Forum Klix.ba

O SEBI I LJUDIMA

Gledao sam ulice
tugom natopljene,
rijecima zaledjene.
Cekajuci dolazak jutra,
grlila bi me noc.
Odlazio bih.
Letio bih.
Nemam gdje da odem i odletim.
Umorne su noci...teske
kao zatvorena vrata.

Njezne mi rijeci postaju hladne i daleke kao bajke.
Zelim da postojim,
al' se trzam i naprosto bojim.

U radosti se gubim...
Ne znam koji je smisao
tog besmisla.

Gledao sam lisce kako pada
i drvo ostaje golo.
I nada postaje bolno beznadezna.
Cekao sam ruke...da me odvedu...
pokazu pravi put (Boze, zar je sve ovo u mojoj glavi?)

Ti si dolazila i odlazila
mora da sam ti previse obican,
pa ti se cinih neobicnim.
Koraci su mi rasuti kao zvijezde na nebu.
Pogledi poneseni, vjetrom zapaljeni.
Vidio sam promjene na licima,
uloge su podijeljene....
Meni su dodijelili tugu.
Kazu da mi dobro stoji
i da nisam za ulogu drugu.
"Dobro, u redu", - kazem.
Zlobni ljudi umiru od srece,
pa sam eto srecan sto sam nesrecan!

Damir Nezirovic

Na dnu od case

Tu na dnu od case, ti pronaces me
sa srusenim snima sto provlace se
I bice tuzno jer tad vidjeces
da gledajuc’ tebe ja ne vidim te.

Postoji mjesto, gdje slijevaju se
Suze I slike ljudske sudbine
Tu na dnu od case
Gdje pronaces me.

I nije bitno to sto ovo je
Jos jedna od onih noci dosade
Tu na dnu od case, ja nikada prije
nisam bio ne.

Kazi, kazi kako da, da pronadjem ja
Tajni kod, izgubljen brod?
I reci sad, kako cu ja
Izac’ iz svega tog?
Tu na dnu od case…
Tu na dnu od case,
Gdje pronaces me.

Tu na dnu od case…
Postoji mjesto, gdje neko je sam
Ovako k’o ja, bez ikoga svog’
Tu na dnu od case ne pomaze bog.


Damir Nezirovic

LEPTIR

U vrhu sela
Jela
Kozliće pase i sve se vere,
Savija grane
I s grane bere
Lešnjike rane
Po bregu.
Gle! otkud pahulja snega
Na leskovome listu?
Nije. To boni leptir jedan u san se sveo
A ceo
Beo
Ko bela svila,
Samo po rubu lepa mu drhti duga.
Prstima, lagano, Jela
Za bela
Uze ga
Krila,
I na dlan stavi i u dlan, dva-tri puta,
Huknu i vaskrsnu ga...
Puhorom zlatnim obasuta
Trepnuše krilca i sa Jelina dlana
Preko žbunjeva brega,
Doli,
Gde sapću klasovi lana,
Gde reka teče i gde se spleo
Bokor trstika goli – :
S dugom na rubu krila otplovi leptir beo...

Iz granja Jela se smeje
I za njim gleda.
Zora.
Radosno miris veje
Rose i meda.

Aleksa Šantić
.
.

e stvarno, jel ima negdje kupiti neka antologija BH poezije?
ili barem nesto slicno...?

iko?

prijedlog?

Kakva nasa antologija to ti je razbacano tek se utvrdjuje ko je iz BiH ko nije.
Zna li neko nesto o slikaru Lazaru Drljaci taj ljudina je zivot prozivio u sumi kod Borackog jezera i sliko

protestant wrote:Kakva nasa antologija to ti je razbacano tek se utvrdjuje ko je iz BiH ko nije.
Zna li neko nesto o slikaru Lazaru Drljaci taj ljudina je zivot prozivio u sumi kod Borackog jezera i sliko

zna, samo mi mrsko pisati ako mozes nadji..

