Obilježen sam Goraždem
Još od prvih radova SCH i Zabranjenog pušenja na muzičkoj sceni u
Bosni i Hercegovini nije se pojavio tako kreativno originalan
umjetnik, sa tako urnebesnim koncertnim i medijskim nastupima, kao što
je Laka. Nekadašnji fudbaler, juniorski reprezentativac BiH i student
niškog Fakulteta zaštite na radu u razgovoru za Dane govori o svojoj
poetici ljubavi, Bogu, grahu, sestri, muzici, analnom seksu, svom
američkom iskustvu... Intervju je trajao dugo, ali njegova sugovornica
i sugovornik ni nakon završetka ne mogu vjerovati da postoji lik kao
što je Laka, kandidat za predstavnika BiH za pjesmu Eurovizije
Dženat Dreković
Laka: "Nešto što sam uštedio iz Amerike sam dao na snimanje albuma,
tako da nije da nisam ostao totalno bez dinara, ali sam pao na niske
grane"
Kada je tata kupio gitaru malom Laki, niko nije ni slutio da Laka neće
postati fudbaler nego muzičar, jer su svi Lakini prijatelji trenirali
fudbal, a i sam Laka je bio član prvog tima goraždanskog fudbalskog
kluba i juniorski reprezentativac BiH. Da li je prevagnula muzika ili
nešto drugo, ne zna se, ali Laka zauvijek ostavlja fudbal i okreće se
gitari. Prva stvar koju je Laka naučio da svira na gitari bila je
pjesma Balkan od Azre, a nakon toga i ostale pjesmice koje su se
svirale po lokalnim dernecima. Tadašnji prvi Lakin bend se zvao
Deformacija proreza, s kojim je učestvovao na lokalnim festivalima u
Goraždu, gdje i osvaja drugo mjesto s pjesmom Razočar'o. Odlazi u
Sarajevo i snima svoj prvi studijski singl za navedenu numeru s kojim
skreće pažnju na sebe i dobiva blagu popularnost. Ta popularnost Laku
tjera da se bori sa vlastitim egom i da ga odstrani iz života, koliko
god je to moguće. Nakon jedne godine, snima pjesmu pod nazivom
Vještica i potvrđuje prethodni uspjeh. Poslije toga, svake sljedeće
godine izdaje po jedan singl i za tri godine izbacuje tri singla:
Mor'o, Piškila i Džemper. Za svaki singl radi paralelno i videospotove
koji izgledaju kao art video i time dodatno osvaja bh. publiku. Godine
2004. Laka odlazi u New York u potrazi za svjetlijom budućnošću, što
god to značilo. U New Yorku radi kao nosač namještaja, a potom kao
konobar i pokušava oformiti bend. Paralelno snima nekoliko reklama i
dva kratka filma koji mu ne donose dovoljno novca da napusti
konobarisanje. Neko vrijeme vježba sa bubnjarom i traži ostale članove
kako bi oformili bend, ali pošto bubnjar nalazi stalno zaposlenje,
Laka ga više nikad nije imao priliku vidjeti. Boreći se sa samoćom i
nemogućnošću pronalaženja benda, Laka dolazi nazad u Sarajevo i snima
svoj prvi album Zec u izdanju Hayat Production. Album se tretira kao
alternativan pop s duhovitim tekstovima protkanim blagim filozofskim
doskočicama. Na albumu također predlaže da se riječ "ljubav" piše
velikim slovom. Nekoliko koncerata u Sarajevu dobija vrlo dobre
kritike, a nastup u sarajevskom Coloseumu biva ispunjen do posljednjeg
mjesta. Laka živi i radi u Sarajevu pokušavajući da postane umjetnik i
živi od toga.
- O čemu govore tvoje pjesme?
Pjesme govore o onome što se nalazi u ovome omotaču koji je između
mene i svih stvari u životu koje se događaju i načina na koji ih ja
doživljavam. Dopale su mi se neke knjige koje su definirale da treba
započeti život s ljubavlju, istinom i radošću...
- Koje knjige?
Razgovori s Bogom, Neale Donald Walsch. Knjigu čitam već deset godina.
- A vjeruješ li u Boga?
