60 minuta

[olja]

Evo jos jednog teksta iz Slobodne Bosne:


Predrag Šalipur, ponovo među svojima


CACIN KRVAVI PIR NAD KUĆNIM PRIJATELJEM I SUBORCEM PREDRAGOM
Autor: ADNAN BUTUROVIĆ

PREDRAGA ŠALIPURA, borca Armije BiH, zvjerski su 1993. godine ubili njegovi suborci pod komandom monstruma MUŠANA TOPALOVIĆA CACE; Predragovi roditelji, majka KATA i otac MOMČILO tek su ove nedjelje, nakon 14 godina bezuspješnog traganja, i to u Istočnom Sarajevu, našli kosti sina-jedinca


Datum izdavanja: 14/06/2007



“E, bože, kako je Caco bio dobar momak! Veseo, uvijek spreman pomoći, uljudan. Samo mu daj bubnjeva i gitare. Volio akšamluk kad sjednemo negdje u kafanu... Onda je svog jarana, mog jedinca Predraga, sedam puta ubo nožem, Samir Bejtić mu čeličnom šipkom slomio obje ruke i noge, a Husein Hodžić mu odrezao glavu... A uvijek prije rata kod mene dođe Caco i kaže: “Čika Momo, mogul' opet uzeti auto, trebamo svirati u Neumu”? A ja kažem, ama, uzmi Caco, vozi moj Caco, voooozzziii...” Ovako priča šezdesetšestogodišnji penzioner Momčilo Šalipur dok prilazimo mrtvačnici pod nadzorom Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih osoba RS u Lukavici gdje se nalaze posmrtni ostaci njegovog sina Predraga Šalipura, vojnika Desete brdske brigade Armije BiH, kojeg je u oktobru 1993. predratni kućni prijatelj i Predragov ratni komandant Mušan Topalović Caco zvjerski ubio i bacio u ambis Kazana, ispod Trebevića.
CACO, PREDRAG I GRUPA “COD” “Zadnji put sam Predraga vidio početkom aprila 1992., kada sam njegovu kćerku, a moju unuku Ivanu odveo u vikendicu u Bulozima. Predrag je ostao u Sarajevu jer mu je supruga bila u bolnici. Evo, sad ćemo se vidjeti, a ne možemo se prepoznati”, govori polako Momčilo pridržavajući skrhanu suprugu, Predragovu majku Katu. Za to vrijeme predsjednik Kancelarije Slobodan Škrba ne prestaje govoriti o lažima i strahu medija iz Federacije BiH da objave informacije da prioritet u DNK analizama kostiju, zuba i krvi imaju žrtve iz Srebrenice. Optužujući za kašnjenje u DNK analizama srpskih žrtava iz Sarajeva Međunarodnu komisiju za traženje nestalih (ICMP), Škrba gotovo vičući tvrdi da su ostaci žrtava zločina iz Kazana, koje je njegova komisija iskopala sa pomoćnog stadiona Koševo 1998. i prenijela u Lukavicu samo dio sistemskog zločina vlasti Alije Izetbegovića... “Slušaj, Slobodane, Predraga su ubili njegovi, ali on nije postao četnik nakon što ste ga vi iskopali i prenijeli u Lukavicu. Kad si došao na Koševo 1998., rekao si da dolaziš po ostatke tri hiljade ubijenih Srba. I šta si našao? Mog Predraga i druge već identifikovane ljude, a maloprije si rekao da si iskopao i ostatke psa kojeg si vodio pod oznakom NN-15. Pusti me, čovječe, da ovo završim poslije četrnaest godina i sina sahranim gdje mu je i mjesto. U Sarajevu na groblju Bare”, odbrusio je Momo Šalipur. Nekoliko sati nakon što su iz zagrljaja majke uzeli lobanju njenog sina i vreću sa ostacima Predraga Šalipura prenijeli do Sarajeva u vozilu KJP Pokop, Momčilo Šalipur počinje priču o sinu i njegovom dželatu. Predrag Šalipur, rođen 1965. na Marijinom Dvoru u centru Sarajeva, bio je PTT tehničar. Služio je bivšu JNA u sanitetu zbog visoke dioptrije. Sa Mušanom Topalovićem, Predrag se upoznao na mladalačkim terevenkama u stanu Enesa Bajramovića, tada frontmena sarajevske pop grupe “COD”. Jedan od pratećih vokala u pjesmama grupe “COD” bila je i Katarina Videc, studentica Muzičke akademije u Sarajevu. “Ja sam znao Mušana prije nego ga je upoznao Predrag. Nikad nisam pušio i pio alkohol, ali sam volio sjediti u kafanama gdje je Caco svirao. Kao rukovodilac u GP Vranici i kasniji tehnički direktor Integrala, Mušanu i Predragu sam pronalazio posao preko nekadašnjih omladinskih servisa pa su radili na postavljanju scene u Narodnom pozorištu. Tamo je moja snaha Katarina usavršavala pjevanje; i majka joj je bila operska pjevačica”, sjeća se Momčilo Šalipur. Koju godinu prije rata Predrag je pokrenuo privatni biznis, oženio se Katarinom i dobio kćerku Ivanu. Najdraži gost u stanu Šalipura na Marijinom Dvoru bio je upravo Mušan Topalović.

IŠAO SAM ALIJI, MOM PRIJATELJU S početkom rata Predrag i Katarina ostaju u gradu, a Ivana sa bakom i djedom u vikendici u Bulozima iznad Sarajeva. Prema rješenju Odjela Federalnog ministarstva odbrane Općine Centar, Predragu Šalipuru je priznat vojni staž u Desetoj brdskoj brigadi od prvog septembra 1992. do prvog aprila 1993. godine. Predragovi suborci su potvrdili da je bio pripadnik ove brigade i da je bio na liniji na Vranjačama. Međutim, Ministarstvo odbrane je odbilo zahtjev Momčila Šalipura da se njegovom sinu prizna vojni staž do 18. oktobra 1993. odnosno do dana ubistva. “Predrag je u to vrijeme prevozio u kombiju ranjenike sa linije. Jedan rikošet je uletio u kabinu i razbio mu naočale. Pošto je bez naočala bio gotovo slijep, Caco ga je prekomandovao u Civilnu zaštitu. U međuvremenu Predragu je pukao i čir na želucu pa je ležao kod kuće. To mi je pričala snaha Katarina”, kaže Momo Šalipur. Prema optužnici Kantonalnog suda u Sarajevu, sredinom oktobra 1993. po naredbi Mušana Topalovića, njegovi jurišnici Husein Hodžić, Salahudin Žiga, Omer Tendžo, Nihad Hodžić, Asif Alibašić, Mevludin Selak, Suad Omanović, Senad Haračić, Armin Hodžić, Muhidin Raonić, Esad Hasić, Džemo Topalović, Samir Seferović i Samir Bejtić odveli su iz stana Predraga i njegovog komšiju Branislava Radosavljevića koji se sasvim slučajno tu zatekao. I Predrag i Branislav su dan kasnije, nakon mučenja, izmasakrirani i bačeni u Kazane. Predragovo truplo i glava izvučeni su mjesec dana kasnije iz Kazana, a identificirala ga je supruga Katarina. Vještak sudske medicine Ilijas Dobrača konstatovao je sedam uboda nožem u tijelo i vrat, višestruke lomove ruku i nogu i, na kraju, odrubljivanje glave. Iako je Dobrača nakon identifikacije tijela Predraga Šalipura potpisao potvrdu o smrti, Predragovo tijelo je sahranjeno na pomoćnom stadionu Koševo pod oznakom NN-24. Njegova supruga Katarina je 1994., izbjegavši svjedočiti na sudu iz Sarajeva, pobjegla u Skoplje. Djed Momo Šalipur je uspio unuku Ivanu predati njenoj majci na skopskom aerodromu. Katarina i Ivana su odletjele za Ameriku i nikad se više nisu vratile u BiH. “Odmah nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma otišao sam kod Alije Izetbegovića. Bio mi je kolega na građevinama kao pravnik u GP Putu. Kako smo obojica vjernici, razumjeli smo se i poštovali. Dok je Alija ležao u Foči stalno sam ga posjećivao. Pitao sam Aliju u lice je li on znao šta je radio Caco, a Alija mi je odgovorio da mu se Caco oteo kontroli. Ja znam da je to tako i da me Alija nije slagao. Caco je poludio od droge. Da nije zaustavljen, pitaj Boga koliko bi još ljudi poubijao”, siguran je Momo Šalipur.