Ko je bio Lazar Drljača?
Knjiga Zatočenik ljepote nastoji dati odgovor na ovo interesantno pitanje. Lazar Drljača, akademski slikar koji se školovao u Beču i Parizu da bi potom došao i ostao do smrti na Prenjskom selu Borci.
Drljačina pojava neodvojivo je vezana za ambijent u kome je živio i slikao. Karakteri i jednog i drugog kao da su od istog materijala - opori, respektabilni, svojstveni i lijepi.
Mada oblikovan neuvjerljivo, sadržaj je interesnantan kao pokušaj rasvjetljavanja jedne ovako paradoksalne stvari koja se dogodila tu u okrilju planine Prenj i takođe po tome što slutimo da su ta planina i priroda bili jedan od ključnih faktora što se jedan svjetski čovjek, sa otvorenim neslućenim mogućnostima, zkačio tu za sva vremena.
Predgovor i recenzija: Zuko Džumhur, Fotografije: Gojko Sikimić, Salko Hondo i Aleksa Štrbo
Lazar Drljaca - Zatočenik ljepote, Ševko Hodžić, Izdavač: SO Konjic, SO Mostar, Štampa: Oslobođenje, 1974

malo je off topic, izvinjavam se

Posmrtne počasti
iznad Ometaljke sunce se klati
nesigurno na zrakastoj ljuljački
tako bi to opisali rijetki koji mogu da zaplaču

vojni imam molitvom trasira put prema bogu
sahranjujemo dvanaest poginulih boraca

umotani u ćefine leže na opranim tabutima
galije što će biti porinute u carstvo truleži

lica su im otkrivena
svako može da se uvjeri kako izgleda smrt
kada uđe u svježe ljudsko meso
trenutak prije bakterija raspadanja
smrt ima oblik sna

stisnute usne, sklopljeni kapci
ljubičasti obrazi sa bijelim rupama
mrtvačkih pjega
kroz koje se vidi teška energija zvijezda
što sagorijeva zajedno sa lešnim tijelima

sakriven u nakostriješeno zelenilo borova
ćuk, toplokrvni metronom
ritmom se podudara sa muzikom zemlje
koja pršti po bukovim daskama

konveksne površine lopata
utabavaju suho crvenkasto grumenje
humka se zaokružuje kao uzdužna polovina
ragbi lopte

iznad Ometeljke sunce se klati
nesigurno na zrakastoj ljuljački
jedni od drugih krijemo vodene oči

na vrhu jelovog bašluka
leptri je nepomičan kao dugin stub
mliječna ličinka puzi naličjem vlati
njeno tijelo se skuplja i širi poput opruge
zelenooka muha se cakli na listu divlje metvice

pred suton, vazduh će naseliti žmirkavi svjetlaci
u šumskim kvartovima oni su neonske reklame
ljubavi
njihova samoća će se paliti i gasiti u prvoj noći
smrti
zamišljam ih kao električne duše mrtvih drugova.


Zlatna lasta
platneni pravougaonik dug pet – šest metara
razvučen je na ciglanom zidu zapaljene zgrade
saša – zlatna lasta '93 piše na njemu crnom
bojom
prolazeći trolejbusom pored Skenderije
uvijek gledam u dugački natpis
lepršavi epitaf od prozirne tkanine
što mrtvog treba da spasi od zaborava
zlatna lasta je najveće ratno policijsko priznanje
zamišljam njegovu majku kako popravlja platno
koje vjetar i kiša vremenom ispiraju
kao što u šumskoj stelji rezbare
bjelasaste kosti srebreničkih boraca
zaborav je, kaže Borges, podzemni oblik sjećanja
mrtvi su najjeftinija roba koju prodaju
stranački i vjerski činovnici svojim pastvama
oni trguju ciframa i ljudskim emocijama
na berzi heroja najbolje kotiraju pravovjerni
za šehide je obezbijeđen ugodan boravak u raju
„ostali“ (čitaj nevjernici) spadaju pod golu sintagmu:
poginuli borci
kad god putujem prema Dobrinji
odajem počast nadesno, saša – zlatna lasta '93
vlastodršce, fašiste i inu ljudsku gamad
smrt će svakako pomnožiti vasionskom nulom.

Faruk Šehić

IZLAZ

Prođi tamo kuda svi
prolaze.
Zalutao si, začuđen,
šta ti je.

Ovdje se, vidiš, prodaje
i kupuje, zaboga,
skloni se,
niko više Božjim putem ne ide.

Dara Sekulić

Cudna vremena by Azer Zahic

Cudna vremena sad su k’ nama dosla,
Cijeli svijet se krece u pravcu krivom,
U igri promjena pravila su losa,
Buducnost nam je obojena bojom sivom.

Kao sjeme psenice rasuti smo po svijetu,
u vremenima kad brat ne pozna’ brata,
moral i ljubav smo stavili na dijetu,
sad cekamo posljednje otkucaje crnog’ sata.

Ima li vise nade za nas smrtnike jadne,
Il’ smo svi postali djavolje sluge,
Nakon dizanja i bijesa svaka sila padne,
Ostajemo sami u zagrljaju tuge.

