Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Prijateljica ako je bitno... Jedna posebna prijateljica.
TiDamJa wrote:sve se nauci, pa i zaborav....uz malo truda i mnogo dobre volje.
svi smo mi sjebani, neko manje neko vise, razocarani i povrijedjeni, al jedna recxenica koje se drzim evo vise od decenije: zelim sansu da dam sansu...
i to je sve, samo dobiti sansu i vremena da pokazes samog sebe, da das sansu da se mozda divna osoba krije iz obicnog dejta bez poljupca...sansa je ono sto nam svima treba, i svaka sansa je zapravo prva sansa....samo komplikujemo, i sve zato sto sami sebe ne znamo dovoljno, i sopstvene reakcije nas katkad izludjuju, a kamoli tudje...ignorance je problem....
sorry, barry white me prenosi
Slažem se, jedna od glavnih stvari je što sebe uopće ne poznajemo i što je još gore ne želimo upoznati. Onda nam je lakše druge odbaciti ako nas i prva stvar iznervira. To nije dobro zbog samih nas a ne samo zbog drugih.
TiDamJa wrote:sve se nauci, pa i zaborav....uz malo truda i mnogo dobre volje.
svi smo mi sjebani, neko manje neko vise, razocarani i povrijedjeni, al jedna recxenica koje se drzim evo vise od decenije: zelim sansu da dam sansu...
i to je sve, samo dobiti sansu i vremena da pokazes samog sebe, da das sansu da se mozda divna osoba krije iz obicnog dejta bez poljupca...sansa je ono sto nam svima treba, i svaka sansa je zapravo prva sansa....samo komplikujemo, i sve zato sto sami sebe ne znamo dovoljno, i sopstvene reakcije nas katkad izludjuju, a kamoli tudje...ignorance je problem....
sorry, barry white me prenosi
Ponekad svi mi iščekujemo riječi ljubavi koja će sve promijeniti. Tragamo za njom, pokušavamo joj naslutiti početak, sresti je slucajno, primiti i zivjeti njen spasonosni učinak. Nekad su to tajnovita priznanja, nekad šokantne objave, pa teški zavjeti ili presude. Riječi ljubavi mogu tako lijepo pojednostaviti naš svijet i iznova sve još više zamrsiti. Zato ih treba pisati, kazivati, uvijek iznova pokusavati ih zivjeti...Kako drukčije mozemo razgovarati o osjećajima, o onom sto želimo, o dilemama, o strahovima, o dobrom i lošem u nama...Jer mnogo čemu mi dorasli nismo. Ni sebi samima.
Svaki put sebe pitam koliko u sebi mogu govoriti jedno ime i zeljeti iza zatvorenih očiju vidjeti samo jedno lice. Koliko umijem primiti sjemenki pažnje, osjećanja, strasti, nježnosti drugog srca i to razumjevati i voljeti. I koliko puta mogu nijemo čeznju lizati, zatvoren u sebi u malene drhtaje plamena željenog srca. Koliko tuge, bola, gorčine i nečijeg razoračenja mogu podnijeti, a da se ne okrenem i gorko zaplačem. I koliko puta moram srcem umirati da bih shvatio da Ljubav nema cijenu. I kako lijepo si rekla nikada ne znamo koliko ljepote moze imati u onom drugome, jer cesto ne umijemo doprijeti do nje, zaboravljamo da je put do drugoga srca stalni napor i rad, da treba onim najljepsim u nama prokopati put do zeljenog srca...Dobro jutro ti zelim
Nešto razmišljam... I pitam se... I to ne samo večeras, pitam se ovo često kada mi potonu lađe ljubavi...
Kada već skupite hrabrost, kada se već odlučite priznati nekome šta osjećate prema njemu/njoj, a naiđete na zid, na odbijanje , da li žalite? Žalite li kada ste u vezi, pa se ta veza završi...? Žalite li kada ljubav, koju vam je neko pružao, jednostavno nestane? Zapitate li se šta se to desilo, patite li, proklinjete... Ili vam je kao meni drago što znate da ljubav živi u vama, što ste sposobni voljeti... Dijeliti tu emociju, usrećiti nekoga, dozvoliti da vas usreće?
