Da nažalost, morali smo je otkupiti i dati novac mještaninu koji ju je držao zarobljenu. U svakoj normalnoj zemlji bi takva osoba krivično odgovarala za takav postupak zatvaranja i držanja divlje životinje, a da ne spominjem novčanu transakciju i "prodaju" vuka. Nažalost kod nas nije tako, naše lokalne vlasti (od MZ do općine) još podržavaju takve istupe, od borbe bikova do lova "štetočina" kako ih u svojoj zatupljenosti nazivaju. Ali da ne otvaramo ponovo tu temu na ovom tredu. Najmučnije je bilo što smo se još zahvalili i rukovali sa takvom osobom za "dobro obavljeni posao" jer je od njegove dobre volje ovisilo hoće li nam je "prodati" ili ne. Dobre volje nije nedostajalo, i lijepo nas je primio, pa mi smo ipak donijeli novac, sve komšije su dobrom voljom pomogle u transportu, a vlasnik čak izrazio "žaljenje" što se životinja muči i da je i on više za to da se pusti u prirodu. U normalnom društvu bi ga brzinski priveli u marici sa lisicama na rukama iza leđa. Treba shvatiti jedno. To su ljudi koji žive dijelom i od ovčarstva, a vuka smatraju svojim neprijateljem. Mi smo zemlja u kojoj općine manjih sredina plaćaju lovačkim udruženjima da puškama ubijaju ulične pse, a u većim gradovima iz budžeta izdvajamo ogroman novac za istu namjenu, ovaj put bez puške ali daleko surovije se obračunavamo sa psima, i sve to očigledno, kao društvo u većini smatramo opravdanim. U takvom svjetlu realnosti, postupak mještana još bi mogli ocijeniti pozitivnim jer vuka nisu na licu mjesta ubili. Mada je nama svima izazvao mučninu u stomaku. Poziv za asistenciju osobe iz "Sarajevo šuma" koje smo pozvali da nam se pridruže, se pokazala kao greška. Ustvari ne poziv, nego osoba. Za očekivati je bilo da su te iste Sarajevo šume, same i zvanično odmah uključile u akciju spašavanja vuka. Nisu. Najnormalnije bi bilo da su biolozi koji tamo rade i samostalno poveli takvu akciju spašavanja vuka. Nažalost nisu. Ali zato, kada smo dio novca sami skupili, dio posudili pa ćemo sutra nakako vraćati, da ne kažem izmolili, pa se tim apelima za prikupljane sredstava za pomoć vuku kao organizacija još se izvrgli ruglu zlobnika na forumu, kada smo uspjeli uspostaviti kontakte sa osobom koja drži vuka i ugovoriti puštanje na slobodu, a biologa sa "Sarajevo šuma" kome ovdje neću spomenuti ime jer to i ne zaslužuje, i gosp. Nasira Sinanovića sa katedre za divlje životinje Veterinarskog fakulteta u Sarajevu, e onda kada smo ih pozvali da nam se pridruže i pođu sa nama.. Onda, niko od nas nije mogao doći do riječi od samohvale i samopromocije istog biologa, osobe koja nam se cijelo vrijeme hvalila kako je on osmislio uzgajalište jelena lopatara kod sarajeva, (uzgred neautohtona vrsta namijenjena za uzgoj za lovišta za ubijanje i neprimjerna našim šumama pa tako i bio i eko poremečaj), kako se kod nas nijedan medvjed više neće ubiti za 10.000 KM nego moraju da plate više pa onda stranci mogu da ubijaju do mile volje, takva osoba nam je palamudila kako je on "stručnjak za vukove", dapače na prvom mjestu zaštitar, kojeg li paradoksa. Taj isti biolog se odmah bezobrazno sam novinarima nametnuo da on, kao "glavni zaštitar" u ovoj akciji da intervju za novinare i TV. Najsmješnije je bilo vidjeti njegovo razočarenje kada je kamerman Htv ustanovio da je baterija kamere prazna i da nema ništa od njegove pojave na tv. Pored stalne samohvale i pokušaja da mještanima proda stado od 100 malih janjadi kojim nas je cijelo vrijeme transporta vučice bezobrazno utušio, uzeo j epar dlaka vuka, lafo za neku korisnu genetsku analizu. Čovjek piše neki naučni rad, pa mu treba opet za samopromociju. Elem, pored takvih biologa i javnih ustanova koje bi se trebale brinuti o zaštiti prirode i odmah reagovati da spasu ovog vuka, eto šta mi imamo. Pored takvih krovnih i javnih institucija koje bi trebale da se brinu o prirodi a ne da uzgajaju jelene lopatare za biznis mesa, i kako nekom več slično odgovorih, pored takvih "zaštitara i prijatelja prirode" neprijatelji joj i ne trebaju, nema večih neprijatelja od njih samih. U svemu tome, mučnom utisku su najviše doprinijela takva saznanja i svjesnost o takvim ljudima u takvim, krovnim institucijama. I gdje god se u našem društvu okreneš, uvijek takvi tipovi, najžešči šupljikati ali i najviše zainteresovani za svoj lični proboj, uvijek takvi koče sve normalno i napredno jer se automatski postavljaju na čelo svih društvenih institucija, uvijek i samo u cilju svoje dobiti a uvijek na račun onoga što zastupaju, u bilo kojoj sferi društva. Poput jame za navodnjavanje.medda wrote:Svaka cast svima koji su se potrudili i u tome uspjeli. U ovom slucaju cilj je opravdao sredstvo ukoliko ste je odkupili.
