzev imena Bosnjaka. Sto rekao nas narod "nekad bilo sad se pominjalo".Bosnjaka vise gotovo da i nema u Banja Luci. Rasuti su sirom svijeta od Islanda do Novog Zelanda. Ljudima je tesko sve to objasniti, jer svakom objasnjenu nedostaje ona psiholoska ratna atmosfera u kojoj svaki covjek odjednom sazna sve ono sto prije nije znao ili nije htio da znao.

Gospodnim Mehmed Selman ostavio nam je puno toga u amanet, da se sjecamo i da nikad ne zaboravimo. Ja cu ovom prilikom preznetirati samo jedan njegov tekst, tek toliko da docaram ratno vrijeme u Banja Luci. Ali, kad postavim novi naslov, bit ce jos njegiovih ali itekstova drugih autora.Dakle, za sada samo ovaj tekst.
Pozdrav Zah

M.Selman: Banja Luka - Uspomena i stvarnost sa Mejdana (V dio)
Istinita priča o paljenju Stupničke džamije

Izgorjela je Stupnička džamija

U Gornjoj Stupnici, bivša ulica Nurije Pozderca, pričalo se da je došao red da se poruši i Stupnička džamija. Čak se razvila priča da će se i glavni harem poravnati tj. da će se mezarje do temelja uništiti, da ne bude ni traga o muslimanskom naselju. Rušenje muslimanskih vjerskih objekata obično se vršilo u kasne i noćne sate. Nije bilo noći, a da se negdje u gradu, pogotovo na Mejdanu, nije čula eksplozija mine, bombe ili neke druge ekspolozivne naprave bačene na neku muslimansku kuću, zanatsku radnju koje su još tu i tamo, postojale u gradu.


Banski dvori

Te večeri, maja mjeseca 1995. godine, bila je topla i vedra majska noć. Komšije su se dosta rano zatvarale u svoje kuće i rijetko se tko zadržavao na ulici ili ispred kuće. Bila je jedna grupa Stupničana koja se u toku dana sastajala pred kućom Abdurahmanovića u blizini Stupnićke džamije i Maglajlića kuće, nasuprot. Tu bi se obično našli u toku dana Abdurahmanović Bibo, Bukić Rifet, Badžar Muharem zvani "Pikso", Šljivić Dževad iz Podgaja-Donji Sitari, te povremeno i Selman Mehmed. Tu bi se ponešto komentarisalo, vijesti pogotovo, koje smo krišom slušali putem Radio Sarajeva i Zagreba, ali bi uvijek na svom radiu ili televizoru, poslije slušanja vijesti, okretali kanal na neprijateljske stanice. To smo činili zbog toga, što bi oni, ako dođe do pretresa stanova, obično bi gledali na kojoj je stanici usmjeren radio ili televizor. Ako bi našli da je stanica na Sarajevu ili na Zagrebu, onda bi bilo velikog maltretiranja i tuče, i odvođenja u SUP na razgovor i batinjanje.

Baš toga dana neko reče, večeras će naša džamija biti zapaljena, jer vidite ljudi da je do sada dva do tri puta mitraljirana i harem uz džamiju sav porušen, pa čak i ograda razbacana, a nišani povaljani.

Ovu pucnjavu na džamiju, te rušenja mezara uz džamiju, činili su u po bijela dana, Milicijska škola, pojedinci iz te škole koja je bila smještena u Domu penzionera, adaptirana za te svrhe. Oni su obično pravili ta rušenja i pucnjavu, uz psovku i vrisku, sa povicima "balije", šta čekate, ili pjesmu: "Oj, Alija, Alija majmune sa grane, poklaćemo ti tvoje Muslimane"! Bilo je slučajeva da su se ti mladi policajci, idući u stroju, bacali se kamenjem na dženaze u haremu. Bilo je razbijenih glava. Mejthana i gasulhana bila je sva izrešetana mecima i to od prolaznika vojske srpske koja se pijana vraćala sa fronta. U takvim uslovima Stupničani su dočekali rušenje, tj. paljenje džamije. Bio je to maj mjesec 1995. godine.



Negdje u predvečerje, slučajno se sretoh sa hafizom - imamom gdje se još održavala molitva, istina, sa nekoliko starijih džematlija. Pred džamijom sam s njim porazgovarao i on mi reče da je došao da pokupi vjerske knjige kao i nekoliko boljih serdžada. Tada mi je rekao da su u Islamskoj zajednici obavješteni da će večeras Stupnička džamija biti zapaljena. Hafiz je stvari pokupio u svoja osobna kola i odvezao, vjerovatno u sjedište Islamske zajednice.

Bližila se noć. Ispričao sam taj razgovor sa hafizom svojim komšijama koji su obično dolazili krišom do mene da se malo porazgovaraju i utješe od dnevnih informacija. Noć se uveliko nazirala, spavanja nema, nego odjeven ležim na ležaj i ćutim. Ženi ne govorim, pošto je ona srčani bolesnik. Sinovljeva kuća, nedovršena, protjeran iz svog stana, smjestiše me u potkrovlje te kuće. Bilo je to januara, po najvećoj zimi 1993. godine. Kuća moga sina, ljekara-psihijatra, protjeranog sa porodicom u Austriju, bila je na meti da se oduzme, jer mi je rečeno, ako ne prihvatim iseljenje, oduzeće kuću, a mene smjestiti u garsonjeru na Starčevici. Kuća je bila sagrađena nekoliko desetina metara od džamije kao i kuća Katane Esada, a koja je bila uz samu džamiju, te kuća Maglajlića [27] u kojoj je stanovala njegova kćerka Fatima zvana "Tata", a udana za pukovnika Marčetić Dragana, komandanta tenkovske brigade koja je iz Slovenije bila prebačena u blizini Sarajeva, a kasnije upućena na Sarajevski front.

Te podatke mi je lično pričao, jer nas je samo ograda dijelila, pa je počesto želio da čuje moje mišljenje o nastaloj situaciji. Bio sam veoma pažljiv u razgovorima i ako je on insistirao da se izjasnim o toj situaciji. Ja sam ga vješto izbjegavao, objašnjavajući istorijski pristup tom problemu. Pitao me da li imam oružje, trofejno, ili bilo šta drugo? Ja sam mu govorio da sam svoje oružje vratio 1945.godine, kada sam se demobilisao iz JNA.

Te večeri, negdje oko 23:30 sati, čuli su se prvo pucnji, a zatim vriska i podvikivanje kao i brujanje motora. Počelo je sa razvaljivanjem garažnih vrata gdje su bila smještena kola za prevoz mrtvaca. To su podugo razbijali i razvaljivali, čule su se psovke i pucnjava, a čekić i drugi alat su završavali posao u rušenju. Kamion sa ljudstvom, naoružani do zuba, iznosili su ćilime i ostali džamijski namještaj i trpali u kamion. Kola iz garaže su opljačkana i razlupana, a iz motora su povađeni kablovi i drugi uređaji. Već je ponoć, prvi plameni jezici su se pojavili, dim uveliko, a pucnjave i vriske na pretek. Stajao sam iza zavjese kod prozora i posmatrao taj prizor. Džamija je već uveliko u plamenu, plameni jezici se visoko dižu, gori munara, samo se čuju povici, psovke i četnička pjesma: "Od Manjače pa do Ravne gore biće zemlja srpska; itd", uz pucanj pištolja i lakih strojnica. U jednom momentu zaću se ženski glas na ulici u blizini džamije.


Sjeverni tranzit

Glas i plač je bio vrlo prodoran, pogotovo noću. Prepoznajem glas, to je Fatima Maglajlić udata za Marčetić Dragana, pukovnika Srpske vojske. Maglajlić Fatima zvana "Tata" kako su je od malena zvali roditelji i prijatelji prorodice Maglajlića. Te večeri pomenuti Dragan nije bio kod kuće, nego negdje u vojnoj jednici. Baš te večeri kod "Tate" je proradio nekakav unutrašnji nagon-instikt, da je ona, Tata, rođena od majke Džemile i oca Teofika Maglajlića, te da je u njoj ostalo od starina kuće Maglajlića, tj. porodičnog odgoja. Ona, Tata, izišla je te noći u spavaćici na ulicu i uputila se ka džamiji. Odmah je počela da viče i psuje, te ih pita; "bolan šta to radite, zar vam nije dosta rušenja, te ste došli da i ovu posljednju bogomolju uništite"? Plač se razlijegao i ridanje nije prestajalo. Čuju se udarci, tuku Tatu kundacima, cipelama, a čuje se nečiji glas "Udrite kurvu balinsku". Zatim dođoše kola Hitne pomoći, odvezoše je i ne bi kratko vrijeme, začu se ponovo svađa. Onako pretučenu ubaciše je u kuću. Još se iz kuće čuje pokoji jauk i kletva. Ona im psuje četničku majku, tj. na njihove pogrde, da joj "balisku majku".

Okolne muslimanske kuće su u velikom strahu. Iščekuje se napad na kuće, tj. da ta razularena četnička hulja krene da zatre očevidce tog strašnog rušenja i paljenja Stupničke džamije. Džamija je još u plamenu i kada je vatrena stihija uzela cjelokupan objekat, munara se stropoštala i dogorjela na zemlji. Oni, palikuće, upališe motor kamiona, potrpaše se i uz vrisku i psovku, te pucnjavu, napustiše stupničku ulicu. Bilo je to negdje oko dva sahata ujutro. Moj 3 komšija Katana Esad sa suprugom Minkom i starijim sinom, izišao je iz svoje zgrade da pomoću šmrka baca vodu na svoju kuću da je ne bi plamen zahvatio, jer se vatra još pojavljivala u većim i manjim vatrenim jezicima. I ja sam smogao snage, izišao sam da mu pomognem. Negdje do četiri sahata ujutro smo dežurali i držali šmrkove sa vodom da bi smo, u koliko zatreba, spasili kuće od požara. Razbojnici i palikuće su otišli, ali se nigdje ne čuje glas, nego smo mi sami u ulici, koja je izgrađena još prije rata za te kuće koje su bile u izgradnji. Esad je zvao Vatrogasnu službu, javili su se, ali su rekli "neka gori, mi nemamo potrebe da dolazimo". I nisu došli.