Jesmo li sve manje sposobni za ljubav? Jesmo li zaboravili šta znači VOLJETI?
Definitivno mi je draže da znam da i u meni ima ljubavi, i da mogu nekoga usrećiti, nasmijati i podijeliti trenutak, na bilo koji način.
Naravno da se i zapitam šta se to zapravo desilo, i da mi nekad bude žao (da ne kažem loše ) ali takav je život. Kad je teško najbolje se nasmijati i razveseliti samoga sebe. Ako je bilo iskreno, sjetit se da ni druga osoba nije ravnodušna na sjećanja.
Nismo manje sposobni za ljubav, ali mi se čini da nam vrijeme sve brže prolazi u ne iskazivanju te ljubavi. Previše se bavimo sobom, trebali bi više vremena posvetiti drugima.
sapati srca wrote:Koliko smo iskreni u Ljubavi, u svemu onom sto osjecamo? Koliko smo iskreni ovdje na forumu, koliko zaista iskreno pisemo o onom sto nam se desavalo u ljubavi, o onom sto bi voljeli? Bojimo li se vlastitih osjecaja, bojimo li se iako anonimni pisati o sebi? O svojim godinama, iskustvima, o zeni ili muskarcu kakvog bi zeljeli, o razocaranosti, ili radosti u bracnoj zajednici, vezi, prijateljstvu. Povjerenje i iskrenost su dva stuba Ljubavi...Imamo li ih u sebi? Da li se sramimo reci da zelimo, da smo sami, da smo nezadovoljni, da zelimo ljubav?
odlicna tema i jos bolja pitanja
Da li se sramimo reci da zelimo, da smo sami, da smo nezadovoljni, da zelimo ljubav
ne
mislim da ne treba i nije potrebno previse pisati o sebi na forumu
Kjajević Majko wrote:Definitivno mi je draže da znam da i u meni ima ljubavi, i da mogu nekoga usrećiti, nasmijati i podijeliti trenutak, na bilo koji način.
Naravno da se i zapitam šta se to zapravo desilo, i da mi nekad bude žao (da ne kažem loše ) ali takav je život. Kad je teško najbolje se nasmijati i razveseliti samoga sebe. Ako je bilo iskreno, sjetit se da ni druga osoba nije ravnodušna na sjećanja.
Nismo manje sposobni za ljubav, ali mi se čini da nam vrijeme sve brže prolazi u ne iskazivanju te ljubavi. Previše se bavimo sobom, trebali bi više vremena posvetiti drugima.
Ma Kjajevicu ne znaju više ljudi ni cijeniti ljubav koju pokažeš! I kada posvetiš nekome vrijeme i pažnju okarakterisan si kao papak, ili šta već ne... Ili si dosadan, naporan...