TOPALOVIĆU I BEJTIĆU SAM OPROSTIO Četrnaest godina od ubistva Predraga Šalipura, za svirepa ubistva sarajevskih Srba na Kazanima, kaznu u zeničkom zatvoru služi još samo Suad Omanović koji je nakon priznanja osuđen na 13,5 godina zatvora. Ovih dana je započelo i ponovljeno suđenje Samiru Bejtiću kojeg je Kantonalni sud u Sarajevu osudio na 14,5 godina zatvora, ali je Vrhovni sud FBiH vratio postupak na početak. Iako je od prvog momenta bilo jasno da se radi o ratnim zločinima počinjenim zbog nacionalne i vjerske mržnje, ubistva na Kazanima nikada nisu tretirana kao ratni zločin. U ovim procesima Momo Šalipur je svjedočio više puta. O ubici svoga sina Samiru Bejtiću, Šalipur bez mržnje i gnjeva u pogledu i glasu kaže: “Samir Bejtić nije ratni zločinac, on je ubica. Obični izvršilac, koji je morao ubiti mog Predraga jer bi inače Caco ubio njega. Rekao sam sudiji, pustite gospodina Bejtića kući, neka ide svojoj djeci i ženi. Kada Caco nije sjeo na optuženičku klupu, kada su ostale ubice odavno na slobodi, svi imaju radnje, kuće i nove automobile, što bi Bejtić ležao u zatvoru? Ja sam Caci i Bejtiću oprostio, jer meni Bog neće oprostiti ako ja ne oprostim njima. Moj sin je branio Sarajevo, svoj grad, i samo u njemu može naći spokoj. Žao mi je samo što nisam imao priliku da pitam Cacu: “Zašto si to uradio, sine Caco? Zašto si to uradio čovjeku koji te je volio? Zašto onome ko ti nije ni htio ni mogao nauditi”. Sina ne mogu vratiti, a svako nek' se bori sa svojim demonima kad zaklopi oči i kada počne sanjati”, kaže na kraju Momčilo Šalipur vidno oslobođen tereta nakon što je pronašao kosti svoga sina.

GDJE SE BORIO PREDRAG? Zločin i nepravda

U jesen 1998. Kancelarija za traženje nestalih i zarobljenih osoba RS uz pomoć međunarodne zajednice prenijela je ostatke 27 osoba izvučenih iz Kazana u Lukavicu. Time je Predrag Šalipur, identifikovan i zakopan na poznatu lokaciju, ponovno postao “nestala osoba”. To je u formalnom smislu samo otežalo dokazivanje u suđenju Samiru Bejtiću optuženom za Predragovo ubistvo. Jednostavno, tijelo ubijenog nije bilo dostupno za ponovnu identifikaciju na osnovu koje bi se mogao potvrditi nalaz vještačenja Ilijasa Dobrače iz 1993. godine. S druge strane, u novembru 2005. načelnik Općine Centar Sarajevo Dževad Bećirević donio je rješenje kojim je odbio zahtjev Momčila i Kate Šalipur za ostvarenje na porodičnu invalidninu, pošto je “Federalno Ministarstvo odbrane Odjel za odbranu Centar obavijestio načelnika općina da ne raspolažu podacima o pogibiji Predraga Šalipura”?! Tek kada kosti Predraga Šalipura budu položene u porodičnu grobnicu na groblju Bare, njegovi roditelji će dobiti i zvaničnu potvrdu da Predrag nije više nestala osoba, da je zvjerski ubijen na Kazanima i da Momo i Kata imaju formalni uslov da dobiju mizernu invalidninu na osnovu sina, borca ARBiH.

SVAK' TRAŽI SAMO SVOJE Šta je posao Amora Mašovića?

Pored optužbe za ubistvo Predraga Šalipura, Samir Bejtić je optužen i za ubistvo bračnog para Marine i Dragoslava Komljenca sa Bistrika. Prema optužnici, i oni su zvjerski iskasapljeni i bačeni u Kazane u znak osvete za pogibiju šestoro djece od granate sa srpskih položaja u junu 1993. godine. Njihova kćerka Slobodanka Macanović također je bila prisutna primopredaji ostataka Predraga Šalipura. “Čovjek ima 206 kostiju. Od kostiju izvađenih iz Kazana samo jedna mala kost je identifikovana da pripada mojoj majci Marini. Prije dvije godine u martu 2005. patolog Hamza Žujo uzeo mi je tu kost da bi je ponovno vještačio DNK analizom. Molila sam Amora Mašovića da mi je vrate, da barem tu kost zakopam u grobnici na groblju Bare, ali mi je oni ne vraćaju. Od oca nema nikakvih tragova. Pokušavala sam Mašoviću i Žuji objasniti da su moji ubijeni u Sarajevu a ne na drugoj strani i da nema potrebe da se ostaci moje majke 1998. prenose u Lukavicu. Međutim, ispalo je da je Mašović zadužen isključivo za traženje nestalih Bošnjaka a ovi u Lukavici za sve nestale Srbe. To je strašno i ponižavajuće”, kaže Slobodanka Macanović koja je radila u sanitetu ARBiH u ratnom Sarajevu.

[ja.neron]

i tebe i cacu i hebiba intelektualca vkbi nabijem
žao mi je samo mladih koji su zavaljeni sa bjelim trakicama kada su krenuli da zarobe cacu ličili su na bele kokoši(čitaj orlovi)

[ja.neron]

ovoj prije trebalo je da se odnosi na glupog jefferson

[rajvosa^]

Evo jos jednog teksta iz Slobodne Bosne:


Predrag Šalipur, ponovo među svojima


CACIN KRVAVI PIR NAD KUĆNIM PRIJATELJEM I SUBORCEM PREDRAGOM
Autor: ADNAN BUTUROVIĆ

PREDRAGA ŠALIPURA, borca Armije BiH, zvjerski su 1993. godine ubili njegovi suborci pod komandom monstruma MUŠANA TOPALOVIĆA CACE; Predragovi roditelji, majka KATA i otac MOMČILO tek su ove nedjelje, nakon 14 godina bezuspješnog traganja, i to u Istočnom Sarajevu, našli kosti sina-jedinca