Od komšija srpske nacionalnosti: Ilije, Pere, Boška i drugih ni traga; čak ni sutradan nisu nas ni upitali šta to bi, već su šutke prolazili pokraj spaljene džamije. Krišom, ispod oka, gledali tu paljevinu i razlupane nišane i rasturene humke mezarja: Bišćevića Smaje, Ibrišagića Seada, njegove supruge, Kapetanović Kadira i druge znane i neznane stanovnike Banjaluke i Mejdana. Mi, komšije, Muslimani, nekoliko dana nismo se smjeli ni pojavljivati iz kuća, a kamoli da se na ulici sastanemo i porazgovaramo o ovome šta se desilo. Jedino je Tata otišla u komšiluk kod Abdurahmanovića, onako isprebijana i sva u modricama ispričala je tu noćnu dramu, govoreći, umalo da me nisu ubili. Neko je rekao, vidjevši na vratima njene kuće natpis, Marčetić Dragan, pukovnik, pa ta je žena pukovnika i zato su me otjerali u kuću. Pričalo se o tome u gradu naročito među muslimanskim življem. Kasnije smo krišom razgovarali sa Tatom o tom njenom postupku te noći.

Eto, tako se zbio taj vandalski čin - rušenje džamije i džamija u Banjaluci.

Napomena:

Na Mejdanu, koliko me sjećanje služi, bilo je nekoliko džamija i to:


Kazanferpašina džamija sa dva veća turbeta, zvana Kazanferija.
Stupnička džamija u ulici Muftije Džabića, kasnije Nurije Pozderca - Gornja Stupnica.
Potočka džamija u ulici Avde Karabegovića, a ranije Bilalov put, na samom uglu te male ulice: drvena munara.
Kulmahalska džamija, kod Kikića dućana, drvena munara.
Talina džamija, uz samu obalu Vrbasa, kod Harbašove pekare i Hadžiatifove kafane, uz zgradu bivše medrese kod gradskog mosta i Idriza Žabe kafane. Ova je džamija, pred II svjetski rat, bila toliko narušena da su je tadašnje vlasti sa Islamskom zajednicom odlučili da je sruše.
Mejdanska džamija, kod Delića dućana. Danas na Mejdanu postoje tragovi kao i djelimično konture harema koji su bili uz same džamije.

Napomena:Ne znam iz kojeg razloga nisam mogao prebaciti slile dzamije i kuce Maglajlica.
Sudbina ne samo Banjalucana, nego Bosnjaka uopste, bit ce ovakava, sve dok Bosnjaci ne naprave svoj Nacionalni program i tako iskljuce mogucnost da o njihovoj sudbini odlucije jedan covjek, kako je bilo u nasaoj davnoj a posebno skorasnjoj proslosti pa i sadasnjosti.A sad samo za lijepo sjecanje nekoliko starih bosanskih mjesama kije sam uspio naci na internetu. Mnoge niko vise ne pjeva, pa ih i nema na internetu kao npr: Leptirici mli, Vrbas voda nosila jablana itd,itd.

http://www.youtube.com/watch?v=mSAJxDkLMuQ
http://www.youtube.com/watch?v=1E7H2k7qmRA
http://www.youtube.com/watch?v=MgajQx-M9Qg
http://www.youtube.com/watch?v=-6r2KIzh ... re=related

[Zah]

Medju prvim tekstovima koje sam prezentirao pod ovim naslovom, bio je i tekst o pokolju u Sahovicima. Danas citam na Bosnjaci.net jedan tekst kako je jedan od potomaka odlucio doci posjetiti mjesto svojih predaka nakon 84 godine. Necu prebacivati link, jer ce on vremenom nestati. Radije cu prebaciti cijeli tekst da ostane zauvijek radi sjecanja na strasne zlocine.

UNUK JUSUFA MEHONIĆA U SANDŽAKU I RODNIM ŠAHOVIĆIMA
Autor: Almir Mehonić

Objavljeno: 02. December 2008. 05:12:28
On je danas vojno lice u penziji i hadžija, a jedina želja koja mu je ostala prije smrti bila je da posjeti rodno mjesto svog baba i djeda, da vidi svoju braću u Sandžaku, svoje rođake.


Muhadžerluk kao sudbina

Koliko se sudbina poigrala sa sandžačkim Bošnjacima i koliko je želja za rodnom grudom jaka najbolje govori primjer Našida Ešlika. Kao dijete Našid je naučio bosanski od svoje nane Zlate, rođene Dautović, koja je zajedno sa dva sina Rašidom i Hajrom davne 1924. godine iz Šahovića krenula put Turske. Pričali su nam da je bio veliki zulum i pokolj, da su se spasili oni koji su pobjegli, a oni koji su ostali bili su ubijeni i poklani, priča uz uzdahe Našid.


Almir i Našid Mehonić


Grančarevo kod Šahovića

Krst - da se zna ko nakon genocida živi u Šahovićima
- Moj otac bio je mali, sve što je ponio iz Sandžaka bila su dva podatka koja su pisala u njegovim dokumentima, otac Jusuf i mjesto rođenja Akovo, priča srednjovječni čovjek. Oca je zapamtio, ali je često slušao priče od njegovih saboraca o očevim podvizima, oni su poslije Jusufove smrti spas našli u Turskoj.

Našid kaže da u gradu Kajseriji, u mahali u kojoj živi ima oko 300 kuća Bošnjaka, koji su muhadžiri iz Sandžaka. Kada su stigli, te davne 1925. godine Kemal paša Ataturk ih je rasporedio na nekoliko strana. Prezimena nisu mogli zadržati, tako da su Mehonić preinačili u Ešlik: „međutim nikada nismo zaboravili naše prezime“. Od ovih 300 kuća, samo nas nekoliko govori bosanski i ja često tražim Bošnjake da bi pričao sa njima na našem jeziku, da i ovo ne zaboravim, priča Našid Mehonić.

„O svom djedu Jusufu sam slušao od svog baba. Pričao nam je kako ga nije htio običan metak i da je bio najveći junak Sandžaka.“
Našid je danas vojno lice u penziji i hadžija, a jedina želja koja mu je ostala prije smrti bila je da posjeti rodno mjesto svog baba i djeda, da vidi svoju braću u Sandžaku, svoje rođake.

– Da me vidi babo Allah rahmetile, gdje sam došao, - uz suze jeca Našid.


Kuca u Sahovicima

Poslije neprospavane noći zajedno sa svojim rođacima kreće u Šahoviće, rodno mjesto njegovog baba i djeda, tačnije Grančarevo, mjesto odakle su prije 84. godine mnogi Bošnjaci krenuli ostavljajući svoja imanja i kuće i spašavajući živu glavu. Mjesto, koje je udaljeno oko 20 kilometara od Bijelog Polja, nekadašnjeg Akova izgleda ukleto. Na ulazu, na obližnjoj stijeni postavljen je veliki drveni krst. Nigdje žive duše, a kuća ima. Ima i onih starih pod daskom, bošnjačkih, neke od njih preuređene, neke pretvorene u štale, neke napuštene, a pored njih izgrađene nove. Nekada je ovo bila plodna kotlina, Šahoviće i Vraneš, danas Bijelopoljci kažu da je prokleta, ništa ne uspjeva, mnoga se djeca rađaju sa nedostacima, degenerisana, a samoubistva su česta pojava... Kao da je sa protjerivanjem nedužnih ljudi, sa njihovim svirepim ubijanjem, otišla i nafaka, berićet.


Krst na obliznjoj stijeni

Neka od ovih starih kuća je sigurno i kuća Našidovog baba i djeda, ali o tome u Grančarevu neće niko da priča, jedna starica nam kaže da se plaši da priča o tome: “Ne znam ja ništa” - dodaje starica. Poslije par snimaka i fotografija Grančareva, vraćamo se. Našidu se nije dopalo rodno mjesto, sigurno i zbog toga što je drugačije bilo kada su u njemu živjeli njegov otac, djed, rođaci i drugi dobri ljudi.

Genocid u Šahovićima:


Milovan Đilas

U noći između 9. i 10. novembra 1924.godine na najstrašniji način je ubijeno i poklano oko 600 nevinih Bošnjaka.
Povod za ovaj krvavi pir bilo je ubistvo Boška Boškovića visokopozicionirane ličnosti ovog kraja. Za njegovo ubistvo bio je optužen Jusuf Mehonić. Zanimljivo je da je otac Milovana Đilasa bio jedan od glavnih učesnika ovog zločina. Međutim njegov sin je jedan od prvih koji je javno progovorio o ovom zločinu. U knjizi «Zemlja bez pravde» Đilas potresno priča priču koju je čuo od svog oca:

“...Nakon što su taoci u Šahovićima bili poklani, izašao je jedan seljak iz našeg sela Sekula, od jednog mrtvaca do drugog i prerezao im žile na nogama. Tako se radi na selu sa volovima nakon što se sjekirom obore, da se ne bi mogli ponovo dići, ukoliko su još živi.... Djeca su bila trgana iz naručja majki i sestara i pred njihovim očima zaklata... Muslimanskim sveštenicima čupali su brade i urezivali krstove u čelo... Jedna grupa napala je jednu usamljenu kuću. Seljak je upravo gulio jagnje. Oni su imali namjeru da ga strenjaju i zapale kuću, ali oguljeno jagnje im je dalo ideju da seljaka objese za noge na šljivu, jedan mesar mu je ogulio lobanju sjekirom pazeći da ne povrijedi tijelo. Onda je žrtvi razrezao grudi. Srce je još tuklo. Mesar je golom rukom istrgao srce i bacio ga psetu. Kasnije se pričalo da ga pseto nije taklo. Jer čak ni pseto neće turskog mesa.