Pa, ne znam... zavisi šta je bog, imam ja nekog svog boga... Možda
vjerujem u nekog pozitivnog boga. A ovaj bog, što su ovi napravili,
koji nešto traži i osvetoljubiv je, nikako se ne slaže s mojom idejom
o bogu. Mislim da je bog svačiji najbolji prijatelj.
- A ljubav, na šta misliš kad kažeš ljubav?
Kad bi sad uzeo istu smjesu za grah, sve isto da napraviš, i žena koja
svaki dan pravi ručak da ga napravi i da ga ja napravim, da svaki onaj
luk isiječem na iste komadiće i papričice i da stavim glavni začin za
kuhanje, a to je ljubav prema kuhanju i da ga napravimo i ja i ona, da
stavimo sve isto i da ga isto kuhamo, moj će biti puno različitiji od
ovoga drugog. Mislim da je ljubav pristup prema vezanju šnjura, prema
kuhanju...
- A to je, znači, puno šira definicija ljubavi.
Ne mora se misliti na muškarca i ženu - može i na ljubav prema drveću,
prema pticama, prema snijegu, prema bljuzgi. Nije ni bljuzga baš tako
odvratna ako je s ljubavlju gledaš.
- Kako gledaš na ljubav muškarca prema muškarcu?
To mi je isto OK, jer ako razgovaramo o demokratizaciji i slobodi
življenja, mislim da je sve dobro do onog trenutka kad počneš da
ugrožavaš drugog nekog pored sebe. Onda se postavlja pitanje da li je
to uredu. A ostalo - neka radi svako šta god hoće, sa ogromnim
dodatkom da zakon mora biti jak. I sloboda svakome na totalno
odlučivanje.
- Je li veći korak za tebe bio dolazak iz Goražda u Sarajevo ili iz
Sarajeva u New York?
Pa, ne znam, nekako je to totalno različito, jer u Sarajevu odmah
nosiš sa sobom to da si iz Goražda. Nekako si obilježen. Ne mjerim ja
tako ljude, ali nekako si obilježen, stalno je to: "J'o, onaj iz
Goražda, onaj je lud".
- Smeta li ti to?
Ne smeta, zato što sam ja odmah i okrenuo na to. Čak i tamo gdje to
niko nije rekao, ja bih to prvi odmah rek'o, da preduhitrim. Kasnije
sam čak govorio: "Ja sam pjevač seljak iz Goražda." Slušajući ljude
šta pričaju o tome, ja sam, kad oni to ne bi govorili, to potencir'o
na vlastiti račun. Ja mogu na vlastiti račun puno stvari reći, ići na
svoje ponižavanje, međutim, vremenom je ispalo simpatično to što
ponižavam sebe, tako da je na kraju to ispao fol. Ili kad ja kažem da
sam iz Goražda, da volim grah i da volim da rafalam od graha, da
plotunam, da je to fol ustvari. Ja tu ne preuveličavam ništa više od
onoga što se svakom čovjeku događa, odnosno potenciram tu prirodnost.
- Pretpostavljam da su ljudi malo zbunjeni kad si ti u pitanju. Nikako
ne mogu da razaznam koliko je način na koji ti daješ intervju, pričaš,
ponašaš se (jer, ipak je scena druga stvar), koliko je to poza,
svjesno projiciranje svog lika, a koliko si stvarno ti?
Možda ti to ne primijetiš, ali u ovih nekoliko naših druženja ja sam
tebi izmamljivao smijeh non-stop - ne zato što sam to želio, nego zato
što sam ja ustvari takav čovjek. I sada sam ti izazvao smijeh
(smijeh). Ja sam takav i kad kući sjedim sa sestrom, mi se isto
smijemo i zezamo. Od stare sam naslijedio tu notu. Kada dođem na TV,
ne znam da li je to poza. Kad dođeš na TV, stvori se neka čudna
energija. Ko je bio pred kamerama i pred svjetlom zna da se nešto
dogodi, da možeš napraviti neku pozu i stav, ne možeš sad doći i
roviti nos. Ja bih ga rado rovio i na televiziji, ali ne mogu, ne ide,
jebi ga!
- Koje su tri lekcije kojima je tebe život naučio?
Da se ne nerviram, da ne vozim auto po Sarajevu i da izmamljujem
osmijeh ljudima na svakom koraku, a i sebi.