Datum izdavanja: 14/06/2007



“E, bože, kako je Caco bio dobar momak! Veseo, uvijek spreman pomoći, uljudan. Samo mu daj bubnjeva i gitare. Volio akšamluk kad sjednemo negdje u kafanu... Onda je svog jarana, mog jedinca Predraga, sedam puta ubo nožem, Samir Bejtić mu čeličnom šipkom slomio obje ruke i noge, a Husein Hodžić mu odrezao glavu... A uvijek prije rata kod mene dođe Caco i kaže: “Čika Momo, mogul' opet uzeti auto, trebamo svirati u Neumu”? A ja kažem, ama, uzmi Caco, vozi moj Caco, voooozzziii...” Ovako priča šezdesetšestogodišnji penzioner Momčilo Šalipur dok prilazimo mrtvačnici pod nadzorom Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih osoba RS u Lukavici gdje se nalaze posmrtni ostaci njegovog sina Predraga Šalipura, vojnika Desete brdske brigade Armije BiH, kojeg je u oktobru 1993. predratni kućni prijatelj i Predragov ratni komandant Mušan Topalović Caco zvjerski ubio i bacio u ambis Kazana, ispod Trebevića.
CACO, PREDRAG I GRUPA “COD” “Zadnji put sam Predraga vidio početkom aprila 1992., kada sam njegovu kćerku, a moju unuku Ivanu odveo u vikendicu u Bulozima. Predrag je ostao u Sarajevu jer mu je supruga bila u bolnici. Evo, sad ćemo se vidjeti, a ne možemo se prepoznati”, govori polako Momčilo pridržavajući skrhanu suprugu, Predragovu majku Katu. Za to vrijeme predsjednik Kancelarije Slobodan Škrba ne prestaje govoriti o lažima i strahu medija iz Federacije BiH da objave informacije da prioritet u DNK analizama kostiju, zuba i krvi imaju žrtve iz Srebrenice. Optužujući za kašnjenje u DNK analizama srpskih žrtava iz Sarajeva Međunarodnu komisiju za traženje nestalih (ICMP), Škrba gotovo vičući tvrdi da su ostaci žrtava zločina iz Kazana, koje je njegova komisija iskopala sa pomoćnog stadiona Koševo 1998. i prenijela u Lukavicu samo dio sistemskog zločina vlasti Alije Izetbegovića... “Slušaj, Slobodane, Predraga su ubili njegovi, ali on nije postao četnik nakon što ste ga vi iskopali i prenijeli u Lukavicu. Kad si došao na Koševo 1998., rekao si da dolaziš po ostatke tri hiljade ubijenih Srba. I šta si našao? Mog Predraga i druge već identifikovane ljude, a maloprije si rekao da si iskopao i ostatke psa kojeg si vodio pod oznakom NN-15. Pusti me, čovječe, da ovo završim poslije četrnaest godina i sina sahranim gdje mu je i mjesto. U Sarajevu na groblju Bare”, odbrusio je Momo Šalipur. Nekoliko sati nakon što su iz zagrljaja majke uzeli lobanju njenog sina i vreću sa ostacima Predraga Šalipura prenijeli do Sarajeva u vozilu KJP Pokop, Momčilo Šalipur počinje priču o sinu i njegovom dželatu. Predrag Šalipur, rođen 1965. na Marijinom Dvoru u centru Sarajeva, bio je PTT tehničar. Služio je bivšu JNA u sanitetu zbog visoke dioptrije. Sa Mušanom Topalovićem, Predrag se upoznao na mladalačkim terevenkama u stanu Enesa Bajramovića, tada frontmena sarajevske pop grupe “COD”. Jedan od pratećih vokala u pjesmama grupe “COD” bila je i Katarina Videc, studentica Muzičke akademije u Sarajevu. “Ja sam znao Mušana prije nego ga je upoznao Predrag. Nikad nisam pušio i pio alkohol, ali sam volio sjediti u kafanama gdje je Caco svirao. Kao rukovodilac u GP Vranici i kasniji tehnički direktor Integrala, Mušanu i Predragu sam pronalazio posao preko nekadašnjih omladinskih servisa pa su radili na postavljanju scene u Narodnom pozorištu. Tamo je moja snaha Katarina usavršavala pjevanje; i majka joj je bila operska pjevačica”, sjeća se Momčilo Šalipur. Koju godinu prije rata Predrag je pokrenuo privatni biznis, oženio se Katarinom i dobio kćerku Ivanu. Najdraži gost u stanu Šalipura na Marijinom Dvoru bio je upravo Mušan Topalović.

IŠAO SAM ALIJI, MOM PRIJATELJU S početkom rata Predrag i Katarina ostaju u gradu, a Ivana sa bakom i djedom u vikendici u Bulozima iznad Sarajeva. Prema rješenju Odjela Federalnog ministarstva odbrane Općine Centar, Predragu Šalipuru je priznat vojni staž u Desetoj brdskoj brigadi od prvog septembra 1992. do prvog aprila 1993. godine. Predragovi suborci su potvrdili da je bio pripadnik ove brigade i da je bio na liniji na Vranjačama. Međutim, Ministarstvo odbrane je odbilo zahtjev Momčila Šalipura da se njegovom sinu prizna vojni staž do 18. oktobra 1993. odnosno do dana ubistva. “Predrag je u to vrijeme prevozio u kombiju ranjenike sa linije. Jedan rikošet je uletio u kabinu i razbio mu naočale. Pošto je bez naočala bio gotovo slijep, Caco ga je prekomandovao u Civilnu zaštitu. U međuvremenu Predragu je pukao i čir na želucu pa je ležao kod kuće. To mi je pričala snaha Katarina”, kaže Momo Šalipur. Prema optužnici Kantonalnog suda u Sarajevu, sredinom oktobra 1993. po naredbi Mušana Topalovića, njegovi jurišnici Husein Hodžić, Salahudin Žiga, Omer Tendžo, Nihad Hodžić, Asif Alibašić, Mevludin Selak, Suad Omanović, Senad Haračić, Armin Hodžić, Muhidin Raonić, Esad Hasić, Džemo Topalović, Samir Seferović i Samir Bejtić odveli su iz stana Predraga i njegovog komšiju Branislava Radosavljevića koji se sasvim slučajno tu zatekao. I Predrag i Branislav su dan kasnije, nakon mučenja, izmasakrirani i bačeni u Kazane. Predragovo truplo i glava izvučeni su mjesec dana kasnije iz Kazana, a identificirala ga je supruga Katarina. Vještak sudske medicine Ilijas Dobrača konstatovao je sedam uboda nožem u tijelo i vrat, višestruke lomove ruku i nogu i, na kraju, odrubljivanje glave. Iako je Dobrača nakon identifikacije tijela Predraga Šalipura potpisao potvrdu o smrti, Predragovo tijelo je sahranjeno na pomoćnom stadionu Koševo pod oznakom NN-24. Njegova supruga Katarina je 1994., izbjegavši svjedočiti na sudu iz Sarajeva, pobjegla u Skoplje. Djed Momo Šalipur je uspio unuku Ivanu predati njenoj majci na skopskom aerodromu. Katarina i Ivana su odletjele za Ameriku i nikad se više nisu vratile u BiH. “Odmah nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma otišao sam kod Alije Izetbegovića. Bio mi je kolega na građevinama kao pravnik u GP Putu. Kako smo obojica vjernici, razumjeli smo se i poštovali. Dok je Alija ležao u Foči stalno sam ga posjećivao. Pitao sam Aliju u lice je li on znao šta je radio Caco, a Alija mi je odgovorio da mu se Caco oteo kontroli. Ja znam da je to tako i da me Alija nije slagao. Caco je poludio od droge. Da nije zaustavljen, pitaj Boga koliko bi još ljudi poubijao”, siguran je Momo Šalipur.