fishtrija wrote:Hajde ba pustite se depresije, niti je svijet stvoren zbog jedne osobe niti se bazira na jednoj ljubavi, bilo pozitivnoj ili negativnoj. Bitno je izvući pouke iz onoga što vam se dešava, u životu i u ljubavi. Biti iskren znači živjeti život punim plućima, i ulaziti u veze bez kompromisa, tako da nikada ne znate šta vas čeka. U obrnutom slučaju, možete slagati šta želite i postaviti se kako hoćete i na kraju krajeva uglavnom dobiti ono što želite, a to su obično plitke stvari. Ali gdje je tu zadovoljstvo? Unutarnje. Biti neiskren u ljubavi i pričati neiskreno o ljubavi su dvije različite stvari. Ono što je Daphna rekla da smo dvolični je izvrsna konstatacija - uvijek je lakše govoriti nego činiti stvari. Što na žalost dovodi do nekih ružnih stvari, nesvjesnog laganja ili neodgovornosti. Mislim da je u ovom slučaju bolje biti iskren do kraja i sagledati stvari sveukupno prije nego se kaže nešto što nema pokrića u realizaciji. Ili jednostavno, bolje je šutiti i pustiti djela da čine svoje. Djela nikad ne lažu, nego su onakva kakva su, govore sama za sebe. Ko vam priča puno o ljubavi, neovisno o tome da li je iskren ili ne, obično je malo mutav(a) kada je u pitanju realizacija. U ljubavi su inače riječi prilično suvišne, pogotovo kada dođe do konzumacije iste... Zato, manje priče i prionite na posao. Ako vam se ko sviđa, ufurajte mu bez oklijevanja. Ako nekoga volite, zagrlite ga i poljubite. A ako vam se priča iskreno o ljubavi, otvorite Word i tipkajte. Na desetine konkursa se objavi godišnje za razne zbirke inspirativnih misli...
TiDamJa wrote:sve se nauci, pa i zaborav....uz malo truda i mnogo dobre volje.
svi smo mi sjebani, neko manje neko vise, razocarani i povrijedjeni, al jedna recxenica koje se drzim evo vise od decenije: zelim sansu da dam sansu...
i to je sve, samo dobiti sansu i vremena da pokazes samog sebe, da das sansu da se mozda divna osoba krije iz obicnog dejta bez poljupca...sansa je ono sto nam svima treba, i svaka sansa je zapravo prva sansa....samo komplikujemo, i sve zato sto sami sebe ne znamo dovoljno, i sopstvene reakcije nas katkad izludjuju, a kamoli tudje...ignorance je problem....
Daphna wrote:Ne sviđa mi se što je ova tema zamrla
Nešto razmišljam... I pitam se... I to ne samo večeras, pitam se ovo često kada mi potonu lađe ljubavi...
Kada već skupite hrabrost, kada se već odlučite priznati nekome šta osjećate prema njemu/njoj, a naiđete na zid, na odbijanje , da li žalite? Žalite li kada ste u vezi, pa se ta veza završi...? Žalite li kada ljubav, koju vam je neko pružao, jednostavno nestane? Zapitate li se šta se to desilo, patite li, proklinjete... Ili vam je kao meni drago što znate da ljubav živi u vama, što ste sposobni voljeti... Dijeliti tu emociju, usrećiti nekoga, dozvoliti da vas usreće?
Jesmo li sve manje sposobni za ljubav? Jesmo li zaboravili šta znači VOLJETI?
moj problem je jednostavan,nemam srece upoznati osobu kakvu zelim
Ljubav... ehm. Kažu da treba voljeti i ne mariti previše da li si voljen i koliko je to iskreno. Ali, život i u ovom segmentu nije baš takav kako govori uopćena teorija. Kada voliš jednom, pa ponovo, pa ponovo... i sve tako, i sve misliš da si namjestio razumne i emotivne sprave unutra na modus 'ne marim, bitno je da ja volim', onda te opali po glavi, kad-tad, i shvatiš da ti, kao čovjek, kao razumno i društveno biće, nisi napravljen od Stvoritelja kao takav - da voliš a da ne tražiš isto, barem u nekoj mjeri, zauzvrat. Jer nije isto voljeti ljude oko sebe, prijatelje i rodbinu, poznanike i simpatisati nekoga, u odnosu na onu ljubav koju nekome pružite bezuslovno, kada ne razmišljate ni o čemu drugom nego o toj osobi i kako joj pružiti svoju ljubav na bezbroj malih i velikih načina, kako svoj život promijeniti da bi bio kompatibilan sa njenim/njegovim, kako dati do znanja da je bitnija/i od samog zraka koji udišete... Eh to kad se desi i kad traje i traje i traje i na kraju shvatite da ste energiju trošili uzalud, da ste svoje emocije spaljivali na lomači, da ste iznutra prazni jer više ne možete dati, da više nema smisla raditi ništa a kamoli voljeti ponovo, svjesni da će vrlo vjerovatno biti uzalud... Onda postanete tupi i neosjetljivi na ljubav koliko god ona iskrena i prava i intenzivna bila.