VEČERA BEZ POLITIKE

Nakon toliko godina
Želim da završimo ovu večeru bez politike
Želim te naprosto zagrliti
Kao što voda grli žal
U kosu ti prošaptati riječi mađioničara
Koji odavno izgubio je čarobnu moć
Zdravicu savjeta i isprike.
Samo ovaj život
U kojem izgaramo kao upaljene žigice
Postojao je i imao smisla
Zahvaljujući tebi
Čije sam lice prepoznavao u zrcalima sreće I u zrcalima boli
Sad je vrijeme da kažem
Dosta je bilo
Vraćam te među svoja rebra
Odakle te Bog išćupao prije početka
Prije vremena

Mile Stojić

furuna wrote:...jedan jedini...danas mu je dan rodjenja...

Musa Cazim Catic (12.3.1878. - 6.4.1915.)

T E U B E I - N E S U H

(pokajanje jednog gresnog pjesnika)


Gospode, evo na sedzdu ti padam,
pred vijecnom tvojom klanjam se dobrotom.
I molitvu ti u stihove skladam,
Prosec: ''Oh daj mi Boze smisao za ljepotom!''

Gospode, evo na sedzdu ti padam.

Ti znas da nevin bijah poput rose,
i poput lijera u proljecu ranom;
Al' ljudi med sto pod jezikom nose,
otrov mi dadose u bokalu pjanom.
Mada sam bio nevin poput rose.

I tada s' tvoga skrenuo sam puta,
i zatrtao kroz pustos i tamu.
ah, strast mi razum u okove sputa,
da robovski dvori njenu crnom plamu-

I sa tvoga ja sam zabasao puta.

Vjeru i nadu iz srca izgubih,
i moju ljubav pomrco je grijeh-
Postadoh sarhos oholi i grubi,
sav ideal mu sto je vinski mijeh...

Ah, svoju vijeru i nadu izgubih...

I slavih Maka kao sveto bice,
Venerine pete jezikom sam lizo.
Vlastitim zubom ja sam svoje zice,
komad po komad kao zvijer grizo,
slaveci Maka kao sveto bice.

Svaciji prezir pratio je mene,
od sijene moje druzi mi bijezahu.
I sve me ciste klonule se zene...
Vaj! Tesko mi je bilo siromahu,
jer ljuski prezir pratio je mene.

Ja sad bijezim pod okrilje tvoje
i tvog Kur'ana, tvoje vijecne rijeci,
gospode, grijehe odrijesi moje
i bolesnu mi dusu izlijeci-

Te ja se sklanjam pod okrilje tvoje.

Gospode, razum prosvijetli mi sada
i daj mi snage, daj mi volju jaku.
Demone sve sto moze da savlada...
Nek' tvoja milost svijetli mi u mraku,
Gospode, razum prosvijetli mi sada!

Raspiri moje stare vjere plamen.
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
da tresnem casu od ledeni kamen
i noktom zgrebem Venerine care-

O, raspiri mi stare vjere plamen!...

Gospode, evo na sedzdu ti padam
i kajem grijehe pred tvojom dobrotom
i molitvu ti Boze u stihove skladam,

Prosec:'' Ah, daj mi smisao za ljepotom!''

Gospode, evo na sedzdu ti padam!...

Ukrade mi najdrazu, taman sam je mislila postovati:)
Ali evo,i od mene dvije , nimalo manje vrijedne:

Abdulah Sidran UZEVŠI KOST I MESO

Meni više ništa, ni ružno ni dobro,
ne može da se desi. Ostalo je naprosto
da brojim dane, ko smjeran redov, s malom
razlikom u smislu i žestini. Treba to pojmiti
i izgovoriti, napokon, mirno: doći će
i uzeće sve, uzevši kost i meso.

A juni je mjesec u svijetu, i cvate dud,
ospu se kiše, i minu, tren prođe, odjednom,
odasvud, u visinu, uzlijeće ljubav i prepun je
polena zrak, u polenu patnja mužjaka vri,
i nebo zari ljubavlju, jer juni je
mjesec u svijetu, i dud zri.

Ona će doći. Uzevši kost i meso, uzeće sve:
olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i
dušu, na zidu sliku - muziku od koje soba sja,
suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom:
mrak, mrak, mrak, mrak.

A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kiše,
i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci
ruke indigom ko djeca dudom. Prepun je polena
zrak. U polenu patnja mužjaka vri.
Juni je mejsec u svijetu, i dud zri.