TOPALOVIĆU I BEJTIĆU SAM OPROSTIO Četrnaest godina od ubistva Predraga Šalipura, za svirepa ubistva sarajevskih Srba na Kazanima, kaznu u zeničkom zatvoru služi još samo Suad Omanović koji je nakon priznanja osuđen na 13,5 godina zatvora. Ovih dana je započelo i ponovljeno suđenje Samiru Bejtiću kojeg je Kantonalni sud u Sarajevu osudio na 14,5 godina zatvora, ali je Vrhovni sud FBiH vratio postupak na početak. Iako je od prvog momenta bilo jasno da se radi o ratnim zločinima počinjenim zbog nacionalne i vjerske mržnje, ubistva na Kazanima nikada nisu tretirana kao ratni zločin. U ovim procesima Momo Šalipur je svjedočio više puta. O ubici svoga sina Samiru Bejtiću, Šalipur bez mržnje i gnjeva u pogledu i glasu kaže: “Samir Bejtić nije ratni zločinac, on je ubica. Obični izvršilac, koji je morao ubiti mog Predraga jer bi inače Caco ubio njega. Rekao sam sudiji, pustite gospodina Bejtića kući, neka ide svojoj djeci i ženi. Kada Caco nije sjeo na optuženičku klupu, kada su ostale ubice odavno na slobodi, svi imaju radnje, kuće i nove automobile, što bi Bejtić ležao u zatvoru? Ja sam Caci i Bejtiću oprostio, jer meni Bog neće oprostiti ako ja ne oprostim njima. Moj sin je branio Sarajevo, svoj grad, i samo u njemu može naći spokoj. Žao mi je samo što nisam imao priliku da pitam Cacu: “Zašto si to uradio, sine Caco? Zašto si to uradio čovjeku koji te je volio? Zašto onome ko ti nije ni htio ni mogao nauditi”. Sina ne mogu vratiti, a svako nek' se bori sa svojim demonima kad zaklopi oči i kada počne sanjati”, kaže na kraju Momčilo Šalipur vidno oslobođen tereta nakon što je pronašao kosti svoga sina.

GDJE SE BORIO PREDRAG? Zločin i nepravda

U jesen 1998. Kancelarija za traženje nestalih i zarobljenih osoba RS uz pomoć međunarodne zajednice prenijela je ostatke 27 osoba izvučenih iz Kazana u Lukavicu. Time je Predrag Šalipur, identifikovan i zakopan na poznatu lokaciju, ponovno postao “nestala osoba”. To je u formalnom smislu samo otežalo dokazivanje u suđenju Samiru Bejtiću optuženom za Predragovo ubistvo. Jednostavno, tijelo ubijenog nije bilo dostupno za ponovnu identifikaciju na osnovu koje bi se mogao potvrditi nalaz vještačenja Ilijasa Dobrače iz 1993. godine. S druge strane, u novembru 2005. načelnik Općine Centar Sarajevo Dževad Bećirević donio je rješenje kojim je odbio zahtjev Momčila i Kate Šalipur za ostvarenje na porodičnu invalidninu, pošto je “Federalno Ministarstvo odbrane Odjel za odbranu Centar obavijestio načelnika općina da ne raspolažu podacima o pogibiji Predraga Šalipura”?! Tek kada kosti Predraga Šalipura budu položene u porodičnu grobnicu na groblju Bare, njegovi roditelji će dobiti i zvaničnu potvrdu da Predrag nije više nestala osoba, da je zvjerski ubijen na Kazanima i da Momo i Kata imaju formalni uslov da dobiju mizernu invalidninu na osnovu sina, borca ARBiH.

SVAK' TRAŽI SAMO SVOJE Šta je posao Amora Mašovića?

Pored optužbe za ubistvo Predraga Šalipura, Samir Bejtić je optužen i za ubistvo bračnog para Marine i Dragoslava Komljenca sa Bistrika. Prema optužnici, i oni su zvjerski iskasapljeni i bačeni u Kazane u znak osvete za pogibiju šestoro djece od granate sa srpskih položaja u junu 1993. godine. Njihova kćerka Slobodanka Macanović također je bila prisutna primopredaji ostataka Predraga Šalipura. “Čovjek ima 206 kostiju. Od kostiju izvađenih iz Kazana samo jedna mala kost je identifikovana da pripada mojoj majci Marini. Prije dvije godine u martu 2005. patolog Hamza Žujo uzeo mi je tu kost da bi je ponovno vještačio DNK analizom. Molila sam Amora Mašovića da mi je vrate, da barem tu kost zakopam u grobnici na groblju Bare, ali mi je oni ne vraćaju. Od oca nema nikakvih tragova. Pokušavala sam Mašoviću i Žuji objasniti da su moji ubijeni u Sarajevu a ne na drugoj strani i da nema potrebe da se ostaci moje majke 1998. prenose u Lukavicu. Međutim, ispalo je da je Mašović zadužen isključivo za traženje nestalih Bošnjaka a ovi u Lukavici za sve nestale Srbe. To je strašno i ponižavajuće”, kaže Slobodanka Macanović koja je radila u sanitetu ARBiH u ratnom Sarajevu.

Pa ti skontaj kakav je to mozak jaranu nesto takvo uraditi, a teko onom koga ne zna. Sad me interesuje reakcija sviju onih koji su mu bili na pokopu, pa onda vide ove snimke o njegovom krvavom piru.

[valterbranisarajevo]

Evo još jedan članak iz Dana



Kazani sarajevskog srama



Slobodanka Macanović je 26. juna 1993. bila negdje na liniji Armije BiH, pomažući ranjenicima u zoni odgovornosti jedinice čije je sjedište bilo na Čengić-Vili. Na drugom kraju Sarajeva, u zoni odgovornosti jedinice čije je sjedište bilo na Bistriku, Mušan Topalović Caco je izdavao naređenje: Marinu i Radoslava Komljenca izvesti iz stana u ulici Dragice Pravice broj 6. Oboje su istoga dana brutalno ubijeni, preklani i bačeni u Kazane.

Marina i Radoslav Komljenac, Slobodankini roditelji, u času smrti bili su u poznim godinama, a Marina je bila i invalid. Detalje o njihovoj smrti Slobodanka je saznala nakon što se država BiH 26. oktobra 1993. obračunala sa kriminalom u vlastitim redovima, ubila Mušana Topalovića Cacu, a nekolicini njegovih boraca sudila.

Tek tog 26. oktobra država BiH se odlučila na akciju, iako su njezini najviši vojni i policijski dužnosnici, te članovi Predsjedništva u Bosni i Hercegovini već u zimu 1992. godine znali za odvođenja civila u zoni Desete brdske i iako su i do njihovih kabineta stizale uznemiravajuće vijesti o brutalnim egzekucijama. Braneći Sarajevo od organiziranog kriminala unutar vlastitih redova, palo je devet pripadnika policije i vojne policije, a na suprotnoj strani izginulo je pet vojnika Desete brdske brigade, zajedno s Cacom.

I svi su uredno ukopani: Mušan Topalović Caco, nakon što je dugo skrivan pod NN oznakom, ekshumiran je i uz počasti jedva manje od onih uz koje je ispraćen Alija Izetbegović, naknadno spušten u mezarje Memorijalnog kompleksa Kovači.

Nikada niko nije javno saopćio koliko je leševa ekshumirano iz jame sarajevskog stida: jedan od članova istražnog tima tvrdio je da su ekshumirana 43 tijela. No, samo je nekolicina sahranjena: ostali su, nakon iskopavanja, dugo skrivani na kraju groblja Sveti Josip. Tokom 1997. na tom mjestu postojale su metalne pločice sa oznakama NN i brojevima koji su krili sudski spis: ko je zapravo 70/20/93 ili 71/20/93 - u Lukavici ni danas ne znaju, jer su humke u međuvremenu iskopane, a skeletni ostaci preneseni u Lukavicu i njihovom identifikacijom se odlučila baviti Komisija za traženje nestalih Republike Srpske.