Ovdje gore pišu neke stvari za koje sam i ja svjestan da nisu ispravne i za koje i sam savjetujem da ih ne treba činiti, ikada. Ali to je opet ljubav i opet ta grozna njezina osobina da vam zaslijepi i um i razum i srce sveže u čvor, tako da ne razmišljate mnogo o tome šta je ispravno a šta ne. Ono što sam ja naučio je da uvijek pružamo najviše onim osobama koje to, realno, ne zaslužuju. Oni sretni u ljubavi su vrlo rijetki i ako ih pomno poslušate, vidjećete da to nije ljubav iz filmova ili knjiga, gdje je sve idealno - naprotiv, to je život pun odricanja i kompromisa, i zato ljubav funkcioniše. Ne zato što nam se neko toliko sviđa da bi dali život za njega.
I što je još jedna ogromna istina, za ljubav treba vremena. Dosta vremena. Kao i za shvatanje da 'to nije ljubav, već zaluđenost', nekim specifičnim porivima, ili zaljubljenost, gonjena plamtećim emocijama. A sve što plamti jednom će ugasnuti, i neko će ostati izgoren, nagoren ili u najboljem slučaju, razočaran ali svjestan vlastite greške.
fishtrija : " za ljubav treba vremena. Dosta vremena. Kao i za shvatanje da 'to nije ljubav, već zaluđenost', nekim specifičnim porivima, ili zaljubljenost, gonjena plamtećim emocijama. A sve što plamti jednom će ugasnuti, i neko će ostati izgoren, nagoren ili u najboljem slučaju, razočaran ali svjestan vlastite greške. "
by ljubav_ahamoj problem je jednostavan,nemam srece upoznati osobu kakvu zelim
Svi mi ponekad osjetimo da nam neko fali. Meni recimo nocas. Da fali nam bas ta "srodna dusa". Evo ja "ljubavi" nocas sjedim za racunarom i komuniciram sa tobom, zar ne bi bilo bolje da razgovaramo "live". Vjerujem da bi puno, puno ljepse pricali, a i nebi se patili tipkajuci. Ali eto valjda tako treba. Ja se nadam da na kraju uvjek "lonac nadje svoj poklopac".
Tako da se ne sikiras.
by ljubav_ahamoj problem je jednostavan,nemam srece upoznati osobu kakvu zelim
Svi mi ponekad osjetimo da nam neko fali. Meni recimo nocas. Da fali nam bas ta "srodna dusa". Evo ja "ljubavi" nocas sjedim za racunarom i komuniciram sa tobom, zar ne bi bilo bolje da razgovaramo "live". Vjerujem da bi puno, puno ljepse pricali, a i nebi se patili tipkajuci. Ali eto valjda tako treba. Ja se nadam da na kraju uvjek "lonac nadje svoj poklopac".
Tako da se ne sikiras.
hvala,isto razmisljam
zelim samo dodati,moramo bitni svjesni,da ne mozemo svi biti sretni u ljubavi
by ljubav_ahamoj problem je jednostavan,nemam srece upoznati osobu kakvu zelim
Svi mi ponekad osjetimo da nam neko fali. Meni recimo nocas. Da fali nam bas ta "srodna dusa". Evo ja "ljubavi" nocas sjedim za racunarom i komuniciram sa tobom, zar ne bi bilo bolje da razgovaramo "live". Vjerujem da bi puno, puno ljepse pricali, a i nebi se patili tipkajuci. Ali eto valjda tako treba. Ja se nadam da na kraju uvjek "lonac nadje svoj poklopac".