Abdulah Sidran -DA JE U SVEMU TINJAO BAREM...


Trebalo bi ustvari što prije umrijeti.
Pa neka se potom sve jednako zbiva, ali
bez nas. Dovoljno smo patili, i dugo -
ništa ne naučivši, do bližnjem jeknuti
u uho, ali krivom riječju, i u loš čas.

Eto. Umrijeti, brate, jednostavno. Nek
svrhu našu na svijetu potom ispunjuju
drugi: jačih duša, s pomalo svirepim
bratom pod kožom. Pravedan bio bi taj san,
u kom se diše pun ozona vazduh, kad nigdje
više ne postoji onaj u kom je nekoć
odjekivao naš smijeh!

A da smo bar kome pomoći mogli! Da je
bar nekom, bar na tren, bivalo lakše
na našu riječ! Da je u svemu tinjao
barem suštine neki list hranjljivi! Već
ništa. Umnožen jad, i vježba u trpnji
neprestana. Odasvud mrak.

Mak Dizdar
HIŽA U MILAMA

Djedovska hiža bi stvorena tu krepost da krepča u srcima ostane

Neka je zato vazda širom otvorena za doste drage i za velikane srčane

Za goste za starce za strojnike i ostale krstjane

Za sve dobre ljude za sve dobre Bošnjane

Za sve vojnike u vojni što vojuje se protiv vojne

I raznih inih stinih i silnih zlica i zala

Za sve one što bježe iz hiže koja im se ožeže

Iz ognjenog kruga zapaljenih lomača što bježe i ispod krvnikovih vješala

Za sve one koji se opekoše jer k suncu dalekom i velikom bez predaha teže

Za sve one koji pravu riječ u pravi čas rekoše

I na krvavoj stazi traženog ishoda za riječ jednu što ruku im jednu odsjekoše

Za riječ da hljeb je hljeb da vino je vino i voda da je voda

Za one kojima su meso živo smudili i ognjenim pečatom obraz žigosali

Oni koji se vazda pozivaju na zakone milosti božje i zakone zakonika

Za one kojima su jezik u grlu iščupali jer riječ zadatu nisu odali

Za one koji su osuđeni da umru na repovima konja između dva konjika

Neka je djedova kuća širom otvorena

Za one koje su najtežom kletvom proklinjali

Sa posvećenih oltara Provanse Lombardije Zare Arkadije i Rasije

U omami tamjana u bornom zboru krstova i mačeva u gorkom koru

Za one koje su tri puta proklinjali jer još ih nisu

Na pragu rođene hiže pred očima žene i djece klali i zaklali

Neka je djedovska kuća uvijek širom otvorena

Za one koji ne mare za starostavne i nove care

Za prave i krive kralje za bane i barone za bojare

Za njihova mnoga blaga za mnoge dukate i zlate dinare za zle te pare

Za ljude što mitnice ne minu al mitničare ne mite nego ih javno ruže i kude

Neka su vrata djedovske hiže širom otvorena

Za one što na ročištu znaju za riječ blagu i čistu ne smo za svoje bliže

Za one što život bez jala žive a život ih vazda bije što život im se samo smije i ruga

Neka je otvorena za neznanog druga za neznanog brata

Za sve one koji u tmici čame koji u tamnici tijela pate

Žudeći da slovo ono bude za sve ljude da se sa slovom zbrate

Neka je djedovska hiža širom otvorena svunoć i vazda

Za onog što davno je pošao i sada po tmuši gazi trudan iz daleka

Al zna da stići će budan negdje tamo gdje neko ga čeka

Neka je djedovska hiža širom otvorena

A ako li kto ta vrata kreposti u sebeljublju svom zatvori

Neka se hiža djedovska sruši do temelja u mojoj duši

U obor neka se obori neka se u gar goli i pepeo crni satvori

Neka se u njoj izlegu kao u satanskom logu skorpije ljute i zmije

Oprostite vi koji ste kleti i prokleti na ovoj kletvi klevetnika

Al hiža djedovska bez milog dosta i dragog gosta

Hiža djedovska više nije

Dizdar

MODRA RIJEKA

Nikto ne zna gdje je ona
malo znamo al je znano

iza gore iza bola
iza sedam iza osam

i još huđe i još luđe
preko mornih preko gorkih

preko gloga preko drače
preko žege preko stege

preko slutnja preko sumnje
iza devet iza deset

i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače

gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga

i još huđe i još luđe
iza uma iza boga

ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest
o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna
ima jedna modra rijeka
ima jedna modra rijeka
valja nama preko rijeke