Ako čovjek hladno promisli, može da izgleda da nije bitno na koji način ljudi budu ubijani i šta se poslije toga događa sa njihovim tjelesima. Ali nije tako. Upravo ta činjenica da su oni prolazili tako zaprepašćujuće načine ubistva, da su ljude klali kao životinje, djeluje najužasnije i otkriva cijelu mračnu prošlost njihove duše ubica.
U ovoj zemlji ubistvo nije nešto zastrašujuće. Na to se naučilo..... Da nepravda bude potpuna, nisu Muslimani bili oni koji su ubili Boška, nego crnogorski prvaci iz Kolašina. Moj otac je to kasnije saznao od jednog povjerljivog čovjeka...» (Milovan Đilas, »Zemlja bez pravde»). Danas skoro da ne postoji stariji mještanin ovog kraja koji neće potvrditi da su Boškovića ubile crnogorske komite Radoš i Drago Bulatović iz Rovaca, koji će biti uhvaćeni tek 1928.godine.
Nekada Šahoviće danas Tomaševo nemaju ni jednog Bošnjaka, niti džamije, ni mezarja. Danas je Tomaševo podsjetnik na odnos države, kraljevine SHS spram Bošnjaka i simbol burne, tragične, ali i skrivane istorije Bošnjaka.

[Zah]

Kao i obicno veceras citam stampu sa prostora bivse YU. Politika i samo politika koja sve zavija u crno posebno u BiH. Ludostima i licnoj sebicnosti, sicaru, posebno kod poslanika na citavom prostoru BiH nikad kraja. Ovaj tekst ucinio mi se dobar a osim toga moze se podvesti pod naslov " Spoznaj proslost, razumi sadasnjost". Iz tog razloga prezeniram ga u cjelini.
Pozdrav Zah

KARADŽIĆEV AMANET
Autor: Adnan Balo

Dječak od 12 godina izgovara, "...sve ću ih pobit, kao u Srebrenici!". Fikcija? Ne, stvarnost. Srpska stvarnost. Ovo dijete nije krivo, nije ono vidjelo strijeljanja ni klanja, nije ono u životu imalo bošnjačkog ili hrvatskog prijatelja. Ne zna ono šta je ubiti čovjeka, niti uviđa kontraverzu prvo negiranja genocida a zatim slavljenja istog. Ovo je dijete žrtva, žrtva istoga čega su bile žrtve podrinjski Bošnjaci, žrtva srpskog fašizma. Taj monstrum, to izopačeno biće koje jede sve oko sebe, pa i one koji se stavljaju u njegovo okrilje, zavilo je bošnjački narod u crno previše puta.

Pitanje nije kakva je greška sa ovim djetetom, pitanje je kakva je greška sa njegovim roditeljima? Koji monstrum od majke ili oca može tolerirati, ili čak podsticati na ovakva mišljenja? Šta očekivati od djece koja odrastu u domovima gdje se od malena govori o muslimanima, tim zlim i podmuklim bićima, vječnim zulumćarima i lažovima na račun srpskog pravoslavnog naroda? Od djece koja odrastu u društvima gdje se zločinci kao Draža Mihajlović, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Slobodan Milošević, Radislav Krstić, Stanislav Galić, Arkan, Šešelj....smatraju herojima? Kakvo je to društvo gdje je vjera - srpstvo, gdje se kune u zločince najgore vrste, poziva na klanje "balija" a istovremeno tvrdi da je sve od Srebrenice do tuzlanske Kapije balijska laž i izmišljotina?! Kakvo je to bolesno, izopačeno i sasvim, blago rečeno, fašističko-zločinačko društvo gdje je najnormalnije smatrati svakog Bošnjaka neprijateljem i nepoželjnim, a zločinca uzorom i bratom po vjeri i naciji!? Jako, jako, jako je srpsko društvo utonulo u zlo zvano srpski fašizam. Živjeti u civiliziranom svijetu, a prezirati svoje zemljake druge nacije i vjere, negirati zločine, slaviti zločince i kleti se u tvorevinu nastalom prolivenom krvlju nevinih i ljudskom patnjom istodobno LAŽUĆI o historiji može samo jedno veoma i duboko ne-normalno i bizarno društvo. Gdje je laž - istina, istina - laž, zločinac - žrtva, žrtva - zločinac, dobro - zlo itd itd.... A to društvo je srpsko društvo. Principi vrijednosti, moral i etika, sve je okrenuto naopačke u srpskom društvu. Živjeti u Banja Luci je kao živjeti u ogledalu, gdje je desno lijevo. Moralna načela, načela pravde i ljudskih prava na kojima počiva evropska civilizacija, a koja su duboko utkana u kršćansku vjeru koja je zamalo pa Zakon u pomenutom društvu, ne da skoro nego ne postoje u Republici Srpskoj.



Da bi se sagledao cijeli fenomen srpskog društva kao takvog, srpske mase koja uporno podržava zločin, mora se proći jedna kompletna analiza srpskog društva kao takvog, jedna analiza svega što to društvo čini upravo tim. Škole, načela, kolektivnog mijenja, vlasti, crkve, porodice - cijelog društva. Ali to nije dovoljno, nije dovoljno za objasniti kako jedna cijela grupacija ljudi može da se okrene protiv svojih komšija i ubijanjem, silovanjem, zatvaranjem, strašenjem i protjerivanjem iste otjera i uništi, ili to šutke podrži, te zatim zaokruži sve i kaže ovo je Republika Srpska. Podvlačim tu riječ jer želim ući u samu tkaninu te riječi. Jer, to nije Republika, nastala je (samo)proglašenjem od strane planinskog skupa koji je sebe nazvao Skupština, a zatim osvajanjem i ubijanjem. A nije ni srpska, jer je nastala uništenjem ne-srpskog. Dakle to nije srpska pokrajina koja je sebe proglasila Republikom. Ne, to je bosansko-hercegovačka zemlja, zemlja koja nije bila ni bošnjačka ni srpska ni hrvatska, Bošnjaci, Srbi i Hrvati su tu živjeli, ali nije bilo Republike Bošnjačke, Srpske ili Hrvatske. Tu je samo bila Republika Bosna i Hercegovina, međunarodno priznat suvereni entitet, država, koja nije bila satkana etničkim zapisivanjem teritorije nego dugačkim historijskim korigiranjem. Dakle u toj Republici Bosni i Hercegovini, desio se puč, agresija i proglašenje "Republike", zatim kroz ubijanje, silovanje, zatvaranje, zastrašivanje i protjerivanje, stvoren je pojam otete zemlje, fašističkog plijena, agresorskog zalogaja, genocidnog projekta, koji je prema kreatorima nazvan - Republika Srpska.

Danas taj monstrum, predstavlja jedno bizarno i duboko poremećeno društvo gdje su moralne i sve druge ljudske vrijednosti izokrenute do maksimuma. U RS nema građana, imaju samo Srbi. Drugi su - nepostojeći. Današnje društvo RS je društvo koje kroz svoje institucije, škole, policiju, vojsku, crkvu, medije, vlast, svoj privatni sektor, svoju opoziciju i na kraju jezgro i stub tog društva - svoj odgoj, propagira samo i isključivo jedno - nepatvoreno zlo. U RS-u vlada jednoumlje. U RS-u se odgajaju generacije koje se ponose na ratne zločince, ugledaju na njih i njihovo djelo, preziru bošnjačko-hrvatski komšiluk i žele samo jedno - Srpsku! To zlo, to "djelo" čiji su stubovi masovne grobnice, to je ono za šta žive i umiru posebna vrsta ljudi - "RS-ovci". Ne stanovnici RS-a, ne Srbi, nego nosioci RS-a, u srcu i duši, nosioci njegovog krvavog amaneta. A neuništivi čelnik RS-ovaca je - Milorad Dodik.

Dobri analitičar, čovjek koji sebi ne dopušta da ga samo vuče tekst koji čita, govor koji sluša, koji ne podliježe strastima koje određeni pisani ili zvučni govor izaziva i sa time postaje sluga potpisnika tih redova, odnosno vlasnika tog grla, će se upitati zar ovo što potpisnik ovih redova piše nije upravo izazivanje mržnje, stavljanje crnila na trećinu građana BiH i odvajanje "nas" od "njih"? Normalnih od ne-normalnih? Nije, ovo je ukazivanje na ono sa čime su se izgleda većina pomirili. Ne na srpski narod u BiH, koji je kao i svaki narod skupina individa koji se ne mogu i ne smiju stavljati pod jednu kapu, a to su vrli pojedinci iz tog naroda dokazali. Ne na sve Srbe u RS-u, jer jedinstvena BiH se ne može graditi grupisanjem. Nego na jedno zlo koje živi i djeluje u BiH, na današnje rezultate tog zla, a rezultat je da dijete od 12 godina priziva reprizu Srebrenice!
Tekst preuzet sa http://www.Bosnjaci.net

[Zah]

Prof dr. Ivo Banac

Odnos hrvatske politike prema Bosnjacima
za vrijeme Kraljevine SHS i za vrijeme NDH

Pitanje Bosne u hrvatskoj povijesti, pa prema tomu i pitanje hrvatskog odnosa prema Bosnjacima, izuzetno je izazovno jer u prvom redu pretpostavlja stanovitu ovorenost prema slojevitim identitetima, ali nista manje i spremnost za prihvacanje posebnih putova razvoja modernih konfesionalnih i nacionalnih skupina. Svaki razgovor o tim temama koji predpostavlja unilinearni razvoj od Tuge i Buge (ili Kulina Bana) na ovamo, unaprijed je deplasiran i ne vodi nicemu. Stoga treba uzeti u obzir da je u postotomanskom razdoblju hrvatski odnos prema Bosnjacima prosao kroz tri sasvim razlicite faze: od konfrontacije na razvalinama krscanstva i islama (ili, politickim rjecnikom, izmesu Habzburske Monarhije i Otomanskog Carstva), sto je trajalo do 1860-tih godina, preko pokusaja “nacionalizacije” bosanskih muslimana u hrvatskom smislu (sto je doprinos pravastvu kao moderne hrvatsko-integralne ideologije), do prihvacanja moderne bosnjacke nacionalne integracije - ponekad sa simpatijama, ponekad uvrijeseno, a ponekad cak s otvorenim neprijateljstvom. Taj se proces nazire jos u 1960-tim godinama, ali je definitivan u razdoblju 1992-1994.

