Bela el-Kaida
Strah i ono što ga može stvoriti najpoželjniji je sastojak ekskluzivne vijesti i u to se danas, skoro svakodnevno možemo uvjeriti, a na javnim RTV servisima i u novinama već smo navikli slušati i čitati sasvim upitne konstrukcije
Afganistan: Okupljanje “avangarde”
“Propaganda djeluje kada se poklopi sa ljudskim osjećanjem za ono što oni smatraju istinom,” jedna je od maksima koju u završnim mislima knjige El-Kaida: Prava priča o radikalnom islamu (Al-Qaeda: The True Story of Radical Islam) kazuje Jason Burke, autor ovog svjetskog bestsellera. U knjizi Burke je pokušao predstaviti radikalizam koji za svoju ideološku podlogu uzima vjeru islam. “Pa šta je onda el-Kaida? Upitajte čak i dobro obavještene Zapadnjake šta oni misle šta je el-Kaida i mnogi će vam kazati da to označava neku terorističku organizaciju koja je osnovana prije više od jedne decenije od strane iznimno bogatog saudijskog vjerskog fanatika i koja je prerasla u fantastično moćnu mrežu, koja se sastoji od hiljada obučenih i motiviranih ljudi, koji prežaju i čekaju u svakom gradu, u svakoj zemlji, na svakom kontinentu, spremni da izvrše zapovjedi svog vođe, Osame bin Ladena, te ubiju i osakate za svoju stvar. Dobra vijest je da ovakva el-Kaida ne postoji. Loša vijest je da je prijetnja s kojom se sada suočava svijet daleko opasnija od bilo kojeg pojedinačnog terorističkog vođe sa vojskom, ma koliko velikom, lojalnih kadrova. Umjesto toga, prijetnja s kojom se suočavamo je nova i drugačija, kompleksna i različita, dinamična i sa mnogo lica, te iznimno teška za okarakteriziranje. Trenutno nema dostupnog vokabulara s kojim bi se to opisalo. Ovo vodi u probleme. “El-Kaida” je jedna umrljana i surova oznaka, koja se često nepažljivo primjenjuje u nedostatku pogodnijeg termina…” ističe Burke, nagrađivani autor, novinar koji je više od decenije proveo izvještavajući sa Bliskog Istoka.
“Šta oni hoće?”
Nepristupačne oblasti Afganistana: “idealna” ifrastruktura za terorizam
Boravak u Iraku i Afganistanu pružio mu je iskustvo iz prve ruke: uvid u tajne dokumente, priliku za zapanjujuće intervjue sa obavještajcima, militantima, komandirima mudžahedina i saradnicima Bin Ladena.
Razotkrivajući mit “el-Kaide” s ciljem razumijevanja ovog beskrajnog košmara i nejasnoća, za shvatanje današnjeg radikalimzma koji se na najbezkrupolozniji način trpa na račun islama i muslimana, ovaj autor nalaže preformuliranje standardnog zapadnog pitanja “Šta oni hoće?” (klasični zapadni koncept pristupa stvarima) u “Zašto se oni osjećaju tako da moraju djelovati na način na koji djeluju?” Vrlo umno postavljeno! I unatoč svom neredu koji se danas na svjetskoj sceni dešava, svom strahu i nevoljama koje je donio terorizam, Burke, hrabro Zapadu saopćava odgovor na ove zagonetke: “Odgovor je da sve što militanti čine, rade zbog toga što, iz pozicije svog iskrivljenog stajališta, vjeruju da nemaju drugog izbora. Vjeruju da je islam napadnut. Vjeruju da vojuju odlučujuću bitku za opstanak svog društva, kulture, vjere i načina života…” “A odakle ova percepcija izvire?” – pita se Burke, “Zašto nas okrivljuju?” – pita se i odgovara: Zbog dobrih i loših razloga. Istina je da historija zapadne intervencije u Islamskom svijetu u protekla tri stoljeća nije bila sretna. Također je istina, kao što su stoljeća anti-semitizma pokazala, da ljudska bića prirodno traže da okrive “drugog”, te ipak zaključuje kako je više iracionalnog u slici o Zapadu kao agresoru, i da je militantima potrebno objašnjenje za užasno stanje na Bliskom Istoku.