Tako da se ne sikiras.
hvala,isto razmisljam
zelim samo dodati,moramo bitni svjesni,da ne mozemo svi biti sretni u ljubavi
Ja bih zelio da svi ljudi imaju podjednako: zdravlja,ljubavi,srece,novca........
Da mogu to bih prvo uradio, za ovaj sve vise izgubljeni narod!!!!
isprazne rijeci nikad ne mogu ispuniti dusu, samo daju nadu, najcesce laznu i prevrtljivu, gdje nikad nema sretnog kraja...
od lazi praviti istinu...zalim takve ljude...bez snage, bez dosljednosti i karaktera.
Last edited by TiDamJa on 19/05/2008 13:19, edited 1 time in total.
Kazemo da volimo, da smo iskreni u ljubavi, ali na prve naznake olujnih oblaka, na prve prepreke koje pred nas zivot postavlja, odustajemo, i nalazimo hiljadu i jedan razlog da opravdamo svoje necinjenje, da opravdamo svoj kukavicluk, jer sta je drugo ako kazemo da volimo, a sve ne cinimo da to svaki dan svim svojim i ne pokazujemo...Cesto nam sujeta i ego u smislu tumacenja poteze voljene osobe nanesu nenadoknadivu stetu ljubavi. Možes nikada zbog navedenog ne prixi zeljenom ili zeljenoj i ne znati sta bi dobio, a sta izgubio, ali se mozes i ozeniti/udati i provesti zivot bez ljubavi...Jedan moj prijatelj, kada ga sretnem uvijek me podsjeti na to sta moze sujeta, taj nas ego, koliko stete moze nanijeti povlacenje u sebe, odustajanje, bjezanje od iskrenog razgovara, odabir zivota u sumnji, onog u kojem zbog sujete nikada ne ucinis onaj iskorak koji bi toliko mnogo donio i umjesto otvorenog razgovara sa voljenom/voljenim, tumacenje stvari na svoj nacin bilo da je u pitanju voljeni, ili voljena...
...Tu noć su Kerim i Alma u toplini stančića, i muzici odabranoj za zaljubljena srca, razmjenjivali nježnosti. Poljupci, milovanja, uzdasi... U pauzama ljubavnoga plesa i zanosa vatru u njima gasili su vinom, nastavljajući razmjenjivati strasti... Do jutra su uživali jedno u drugome i pred jutro su zadovoljnih duša, sklupćanih i isprepletenih tijela zaspali. Oko deset sahati, Kerim se probudio. Alma je poodavno otišla. osjećao se divno, ali ga je boljela glava od vina. Pogleda po sobi. Kraj telefona je stajala ceduljica. Mahmurne i neispavane glave, uze je, i pročita. Na trenutak je stajao kao skamenjen. Na ceduljici je proćitao " NE ZOVI ME KERIME". Zgužva je i ljutito baci na pod.
Danima je razmišljao zašto ga je ostavila, ali nije htio da pređe preko njene poruke da je ne zove. Ako bi je u gradu vidio, ubrzavao bi korak ili prelazio na drugu stranu ulice, što je Alma primječivala i boljelo je... A kolegice lagale da su ga viđale sa drugima ljubomorne na njenu sreču, kako to obićno i biva, a tješeći je...
Nakon skoro pola godine, ugleda je sa drugim momkom. Bilo mu je sve jasno. I vremenom Kerim nađe sadašnju svoju ženu. Kaže da je oženio da zaboravi Almu. Izrodiše i djecu. Stabilan brak, ali bez ljubavi.. I već kako biva u mahalama, odmah dušebrižnici dojaviše Almi da se Kerim oženio. I Alma iako nije voljela momka sa kojim je bila, uda se za njega. Kontala je, poštuje je me , cijeni, uvažava, godine prolaze, Kerim me onako ostavi.... I oni izrodiše djecu...