Predmet ovog kratkog referata spada u drugu fazu hrvatsko-bosnjackih odnosa. To je razdoblje tipicno po ogranicenoj samoupravi hrvatskih pokrajina, jednako kao i Bosne i Hercegovine, u odnosu na rezim Kraljevine Jugoslavije, te po pseudosuverenoj ambalazi satelitske NDH, u kojoj je teorija o hrvatstvu Bosnjaka prokusana u najnepovoljnijim uvjetima. Zajednicka karakteristika hrvatske politike u tom je razdoblju vjera u, Radicevim rijecima, “zivo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu”, bez odbzira da li je to pretpostavljalo Radicevu “slavensku politiku” prema Bosnjacima ili izravni integralizam pravaske provenijencije. S bosnjacke strane, u tom je razdoblju prevladavao prohrvatski stav kod inteligencije. Vecina Bosnjaka, medjutim, nije se opredijelila ni za jednu od krscanskih zajednica, bojeci se da bi pozivi za “nacionalizacijom” mogli potkopati bosnjacko jedinstvo.


Za ocuvanje Bosne - suradnja i s beogradskim rezimom

Poslije stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, srpska je zajednica u Bosni i Hercegovini postala instrument srpske hegemonije, protiv koje su, na razlicite nacine, djelovali Bosnjaci i Hrvati.


Dr.M.Spaho

Glavna bosnjacka stranka tog razdoblja, Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) - borila se za autonomiju Bosne i Hercegovine, koju je branila pod cijenu suradnje s beogradskim rezimima. U martu 1921., JMO je odstupila od svog programa i usla u sporazum s vladajucom koalicijom Pasicevih velikosrpskih radikala i Davidovicevih unitaristickih demokrata. Zauzvrat su vlasti obecale promicati jednakost islama s drugim konfesijama, autonomiju muslimanskih vjersko-prosvjetnih ustanova i serijatskih sudova, umjerenu primjenu agrarne reforme i, najvaznije, odrzavanje povijesnih granica Bosne i Hercegovine, kao i njenog teritorijalnog integriteta u unutrasnjem administrativnom ustrojstvu.

Stoga su 28. juna 1921. svih 23 zastupnika JMO u Ustavotvornoj skupstini glasovali za vladin centralisticki ustavni prijedlog, sto je omogucilo pobjedu centralistickog bloka. Bez tih glasova i dodatnih osam glasova zastupnika iz Dzemijeta, centralisticki Vidovdanski ustav ne bi bio usvojen.


N.Pasic

Umjesto da se drzi dogovora, Pasiceva je vlada odgadjala provodjenje obecanja datih JMO-u. Kad je kralj Aleksandar 26. juna 1922. obznanio ukaz o podjeli drzave u okruge, vanjska je ljuska Bosne i Hercegovine sacuvana odrzavanjem starih austro-ugarskih okruga (Bihac, Banja Luka, Tuzla, Travnik, Sarajevo, Mostar), ali Bosna i Hercegovina vise nije postojala. Stovise, od sest bosansko-hercegovackih velikih zupana nijedan nije bio Bosnjak. To je dovelo do previranja unutar JMO. Mlada i nezadovoljna grupa zastupnika, takozvani “ljevicari”, koje je predvodio dr. Mehmed Spaho (1883-1939), sve je vise pristajala uz opozicioni kurs i saradnju s hrvatskim strankama. Starija i konzervativnija grupa “desnicara”, na celu s hadzi hafizom Ibrahimom ef. Maglajlicem, tuzlanskim muftijom i prvim predsjednikom JMO, ustrajavala je uz vladu i srpske stranke. U oktobru 1921. Spaho je prevladao u vrhu stranke, te je izabran za stranackog predsjednika. U februaru 1922. dao je ostavku na funkciju ministra za trgovinu i industriju u Pasicevu kabinetu. Maglajliceva je grupa, medjutim, zadrzala dva mjesta u rekonstruiranom Pasicevu kabinetu i pretvorila se u posebnu stranku - Jugoslavensku muslimansku narodnu organizaciju (JMNO). Ta je stranka tek svaki deseti glas koji je isao Spahinoj JMO u izborima od 18. marta 1923. godine.

Uz otpor bosanskoj autonomiji, i zlocini u Sahovicima, Bihoru i Vilogorcu

Napustena od prosrpskih disidenata, JMO je slobodno plovila smjerom ostalih protucentralistickih stranaka, koje su svoj autoritet potvrdile na izborila 1923. godine, kao vjerodostojni predstavnici svojih nacionalnih zajednica, te stoga tezile reviziji Vidovdanskog ustava. Tako je novonastali Federalisticki blok najvaznijih hrvatskih, slovenskih i bosnjackih stranaka - Radiceva HRSS, Korosceve SLS i Spahine JMO - vec 1923. postao izrazom sve veceg protivljenja velikosrpskoj hegemoniji. Sa svoje strane, vladajuci su radikali priprijetili da ce svaki pokusaj ponovnog uspostavljanja bosanske autonomije naici na srpski otpor. Ipak, u zelji da potisnu utjecaj Federalistickog bloka, radikali su prvo privoljeli HRSS na skupstinsku apstinenciju (april 1923.), potom obeshrabrili federalisticko dogovaranje s Davidovicevim demokratskim stvaranjem strogo centralisticke vlade s Pribicevicevim demokratskim disidentima (mart 1924.), te na kraju pribjegli opstrukciji da bi odgodili gubitak skupstinske podrske (maj 1924.). U odsutnosti Radica, koji je u julu 1923. ilegalno napustio zemlju kako bi europske kabinete pridobio za pomoc opoziciji, JMO je sve vise pregovarala u stvaranju proturadikalnih koalicija. U proljece 1923. stvoren je opozicijski blok Davidovicevih demokrata, JMO, SLS i nekoliko manjih stranaka, a uz podrsku Radiceve HRSS, koji je u julu 1924. dobio neocekivan Aleksandrov poziv za formiranje nove vlade. Tom prvom bosnjackom iskustvu s opipljivom vlascu (cetiri mjesta u vladinu kabinetu pripala su JMO, Spaho je imenovan ministrom financija, a Halid-beg Hrasnica ministrom pravde), prethodilo je rastuce protubosnjacko nasilje, koje su poticali lokalni lideri bosanskih radikala uz bucnu kampanju protiv “Turaka na vlasti”. Ali, JMO se na vlasti nije ustalila.


Kralj Aleksandar

Kralj Aleksandar nije namjeravao odrzati Davidovicev kabinet u kojemu je sve vise vidio prepreku svojim ovlastima i pokusajima da iskljucivo ovlada oruzanim snagama. U oktobru 1924. ishodio je ostavku vlade, da bi istom obnovio Pasicev kabinet s kojim je provodio posebne represivne mjere protiv Radiceve stranke, pripremajuci se za nove skupstinske izbore zakazane za februar 1925. Vlada je u tom razdoblju prosirila protukomunisticke zakone HRSS, optuzivsi Radica da je svoju stanku podredio Kominterni pred svoj povratak u zemlju, u avgustu 1924., cemu je prethodila posjeta brojnim stranim centrima, ukljucujuci i Moskvu. Vodstvo HRSS-a s Radicem na celu je uhiceno. Pokusaji vlasti da prestrase oporbu, nisu mimoisli ni JMO, ciji su clanovi postali predmetom organiziranog terora srpskih cetnika, kao i radikalske kampanje za “posrbljenjem muslimana”.

Radic se odrice republikanstva


S.Radic

Izbori u februaru 1925. ponovno su pokazali prevlast JMO nad bosnjackim biracima, ali nisu rijesili unutarnje sukobe u drzavi. Medjutim, Pasic je smatrao kako ga vladina neznatna premoc u Skupstini upucuje na nove pokusaje suradnje s federalistickom opozicijom. Vlada je uspjela prisiliti Radica da se odrekne republikanstva, te time otvorila njegov kratkotrajni ulazak u radikalske kabinete (1925-1926.). Stovise, na taj se nacin udomacila praksa kohabitacije s federalisticko/autonomistickim partnerima, koji su cesto bili i korisni i prezreni.

Upravo zbog svih pritisaka s kojima se JMO redovito suocavala, posebno glede tvornih napada i ubojstava Bosnjaka od strane Srba, osobito u istocnim dijelovima Bosne i Hercegovine sredinom 1920-tih (zlocina u selima Sahovici, Bihori, Vilogorac), zbog sve aktualnijeg razmisljanja kako oporbena politika vodi u slijepu ulicu, te zbog Radiceva primjera, lako je razumjeti zasto je Spaho s olaksanjem prihvatio poziv Pasiceva radikalskog nasljednika Velje Vukicevica da udje u vladu u aprilu 1927. godine. JMO je ostala u toj vladi i poslije izbora u septembru 1927., te rekonstrukcije Vukiceviceva kabineta u februaru 1928. godine. Teze je razumjeti to sto je JMO ustrajno uz radikale protiv sve jace Radiceve oporbe, te ostala u vladama Vukicevica i Korosca poslije skupstinskog atentata u ljeto 1928. godine.