Iako Slobodanka još uvijek vjeruje da su ostaci njezinih roditelja skrivani upravo pod tim brojevima - Dragan Škrbo, predsjednik Komisije, pozvao ju je januara prošle godine i uručio joj jednu kost. Nalaz je pokazao, objasnio je Škrbo, da je to sve što je ostalo od Marine Komljenac. Slobodanka i njezina sestra - naučile u međuvremenu da državi ma kakva ona bila budu zahvalne i na jednoj majčinoj kosti - organizirale su sahranu. Bilo je to prošlog ljeta, možda nekako baš u ovo doba.

No, pojavili su se članovi druge komisije - one federalne, čiji je predsjednik Amor Mašović, i sa groblja opet odnijeli onu jednu jedinu kost koja je trebala obezbijediti vječno počivalište Marine Komljenac. Neki je stručnjak, objašnjava Slobodanka, na licu mjesta ustvrdio da kost nije uzeta na analizu.

Ni Slobodanka Macanović, ni porodice ostalih ubijenih u Kazanima, a još neidentificiranih - ne znaju kada će konačno dobiti posmrtne ostatke svojih roditelja, sinova, braće, muževa i kada će ih sahraniti. Ne zna se zapravo ni ko je sve ubijen u Kazanima, ni koliko žrtava je krio ovaj usjek na Trebeviću. Zna se samo da su Kazani najtamnija mrlja na ratnoj historiji Sarajeva. Ali i da ih ima još, možda manjih ali jednako bolnih.

Kazani su kako-tako dospjeli do suda, iako je prvobitna optužnica koja je 27 osoba teretila za ratni zločin protiv civilnog stanovništva preimenovana, iako je Cacinim suborcima suđeno za razbojništva, banditizam, ubistva i svirepa ubistva i iako su izrečene kazne na osnovu kojih se većina osuđenih odmah po saslušanju presude našla na slobodi.

Samiru Bejtiću, koji je dugo bio u bjekstvu, još uvijek traje proces. Danas gotovo pa i nije važno kako će biti okončan: opstrukcija i diskriminirajući odnos spram Cacinih, ali i drugih žrtava i njihovih porodica ostali su vjerni svjedoci nastojanja sarajevskih vlasti da šutnjom i ignorancijom zataškaju činjenicu da su i domaći ratni zločinci ubijali civile pa čak i branioce Sarajeva samo zato što su bili druge nacije. To što su Caco, personifikacija zločina u odori Armije BiH, i Izetbegović, personifikacija vlasti koja je šutnjom odobravala, a poslije zataškavala te zločine, sahranjeni voljom te iste vlasti među branioce Sarajeva - ne daje pravo Adnanu Terziću da ima monopol na istinu i odbija formiranje makar i najnovije komisije ako će se konačno smiriti mrtvi. Sve dok braneći Izetbegovića brani Cacu, Terzić najdirektnije pomaže zapjenušane dodike koji bi iz politikantskih razloga htjeli od Sarajeva napraviti Srebrenicu.

[parafin]

evo tema iz 2005

http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... sc&start=0

na kojoj cete naci i sljedece citate - strašno nešto - kako?

Admir Hebib zaklan licno od drogiranog Cace ....mezar u parku

Nije bas zaklan ali su mu izvadjene oci i sipana kiselina, onda bacen sa zgrade. (Noga "izvaljena" u kuku).Poslije dovucen na ulaz u pasaz sa jos dvojicom policajaca.
Kemo Kojic Ubijen iz pistolja hitcima u glavu. Jedan od metaka zavrsio u obrazu ispod lijevog oka. Nasli smo ga na stepenistu zgrade, desni ulaz prvi sprat. (preko puta Cacinog Ulaza).
Ostali policajci su slicno zavrsili...
Caco se predao uz pregovore sa Pusinom. Mislio je da cemo ga voditi Aliji, ali smo ga odveli u K-du 1. Korpusa. Ostali pohapseni. Jedini se izvukao Samir Bejtic. Nikada nije pronadjen.
Sejo Kadic zvani Guz, licno se meni predao u Upravi bezbjednosti, dan poslije, ako se dobro sijecam oko 7 sati navecer. Nije ucestvovao u sukobima, ali je svjedocio za sva zbivanja u 10. BBr i ubistvima neduznih civila (Kazani, Bostarici, Bogusevac, ispod mosta u Gaju.
To bi bilo ukratko.

HM...Pretucen jeste SKORO na smrt, ali je ubijen pistoljem u potiljak ispred K-de prvog korpusa, ujutro kada je ubacen u kombi da bi bio prebacen negdje (u zatvor). Zvanicna verzija - u pokusaju da pobjegne. Koliko se ja sjecam kada sam ga vidio nije mogao ni glecati a kamo li hodati.(Razvaljen od batina, u pravom smislu)
Nemoj me sad pitati ko ga je ubio. Mozemo nagadjati i prozivati imena poput rahmetli Admirovog oca Avde Hebiba i sl. ali to su sve nagadjanja.
Sve u svemu zavrsio je onako kako je i zasluzio. Mozda i malo bolje.

[valterbranisarajevo]

Ja ću završiti sa svojim javljanjem na ovu temu. Večeras sam vidio izmasakrirano tijelo jednog super momka kojega sam upoznao baš te 1993. godine. Ta slika će me dugo proganjati. S obzirom da je u proteklih nekoliko godina bilo jako mnogo tema o Caci siguran sam da je samo pitanje trenutka (kao i na predhodnim) kada će se i ovdje pojaviti njegovi fanovi. Ja stvarno nemam jak želudac da se raspravljam sa njima...

Ponoviću ovo što je napisala Olja:

Zalosno je kako je bosnjacki politicki vrh uprljao ono najplemenitije i najvrijednije vezano za otpor agresiji na Sarajevo- a to je cinjenica da su grad branili svi njegovi gradjani, mladi gradski momci svih religija (tada ta cinjenica uopste nije znacila nista!!!) koji nisu htjeli dopustiti cetnicima da pokolju Sarajlije. Te prve ratne dane, ili mjesece treba dokumentovati i sacuvati, jer je taj period odbrane Sarajeva jedini koji je nama koji smo proveli skoro cetiri godine u paklu opkoljenog grada, davao smisao i nadu za bolji i humaniji, posteniji svijet u kojem istina i pravda imaju smisla.

Uzasno me rastuzio i razbjesnio ovaj snimak, placem dok ovo pisem i jedino sto mi pada na pamet je stih kojeg sam se cesto prisjecala i tokom rata: "Da li ce sloboda umjeti da pjeva kao sto su suznji pjevali o njoj?"

Ne dajmo da nam ova govna od politicara uniste smisao, uvjerenje da smo u Sarajevu i Bosni branili najvaznije vrijednosti covjecanstva. Ne dajmo da nam ovo smece od politicara proslavlja LAZ kao najvecu ISTINU!


I još jednom spomenuti njihova imena.

Admir Hebib (1969-1993),
Kemal Kojić (1960-1993),
Dragan Miljanović (1967-1993),
Slaven Markešić (1965-1993),
Srđan Bosiljčić (1963-1993),
Elvir Šovšić (1974-1993),
Hamid Humić (1959-1993),
Jasmin Čamidžija (1968-1993)
Izet Karšić (1959-1993),

Neka im je laka ova naša sarajevska zemlja..

[pinkzelena]

Jednako kako od Srba trazimo priznanje i osudu zlocina i suocavanje s istinom, od Bosnjaka sa Bistrika i Sirokace MORAMO traziti da priznaju da je CACO BIO ZLOCINAC, UBICA, KRVOLOK, JEDNAK ONIMA KOJI SU NAPADALI SARAJEVO.

