dzemmo wrote:Ledeni metak
vo ovih dana pomalo gledam i Zimsku olimpijadu 2002. Nema se šta puno gledati: TV-kompanija NBC, koja ima monopol nad prikazivanjem Olimpijade, moždi: često se čini da se na Olimpijadi takmiče samo Amerikanci, slabo je šta uživo, a kad nema takmičenja, onda se mozak ispira poučnim pričama o sportistima koji su - u slow-motionu i uz pratnju najgore patetične muzike - negdje, nekada prevazišli nekakve teškoće i eto ih sada ispunjavaju svoje snove u Salt Lake Cityju. To, naravno, proizvodi u meni nemoguće količine zlobe - kad se u Super G-u jedna Amerikanka, koja je, tvrdili su komentatori, pala u svakoj važnoj trci u posljednje dvije godine, ponovo izvalila, meni je moje ledeno srce zaigralo.
Neizbježno, ova Olimpijada me podsjeća na onu, našu Olimpijadu. Sinoć sam ženi Lisi pričao kako se onomad pripiti čuvar spustio na kartonu niz zaleđenu bob stazu - bilo mu mrsko da hoda - i nekako preživio samo s felgama i ogrebotinama. I kako su u restoranu "Una" pokušali da zavrnu Kirka Douglasa. Osim tih događaja, malo se čega sjećam - čak su i to bile priče koje sam čuo od raje.
Ja sam, naime, te zime bio na braniku (one) domovine u Štipu, u Makedoniji. Na dan otvaranja Olimpijade, moja pješadijska četa je bila na terenu. Spavali smo u zemunicama, u rupama u zemlji, iako je to bila jedna od najgorih zima u makedonskom sjećanju, pošto je kapetan Vidoje Milošević bio odlučio da nas čeliči. Kapetan Milošević je bio idiot, te nam je naredio da zemunice iskopamo u podnožju brda, te se kiša slivala drito u zemunice. U tim zemunicama sam naučio kako grob izgleda iznutra, a miris ilovače zanavijek se ugradio u moje moždane ćelije - ja mislim da ću ga mrtav prepoznati. Onda mu je palo na pamet da u zemunicama iskopamo kamine - rupu u zidu od ilovače i onda mali dimnjak učvršćen konzervama. Pošto smo se smrzavali, mi smo ložili vatru, ali ti kamini nisu, da kažemo, vukli. Otud smo nas šestorica, svaki sa po dva ćebeta, spavali zagrljeni u parovima, donji dio tijela u ledenom blatu, a gornji u gustom dimu.
Kao i svi idioti, kapetan Milošević je bio ambiciozan i beskrupulozan - kvaliteti koje je komandant štipske kasarne, izvjesni potpukovnik Ratko Mladić, bez sumnje cijenio. Dobivši naređenje da vojska mora da gleda otvaranje Olimpijade, kapetan Milošević je naredio da se u (drugom) brdu iskopa amfiteatar, kako bi kompletna četa mogla vidjeti taj veliki događaj. Četa je čitav dan provela kopajući sjedišta, stepenice u blatnom brdu, a onda je kapetan Milošević instalirao televizor u podnožju i vojska je gledala otvaranje ispod razapetih, lohotnih šatorskih krila, dok je pljuštala kiša pomiješana sa snijegom. Mnogi su zaspali i onda se klizali nizbrdo, kao onaj čuvar, ali polako, blatnjavih guzova, prema olimpijskom plamenu koji ih nije mogao ogrijati.
Tako su to otvaranje svi vidjeli - svi, to jest, osim mene. Pošto je kapetan Milošević znao da sam ja iz Sarajeva, pričinjavalo mu je posebno zadovoljstvo da mi ne dozvoli da gledam otvaranje. Umjesto podrške Olimpijadi, moja dužnost je bila da iskopavam kamion (ja sam bio četni vozač) iz blata u koje ga je do osovine zaglavio kapetan Milošević. U toj četi je bio još jedan Sarajlija, mislim da se zvao Nermin, iz Treće gimnazije - on mi je bio opisao otvaranje: "Super je bilo", rekao je. Nermina (ako mu je to bilo ime) se sjećam, također, kako u seoskoj školi, gdje smo spavali kad smo se izvukli iz onih grobova, sjedi na slami, gleda u zid i pjeva neku debilnu pjesmu "Novih fosila" koja je bila hit te zime. Recimo samo da nikad u životu nisam čuo tužniju muzičku izvedbu. U tom sam selu vidio sve što sam vidio uživo od Olimpijade - ušao sam, na raport, u odaje kapetana Miloševića, koji je iz kreveta gledao skijanje, sa rukom do zgloba u čakširama. Tu sam spazio kako Jure Franko prolijeće kroz cilj, na radost lokalne publike. Tako sam sve skupa vidio oko trideset sekundi Olimpijade.
I kad me neko pita da se prisjetim Olimpijade, ja nemam čega da se prisjetim, osim mržnje koju sam prema kapetanu Miloševiću i JNA osjećao. Te sam zime proveo sedmicu dana u stacionaru, nakon što je kapetan Milošević natjerao svoju četu da radi jutarnje vježbe u potkošuljama usred mećave, smišljajući kako da ga ubijem a da me ne uhvate. Jedino što mi je padalo na um, izobličen romanima Agathe Christie, glađu (sedam dana sam samo pio kompot od šljiva) i groznicom, bilo je da nekako napravim metak od leda i onda upucam kapetana Miloševića u srce, gdje bi se led otopio i niko ne bi znao šta ga je strefilo. Nikad nisam dizajnirao ledeni metak, i kapetan Milošević je, bezbeli, živ i zdrav i na nekom spisku ratnih zločinaca.
U januaru ove godine sam išao na skijanje u Montanu (ja sam odrastao na skijama), presjedajući u Salt Lake Cityju. Pošto smo na aerodromu u olimpijsko-mormonskom gradu morali provesti par sati, vakat je bio da se nešto i čalabrcne. U aerodromskoj sendvičarnici na kasi je radila jedna Aida. I prije nego što sam ugledao njeno ime na pločici na prsima, čuo sam je kako priča bosanski sa drugim ženama. Kad sam joj na našem jeziku rekao "Dobar dan", Aida mi se osmjehnula i odgovorila na engleskom. Ja nisam odustajao, nekako mi je bilo važno da popričamo u Salt Lake Cityju na jednom od olimpijskih jezika, ali Aida se nije dala slomiti - odgovarala mi je na engleskom. Da mi je odgovorila na bosanskom, ne znam šta bih joj rekao - možda bismo popričali o Olimpijadi, i ovoj i onoj, možda bi pričali o Bosni. A ovako smo Aida i ja bili dva svijeta različita i nekako mi se čini da je sve to zbog kapetana Miloševića. Da sam onda uspio izmaštati ledeni metak, možda bi sve bilo drugačije. A može biti i da su ledeni meci fulili kapetana Miloševića i zgodili Aidu i mene, i još se nisu otopili.
by Aleksandar Hemon
_________________________________________________
jel' se kome ovo desilo?