Raspad jugoslavenskog parlamentarizma posluzio je nakanama kralja Aleksandra u njegovu trajnom podrivanju politickog sustava. On je 6. januara 1929. proglasio svoj osobni rezim, obznanivsi da ubuduce nece biti posrednika izmesu njega i naroda. Sestojanuarska diktatura bila je posvecena jugoslavenskom unitarizmu, ali je zapravo promicala posrbljavanje pod krinkom unitaristickog ushicenja. Sve “konfesionalne i plemenske” stranke, ukljucujuci i JMO, bile su zabranjene i raspustene, premda je kralj birao razne otpadnike iz nesrpskih stranaka za svoj diktatorski kabinet. Mesu njih je ukljucio i Saliha Baljica, bivseg zastupnika JMO, koji je dotad smatran muslimanom hrvatske orijentacije. Diktatroske su sluzbe isto tako sirom otvorene Spahinim protivnicima iz ranih 1920-tih (Hamdija Karamehmedovic), te poznatim prosrpskim muslimanima (Avdo Hasanbegovic). Muftija Maglajlic je postao reis-ul-ulema.

Najotvorenija protubosnjacka mjera Aleksandrove diktature bila je razbijanje ionako rastrgane Bosne i Hercegovine, koja se ipak nazirala iz vanjskih granica bosanskih okruga. Kraljev covjek u toj operaciji bio je Milan Srskic, vodja bosanskih radikala, koji je vec duze vrijeme kritizirao svoju stranku zbog navodne mekoce prema “Turcima”.

Srskic je smatrao “da Bosna i Hercegovina, kao pokrajinska individulanost i kao geografski pojam, treba za navijek da nestane”. Bigotni politicar, koji nije krio kako ne moze “u Bosni gledati minarete”, Srskic je sudjelovao u Aleksandrovu razbijanju Bosne i Hercegovine putem novoustrojenih banovina (3. oktobra 1929.), koje su zamijenile 33 okruga iz 1922. godine. Cetiri nove banovine (vrbaska, drinska, primorska, zetska), ukljucivale su dijelove Bosne i Hercegovine, ali uvijek u kombinaciji sa susjednim hrvatskim, srpskim i crnogorskim krajevima. Cilj je bio, s izuzetkom primorske banovine, stvoriti srpsku regionalnu vecinu u novim administrativnim jedinicama Bosne i Hercegovine. Male preinake granica banovina iz 1931. bile su jednako tako nedjelotvorne pred diktatorskim neprijateljstvom prema povijesnim pokrajinama, kao sto je Aleksandrov pseudo-ustav od 3. septembra 1931. bio nedjelotvoran pred autokracijom kraljevskog rezima. Predstavnici zabranjenih stranaka izjasnili su svoje protivljenje novom rezimu nizom sluzbenih izjava u jesen 1931. godine. Vazno je uociti da su sarajevske punktacije JMO trazile obnovu zemlje “po pokrajinsko-povijesnim jedinicama s najsirim ovlastima”. Bosna i Hercegovina je trebala biti jedna od tih jedinica.

Stvaranje banovina - podjela Bosne i Hercegovine



Atentat na kralja Aleksandra u oktobru 1934. i osnivanje namjesnickog rezima pod knezom Pavlom, ubrzao je krizu diktatorskog sustava. Glavnina opozicije, ukljucujuci Spahinu JMO, usla je u Macekovu Ujedinjenu opoziciju pred izbore zakazane za svibanj 1935. godine. No, unatoc cinjenici da su ti, izuzetno neposteni izbori, proizveli izbornu vecinu za namjesnicki rezim, knez Pavle je imenovanjem Milana Stojadinovica za novog ministra predsjednika, zelio ishoditi politiku sirenja vladajuceg bloka prema JMO, bivsim radikalima, SLS i haesesovskim otpadnicima.

Nova vladajuca stranka, Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ), ili popularno Jereza, izrasla je iz ove kombinacije u kolovozu 1935. Oportunisticka politika JMO stitila je interese Bosnjaka pod Stojadinovicevim sve represivnijim rezimom. Ipak, u raspravi o rekonstrukciji zemlje, JMO nije u prvi plan gurala pitanje Bosne i Hercegovine. Stoga su pregovori s hrvatskim celnicima, koje je knez Pavle odobrio poslije skidanja Stojadinovica u veljaci 1939., neminovno razocarali Bosnjake.




D.Cvetkovic

Sporazum Cvetkovic - Macek stvorio je autonomnu Banovinu Hrvatsku s dijelovima povijesne Bosne s opcinama: Derventa, Gradacac i Brcko (juzno od Save), Travnik, Bugojno, Fojnica, Prozor, Tomislavgrad (Duvno) i Livno (srednja i jugozapadna Bosna), te opcinama Konjic, Ljubuski, Mostar i Stolac (Hercegovina). U preostalih 38 opcina u krnjoj Bosni i Hercegovini vide legitimno srpsku zemlju. Podjela je obavljena tako da je potpuno zanemaren bosnjacki narod. Naprimjer, ako je u opcini bilo 31% katolika i 30% pravoslavaca, opcina je usla u Banovinu Hrvatsku. Bosnjacka relativna vecina nije uopce uzeta u obzir. Na taj je nacin Macekov HSS prihvatio model podjele Bosne, dakako unutar Jugoslavije, ali je time ipak stvorio presedan ciji se kobni rezultati danas osjecaju jos vise nego za vrijeme Drugog svetskog rata.


V.Macek

Macek, kao i Radic prije njega, zelio je umanjiti utjecaj JMO mesu Bosnjacima. (HSS je djelovao u Bosni i Hercegovini, a u nekim je regijama, poput Cazinske krajine, pridobio znatan broj Bosnjaka). Mehmed Spaho, glavni objekt takve politike, umro je u trenutku kad su Macekovi pregovori s knezom Pavlom bili na vrhuncu. Dzafer-beg Kulenovic, Spahin nasljednik, bio je Bosnjak izrazito prohrvatske orijentacije, te zagovornik suradnje svoje stranke s HRSS/HSS-om jos od 1921. godine. No, on nije bio nista manje ustrajan u trazenju da Bosna i Hercegovina postane “cetvrta jedinica” u Jugoslaviji, uz Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju. Poslije neuspjeha tog projekta, Kulenovic i JMO predstavljali su Banovinu Hrvatsku kao privremeno rjesenje u bosanskom dijelu Sporazuma: “Svakako, definitivno razgranicenje upravnih jedinica nase zemlje donijet ce tek Ustav, koji ima nadomjestiti sadasnji i koji ce predstavljati konacnu rijec o ovom predmetu.” Kulenoviceva oporba podjeli Bosnu i Hercegovinu izmedju Hrvatske i Srbije podrzana je od vecine Bosnjaka, bez obzira na hrvatsku ili srpsku orijentaciju. Medjutim, kad je rijec o hrvatskom vodstvu, sporazum sa Srbima bio je od vece vaznosti nego negativne reakcije Bosnjaka, a Srbi su ionako bili spremniji prihvatiti podjelu Bosne nego njenu autonomiju.

Pavelic i “katolicko” svaljivanje ustaskih grijehova na Bosnjake Tijekom Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je postala intergralnim dijelom kolaboracionisticke Nezavisne drzave Hrvatske. Ustaska diktatura nije omogucila bilo kakvu autonomiju za Bosnu i Hercegovinu, koja je razbijena izmesu dvanaest velikih zupa, sedam - od kojih su (Hum, Krbava-Psat, Lasva-Glaz, Pliva-Rama, Sana-Luka, Usora-Soli, Vrhbosna) imale sjedista u bivsoj Bosni i Hercegovini, a u slucaju prvih dviju ukljucivale tri kotara bivse Hrvatske i Slavonije, odnosno Dalmacije. Nasuprot tomu, pet velikih zupa sa sredistima izvan Bosne i Hercegovine (Dubrava, Gora, Livac-Zapolje, Posavje, Vuka), dobile su trinaest bosanskohercegovackih kotara. Hrvatski integralizam, na snazi u Bosni i Hercegovini, bio je sukladan ustaskoj ideologiji, po kojoj su bosanski muslimani jednostavno bili Hrvati islamske vjere. Po Anti Pavelicu, “hrvatska nacionalna svijest kod muslimanskog elementa u Bosni nije nikada ugasnula, a nakon odlaska Turske opet je dosla nedvojbeno na povrsinu.”


A.Pavelic

Pavelic se redovito udvarao muslimanima iskazima stovanja prema njihovoj vjeri, simbolima i ambijentalnom dekoru. Primjerice, naredio je da se Mestrovicev krugoliki Umjetnicki paviljon u Zagrebu pretvori u dzamiju, uz dogradnju triju visokih minareta, te da se s poantom preimenuje u Poglavnikovu dzamiju. No, unatoc prisutnosti Ademage Mesica, Dzafer-bega Kulenovica, Osman-bega Kulenovica, Hakije Hadzica i jos nekolicine muslimanskih uglednika u njegovoj siroj okolici, Pavelic nikad nije dijelio vlast Bosnjacima, niti je takva podjela odgovornosti uopce ozbiljno uzimana kod pravih ustaskih arbitara u Bosni i Hercegovini (Andrija Artukovic, Vjekoslav Luburic, Rafael Boban), redom Hrvata katolika. Tipicno, u drugoj - i promisljenijoj - rundi imenovanja, u jesen 1941., Pavelic je imenovao dvadeset ustaskih stozernika, ukljucujuci sedmoricu imenovanih za velike zupe sa sredistem u Bosni i Hercegovini. Od ove sedmorice, svi osim jednog bili su iz hrvatskih sredista zapadne Hercegovine i srednje Bosne, a jedan je bio iz susjedne Dalmacije.