- Koliko si godina imao kad je rat počeo?
Dvadeset.
- I šta si radio, jesi li bio borac?
Bio sam. Ali bio sam borac zato što sam se zadesio u takvom stanju, u
to vrijeme. Svi su bili borci, pa sam i ja mor'o to biti. A sad da ja
sjedim neđe, da mi neko da pušku, da mi kaže pucaj 'vamo, ne znam kome
bi to bilo drago. Mada mnogima i bi.
- A kako vidiš Sarajevo? Kako ti je izgledalo kad si došao; Sarajevo i
rođene Sarajlije?
Ja sam rođeni Sarajlija već sedam godina, pošto sam došao 2000. Kad
sam došao u New York, vidio sam da su Sarajlije u krivu što baš ne
prihvataju ljude sa strane, valjda zato što nema puno takvih ljudi. U
New Yorku ima najmanje Njujorčana, pa valjda niko ne može reći "ja sam
rođeni Njujorčanin, a ti si seljak".
- Jesi li glasao na izborima ovdje?
Nisam glas'o nijednom u životu.
- Zašto?
Ne znam, niko nije imao dovoljno šarma ili... možda nisu dovoljne ni
tolike riječi, politika se mora baviti politikom.
- Za koga bi glasao? Hoćeš li glasati na sljedećim izborima?
Ne znam, ako se neko pojavi, možda... Evo, raja sad govore da je
Željko Komšić dobar, ali ne znam kako bi on sam, među svim ovim
nacionalistima, mogao nešto napraviti ili je nekako već unaprijed
određeno da se ova situacija produži, a ne znam dokle. Trenutno je
nemoguće da se neko stavi na čelo cijele BiH, tako da ne znam da li ću
glasati. Možda bih glasao za nekoga ko bi bio jednoobrazan na cijeloj
teritoriji, ali izgleda da je to nemoguće, tako da... sačekat ću još.
Ili je izgleda završena stvar, pošto Srbi već biraju svog
predsjednika. Ne znam što hrvatski dio nema svog predsjednika.
- Pa, Komšić je Hrvat.
Ja, ali on baš i ne pokazuje to da je Hrvat.
- Da li bi pjevao u kampanji za neku stranku?
Šta ja znam, pošto ima sve svoju cijenu, vjerovatno imam i ja. Možda
kad bi mi neko uplatio plin za 2-3 godine, možda bih i pjev'o. Plin i
struju. Eto, nekad nemam da platim račune, al' hajde. Sad mi je nova
parola, pošto sam odust'o da se žalim kako nemam para, onda govorim:
"Samo para, a zdravlja će biti"
- Koliko imaš para sada?
Nešto što sam uštedio iz Amerike sam dao na snimanje albuma, tako da
nije da nisam ostao totalno bez dinara, ali sam pao na niske grane.
Ali ne znam šta je bolje; da zadržiš dostojanstvo ili da imaš puno
para. To su veoma komplicirana pitanja i za moj mozak. Al' eto, ja se
nekako nisam dao. Ostat ću ja, pa ako to dođe, dođe, ako ne, onda imam
dostojanstvo. Ne znam šta da uradim, da odem u Sarajevogas i kažem:
"Imam dostojanstvo, možel' ovaj mjesec ikako?" Ja mislim da ne bi
moglo.
- Da li bi mogao živjeti sa osjećanjem da si se prodao?
Ja vjerovatno bih, ali ne znam kako bi me onda ljudi gledali... Dosta
sam imao dobrih ponuda, ali se nisam dao. Znači da se neću dati,
navjerovatnije.
- Kakvih si ponuda imao?
Pa da pravim duete sa ovim našim zvijezdama.
- A zašto nisi htio? Zato što ti se oni osobno ne dopadaju, zato što
ne vjeruješ da mogu napraviti dobru pjesmu ili...?