Najveće oružje protiv terorizma
Autor Jason Burke
Naravno, ističe Burke, “rat protiv terorizma” treba imati vojnu komponentu. Lahko je potcijeniti očevidnu efikasnost vojne moći u postizanju specifičnih trenutnih ciljeva. Iskaljeni militanti se ne mogu rehabilitirati i trebaju se onemogućiti u svojim aktivnostima, pravnom procedurom ili na neki drugi način. Ali, ako želimo dobiti bitku protiv terorizma naša strategija mora biti proširenija i sofisticiranija. Moramo eliminirati naše neprijatelje, bez da stvaramo nove. Vojna moć mora biti samo jedno sredstvo među mnogima, i to sredstvo se treba samo rijetko i nerado koristiti. Trenutno, vojna moć je standardno, oružje izbora. Ustvari, najveće oružje protiv terorizma jeste hrabrost, doličnost, humor i integritet ogromnog dijela 1.3 milijarde muslimana svijeta.
Avangarda, baza i maksima
Dodik: Ciljana upotreba mita o el-Kaidi
Jason Burke ističe tri glavna značenja termina “el-Kaida”: avangarda, baza i maksima. Od kraja sovjetske okupacije Afganistana militantnost koja se opisuje pridjevom “islamski” prošla je kroz tri faze, od kojih svaka odgovara jednom od ovih navedenih značenja. U prvoj fazi od oko 1989. do oko 1996., stotine aktivista koji su učestvovali u ratu protiv Sovjeta angažirano je u lokalnim borbama sa režimima, uglavnom djelujući nezavisno. Ovi aktivisti su sebe vidjeli kao “avangardu”, vođe koje mase vode u borbi za pravedno društvo. Od 1996. do 2001. godine većina pripadnika ove avangarde okupila se u Afganistanu, gdje su zbog geopolitičkih, društvenih i ekonomskih prilika bili u prilici osnovati infrastrukturu za terorizam bez presedana u povijesti. Premda je veliki broj ostao nezavisan, mnogi su se povezali sa Bin Ladenom koji je do 1998. godine uspio uspostaviti dobre odnose sa režimom Talibana i kreirati nešto što bi odgovaralo drugom terimnu “baza.” Onda se desio 11. septembar, 2001. godine, i vojna kampanja koja je uništila “bazu” i time okončala drugu fazu. Treća faza, u kojoj se danas nalazimo, po mišljenju Burkea, nije niti avangarda, niti baza. Nju najbolje karakteriše treći pojam ili prijevod kojim je opisana el-Kaida, a to podrazumijeva: metodologiju, maksimu, pravilo, propis, način pogleda na svijet… “Ključni članovi, jezgro (hardcore) su razbacani, mreža razbijena, sve što je ostalo je ideja “el-Kaide” – Član ste el-Kaide ako kažete da jeste!”, zaključuje Burke ističući pogubnost današnjeg pristupa rješavanju ovog problema.
Dominacija laži
Bin Laden: Heroj ili simbol muslimanske nemoći?
Sve navedeno smo iznijeli kao mišljenje eksperta koji je više od decenije proveo na terenu istražujući fenomen radikalizma. Međutim, danas se u Bosni i Hercegovini ovako nejasan, mutan i nadasve zlorabljiv problem itekako nastoji iskoristiti u dnevno-političke svrhe. Tako je u proteklih par godina iz “ekspertsko-medijske” kuhinje u Beogradu, iz koje je potekla sva krv Balkana u posljednjih petnaest godina, stigla i nova kovanica “bela Al-Kaida” aludirajući tu na potencijalne pripadnike, simpatizere ili aktiviste ove “bele” rase koji bi se lahko mogli infiltrirati u ionako preplašeni Zapad, ili su već dio njega. Ovoj regrutaciji, po beogradskim ekspertima, između ostalih, ponajviše odgovaraju “beli muslimani” iz Bosne i Hercegovine i sa Kosova… Koja slučajnost!!!