Nesmiljena represalija protiv Srba bila je integralni dio ustaske drzavne politike i sustavno se provodila u Bosni i Hercegovini. Pokolji i teror izazvali su bijeg u sumu i srpski otpor. U pocetku, masa ocajnih i preplasenih seljana nije bila predvodjena nekim organiziranom politickom silom, pa je stoga cesto bila prijemljiva za demagoske pozive na osvetu. Sa svoje su strane ustase nastojale uplesti Bosnjake u svoje protusrpsko nasilje. Bosnjacki prosvjedi iz 1941. govore o svjesnim “katolickim” pokusajima da Bosnjake prikazu odgovornima za ustaske pokolje, te da se ti nemili dogadjaji predstave kao “medjusobno razracunavanje izmedju muslimana i pravoslavaca”. S tim ciljem, optuzivani su Bosnjaci, ustase su se maskirali u muslimane, te cesto nosili fes, “zaveden kao uniforma sve vojske, vrseci razna zlodjela, kojom su se prilikom nazivali medjusobno i muslimanskim imenima”. U drugoj polovici 1941. godine, predstavnici ilmije i drugi uglednici iz vise gradova (Sarajevo, Prijedor, Mostar, Banja Luka, Bijeljina, Tuzla), pisali su glasna pisma njemackim vlastima, odbacujuci svaku povezanost s ustaskim zlocinima. Ti prosvjedi govore o strahu muslimanske elite da ce ustase uspjeti pomutiti bosnjacko-srpske odnose. No, premda su te prosvjedne rezolucije osudjivale “saku ovih nazovi muslimana”, koji su sudjelovali u ustaskoj represiji, one nisu mogle umiriti cetnike i njihove zapovjednike u Bosni i Hercegovini (Jezdimir Dangic, Momcilo Djujic, Dobrosav Jevsevic), koji su progone pokusali iskoristiti za svoju protumuslimansku kampanju.

Od ljeta 1941. cetnici su sve vise nadzirali srpske ustanike i provodili stravicne zlocine nad Bosnjacima istocne Bosne i Hercegovine. Pokolji muslimana, obicno klanjem i bacanjem tijela u plovne vode, odigrali su se posebno u istocnoj Bosni - u Foci, Gorazdu, Cajnicu, Rogatici, Visegradu, Vlasenici, Srebrenici, duz citava toka Drine, ali i u istocnoj Hercegovini, gdje su se pojedina sela opirala srpskim opsadama s ljutom odlucnoscu do 1942. godine. U tim dogadjajima, unatoc pretjeranim pricama o “utemeljenju straze na Drini”, ustaske jedinice nisu uspjele zastititi muslimansko stanovnistvo.

Borba za bosansku drzavnost i bosnjacku nacionalnu afirmaciju

O partizanskoj politici prema Bosnjacima tijekom drugog svjetskog rata tesko je govoriti u kontekstu prepoznatljive hrvatske politike, premda su i Hrvati nesumnjivo bili tvorci komunistickog nacionalnog programa. Unatoc cinjenici da su bosanski partizani pocetkom ustanka bili gotovo iskljucivo Srbi, vazno je uociti da su u svoj program unijeli borbu za bosansku drzavnost.


Josip Broz Tito

Tito je tu parolu ubrzao vec na V. zemaljskoj konferenciji KPJ (oktobar 1940.), kad je istaknuo: “Bosna je jedno zbog vjekovnog zajednickog zivota, bez obzira na vjeru.” U isto vrijeme nije odbacio tvrdnje Milovana Djilasa da “Bosanski Muslimani nisu etnicka grupa” (dakle nesto manje od naroda), cemu se protivio Mustafa Pasic, s tezom da oni “nisu formirana nacija, ali (su) etnicka grupa”. Pasic je dobro uocio kako “hrvatska i srpska burzoazija vode pregovore o podjeli Bosne. Naprotiv. I srpske i hrvatske mase moramo pridobiti za autonomiju Bosne pod rukovodstvom proleterijata”. Razdoblje partijske vlasti (zacijelo ne proleterske!) poslije 1945. doista je donijelo neku vrst ogranicene bosanske drzavnosti u formi “narodne”, odnosno “socijalisticke republike”, a poslije 1966. i priznanja muslimanske nacije. No, ostalo je pitanje odnosa susjeda prema tim cinjenicama, sto je eksplodiralo u agresiji i ratu od 1991. naovamo. Nazalost, najutjecajniji dio hrvatske politike, a to nije isto sto i vecinski, ostao je na nacelima izrazenim u periodu NDH. Za njega su Bosnjaci Hrvati, a ako to nisu - onda su protivnici. Jednako tako, Bosna je djeljiva, a ako su Bosnjaci protiv toga - to je zato sto sami zele dominirati. Ipak, upravo postoji otreznjenje i pocetak jedne nove politike zasnovane ne na sporazumu nacionalnih lidera, nego na novoj medjuzavisnosti i razumijevanju.

[Zah]

Podjela Bosne i borba za cjelovitost

Pise: Anto Valenta

SEOBA ZEMALJA I GRANICE BOSNE

Povijest Balkana je, kako je to primijetio Ivo Banac, americki povjesnicar, podrijetlom i rodjenjem Dubrovcanin, u stvari povijest selidaba, “ne samo naroda nego i zemalja”. Prvobitna je Srbija bila daleko od Dunava. Politicko je srediste srednjovjekovne Hrvatske bilo na Jadranu u gornjem Pounju. Naziv Slovenija se kao geografska i nacionalna oznaka javio tek u 19. vijeku. Jedino je geopoliticko srediste Bosne bilo i ostalo oko izvora i gornjeg toka istoimene rijeke. U tom se smislu Bosna, za razliku od okolnih zemalja, nije tijekom povijesti cijepala, nego je u kontinuitetu, od vremena bosanskog kraljevstva do okupacije 1878. i kasnije egzistirala, bilo u svom uzem, bilo sirem teritorijalnom okviru i obimu. Tako je vec u vrijeme kralja Tvrtka, sudeci po njegovoj tituli iz 1390. godine, kralj “Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”, drzale mnoge okolne zemlje. Kasnije je pod osmanlijskom vlascu od bosanskog sandzaka formiranog na tlu maticne zemlje Bosne nastao krajem 16. vijeka, Bosanski ejalet (pasaluk), koji je prakticno obuhvatio sve okolne zemlje koje je jos kralj Tvrtko drzao.



U austrijsko-turskim i mletacko-turskim ratovima krajem 17. i tokom 18. stoljeca formirane su danasnje granice Bosne i Hercegovine. One su prema tome rezultat visestoljetnog politickog, civilizacijskog i demografskog talozenja. Kao takve one su povijesno date i medjunarodno pravno priznate razlicitim medjunarodnim i unutrasnjim aktima, jos od odluka Berlinskog kongresa 1878., clan 135. Vidovdanskog ustava, Odluka ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a do helsinskih i drugih dokumenata KEBS-a. Prema tome, postojanje Bosne i Hercegovine unutar njenih medjunarodno priznatih granica ne zavisi od toga da li je neki od jugoslovenskih politicara, priznaje ili ne priznaje.

PODJELA BOSNE PREMA SPORAZUMU CVETKOVIC-MACEK IZ 1939. GODINE



1939. godine donijeta je Uredba o stvaranju Banovine Hrvatske. Prvi clan Uredbe glasio je: “Savska i Primorska banovina, kao i srezovi Dubrovnik, Sid, Ilok, Brcko, Gradacac, Derventa, Travnik i Fojnica spajaju se u jednu banovinu pod imenom Banovina Hrvatska. Sjediste Banovine Hrvatske je u Zagrebu. (Karta br. 11

Stvaranje Banovine Hrvatske doslo je nakon sporazuma izmedju predsjednika jugoslavenske Vlade Dragise Cvetkovica sa Vlatkom Macekom, predsjednikom Hrvatske seljacke stranke i Seljacko-demokratske koalicije.Stvaranje Banovine Hrvatske trebalo je biti prvi korak u konceptu nacionalnog preuredjenja drzave, pa se ocekivalo i skoro formiranje srpske banovine, ciji je naziv, prema sacuvanom Nacrtu uredbe o njegovoj organizaciji, trebao biti “Srpske zemlje”. Ova nova upravna jedinica trebala je biti sastavljena od teritorija preostalih banovina, izuzev Dravske (Vrbaska, Drinska Zetska, Dunavska, Moravska i Vardarska) i da ima sjediste u Skoplju. U nadleznosti banovine “Srpske zemlje” bili bi svi poslovi koji su stavljeni u nadleznosti Banovine Hrvatske, a predvidjena su i identicna rjesenja za oblasti upravne i zakonodavne vlasti. Nacrt uredbe o Srpskim zemljama i njegova provedba trebalo je da bude drugi korak u buducem preuredjenju zemlje. Ovako zamisljen koncept upravne reorganizacije nikad nije ostvaren, jer je izbio Drugi svjetski rat.
Politicki predstavnici Hrvata, pa i sam Macek, nisu smatrali granice Banovine Hrvatske i definitivno odredjenim i ocekivali su da one to postanu nakon povlacenja granica izmedju srpske i hrvatske jedinice. Polozaj Bosne i Hercegovine, u tom se kontekstu razmatrao u vise varijanti koje su opet ovisile od daljeg razvoja dogadjaja u zemlji. U slucaju da se, pokraj hrvatske i srpske, stvori jos i slovenska banovina, podrzale bi se autonomije Vojvodine i Bosne i Hercegovine. Ako to ne bi bilo moguce, za ove bi se dvije pokrajine trazio plebiscit.

Osporavanja

Negodovanje postignutim Sporazumom i nagovjestajima daljeg preuredjenja zemlje, u svojim su proglasima istakli i clanovi naprednog radnickog i omladinskog pokreta Bosne i Hercegovine. Svojim protestom oglasila se i bosanskohercegovacka akademska omladina, koja se nalazi na studijima u Beogradu i Zagrebu, i pokraj ostalih istakla i zahtjev za autonomijom Bosne i Hercegovine.

Sporazumom Cvetkovic-Macek ne samo da nije ponudjeno trajno i za sve zadovoljavajuce rjesenje nacionalnog pitanja, nego je otvoren i citav niz drugih problema, pa i problem Bosne i Hercegovine. Medu njene narode uvukao se nemir i pozivima “na okup” zbijali redovi u nastojanju da se zastite ugrozeni nacionalni interesi. Tesko je pretpostaviti kako bi se proces nacionalnog preuredjenja drzave dalje odvijao i kakva bi rjesenja konacno ponudio. Izbijanjem aprilskog rata 1941. godine taj proces je prekinut.