Ne mogu reći da sam ja umjetnik, ali ljudi su mi to govorili. Jedan
umjetnik sjedi i tapša me i kaže: "Hej, kakvo je vrijeme došlo, ja
tebe po ramenu tapšam, a ne ti mene!" Onda skontam kako su ovi
umjetnici svjetskog glasa umrli svi neđe u bijedi. Neki dan pročitam
da je Margita Stefanović iz EKV-a umrla u staračkom domu, da su Milan
Mladenović i EKV snimali spotove niskog budžeta, bezvezne spotove, jer
nisu imali para. Nemoguće! Milan je bio endem, on se trebao
proglasiti, država ga je trebala proglasiti za endema. Jeb'o ti
novčanu situaciju, i ja to dosta kalkuliram, pa se nađe, pa pregovara
da izvučem najbolju moguću materijalnu dobit, da bi mog'o nastaviti
djelovati kao nezavisan, a umjetnik jesam li - ne znam još.
- Kad si napisao prvu pjesmu?
Nešto sam pisao u srednjoj školi, ali to je sve bilo šega. Prva
ozbiljna stvar je bila kad je u Goraždu bio neki omladinski festival i
poslije rata dođe televizija, BH Sound je tada bio, i oni su došli,
prenosili to i ja osvojim, ne znam koje, drugo-treće mjesto s tom
pjesmom. I dođem ovdje kod Marina Meštrovića, snimim pjesmu Razočar'o
i snimili smo spot dolje kod Lapišnice u onom kamenolomu, nešto na
snijegu, ja malo skak'o... I dopalo se raji, mislili su svi tada da
sam neki pjevač iz Hrvatske. To se desilo, onda sam ček'o, dvije
godine su prošle, pa sam onda Vješticu na metli kod rahmetli Adija
Lukovca snimio, pa onda sam snimio Mor'o. Kod Bureta (Enes Zlatar;
op.aut.) sam isto snimio pjesmu, i to je prvi put da mi je neko
pomog'o, da mi nije tražio novac da uradimo pjesmu. Onda sam s Čamom
(Igor; op.aut.) radio sve ostalo. I Aida Begić-Zubčević je htjela da
radi sa mnom, haj'mo mi raditi umjetničke spotove, nema veze dal' ima
para i to. I Ibro Imamović iz Goražda mi je isto pomogao, dao mi pare
da napravim spot.
- Da li bi ti bilo lakše da sestra nije s tobom na bini?
Ma, ne bi mi bilo lakše, pošto ona i ja možemo duplo izvoditi. Ja se
nekako moram smiriti kad pjevam, uvijek zamišljam koja strofa dolazi,
moram da hvatam dah i da štedim glas na početku da bih izdržao do
kraja pjesme, a za to vrijeme, dok ja ne mrdam, odlično je da publika
može da okrene pogled na nju. Nekako smo uklopili to da ako muzika
svira, da ja razmišljam, a da se u nju gleda, tako da su sva čula
gledalaca pokrivena.
- Jesi li ti svjestan da je ona jako bitan dio tvog nastupa?
Mi smo nekako raja, ne bih ja rekao da je ona meni sestra. Mislim,
dobro, sestra mi je zato što mi je sestra, ali nekako mi je dobra
raja, prijatelji smo. Mislim da je to bolje nego kad ti je neko sestra
da se tu nešto mora.
- Ona dođe k'o "ženski Laka"?
Ja sam njoj govorio: "Probaj nešto pisati, da nemaš i ti ovaj talent
što imam ja" Ona nije još počela to raditi, a ja sam njoj htio dati
onu stvar Od kiše sam ukrao sposobnost da padam... Kaže ona: "Đe ću to
pjevati!" Prostr'o sam se na leđa. I uzmem ja sebi tu pjesmu i na
kraju mi to ispade najdraža pjesma. A jeste, važna mi je pravo, jer
sam se ja naučio kad je ona tu. Možda kad nje ne bi bilo, možda ja u
neka doba, dok svira neki foršpil, ne bih znao šta ću, jer mi ona
uvijek pomogne. Vidim da ona nešto radi, pa se i ja oko nje nešto
nadopunim.
- Bi li mogao narodnjake pisati?
Bih.
- Pa što ne počneš, za plin bi imao.
Zavisi kako, za koga.
- Znaš li koje je Monteno pare uzeo na to, a jedini uvjet je bio da se
nikome ne kaže da je on to pisao? Bio bi iznenađen kad bi saznao
koliko je narodnjačkih hitova napisao.