Dizdar

PORUKA

Doći ćeš jednog dana na čelu oklopnika sjevera
I srušiti do temelje moj grad
Blažen u sebi
Veleći

Uništen je on sad
I uništena je
Nevjerna
NJegova
Vjera

I čudit ćeš se potom kad čuješ kako
Ponovo koračam
Tih po gradu
Opet te
Želeći

Pa tajno ćeš kao vješt uhoda sa zapada
Mole želište sažeći
Do samog dna
I pada

I reći ćeš onda svoje tamne riječi

Sada je ovo gnijezdo već gotovo
Crknut će taj pas pseći
Od samih
Jada

A ja ću za čudo još na zemlji prisutan sniti

Pa kao mudar badac sa istoka
Što drugom brani da bdije i snije

Sasut ćeš
Otrov
U moj studenac
Iz koga mi je
Piti

I smijat ćeš se vas opijen
Kako me više neće
Biti

(Ti ništa ne znaš o gradu u kome ja živim
Ti nemaš pojma o kući u kojoj ja jedem
Ti ne znaš ništa
o hladnom zdencu
Iz koga ja
Pijem)

Sa juga lukav robac prerušen kao trgovac
Vinograd ćeš moj do žile sasjeći
Pod nogama ubogim da
Bude manje hlada
I ponor
Veći

I više glada da ima
U staništima
A ja ću ti ovako iz daljine
Svoju prastaru
Istinu
Izreći

(Ti ne znaš ništa o znacima vinograda
Niti vinogradara
Njegovog

Ti ne znaš vrijednosti takvoga dara)

Da tavorenje moje na tvrdoj zemlji
Veoma je kratko
Ali opako
Ništeći njegove prave pojave
Utvrđuješ ti
Upravo tako
Njegove
Jave
I
Njegove
Sne

Oružnik si najzad najstrožiji
I istražnik Božiji
Krvav do očiju
Do očaja
Bijesan
Od borbe
Za žive
I mrtve
Robe

Zapalit ćeš me znam na kraju priče

Zapalit ćeš me znam
Na tvojoj presvetoj
I svijetloj
Lomači

Koja
U
Tebi
Eto
Već
Niče

A ja se na tome tvome strasnom
I strašnome
Stratištu
Neću
Niti
Po-
Ma-
Ći
I bit ću vjeruj kao stanac kamen
Dok posao svoj ne svršiš
I ne svrši
Posao
Tvoj
Plamen

Taj kraj takav slavit će
Tvoj trikrati
Amen
Amen
Amen

Na mome mjestu
Ležati će pepeo
Za kojim će se otimati žene
----------------------------------------------------
Al ostat će zato poslije mene
Na prvoj kamenoj gromači
Iz nekih dobrih
I bolnih ruka
Procvala
Cvjetna
Poruka

Kada učini ti se da cilj tvoja je
Svrhi tvojoj najbliža
Znaj da jeste

I tijelo to
NJegovo
Bilo
Samo
Častita
NJegova
Hiža

Ti tijelo dakle njegovo tek uze

A tijelo to bijahu za njega
Zatvor njegov
I Njegove
Suze

(Ne rekoh li ti već jednom
Da o meni zaista ne znaš ništa
Da ne znaš ništa o mome luku i strijeli
Da ništa ne znaš o mome štitu i maču
Da nemaš pojam o tim
Ljutim oružjima
Da ne znaš ništa o mome bijednom tijelu
Niti kakav on žarki plamen
U sebi
Ima)

Čekam te
Jer te znam
doći ćeš opet jednog dana

(Zakleo si se čvrsto na to
Na kaležu na križu na oštrici mača
Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana)

Pa
Dođi
Navikao sam davno na tvoje pohode
Kao na neke velike bolesti
Što stižu iz daleka

Kao na goleme ledine i strašne vode
Što donosi ih sve jača
Ova noćna rijeka

Tmača

______________________________________

Ovaj čovjek je naprosto genijalan... I svaki put iznova me oduševljava njegova oštroumna poezija... Iznova pronalazim neka nova značenja i skrivene poruke...