Koliko je ova priča opasna govori njen intenzitet, njena izgradnja i njeno pozicioniranje i nametanje u političkim okolnostima nestabilnog regiona kroz sve oblike medijskog djelovanja. Njena kontekstualizacija u okvire rasizma namjerno je učinjena zbog krajnjih recipijenata na Zapadu, koji ovaj jezik itekako dobro razumiju. Ipak, strah i ono što ga može stvoriti najpoželjniji je sastojak ekskluzivne vijesti i u to se danas možemo uvjeriti skoro svakodnevno, a na javnim RTV servisima i u novinama već smo navikli slušati i čitati izrazito upitne konstrukcije. Gdje je problem? Problem je u šutnji i lagahnom prihvatanju nametanja i dominacije laži, neprovjerenih informacija i namjerno kreiranih i kontekstualiziranih priča. Štaviše, na ove priče nasjeda većina ovdašnjih medija, a one se instantno upotrebljavaju za političko balansiranje u okvirima zakočenih reformskih procesa. Nedavno je, naprimjer, magazin Start (od 04.09.2007.) donio anketu/istraživanje o tome da li su bh. muslimani opasnost za Zapad? Izvjesna Branka Mrkić-Radević koja je uradila prilog za ovaj magazin, možda nesvjesno, ali neznanjem zasigurno, stavila je i sebe i navedeni magazin u službu reprodukcije onog što su kreatori ideje upravo željeli i to jednom katastrofalnom novinarskom omaškom. Pitanje formulisano na način “SMATRATE LI DA SU BOSANSKI MUSLIMANI ZAISTA OPASNOST ZA ZAPAD…?” daje 50 procenata sugestije, a onih drugih 50 procenata ostavlja Dodiku, Gligoriću, Tadiću, Križanoviću, Blagojeviću, Lozančiću, Zoriću i Asiću, bh. političarima nemuslimanima, da u zadatim okvirima iskušaju svoje islamofobične porive.
Konstrukcije srbijanskih OS
Šta očekivati kao odgovor na ovakva pitanja!? Pa i negativan odgovor na ovakve sugestivne konstrukcije daje patetičan rezultat. Put do istine u situacijama nametnutim ovakvom retorikom podvaljivanja prvo treba dovesti do pozitivne NULE, a tek onda predstoji arena za argumente. “Ne bih da govorim o formiranju budućeg jezgra tzv. bijele al-Kaide na Balkanu, kako ste formulisali pitanje. Ja govorim o već postojećem jezgru te terorističke organizacije u BiH,” odgovorio je Startu Milorad Dodik. Naravno, Dodik za sve već ima svoju priču i “spremljene” argumente, a dakako, zna se ko mu ih je spremio i kako i gdje ih plasira. U odgovaranju na ovako postavljenu logiku pitanja, samo par upitanih se nije dalo splesti. “Moj stav, kao i stav stranke Đapić-dr. Jurišić jeste da je priča o simpatizerima al-Kaide i tzv. bijeloj al-Kaidi u BiH zapravo stvaranje velikih tenzija, a mi držimo da tvrdnje da bosanski muslimani imaju ikakve veze sa al-Kaidom dolaze od srbijanskih obavještajnih službi. Dakle to su konstrukcije srbijanskih obavještajnih službi,” kaže Željko Asić, dok Niko Lozančić ističe da ne razumije kako jedan cijeli narod može biti opasnost: “Uopće reći da je jedan narod opasnost za nekoga predstavlja zabludu.”