Pa, dobro, svaka mu čast! I ja jednog dana kad bih nešto napisao...
Dobro, imao sam i ja tu opciju, samo se ne srećem s tim ljudima i ne
znam... imam ja već nekoliko narodnih pjesama.
- Ali ozbiljnih narodnih? Ne sad da se zajebavaš.
Ozbiljno, zajebanih pjesama. Volim i ja narodne pjesme. Ima stvari
koje su razvaljotka. I pitaju mene otkud da ti voliš narodnu muziku.
Čuj otkud da volim, pa postoje momenti u kojima se narodna muzika
sluša. Ne mogu ja sad ovdje jesti glavušu i slušati Björk. Ne mogu
nikako jesti glavušu i slušati Björk.
- Ali voliš Björk. Ona je kao neki tvoj alter ego.
Björk je mene rodila. K'o da me je rodila, ja tu ženu volim, ja ne
znam šta je to. Ja nju volim, ali nikako nemam njenih primjesa u
muzici. I volim onaj Radiohead isto.
- Način na koji ti govoriš; ponekad kao da mucaš, pa onda ne mucaš, je
li to neki fol ili...?
Ja sam imao kompleks manje vrijednosti, da bih ga kasnije prozvao corn
flakesom manje vrijednosti, jer mi se događalo i u osnovnoj i srednjoj
školi da sam nekad imao puno toga da kažem, ali nisam mogao zato što
mucam. Imam tu neku govornu manu i onda kad je Jasna Hasović napisala
tekst Talenti koji dolaze, ja sam u novinama rekao da mucam i kad sam
to pročitao, automatski mi se to odagnalo. Znači, kad priznaš svoj
kompleks javnome mnijenju, on odmah nestane. To isto možemo upisati u
jedno od mojih životnih iskustava. I rekao sam u jednoj od emisija da
bih muškarcima koji imaju male kite preporučio da to priznaju javnom
mnijenju, da im ode taj kompleks.
- Imaš li ti malu kitu?
Pa, šta ja znam, niko mi još nije rekao. Dok izazivaš snošaj kod
suprotnog spola, nemaš sigurno malu. Ali, ne znam šta je mala, kad
pročitaš da je prosječna 15 cm...
- Trinaest, kažu.
Trinaest? Onda nemam, definitivno.
- Gledaš li porniće?
Ponekad gledam sa ženama, a reći ću ti još jednu stvar - još jedan
ogroman razlog što sam prestao gledati fudbal je bio što žene mrze kad
muškarac gleda fudbal i ne podnose fudbal.
- Ti si jedan od onih što dok mi gledamo fudbal - "radi radnju".
Negledači fudbala nikad ne spavaju. Gledam porniće, poslije 12 nema ko
ga ne prebaci kad lista kablovsku, pa malo stane. Neku večer sam bio
kod nekog prijatelja i dolaze nam sad neka raja, žene i ja namjerno
upalim pornić. I mi sjedimo i vidiš da niko ne govori da prebacim,
nego svako pomalo gleda i šuti. Svakome je milo viđet'.
- Da li upražnjavaš analni seks?
Ne upražnjavam stalno, ali kad god imam priliku, "upraznim". Dok vi
gledate fudbal.
- Šta ti kažu roditelji otkako si postao zvijezda?
Roditelji kažu: "Nađi neki stalan izvor novca, što se ne ženiš, što
ovo, što ono..." Stari me jednom pitao, na početku, kad je vidio da me
puštaju na televiziji: "Imaš ti još ovih pjesama?" A kad je prvi put
izašao spot za pjesmu Mor'o, i ja go u onoj potkošulji, zovem ja staru
u Goražde, reko': "Mama, jesi gledala spot?" Kaže ona: "Jesam." "Pa,
kakav ti je?" Kaže stara: "Joj, jesi mršav." Eto, šta mi kažu
roditelji.
Američka priča
Sreća pa u Americi nemaju regale
- Kakva je tvoja američka priča? Kada si otišao, zašto si otišao i šta
si radio, jesi li otišao tražiti svjetliju budućnost?