Najslabija tocka sporazuma Cvetkovic-Macek

Banovinsko teritorijalno rjesenje bilo je najslabija tocka sporazuma. Hrvatska politika izmedju dva rata, odnosno HSS kao njezin glavni predstavnik, nije shvatila bit hrvatskog problema u Bosni i Hercegovini.

Aksiom hrvatske politike trebao je biti tada, kao i prije, a isto tako moze biti i u buducnosti: muslimani su vecina u Bosni i Hercegovini i njihovo vodstvo trebaju potpomoci i slijediti Hrvati-katolici.

Najgora moguca usluga hrvatskom narodu i njegovoj buducnosti bila je napravljena ovakvim teritorijalnim cijepanjem Bosne i Hercegovine. Za vrijeme pregovaranjem s Cvetkovicem, Macek, izgleda, uopce nije pokusao razgovarati sa Spahom, i poslije njegove smrti, koja je uslijedila 29. lipnja 1939. s njegovim nasljednikom Kulenovicem.

Zanimljivo je, daje bas nakon najveceg Macekovog osobnog uspjeha, potpisivanje Sporazuma i osnivanje Banovine Hrvatske, zapocelo opadanje njegove popularnosti. Dijeljenje Bosne, ogranicenost kompentencija banske vlasti, a najvise bojazan, da je Macek ipak prihvatio jugoslavensku koncepciju - sve je to stvaralo stanovitu nelagodnost i zbunjenost. Kad je ban Subasic, za koga se znalo da je iskreno odan srpskoj dinastiji otvorio u Kruscici kod Viteza logor za hrvatske nacionaliste, mnogi su bosanski seljaci po prvi put saznali, da postoji u Zagrebu i radikalnija politicka grupa, pa su se oni sve vise zanimali za nju.

U redovima srpskih politicara i ostalih javnih radnika doslo je do niza protesta, kojima je sa raznih strana pobijana valjanost Sporazuma Cvetkovic-Macek Uredbe o Banovini Hrvatskoj. Naglasavano je da je Sporazum sklopljen bez pitanja Srba, pa da zbog toga nije rijec o sporazumu, nego o nesporazumu...

Naime, Nacrtom, uredbe nisu od “Srpske zemlje” izuzeti oni srezovi koji su po uredbi od 26. ozujka 1939. pripali Banovini Hrvatskoj. Iz ovog bi se moglo zakljuciti da Nacrtom nije uzeta u obzir teritorij Banovine Hrvatske kao hrvatski minimum, vec je njime Uredba od 26. kolovoza “predana zaboravnosti” i postavljena osnova za nove predgovore. Novi pregovori su mogli voditi samo novim razmiricama, pogotovo kad se ima u vidu da je Nacrtom uredbe o Srpskoj zemlji predvidjena jaka centralna vlast, a da su prvaci Hrvatske seljacke stranke trazili vlastite vojne formacije u vidu domobranstva, ili da Hrvati sluze vojnu obavezu u Hrvatskoj pod komadom hrvatskih casnika. Pred otporom koji je centralna vlast pokazala “hrvatskoj pusci o hrvatskom ramenu”, zamjena je nadjena u stvaranju hrvatske seljacke i gradjanske zastite, koja je po nekim brojala 200.000 ljudi. Ova poluvojna formacija trebalo je da brani steceno. U ratu koji je naskoro zahvatio i jugoslavenski prostor, granice su krojene po zelji okupatora.

Treba spomenuti i to da su najekstremnije snage u Hrvatskoj bile protiv Sporazuma sa Srbima. Macek spominje “aktivnost pete kolone”, koja se ocitavala u podmetanju i eksploziji bombi na raznim mjestima u Zagrebu, pocevsi s prvom eksplozijom 30. studenog 1940. Radi toga su neke ustase bili zatvoreni i poslati u logor Krusicu kod Viteza. I danas postoji zgrada tog bivseg logora koju mjestani nazivaju “crna kuca”. Treba pozaliti takve teroristicke akte, osobito ako su kod toga zivotom stradali nevini ljudi. Ekstremni pokret nije bio tvorevina osovinskih vlasti, nego samonikli hrvatski odgovor na srpsku diktaturu i srpske zulume u Hrvatskoj.

PODJELA BOSNE PO NADOPUNJENOM SPORAZUMU CVETKOVIC-MACEK (I VARIJANTA)



Nadopune Sporazuma iz 1939. na temelju suvremenih saznanja, morale bi obuhvatiti sljedece teritorije kao dijelove Hrvatske:
- nesto suzeni okvir Bosanske Posavine;
- prosireno podrucje Sredisnje Bosne (ukljucivisi tu Sarajevo, Focu, Zenicu, Jajce itd.), te
- dio zapadne Bosne (dio "Turske Hrvatske”.

Ovakve ispravke omogucile bi dobru prometnu povezanost Bosanske krajine sa Srbijom (koridor Zvornik-Tuzla-Doboj-Banja Luka). Hrvatski dio Bosne i Hercegovine bi, prema ovom planu, obuhvatio 47,5 posto povrsine i 53,8 posto ukupnog stanovnistva Bosne i Hercegovine (1981 godine). Po sastavu stanovnistva: Hrvati 25,9 posto, Muslimani 41,9 posto, a Srbi 21,6 posto.

Ovaj prijedlog neizostavno trazi i da se razmatra pitanje bunjevackog dijela Backe koji je do 1918. godine bio prvenstveno hrvatsko-madjarsko narodnosno podrucje. Hrvatska s punim pravom racuna i na taj teritorij.U takvoj razdiobi, Hrvatska bi imala sljedeci narodnosni sastav: Hrvati 57,10 posto, Muslimani 13.36 posto, Srbi 15,43 posto te ostali 14,1%. Ova alternativa teritorijalne razdiobe polazi od povijesnih prava Hrvatske. Srbija bi time prekoracila svoja povijesna prava. Iako, dakle, ovakvo rjesenje izgleda prihvatljivo za Hrvatsku, to bi zapravo znacilo prihvacanje srpske etnicke penetracije u povijesni hrvatski prostor.

PODJELA BOSNE PO NADOPUNJENOM SPORAZUMU CVETKOVIC-MACEK (II VARIJANTA)



Ovaj prijedlog podjele Bosne i Hercegovine znaci bitno smanjenje udjela Hrvatske i omogucava Srbiji da se domogne teritorije (cijelog bosanskog Podrinja, Sarajeva i dijela doline Bosne) koji joj nikad nije pripadao. Srbija time dobiva kompaktan drzavni teritorij koji bi zadovoljio apetite Velike Srbije.

Hrvatska bi po ovoj podjeli dobila Brcko, Gradacac, Derventu, Bosanski Brod, Odzak, Bosanski Samac, Orasje, Cazinsku krajinu (Kladusu, Cazin, Bihac, Krupu).

Sarajevo bi pripalo Srbiji, kao i druga podrucja skladno Sporazumu iz 1939. godine. Po ovoj varijanti Bunjevacki dio Backe ostaje sporan kao i pitanje Sida i Beocina.

Po ovoj podjeli Bosne i Hercegovine Hrvatskoj bi pripalo 32,1 posto povrsine i 31,8 posto stanovnistva. Pucanstvo bi bilo sacinjeno od 38,1 posto Hrvata, 37,9 posto Muslimana i 16,5 posto Srba. Ukupna takva povrsina Hrvatske imala bi u svom sastavu 66,9 posto Hrvata, 8,8 posto Muslimana, 12,7 posto Srba i 11,6 posto ostalih.

Ovakva razdioba bila bi izuzetno nepovoljna za Hrvatsku jer bi Sporazum iz 1939. godine bio ponisten na stetu Hrvatske, a Srbija bi dobila, bez ikakvog cvrstog etnickog ili povijesnog prava, gotovo 70 posto sadasnjeg teritorija i stanovnistva Bosne i Hercegovine.

OSPORAVANJE PODJELI BOSNE (I. i II. varijanta)

Ako se nekome, i pokraj svega navedenog, bilo koja od predocenih varijanti cini prihvatljivom, pogledajmo onda i jos jednu stranu medalje: ako bi se pogledalo kroz povijest, onda ideja o podjeli Hrvatske ili Srbije nije nista manje legitimna i realna (ne samo povijesno vec i etnicki) od ideje o podjeli Bosne i Hercegovine. Ako je, recimo, tocno da jedna trecina stanovnistva BiH nije suglasna sa postojanjem drzave u kojoj zive (sto nitko, pa ni SDS ne moze tvrditi) i ako Hrvatska i Srbija smatraju da posjeduju neko povijesno pravo na bosansku teritoriju, onda se mora imati u vidu da ni oko 40 posto stanovnistva Srbije ne misli da je neka velika sreca zivjeti u Srbiji (Albanci, Madjari, Muslimani, Hrvati, Bunjevci, Makedonci, Rumunji, Bugari...) i da povijesno gledajuci Madjarska, Albanija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Rumunjska, Bugarska i Makedonija (pa ako hocete i Turska) imaju pravo traziti “svoje” teritorije od Srbije. Promatrajmo takodjer i Hrvatsku. I na dijelove “suverene”. Hrvatske drzave mogu u tom slucaju. polagati pravo: Srbija, Bosna i Hercegovina, Italija, Austrija, Madjarska. Dio stanovnistva Hrvatske bi vrlo rado ostvario vlastite secionisticke planove.Takva legalizacija srpskog prosirenja i prodora postaje za Hrvatsku izuzetno osjetljivom. Politicki trusna podrucja u Hrvatskoj povezala bi se sa cvrstim i velikim srpskim zaledjem, pa ne postoje nikakve garancije da ce na tom podrucju zavladati mir.Migracijski i politicki prodor Srbije na Zapad sve do rijeke Une, s gotovo cijelim Povrbasjem, za Hrvatsku je, u tom smislu, neprihvatljiv.