Pa drage Sarajlije, valjda je ISTINA vaznija od vrece brasna koju ste hajrovali od Cace u toku rata? Pokazite koliko ste veliki, merhametli, religiozni, i slicna nacional-patriotska sranja.

A draga Olja.. zar igdje pročita da je iko ovdje pohvalno išta rekao o caci
Molim te pažljivije čitaj ubuduće i ne obraćaj se Sarajlijama tako u množini,bar ovima na forumu..koji su ogorčeni zbog njegovih zločina.

Ko je bona ne bila hajrovo brašno..o čemu lupaš..

Znaš šta nije ni vrijeme,ni tema da se sada nerviram oko ovakvih postova,al morala sam bar ovo reći.

To što imaš reći,idi onima na Širokaču i cacinoj familiji..pa im reci..
oni su i hajrovali.

[illuminated]

zao mi je sto Sarajevo umire...polako...lice mu je unakazeno.....

zbog toga se mozda nikada i ne vratim kuci...moj otac je bio komandant jednog od bataljona kod cace, i ucinio je sve sto je mogao i smio da zaustavi vojsku (budale) koje su bile krenule da brane tog narkomana.

bojali smo se napada cetnika. i on sam o tome ne zeli da prica, kako je znao krisom oslobadjati srbe koje je caco kupio po gradu...
nije vazno vazno vise ni sto cetnici imaju argumente (povod)...

Bio sam tek ucenik kad je poceo rat, ali dovoljno se sjecam onog duha Sarajeva koji nije nigdje postojao u radiusu 1000km ...
danas je to samo truplo grada...isto kao i ovih momaka koji su umrli za njega.

Sarajevo je umrlo s njima.

[basta sljezove boje]

zar je Caco sam mogao ubiti tolike ljude? Sto se ne zapitate gdje su ostali koji su sa Cacom ubijali? Sta rade danas 2007? Malo je degutatno tvrditi da je Caco sam kriv za sve

[pinkzelena]

zar je Caco sam mogao ubiti tolike ljude? Sto se ne zapitate gdje su ostali koji su sa Cacom ubijali? Sta rade danas 2007? Malo je degutatno tvrditi da je Caco sam kriv za sve

Da...šta je sa ostalima...

[pinkzelena]

zao mi je sto Sarajevo umire...polako...lice mu je unakazeno.....

zbog toga se mozda nikada i ne vratim kuci...moj otac je bio komandant jednog od bataljona kod cace, i ucinio je sve sto je mogao i smio da zaustavi vojsku (budale) koje su bile krenule da brane tog narkomana.

bojali smo se napada cetnika. i on sam o tome ne zeli da prica, kako je znao krisom oslobadjati srbe koje je caco kupio po gradu...
nije vazno vazno vise ni sto cetnici imaju argumente (povod)...

Bio sam tek ucenik kad je poceo rat, ali dovoljno se sjecam onog duha Sarajeva koji nije nigdje postojao u radiusu 1000km ...
danas je to samo truplo grada...isto kao i ovih momaka koji su umrli za njega.

Sarajevo je umrlo s njima.

Sve je ok što si napisao...ali malo si pretjerao...mislim da ako iko,svi ljudi koji su poginuli za ovaj grad i u njemu ne zaslužuju da se kaže da je taj grad danas mrtav,jer da nije upravo njih bilo...bio bi mrtav..istina..
ali nije!
Ne smijemo da dozvolimo da caco baci tamnu sjenu na grad..i da kako ti kažeš unakazi njegovo lice..al ono što možemo je priznati i suočiti se sa zločinima i sa istinom..i mrtvog ga osuditi!

Bar u tome možemo biti veći ljudi od agresora ove zemlje,koji i dan danas zataškuju svoje zločine,kriju svoje zločince,pišu neku svoju historiju..
eh,pa mi trebamo biti drugačiji!
Nije Sarajevo krivo,a ni Sarajlije što se pojavio jedan caco..koji je radio te grozote..njega više nema,stigla ga je nečija ruka..
a Sarajevo će se oporaviti..oporavljalo se je i dosad.

[olja]

Jednako kako od Srba trazimo priznanje i osudu zlocina i suocavanje s istinom, od Bosnjaka sa Bistrika i Sirokace MORAMO traziti da priznaju da je CACO BIO ZLOCINAC, UBICA, KRVOLOK, JEDNAK ONIMA KOJI SU NAPADALI SARAJEVO.

Pa drage Sarajlije, valjda je ISTINA vaznija od vrece brasna koju ste hajrovali od Cace u toku rata? Pokazite koliko ste veliki, merhametli, religiozni, i slicna nacional-patriotska sranja.

A draga Olja.. zar igdje pročita da je iko ovdje pohvalno išta rekao o caci
Molim te pažljivije čitaj ubuduće i ne obraćaj se Sarajlijama tako u množini,bar ovima na forumu..koji su ogorčeni zbog njegovih zločina.

Ko je bona ne bila hajrovo brašno..o čemu lupaš..

Znaš šta nije ni vrijeme,ni tema da se sada nerviram oko ovakvih postova,al morala sam bar ovo reći.

To što imaš reći,idi onima na Širokaču i cacinoj familiji..pa im reci..
oni su i hajrovali.

Znas sta, draga moja pinkzelena. nisam nija bila na Sirokaci tokom rata, vec u drugom dijelu Sarajeva, ali kao slucajni pripadnik Bosnjackog naroda osjecam STID i odgovornost sto se CACO desio Sarajevu. I osjecam potrebu da se izvinem Predragovom ocu sto mu je sin skoncao na taj nacin. To je valjda najmanje sto mogu da ucinim.

Draga moja pinkzelena, takvo getoiziranje Sarajeva, podjela na mahale i zatvaranje u nekakve grupe koje "nisu krive ni za sta" ne pije vise vode.

I TI trebas priznati odgovornost za CACU. I ja, i svi oni koji nisu znali za njega, a zivjeli su u opkoljenom Sarajevu. CACO je sramota sviju nas! Ako to ne razumijes, ostaj zdravo u svojoj 'sigurnoj i zasticenoj' mahali.

Molim te da shvatis da ne zelim da raspravljam s tobom, tvoj ton mi se ne dopada, a ja sam uzasno tuzna i nemam snage za tvoju agresivnost.

[jefferson]

ovoj prije trebalo je da se odnosi na glupog jefferson

haman te moj odgovor onom idiotu iz brckog uvrjedio, ha?
jebo te hebib, ali Hebib izgubi sina od covjeka kojeg danas hoce proglaasiti herojem.
Sta je istina boli ha? Boli istina da Svrakici hoce ratnog zlocinca u heroje proglasiti.

Al sjeba im on racune:

http://www.youtube.com/watch?v=Qke-q6rGWlk

[Majstorinho]

Sramota da taj govnar lezi medju sehidima na Kovacima. Ako imalo imaju obraza, premjestit ce njegove ostatke negdje drugo, a ne medju ljudima koji su dali zivot za ovaj grad. Musan Topalovic Caco, heroj grada Sarajeva AL U LIMBURGU.

Svaka cast emisiji 60 minuta na celu sa Bakirom Hadziomerovicem. Nek vide govna koja velicaju Cacu ovo... Mene bi bilo stid

[izbori2008]

Prvo, svako normalan podrzava akciju Predsjednistva BiH, 26.10.1993. u opkoljenom Sarajevu protiv Cace. To je dokaz nad dokazima, koji pokazuje da se i u ratu za vrijeme genocida i srpsko-hrvatske agresije, pod opsadom, tokom secesije Fikreta Abdica, i Tudjmanovog ubacivanja 300 arapa u srednju Bosnu s ciljem plasiranja brutalne propagande, predsjednistvo bosne i hercegovine suprotstavilo zlocincima u redovima Armije RBiH, sto nije zabiljezeno ni u jednom ratu pod ovakvim okolnostima, jer obicno prodju godine i godine da nesto dodje na vojni sud.