Nakon pet-šest godina Kerim roveći po starim stvarima na tavanu u sandućetu gdje je držao sva Almina pisma pa i onu zgužvanu cedulju, sada kada je ve poodavon iza njega, poće čitati nekadašnja ljubavna pisma. Otvori i zgužvanu cedulju koju je tog dana u ljutnji bacio na pod, a potom sklonio u sanduće. Perblijedi, i jecaji tihi i bolni potresaše mu tijelo. Dugo je zurio u cedulju i dugo je bolno otegnuto jecao...Plakao je kao da umire i umirao je...
Pitah ga, ne razumijem, zašto si plakao? Pa bolan priajtelju, na cedulji je pisalo "NAZOVI ME KERIME", a ja mahmuran i nenaspavan tada proćitah "NE ZOVI ME KERIME" i skonta da me ostavila. Bilo mi krivo i nakon toga nisam htio da je nikad nazovem. I evo sada imam ženu i djecu a srce mi Almu voli. Ona je mislila da pošto je ne zovem i ne javljam joj se, da sam ja otišao od nje, pa se naljutila što ne zovem, vremenom našla čovjeka i sada obadvoje imamo brakove u kojima ne volimo partnere, radi sujete i ega, radi gluposti i ponosa, radi predrasude. Kamo srece da sam je nazvao i zajebao muški glupavi ponos.
Ništa mu nisam odgovorio. Čutao sam. Potresla me prića. I mnoge lijepe ljubavi su ostale nedosanjane iz tog razloga....
Po meni, po svemu onom sto me dosada oblikovalo i formiralo, treba biti iskren i voljeti i kada boli i kada je protiv sebe i kada znaš da će te boljeti.....i kada znaš da ti nije uzvraceno na isti nacin... Treba voljeti i cuvati u sebi ono najljepse sto nam je drugo srce dalo, iskoraciti od svojih strahova, sumnji, dilema, ne dozvoliti da nam sujeta krnji ljubav, vezu, brak, da nam zbog neijeg neuzvracanja, nerazumijevanja, grubosti, ili nedoraslosti srce zatvori i misli otruje... Da, treba biti iskren u ljubavi, i ako nailazimo na odbijanja, nerazumijevanje, ipak nas do onog sto zelimo, lijepe, iskrene, predane ljubavi u kojoj cemo i mi i nas saputnik biti sretni na nacin da znamo da volimo i da smo voljeni...samo nas taj put moze dovesti..
Ovu temu sam i postavio zeleci da razgovarmo i dijelimo iskustva losa i dobra, stavove i misljenja, jer grad, pa i sam život je pun sudbina sličnih Kerimu i Almi... pun vještačkih veza i istih takvih brakova, a srca neispunjenih ljubavlju...i sve prividno funkcioniše kao kod moga prijatelja iz priće...a srca i duše pate u kasnim nočnim satima...
Kako da ga ni na sekund ne zaintrigira zašto je ona nakon prekrasne večeri napisala tu poruku? Zar mu nije palo ni jednog trenutka na pamet da je potraži...?
Ah... Bilo-prošlo! Sad se postavlja pitanje koliko su ljudi spremni ostaviti život koji su izgradili zarad ljubavi? Koliko smo spremni na žrtve? Da li biti toliko sebičan pa napustiti porodicu jer znaš da ćeš sa nekim drugim biti sretan?! Vječite dileme...
sebičnost, egoizam, uvjerenje da je covjek sam sebi dovoljan, smatrati romantiku pederlukom i papanlukom, a romanticare sanjarima, ljubav je postala nuzno zlo koje ce se okrunisati jos gorim i vecim zlom => brakom. Bitno je znati kako ces kome sto bolje suknuti, kako ces ga bolje zajebati, biti mudar pa prvi prevariti i u slucaju obrnutog, imati dobrog jockera u rukavu => kako oblatiti tu osobu javno.
ne znaju više ljudi ni cijeniti ljubav koju pokažeš! I kada posvetiš nekome vrijeme i pažnju okarakterisan si kao papak, ili šta već ne... Ili si dosadan, naporan...
bravo 