PODJELA BOSNE NA KANTONE

Zagovara se podjela Bosne na kantone po uzoru na Svicarsku. Pretpostavlja se da je i o tome bilo govora u drzavnickim pregovorima na najvisem nivou, izmedju Hrvatske, Srbije i Bosne. Navodno je jos dvojbeno samo na koliko ce kantona biti podijeljena Bosna i Hercegovina i hoce li se kod njihova odredjivanja postivati sadasnje opcinske granice ili ce se ici na zaokruzivanje nacionalnih cjelina i po cijenu podjela opcina. Prijedlog koji ima najvise sansi da prodje jest podjela Herceg-Bosne na po dva muslimanska, srpska i hrvatska kantona. Srpski bi kantoni bili Bosanska krajina i sredisnja Bosna, a hrvatski zapadna Hercegovina i Posavina.



Tako stvoreni kantoni imali bi dominantnu prisutnost jednog od triju bosansko-hercegovackih naroda. U “Zapadnoj Hercegovini” (Livno, Visoko, Busovaca i Donji Vakuf, Tomislav-grad, Posusje, Grude, Listica, Ljubuski, Citluk, Capljina, Neum, Mostar, Prozor; Travnik, Pucarevo, Bugojno, Gornji Vakuf, Fojnica, Vitez, Kiseljak i Kresevo), Hrvati bi cinili oko 70 posto stanovnistva. U Staroj Hercegovini (Trebinje, Bileca, Gacko, Nevesinje, Ljubinje, Rudo; Cajnice, Kalinovik, Pale, Sokolac, a mozda zbog prostorne vezanosti - i Foca) Srbi oko 70 posto; Bosanskoj Krajini (Bosansko Grahovo, Titov Drvar, Bosanski Petrovac, Sipovo, Mrkonjic-Grad, Banja Luka; Bosanski Novi, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiska, Srbac, Prnjavor, Celinac, Laktasi, a mozda i Kupres) Srbi oko 65 posto, u Posavini (Derventa, Bosanski Brod, Odzak; Bosanski Samac, Orasje, Brcko) Hrvati oko 70 posto; u Cazinskoj krajini (Cazin, Velika Kladusa, Bosanska Krupa, Bihac, Sanski Most i Prijedor) Muslimani oko 80 posto; a sredisnju Bosnu cinile bi sve ostale opcine i na tom prostoru sa oko 65 posto zastupljenosti dominirali bi Muslimani.

Kantoni bi cinili male drzavice koje bi na svom teritoriju odlucivale o mnogim pitanjima iz podrucja kulture, obrazovanja, informiranja... Mogle bi, na primjer, za sluzbeni jezik i pismo odrediti jezik i pismo vecinskog naroda (hrvatski, srpski i bosanski), propisati obavezno nosenje nacionalnih uz drzavnu bosansko-hercegovacku zastavu, proglasavati ne­radnim danima vjerske blagdane vecinskog naroda i slicno.

OSPORAVANJE IDEJI KANTONIZACIJE BOSNE
Kantonizacijom Bosne i Hercegovine nestalo bi jednom zauvijek drzavnosti ove Republike. Muslimani ne bi mogli racunati na bilo kakvu nacionalnu drzavu u bilo koje vrijeme. Kantonizacijom Jugoslavije bi naime, bilo udovoljeno srpskoj politici: njezinom temeljnom zahtjevu da svi Srbi trebaju zivjeti u jednoj drzavi. Republike bi nestale. Regionalizacijom BiH, Hrvati bi u toj Republici dobili neki veci osjecaj “drzavotvornosti” ali bi vise izgubili.
Kantonizacija Bosne i formalno bi otvorila istovjetan problem u Hrvatskoj. U Hrvatskoj vec postoji ne kanton nego drzava. Vec po analogiji, ono sto bi se priznalo Hrvatima u BiH, moralo bi se priznati Srbima u Hrvatskoj. Izgubile bi se granice nacionalnih drzava. O kantonizaciji Bosne i Hercegovine po uzorn na Svicarsku, Safet Halilovic, docent na Fakultetu politickih nauka u Sarajevu, pise:
“Svaki iole ozbiljniji uvid u drustveno-povijesnu genezu i ustavno­politicke funkcije institucija svajcarskih kantona cini apsurudnim njihovu iznenadnu i “velikodusnu” implementaciju na tlo Bosne. Nesuvislo je npr. institucije kantona, koji su bili specificne forme realizacije pravno-politicke drzavnosti i suverenosti naroda Svicarske u posebnim uslovima njenog geostrateskog polozaja i istorijskog razvoja, mehanicki presadjivati na bosanskohercegovacku stvarnost, gdje bi prema nakanama nekih zamjesatelja posluzili kao “inovirano” evropsko sredstvo razgradnje visestoljetne pravno-politicke drzavnosti Bosne i njenog teritorijalnog integriteta.
Kantoni takode nisu nikakvi rezervati nacionalno-religijskog okupljanja, koji bi trebalo da budu zgodno upotrebljavani za destrukciju finih niti multikulturnog tkanja sto su ga stoljecima narodi BiH producirali svojim zajednickim suzivotom. Demokratski karakter kantona inkopatibilan je i sa nedemokratski provodjenom “regionalizacijom” mimikrijskih politickih ciljeva, koju odredjene politicke snage provode u nasoj Republici, pa i sire. Majorizacija proglasavanjem, povreda procedure, mistifikacija cjelokupne akcije, ignorantska atmosfera provodjenja itd., dovoljno svjedoce same po sebi.
Zanimljivo je da je kantonizacija (valjda u smislu neke vrste regionalizacije, razgradnje i cijepanja) ekskluzivno ponudjena samo BiH, iako nema nikakvog valjanog razloga da se isti recept ne ponudi Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu, Vojvodini, Sandzaku itd., jer se radi o vrlo slicnim drustveno-politickim zajednicama, sa heterogenom socijalno-politickom, ekonomskom, kulturnom, nacionalnom itd... strukturom.
Danas je Svicarska sastavljena od 26 federalnih jedinica, odnosno 20 kantona i sest polukantona, sa oko 300 opcina. Ona nije etnicki homogena, a strukturu stanovnistva cini 65 posto Nijemaca, oko 18 posto Francuza, oko 11 posto Talijana, 2 posto retoromanskog naroda i oko 4 posto ostalih.

[zonbirile]

Kantoni su navedeni redoslijedom navedenim u federalnom ustavu. [1]
Zastava ↓ Skr. ↓ Kanton ↓ Od ↓ Glavni grad ↓ Stanovništvo1 ↓ Površina² ↓ Gustina³ ↓ Broj općina1 ↓ Službeni jezici ↓
Flag of canton ZH Zürich (Zurich) 1351 Zürich 1,228,600 1,729 701 171 njemački
Flag of canton BE Bern (Bern) 1353 Bern 947,100 5,959 158 399 njemački, francuski
Flag of canton LU Lucerne 1332 Lucerne 350,600 1,493 233 107 njemački
Flag of canton UR Uri 1291 Altdorf 35,000 1,077 33 20 njemački
Flag of canton SZ Schwyz 1291 Schwyz 131,400 908 143 30 njemački
Flag of canton OW Obwalden (Obwald) 1291 Sarnen 32,700 491 66 7 njemački
Flag of canton NW Nidwalden (Nidwald) 1291 Stans 38,600 276 138 11 njemački
Flag of canton GL Glarus 1352 Glarus 38,300 685 51 28 njemački
Flag of canton ZG Zug 1352 Zug 100,900 239 416 11 njemački
Flag of canton FR Fribourg 1481 Fribourg 239,100 1,671 141 242 francuski, njemački
Flag of canton SO Solothurn 1481 Solothurn 245,500 791 308 126 njemački
Flag of canton BS Basel-Stadt (Basle-City) 1501 Basel 186,700 37 5,072 3 njemački
Flag of canton BL Basel-Land (Basle-Country) 1501 Liestal 261,400 518 502 86 njemački
Flag of canton SH Schaffhausen 1501 Schaffhausen 73,400 298 246 34 njemački
Flag of canton AR Appenzell Ausserrhoden (Outer Rhodes) 1513 Herisau / Trogen4 53,200 243 220 20 njemački
Flag of canton AI Appenzell Innerrhoden (Inner Rhodes) 1513 Appenzell 15,000 173 87 6 njemački
Flag of canton SG St. Gallen (St. Gall) 1803 St. Gallen 452,600 2,026 222 90 njemački
Flag of canton GR Graubünden (Grisons) 1803 Chur 185,700 7,105 26 211 njemački, Romansh, italijanski
Flag of canton AG Aargau (Argovia) 1803 Aarau 550,900 1,404 388 232 njemački
Flag of canton TG Thurgau (Thurgovia) 1803 Frauenfeld5 228,200 991 229 80 njemački
Flag of canton TI Ticino 1803 Bellinzona 311,900 2,812 110 244 italijanski
Flag of canton VD Vaud 1803 Lausanne 626,200 3,212 188 382 francuski
Flag of canton VS Valais 1815 Sion 278,200 5,224 53 160 francuski, njemački
Flag of canton NE Neuchâtel 1815 Neuchâtel 166,500 803 206 62 francuski
Flag of canton GE Geneva 1815 Geneva 414,300 282 1,442 45 francuski
Flag of canton JU Jura 1979 Delémont 69,100 838 82 83 francuski
Flag of Switzerland CH Švicarska Bern 7,261,200 41,285 174 2,890 njemački, francuski, italijanski, Romansch

zah

Istine radi ,kada se spominje Švicarska,nemoj mehanistički samo iznositi činjenice,a one najvažnije "zaboravljati".Svi su ti podaci tačni,evo i popis iz 2001g,ali i najmanji kanton ima jedan glas ,kao i najveći-u tome je suština.