M.M.D

RADIMLJA

Ruka

Ova ruka kaže ti da staneš
i zamisliš se nad svojim rukama

M.M.D.
Pravednik


Hodeci kroz zemlju
Kroz noci kroz dane
Vidio je navist
vidio jest bolest

I vidio rane

Pa izreko slovo
Dizuc glavu k nebu
Pitajuci o tajni
Na putu ka grebu

Pitajuc o tajni

A nebo bi plno
Muka ot olova
Te ta slova cuse
Oni sto brez duse

Te ta slova cuse

Vrazdom se zasmija
Zmija azdahaka
Bo glas se izgubi
U gluhosti mraka

Bo glas se izgubi

On se spusti u se
Medju katakombe
Psi kosti rastepu
Nakon bekatombe

Psi kosti rastepu

Tako tijelo stade
Na putu kroz tminu
Pade al glas jedan
Zvoni kroz tisinu

Al glas jedan zvoni

Glas sto vjecno leti
K nebu u visinu

Eze vjecno leti

Jeste da je iz plejade mlađih autora, ali mislim da je vrijedan pomena... I njegova poezija je zaista osvježavajuća!

MILE STOJIĆ

Govorim bojama

Govorim bojama razne varijante buđenja
Kroz moje prste prelama se svijet kako
Mliječna svjetlost prelama se kroz staklenu prizmu
Govoriš i iz usta ti lepršaju krila tamnih anđela
I još tko zna kakva fauna
Iz fantazijske prašume

Iz čeličnih listića činim obrise
Tvoga lika, žrtava i samoprijegor ostat će
U vosku kao pečati davnih godina, ali prije
No što odeš moraš poremetiti tu strašnu mašineriju
Sintakse

Što melje opiljke disanja

Govorim bojama, nicanjem i
Vriskom, iz mene, ljubav se lagano seli
U prašinu, govorim šumorom srca i srcem
Licemjerja, a vani, događanje što cijelom
Tvom naporu daje smisao kakve otrcane tužne i besmislene slike

MILE STOJIĆ

Matej

Pšenica koju baciš na kamen neće nići
Neće je kosac kositi niti žrvanj mljet
Vjetar će je vitlati, nositi i ona će stići
I bez ičije ruke u svijet

Preko dalekih mora ona će klasati
Crpeći snagu iz nevidljivog stijenja
Iz njenog zrnjevlja ponovo će stasati
Nesreća i pustoš jednog pokoljenja

Musafirhana

Molim ti se ja bez vjere
Sniježi, majko, već po nama
U oknu se hvata tama
Nadam ti se ja bez nade

Rođenja grč i sporo protjecanje
Čaša što se u jari rosi
Inje što zori u zlatnoj kosi
Za ritam srpa i mučko umiranje

Ah našta, ah sve u tišem glasu
u mukloj jeci sa planina
Nestade naša domovina
Sa čašom što se razbi, rasu

Gledali se Mujo i Nizama

Gledali se Mujo i Nizama,
gledali se tri godine dana.
Kad cetvrta nastala godina,
umrije Muji lijepa Nizama.
Mujo joj je turbe sagradio,svako jutro mezar oblazio.
Jedno jutro Mujo poranio,
poranio mezar da obidje,
kad Nizama u turbetu klanja,
u ruci joj tespih od merdzana.
'Daj, Nizama da ti ljubim lice!'
'Ne ljubi se lice iz zemljice!'
Podje Mujo da Nizamu ljubi,
ona mu se gaib ucinila.
Uze Mujo tespih od merdzana,
tespih mu se u ruci stopio.

Munib Maglajlic

Konstantin Simonov - Čekaj me

Čekaj me, i ja cu doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja cu sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek kaže tko me čekao nije
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat će mo kako
preživjeh vatru kletu -
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svetu...

ima u knjizi " antologija bih poezije xx vijeka"
enes durakovic
mile stojic
marko vesovic

Senchy82 wrote:Konstantin Simonov - Čekaj me

Čekaj me, i ja cu doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja cu sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek kaže tko me čekao nije
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat će mo kako
preživjeh vatru kletu -
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svetu...

Samo naprijed, Senchy!

bambina wrote:

Senchy82 wrote:Konstantin Simonov - Čekaj me

Čekaj me, i ja cu doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja cu sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek kaže tko me čekao nije
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat će mo kako
preživjeh vatru kletu -
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svetu...

Samo naprijed, Senchy!

Dodajte i Preserna, mozda i on ima bosanske krvi

bambina wrote:

Senchy82 wrote:Konstantin Simonov - Čekaj me

Čekaj me, i ja cu doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja cu sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek kaže tko me čekao nije
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat će mo kako
preživjeh vatru kletu -
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svetu...

Samo naprijed, Senchy!

Hvala Bambina