Prvi put sam 1997. godine tamo otišao s prijateljicom. Kada sam radio
u humanitarnoj, ona me odvela u NY i vidio sam kako to izgleda. Prošlo
je šest-sedam godina, a poslije toga mi nijedan dan ovdje nije prošao
a da nisam pomislio na New York. Zaljubio sam se u New York. I
vjerovatno po onoj definiciji kad stvarno nešto želiš, bez ikakvog
preseravanja, da ti se i ostvari. To mi se i desilo. I ja dolazim
2004. u New York, uštedio sam para od humanitarne organizacije, nisam
radio jednu godinu, i šta ću, vidim ja onaj Craig's List, i ja odmah
na women seeking man, i imao sam možda jedno 20-30 dejtova u New Yorku
s Njujorčankama, to je bilo iskustvo boli glava.
- I stvarno se desi, javiš se i ideš na blind date?
Imaš ti sliku, jer ti niko neće bez slike. Vidiš ti njenu sliku i
pošalješ svoju sliku. Ima taj Craig's List, ima i posao, i sve, i
pederi, i lezbijke, i fetiši, i kurve, i sve ima.
- I kakav je bio prvi taj date?
Pa, nekako na početku nisam znao kako tamo idu ti odnosi među ljudima.
Engleski sam govorio, nisam baš skroz, nisam znao cake, a sad znam i
cake i sleng. Pošto tada nisam znao da je kod njih osuđivanje drugih
ljudi prema mrtvoj glavi, da je rondanje prema mrtvoj glavi, da
negativnu priču ne želi niko da sluša... Na prvom dejtu, dogovoriš
sve.
- Je li ti bilo užasno to što sve zavisi od posla? Posao je na prvom
mjestu, pa sto mjesta prazno, pa sve ostalo?
Pa jeste, ali se natjeraš da radiš, jer svako mora platiti rentu i
režije, a pošto su svi na Manhattanu stanovali, to ti je non-stop rad.
- Je li to glavni razlog što si otišao?
Pa jeste, možda je jedan od glavnih razloga bila ta usamljenost, što
nisam imao s kim da se družim i što sam vidio da ne mogu imati bend da
započnem da sviram. Na početku sam nosio namještaj, pošto sam imao
nekog prijatelja odavde, on me je upoznao s nekima, a tu ti ne trebaju
papiri, tu nacrno radiš. Nosiš namještaj iz solitera u soliter, jer se
oni tako sele, moving se to zove, taj pos'o. Nekad kad dođeš u zgradu
gdje nema lifta, pravo je teško. I kad ti se potrefe sofe sa željeznim
izvlačenjem, to je teško, ali sreća pa kod njih nema regala, nisam
nosio regale. Kad ima lift, nije bilo baš teško, ali kad nema lift,
onda je pravo teško. Onda sam kasnije počeo da radim catering, na onim
zabavama, imaš onaj bijeli sako. U Ciprianiju sam radio, oni su
svugdje po Manhattanu kad su te zabave. I radio sam na glamuroznim
zabavama. Im'o sam trening da s lijeve strane stavljaš tanjire, da s
desne strane dižeš, da imaš tri čaše za vodu, crno vino, bijelo vino,
poreda se sto konobara u red i svi iznosimo predjelo, on nam da znak,
svi nosimo predjelo, i dolje stavljamo glavno jelo, mičemo to, kafu
donosimo, dosipamo...
- Je li to grozan osjećaj, ono 'mater im jebem'?
Pa jeste. Ja sam jednom, kad sam prvi put počeo raditi, stojim u onom
redu, oni mi kapute daju, i ja gledam napolju onaj sjaj, i oni staju s
limuzinama i ja počnem plakati. Reko': "Gledaj me u najboljem gradu na
svijetu, ja stojim i čekam da mi ovi bogati daju kaput, da mi daju
dolar."
- Jesi li ikad došao u iskušenje da im pljuneš u hranu?