Drugo, nikakav bosnjacki vrh ne podrzava cacu, jer je najvisi vrh u bosnjaka tj. alija izetbegovic i naredio akciju protiv cace.

Trece, danas postoje pojedinci (po mom misljenju su sramota za zdrav razum) koji najmanje imaju pravo govorit o ratu, jer u njemu nisu ni bili, a koji govore o Caci pozitivno, jer to nakon ove akcije nije moguce, s obzirom na ubistvo vojnika Armije BiH i policajaca.

Cetvrto, o caci i ostalim krimosima grada koji su (to je fakat) stali u odbranu od cetnika na pocetku rata, a potom kada su im oruzje i moc udarili u glavu poceli da se razmecu kriminalom, treba govorit u odredjenom kontekstu, dakle na pocetku rata, tokom rata, na kraju rata, poslije rata, u skladu s njihovim djelima.

[fukara_tz]

ali kao slucajni pripadnik Bosnjackog naroda osjecam STID i odgovornost sto se CACO desio Sarajevu. I osjecam potrebu da se izvinem Predragovom ocu sto mu je sin skoncao na taj nacin. To je valjda najmanje sto mogu da ucinim.

CACO je sramota sviju nas!

Potpisujem!

[basta sljezove boje]

zar je Caco sam mogao ubiti tolike ljude? Sto se ne zapitate gdje su ostali koji su sa Cacom ubijali? Sta rade danas 2007? Malo je degutatno tvrditi da je Caco sam kriv za sve

Da...šta je sa ostalima...

Cacin haver Senad Pecar zbog kojeg je Caco poceo hapsiti po gradu je lijepo napredovao u Ministarstvu odbrane

[pinkzelena]

Znas sta, draga moja pinkzelena. nisam nija bila na Sirokaci tokom rata, vec u drugom dijelu Sarajeva, ali kao slucajni pripadnik Bosnjackog naroda osjecam STID i odgovornost sto se CACO desio Sarajevu. I osjecam potrebu da se izvinem Predragovom ocu sto mu je sin skoncao na taj nacin. To je valjda najmanje sto mogu da ucinim.

Draga moja pinkzelena, takvo getoiziranje Sarajeva, podjela na mahale i zatvaranje u nekakve grupe koje "nisu krive ni za sta" ne pije vise vode.

I TI trebas priznati odgovornost za CACU. I ja, i svi oni koji nisu znali za njega, a zivjeli su u opkoljenom Sarajevu. CACO je sramota sviju nas! Ako to ne razumijes, ostaj zdravo u svojoj 'sigurnoj i zasticenoj' mahali.

Molim te da shvatis da ne zelim da raspravljam s tobom, tvoj ton mi se ne dopada, a ja sam uzasno tuzna i nemam snage za tvoju agresivnost.

Halo djevojko,vrati se na početak teme i pročitaj moje postove
Sjebana sam i ja koliko i ti..ali ne gubim razum,ne optužujem ljude..

Pročitaj moje postove,a onda editiraj ovo što si napisala..a sama ćeš shvatiti zašto.
I naravno da me je sramota..naravno da sam zgrožena što leži na Kovačima,gdje leže stvarni šehidi..što se DESIO u Sarajevu..što je uradio sve to..
Zgrožena sam što leže i on i taib i ćelo..na Kovačima
i naravno da sam znala i u ratu i poslije rata i za cacu i šta su radili... ti srećom nisi,ja jesam..
I ako je toliko bitno naglasiti..i ja sam također pripadnik Bošnjačkog naroda i ne znam o kakvom getoiziranju grada pričaš...kakve podjele..
prvo pročitaj šta čovjek napiše,pa zaključuj,a ne ovako..
Još će neko ko nije vidio moje postove otprije pomisliti da nedaj Bože opravdavam i veličam cacu..

Smiri se..moj ti je savjet...

I naravno da mi je žao Predragovog oca,žao mi je i Admirovog i Srđanovog i od svih njih..

[jefferson]

Prvo, svako normalan podrzava akciju Predsjednistva BiH, 26.10.1993. u opkoljenom Sarajevu protiv Cace. To je dokaz nad dokazima, koji pokazuje da se i u ratu za vrijeme genocida i srpsko-hrvatske agresije, pod opsadom, tokom secesije Fikreta Abdica, i Tudjmanovog ubacivanja 300 arapa u srednju Bosnu s ciljem plasiranja brutalne propagande, predsjednistvo bosne i hercegovine suprotstavilo zlocincima u redovima Armije RBiH, sto nije zabiljezeno ni u jednom ratu pod ovakvim okolnostima, jer obicno prodju godine i godine da nesto dodje na vojni sud.

Drugo, nikakav bosnjacki vrh ne podrzava cacu, jer je najvisi vrh u bosnjaka tj. alija izetbegovic i naredio akciju protiv cace.

Trece, danas postoje pojedinci (po mom misljenju su sramota za zdrav razum) koji najmanje imaju pravo govorit o ratu, jer u njemu nisu ni bili, a koji govore o Caci pozitivno, jer to nakon ove akcije nije moguce, s obzirom na ubistvo vojnika Armije BiH i policajaca.

Cetvrto, o caci i ostalim krimosima grada koji su (to je fakat) stali u odbranu od cetnika na pocetku rata, a potom kada su im oruzje i moc udarili u glavu poceli da se razmecu kriminalom, treba govorit u odredjenom kontekstu, dakle na pocetku rata, tokom rata, na kraju rata, poslije rata, u skladu s njihovim djelima.

Znaci dozvolit ces da se o svim zlocinccima govori u takvom kontekstu.
Pa ce nakon toga pricati kako je Mladic bio stvarno dobar general, ali eto poslije se "okrenuo."
Ono sto je on uradio govori kakva je to osoba uvijek bila. Nemoze neko to uraditi tek tako!
On je zlocinac i kraj price!

[pinkzelena]

Sramota da taj govnar lezi medju sehidima na Kovacima. Ako imalo imaju obraza, premjestit ce njegove ostatke negdje drugo

Daj Bože..

[izbori2008]

Prvo, svako normalan podrzava akciju Predsjednistva BiH, 26.10.1993. u opkoljenom Sarajevu protiv Cace. To je dokaz nad dokazima, koji pokazuje da se i u ratu za vrijeme genocida i srpsko-hrvatske agresije, pod opsadom, tokom secesije Fikreta Abdica, i Tudjmanovog ubacivanja 300 arapa u srednju Bosnu s ciljem plasiranja brutalne propagande, predsjednistvo bosne i hercegovine suprotstavilo zlocincima u redovima Armije RBiH, sto nije zabiljezeno ni u jednom ratu pod ovakvim okolnostima, jer obicno prodju godine i godine da nesto dodje na vojni sud.

Drugo, nikakav bosnjacki vrh ne podrzava cacu, jer je najvisi vrh u bosnjaka tj. alija izetbegovic i naredio akciju protiv cace.

Trece, danas postoje pojedinci (po mom misljenju su sramota za zdrav razum) koji najmanje imaju pravo govorit o ratu, jer u njemu nisu ni bili, a koji govore o Caci pozitivno, jer to nakon ove akcije nije moguce, s obzirom na ubistvo vojnika Armije BiH i policajaca.