Svjetski terorizam za lokalne potrebe
Ali Hamad: Osuđeni terorista
Priča koju bh. mediji eksponiraju na svoje naslovne stranice i u udarne termine emitovanja ima svoje porijeklo, aktere i cilj. Porijeklo ove priče dolazi iz istih krugova, od istih ideologa zla koji su na ovim prostorima svojom ideologijom prolili krv stotina hiljada nevinih, počinili genocid i raselili milione. Vojnim putem nisu ostvarili ono što danas pokušavaju ostvariti prefinjenijim sredstvima obilato se koristeći nestabilnom geopolitičkom situacijom, a posebice akutnim svjetskim problemom – terorizmom. Aktera ove priče ima dvije vrste: aktivni – mediji i pojedinci koji ciljano koriste mit o “bijeloj al-Kaidi” kako bi tom pričom ostvarili političke ciljeve, te pasivni – cjelokupna bh. i međunarodna javnost, a posebice inteligencija, što dozvoljava da opasna islamofobija i etiketiranje za terorizam naroda nad kojim je počinjen genocid prolazi bez odgovora. Štaviše, pasivni akteri u ovom slučaju snose veću odgovornost zato što dozvoljavaju da budu dio svakodnevne retorike reprodukovanja straha i laži. Najeklatantniji primjer gdje i domaća i međunarodna javnost posustaje pred dominacijom laži jeste dovođenje za svjedoka optužbe gen. Rasimu Deliću pred Pretresno vijeće Haškog tribunala kriminalca Ali Ahmeda Ali Hamada, (koje se po prvi put održalo izvan matičnog sjedišta suda) u Sarajevu. Ali Hamad, čovjek koji izdržava 12-godišnju kaznu zatvora (i iz zatvora se dovodi da svjedoči!), ustvrdio je da je bio pripadnik al-Kaide, čak njen oficir u BiH, u vremenu (1992 – 1995) kada ona, po mišljenju relevantih svjetskih autoriteta koji izučavaju ovaj problem, nije ni postojala. (Vidi: Burke, nav. djelo. str. 232.) Cilj ove priče je veoma jednostavan: Nametnuti muslimanskom narodu Balkana, žrtvi najokrutnijeg genocidnog fašizma koji se desio u novijoj historiji Evrope, zvono terorizma i time apriori ugušiti njegove legitimne poklike za pravdom.
Nema čistih ratova!
Rezultat ove kampanje, ukoliko ona uspije, svoje kobne posljedice imaće ne samo na pojedincima, već nad cijelim bošnjačkim narodom. “Nema čistih ratova, istorija takve ne poznaje. Svi su prljavi, manje ili više. Predsjedništvo RBiH, i ja lično, činili smo sve da zločina ne bude i u tome smo, iako ne potpuno, u velikoj mjeri uspijevali…” rekao je svojevremeno rah. Alija Izetbegović u reagiranju na pisanje Slobodne Bosne i izrazio nadu da će Haški tribunal prilično pouzdano utvrditi šta se u Bosni dogodilo, a šta nije. Niko danas, kada smo u prilici preko TV-ekrana pratiti ratove i njihove prljavštine širom svijeta, nije u stanju oporeći ovu temeljnu filozofiju razumijevanje konflikata. Na ratne zločine nisu imune ni vojske najvećih demokratija današnjeg svijeta, pa zašto bi to bila nekadašnja Armija RBiH, u ondašnjim dobro znanim okolnostima. Ali, proces individualizacije zločina, kao principa međunarodnog prava, ne smije biti put za nametanje i kolektivizaciju iznimno opasne krivnje i etiketiranja cijelog naroda, posebice ako to etiketiranje ima veze sa el-Kaidom, današnjim aktivnim sinonimom za terorizam.
Mirnes Kovač
http://www.preporod.com/index.php?optio ... Itemid=118