Ma nisam, OK su oni ljudi. Oni su stvarno normalni i odnose se prema
tebi kulturno i na nivou, jer su to sve milioneri. I kad mi dođemo
dolje, onda nam daju da jedemo makarone. I mi svi jedemo te makarone i
onda nosimo neke savršene komade mesa, ja ono nikad nisam vidio u
životu, da onakav komad mesa može postojati, onaj steak, ne znam šta
je ono. I dešavalo se to da niko ne takne jelo, i nama su zabranili,
ne smijete s njima pričati, i ne smijete vi to ništa jesti. Ja gledam
ono meso, zadnji put ga pogledam i prospem ga u kantu. Ja sam jednom
uzeo sladoled u usta, on kaže: "Šta imaš u ustima?" Ja kažem:
"Sladoled." I kući me odmah pošalje. Ne smiješ to ništa uzimati. Kad
izađeš kući da ideš, odmah su tu ljudi koji nemaju da jedu, koji
spavaju tu, a ja sam savršen komad prosuo u kantu.
- Je li kod tebe postepeno sazrijevala odluka da se vratiš ili te je
puklo prekonoć?
Ja sam vidio kad pričaju na intervjuima one velike zvijezde, kako su
počele, kako su čistili, kako su bili konobari, kako je Mariah Carey
čekala da njena drugarica popije kafu, pa da ona popije, jer nisu
imale dvije šolje. Ja sam prihvatio taj put, ali mi se odužio, i vidio
sam da ne napreduje. Kasnije sam se prijavio kao fotomodel i snimio
sam četiri reklame i dva kratka filma. To je bilo totalno loše
plaćeno. Jednom sam snimao neku reklamu za Rat zvijezda, 15 sati smo
snimali i dobio sam 80 dolara za 15 sati snimanja. Tolika je
konkurencija u New Yorku - ako nećeš, ne moraš. Onda sam snimio dva
kratka filma za džabe, nadajući se neće li me neko vidjeti, onda sam
snimio te reklame i to... Ali me obuzimala neviđena radost kad me
zovnu da mi kažu da sam prošao na castingu, to mi je radost bila, idem
ulicom i ne mogu osmijeh da skinem s lica, kontam sad: "Evo para, bog
te vidio, evo kuće, jahte." Kad ono - 500 dolara.
- Kad si se vratio, jesi li požalio?
Nisam, ali nekako stvarno volim taj grad; i te ulice, i taj duh... On
nije kriv što je društvo takvo. I ti si rekao, kad si ujutro sjedio,
kad gledaš kako se budi New York, to je da čovjek eksplodira. To
melje. Ljepota. Ujutro sam gledao kad se na posao ide, ne čuje se
niko, to je toliko... ubijeni su u pojam. Ne čuje se muha.
- Je li ti žao što si umjetnik malog jezika? Koje su prednosti svih
umjetnika i pisaca kojima je engleski maternji...
Pa misliš li ti da sam ja mogao onako onaj performans izvesti one noći
u Coloseumu u New Yorku, rame uz rame s nekim?
- Ja ne mislim da je to lokalni performans. Mislim da je onaj
performans univerzalan po načinu, komunikaciji, po energiji koju
isporučuje, ali mi je upravo zato tragično što ti nikad nećeš
doživjeti New York, ili London, ili Berlin, za razliku od Amerikanca
koji ti nije ni do koljena, ali jebi ga, on je Amerikanac.
Ali šta misliš da ja budem zadovoljan ovim što uradim ovdje, i odživim
ovaj život ovako kako sam zamislio?
- Ne govorim ja o tome. Ja govorim samo o šteti, o objektivnom
hendikepu. U startu si hendikepiran.
Kad sam bio u New Yorku, vidio sam da ima vrlo kvalitetnih ljudi. Imao
sam dvoje prijatelja koji su bili stvarno kvalitetni ljudi, rođeni
Njujorčani.
- Pa kad si rođen kao Bosanac, Uzbekistanac, Maltežanin, Afganistanac,
Jermenac, imaš milijardu prepreka, a čim si rođen kao Amerikanac,
Englez, Nijemac, Italijan, Francuz, to je trka od 100 metara, gdje
ovaj ima 60 metara fore. E sad, ako si ti majstor...
Opet ti daješ odgovor. Benicio del Toro, Salma Hayek...
- To su izuzeci koji potvrđuju pravilo.
Što ne pretrče? Što nisu Amerikanci svi ti u svijetu? Nisu svi.
- Nisu svi, ali jeste ogromna većina.
Ali ne možeš reći da ne može. Ko je znao da ću ja biti u Goraždu, kao
nekakav hapac, i za nekoliko godina snimati reklamu za Star Wars u New
Yorku?