Je li vucici stavljen gps? Hoce li uspjeti opstati u prirodi i pridruziti se nekoj svojoj brigadi ili ce postati vuk samotnjak?
Vuk. Alfa vučica. Pogrbljena u malom kavezu nedovoljnom da se normalno ispravi na četiri noge. Fotografije ne mogu dočarati koliko joj se cijelo bez prestanka grči i trese. Medicinari bi znali tačan izraz za to stanje šoka. Pred nama se, onako pogrbljena nekontrolisano usrala i upišala od straha. Alfa vučica. Od ranije smo znali da je vjerovatno trudna ali tu informaciju smo krili i nismo je htjeli plasirati u javnost da bi je zaštitili od dodatnog interesa. Skotna ženka, koliko li je to još malih vukova za obuku lovačkih pasa za samo par mjeseci, ako se sazna. Od biologa saznajemo da u svakom čoporu postoji samo jedna ženka sa kojom se vođa čopora pari, alfa vučica. Naravno, isti hvalisavac nije odolio da se odmah pred svim mještanima pohvali svojim znanjem i samouvjereno izjavi kako je očigledno da je skotna i da joj je ovo prvi okot. Ali već su nam poznati njegovi prioriteti pa samo čutimo. Po završetku isplate, svi su sretnim i nasmijani, raspoloženi i nude nas jelom i pićem, odbijamo jer žurimo da što prije organizujemo transport u prirodu. Jurica prvi skače i odlazi po traktor. Ubrzo stavljamo kavz na prikolicu traktora, i vozimo u prirodu, u prirodno stanište vukova. Ali i na isto područje gdje je nađena, jer od biologa saznajemo i to da ukoliko je odvedemo dalje van granica njenog čopra, drugi vukovi če je rastrgati i neće preživjeti. Očigledno je riječ o osjetljivom balansu eko stanovišta u prirodi. Odmah mi na pamet pada hvalisanje istog tog poznavaoca prirode oko uvoza jelena lopatara, i argument kako cijela i onolika Njemačka ima samo 80 uzgajališta jelena lopatara a da će ih on napraviti 100 u BiH. Ne znam je li više tragično ili glupo. Ogrlica za radio praćenje nije stigla. Ponuda profesora iz Zagreba da dođe i besplatno donira ogrlicu i radio opremu vrijednu 2.000 KM pala je u vodu kada je čovjek čuo da ne može odmah doći jer vuk treba da se prvo otkupi za 800 KM. U međuvremenu, u nedelju je odletio za London. Na livadi okruženoj ipražijem i smećem lokalne deponije otvaramo kavez. Svi se na pametovanje biologa koji se uživio u glavnu ulogu penju što na krov mjesnog džipa koji nas je prevezao do staništa,što ulaze u vozila. Da ih ne napadne vuk. Hee heehee. Ja sa traktora pokušavam kao i svi da uhvatim što bolju sliku izlaska iz kaveza. I pored otvorenih vrata prestravljena i šokirana vučica naravno i ne pokušava da izađe van, pa je moramo gurati nekom željeznom šipkom koje se našla u traktoru. Na žalost uspjeo sam fotografisati samo skok iz kaveza sa zadnje strane, pa i nije neki foto dokument. Ljut sam bio na sebe što se nisam izmakao desetak metar i slikao taj trenutak s prednje strane nego popustio davežu od biologa kome neću ni ime da spominjem. Kada je napokon izašla, otrčala je 70-tak metara, okrenula se, stala i dugo nas pogledala na par sekundi. Tada sam uspio napraviti onaj snimak iz daljine kada stoji i gleda nas. Ali je zato Jurica uspio napraviti bolji, izgleda da je sa mobitela pa nije baš najoštriji ali evo ga.

Slobodan vuk. Najbolji trenutak. Divlji vuk, slobodni gospodar naših šuma, zatvoren u mali kavez, ponižen i uriniran ljudskim smradom, gleda i ne razumije šta se dešava. U sekundi se bude instinkti da što dalje umakne od nas, ali ipak na trenutak zastaje i posmatra nas. Svjesna opasnosti od ljudi, pametna vučica sigurno će još više pobjeći u okolna brda. Uspjeli smo još jedan komadić prelijepe prirode potisnuti dalje od sebe i pretvoriti u deponiju smeća. Pored sveg zadovoljstva zbog još jednog života spašenog poniženja boli i patnje, osječam mučninu zbog svega drugog što je bilo vezano uz ovog vuka. Ali u svakoj svakodnevnici malih, običnih ljudi satkanim od brige za samo svojim sitnim interesom, poput ove priče o prirodi, domaćinu i 800 KM, uvijek postoji jedan Jurica. Ljudina i to Ljudina pisano velikim slovom. Juricu, veliki čovjek velikog srca. Šta da kažem osim Jurice hvala.