Cetvrto, o caci i ostalim krimosima grada koji su (to je fakat) stali u odbranu od cetnika na pocetku rata, a potom kada su im oruzje i moc udarili u glavu poceli da se razmecu kriminalom, treba govorit u odredjenom kontekstu, dakle na pocetku rata, tokom rata, na kraju rata, poslije rata, u skladu s njihovim djelima.

Znaci dozvolit ces da se o svim zlocinccima govori u takvom kontekstu.
Pa ce nakon toga pricati kako je Mladic bio stvarno dobar general, ali eto poslije se "okrenuo."
Ono sto je on uradio govori kakva je to osoba uvijek bila. Nemoze neko to uraditi tek tako!
On je zlocinac i kraj price!

pazi, ti mozes govorit zapjenusane glave, bijesan (isto kao i ja, gledao sam snimke kao i ti, rekao sam da podrzavam akciju predsjednistva bez dileme), a mozes govorit i hladne glave. zato se o neko ratnoj temi barem u naucnim krugovima nikada ne pise u istom trenutku, nego se ceka odredjena vremenska distanca. fikret abdic je bio zlocinac neosporno, zato je i osudjen, ali cinjenica je da je bio i uspjesan privrednik koji je preporodio cazinsku krajinu prije rata. staljin je bio normalan tip dok je lenjinu kuhao kafu, ali je kasnije pobio milione ljudi. tito je bio antifasista tokom II svjetskog rata i neosporan revolucionar, ali nakon rata je za politicke protivnike otvorio goli otok. svijet nije crno bijel, zato ga treba analizirati hladne glave i u odredjenom kontekstu...

[505]

Prvo, svako normalan podrzava akciju Predsjednistva BiH, 26.10.1993. u opkoljenom Sarajevu protiv Cace. To je dokaz nad dokazima, koji pokazuje da se i u ratu za vrijeme genocida i srpsko-hrvatske agresije, pod opsadom, tokom secesije Fikreta Abdica, i Tudjmanovog ubacivanja 300 arapa u srednju Bosnu s ciljem plasiranja brutalne propagande, predsjednistvo bosne i hercegovine suprotstavilo zlocincima u redovima Armije RBiH, sto nije zabiljezeno ni u jednom ratu pod ovakvim okolnostima, jer obicno prodju godine i godine da nesto dodje na vojni sud.

Drugo, nikakav bosnjacki vrh ne podrzava cacu, jer je najvisi vrh u bosnjaka tj. alija izetbegovic i naredio akciju protiv cace.

Trece, danas postoje pojedinci (po mom misljenju su sramota za zdrav
razum) koji najmanje imaju pravo govorit o ratu, jer u njemu nisu ni bili, a koji govore o Caci pozitivno, jer to nakon ove akcije nije moguce, s obzirom na ubistvo vojnika Armije BiH i policajaca.

Cetvrto, o caci i ostalim krimosima grada koji su (to je fakat) stali u odbranu od cetnika na pocetku rata, a potom kada su im oruzje i moc udarili u glavu poceli da se razmecu kriminalom, treba govorit u odredjenom kontekstu, dakle na pocetku rata, tokom rata, na kraju rata, poslije rata, u skladu s njihovim djelima.

O liku i nedjelu MTC ne može se govoriti ni u kakvom kontekstu.
Naravno ne zaboravljajući niti njegove pomagače-egzekutore.

[Vertex_bh]

Stvarno teski snimci.
Cuo sam da je to bilo grozno, ali bas tako...
Jedan od momaka sa snimka je bio moj komsija, skroz regularan momak, stvarno mi je bilo zao kada se to desilo.
Kada sam vidio snimak, prvo sto sam pomislio je "sta bi rekli njegovi roditelji i sestra ako ovo vide?".
A onda se ponadam da je valjda Bakir ranije upozorio porodice !? Dobro, bar je upozorio sve prije pustanja snimka.

Da li je trebalo ovo pustiti? Mislim ipak "da", jer ocito da je doslo dotle da se i ovo moralo pustiti. Na kraju krajeva, ako se hoce "progurati" Cacu za heroja, onda se postavlja pitanje sta su onda oni momci koji su ukopani u "Velikom parku"? Prodjem cesto kroz park i sjetim se ponekad svega, rata... iako sve manje i manje. Valjda je to u ljudskoj prirodi, pa svi potiskujemo ruzne stvari i eto, kao zaboravljamo. A onda se pojavi tamo neki Hajriz, kojem je vjerovatno, "reklo da bi trebalo obici mezar", i onda tu Vikicu konacno "prekipi"! Pa stvarno, sta su ocekivali, da ce Vikic tek tako preci preko toga?!

To kako je Caco zavrsio, to manje vise svi u Sarajevu znaju.
Pokusavam da shvatim to bezumlje, i mislim da je vazan detalj to je da je Caco je bio toliko nadrogiran (heroin?) da je izgubio vezu sa realnim svijetom. Tako sam barem cuo.

Samo se pitam: ne cemu su svi oni kojima je Caco heroj?

[olja]

Prvo, svako normalan podrzava akciju Predsjednistva BiH, 26.10.1993. u opkoljenom Sarajevu protiv Cace. To je dokaz nad dokazima, koji pokazuje da se i u ratu za vrijeme genocida i srpsko-hrvatske agresije, pod opsadom, tokom secesije Fikreta Abdica, i Tudjmanovog ubacivanja 300 arapa u srednju Bosnu s ciljem plasiranja brutalne propagande, predsjednistvo bosne i hercegovine suprotstavilo zlocincima u redovima Armije RBiH, sto nije zabiljezeno ni u jednom ratu pod ovakvim okolnostima, jer obicno prodju godine i godine da nesto dodje na vojni sud.

Drugo, nikakav bosnjacki vrh ne podrzava cacu, jer je najvisi vrh u bosnjaka tj. alija izetbegovic i naredio akciju protiv cace.

Trece, danas postoje pojedinci (po mom misljenju su sramota za zdrav razum) koji najmanje imaju pravo govorit o ratu, jer u njemu nisu ni bili, a koji govore o Caci pozitivno, jer to nakon ove akcije nije moguce, s obzirom na ubistvo vojnika Armije BiH i policajaca.

Cetvrto, o caci i ostalim krimosima grada koji su (to je fakat) stali u odbranu od cetnika na pocetku rata, a potom kada su im oruzje i moc udarili u glavu poceli da se razmecu kriminalom, treba govorit u odredjenom kontekstu, dakle na pocetku rata, tokom rata, na kraju rata, poslije rata, u skladu s njihovim djelima.

Znaci dozvolit ces da se o svim zlocinccima govori u takvom kontekstu.
Pa ce nakon toga pricati kako je Mladic bio stvarno dobar general, ali eto poslije se "okrenuo."
Ono sto je on uradio govori kakva je to osoba uvijek bila. Nemoze neko to uraditi tek tako!
On je zlocinac i kraj price!

U pravi si Jefferson. Svako razvodnjavanje i realativiziranje ide na ruku onima koji su stvorili teritorije upravo na ideji ZLOCINA i ISTREBLJENJA. Zato o Caci treba govoriti jasno, bez stavljanja u bilo kakav kontekst, bez relativiziranja.

Svaki Bosnjak koji se bavi javnim poslom treba da to, kad je god potrebno, izjavi bez zadrske- CACO JE RATNI ZLOCINAC I SRAMOTA ODBRANE BiH i SARAJEVA.

Samo tako ce istinski herojska namjera sarajevskih mladica da odbrane svoj grad, ostati neukaljana. Samo tako ce Sarajevo koje je tokom opsade predstavljalo planetarnu metaforu otpora ZLU, zadrzati tu plemenitu misiju, najbolju i najcistiju od njegovog postanka.