Čovjek na zadatku
Piše: Nihad Filipović
--------------------------------------------------------------------------------
Čudna je zvjerka Sead Fetahagić , bosanski pisac kratkih priča, romanopisac, novinar, satiričar, pozorišni kritičar, ateista na kub, stvorenje što iftari čvarcima i korom slanine i ko zna šta sve nije još ovaj "zastupnik moderne egzistencijalističke bosansko-hercegovačke proze"...
Čovjek, kako je to već svojevremeno u nas primjećeno, koji pod svaku cijenu izgleda hoće biti BH disident, neka varijanta bosanskog Salmon Rušdija jamda.
Čuven je onomad njegov blasfemični tekst-napad na islam, objavljen u sarajevskom "Svijetu".
Čuven je i njegov atak na BH dijasporu sa zahtjevom da se onima, "pravilno raspoređenim sa vrha onoga šerafa na vrh globusu pa tamo do najudaljenijih pacifičkih ostrva", oduzme pravo glasanja na izborima u BiH jer ne dijele sudbinu građana BiH, a eto žele odlučivati kako će se živjeti u BiH.
Čuvene su i njegove objektivne valorizacije Milorada Dodika i histerični napadi na Harisa Silajdžića;
Čuven je on i po kapitalnom otkriću tzv. "filozofije ratnog profiterstva" po kojoj će zasigurno ostati upamćen u nauci.
Osnov filozofskog načina promišljanja ratnog profiterstva Seada Fetahagića jeste, kako i priliči zastupniku modernog egzistencijalizma u BiH, osobno, a bogami i lično profiterstvo, mjereno recimo brojem njegovih putovanja u inozemstvu, koje, da nebi rata, ko zna dali bi ikada i "omirisao."
Jednako tako, mjereno ovim i ovakvim aršinima filozofije ratnog profiterstva, beskrajna je dobit tj. profit koji ostvariše one desetine hiljada, u vrijeme rata, prognanih iz BiH. Čisti egzistencijalizam: imali su pa im je u ratu oteto, opljačkani su do gole kože, mnogima najmilije pobiše, ali u konačnici eto profitiraše,"odseliše" u razvijeni svijet pa sada imaju i više i bolje nego prije.
Najnoviji Fetahagićev naučni doprinos egzistencijalističkoj filozofiji ratnog profiterstva je upravo plasiran u javnost u njegovom "filozofskom eseju" objavljenom u banjalučkim "Nezavisnim novinama" od 17.06.2007 g., pod naslovom: "Čovjek za nazadak". U istom autor se bavi seciranjem "hodžice" Harisa Silajdžića u kojemu se vidi glavni "kamen smutnje" i izvor svih BH nevolja. Tamo neko moćan je naime otvorio sezonu lova na ovoga potonjeg, pa uvjek budni Fetahagić na odaslati mig reagira ulijetanjem u prazan prostor. Pri tome je istom apsolutno nevažno što je hajka otpočeta iz posve krivih razloga. Dovoljno je da je neko "hodžica" ili da se nekada rukovao sa nekim hodžuljkom, pa da se ovaj naš nazor disident, privatno poznat kao Salmon Rušdi mali, svom žestinom svog spisateljskog talenta, obruši na njega kao na elementarnu nepogodu.
Nejse, ovo nam se čini i najslabijim mjestom ovoga angažiranog teksta u najboljoj Fetahagićkoj tradiciji poluistina, glasina i rekla-kazala argumenta.
Međutim, nebi o tome. Svako ima pravo na mišljenje i stav (makar i pozajmljeni i tuđi) u javnim stvarima pa i famozni zastupnik BH opančarskog "use, nase i podase" egzistencijalizma i rodonačelnik i zagovornik filozofije ratnog ćara.
Druga jedna teza autorova međutim zaslužuje našu dužnu pažnju.
U uvodnom djelu "filozofske studije", Fetahagić piše:
"Napravio sam malu privatnu anketu među poznanicima i subesjednicima. Pitao sam ih:
"Kada bi bila ukinuta Republika Srpska, bi li ti bolje živio?"
Gotovo po pravilu svi su na moje pitanje ostali iznenađeni, zabezeknuti, gledali su u mene otvorenih usta, nisu znali odgovoriti. To tumačim time što su neki od njih toliko indoktrinirani tom idejom o Bosni bez RS, jer ih svakodnevno tako bombarduju Haris Silajdžić i sarajevski mediji, da moje pitanje predstavlja grom iz vedra neba.
Jos se grmljavina groma iz vedra neba nije ni slegla, a Fetahagić nastavlja:
"Nimalo ne mislim da je RS sretno rješenje, pogotovo što se tiče geografije i njenih granica, o čemu sam u ovom listu u više navrata pisao, ali to isticati kao egzistencijalno pitanje svakog Bosanca i Hercegovca svakako je nesuvislo. Pored pitanja o nezaposlenosti, o radnicima koji mjesecima ne primaju plate, o penzionerima, o mladima i obrazovanju, o stanju u poljoprivredi, o zdravstvu, neproduktivno je isticati pitanje državnog uređenja kao jedino postojeće. Držim da bi to trebalo rješavati u miru i bez strasti."
Helem i budući malenkost autora ovoga osvrta vjeruje u koncept pravde i pravičnosti koji je u temelju svake pristojne (moralne) ljudske egzistencije, to onda naš skromni odgovor na gornje složeno filozofsko pitanje može biti samo: Da, ukidanjem RS moj život bi automatski bio kvalitetniji.
Sljedstveno istom tom metafizičkom mjerilu vrijednosti života, po kojemu se jamda insanski život razlikuje od hajvanskog, RS nije "sretno" rješenje, ne zbog geografije i granica nego zbog nemogućnosti pristojnog ljudskog življenja izvan morala, prava i pravičnosti.
Konačno, pitanje RS bi zbilja bilo poželjno rješavati "u miru i bez strasti", ali je teško očekivati takvo što oko nečega nastalog silom, u ratu i u vremenu raspojasanih najnižih strasti, a što i dalje, u miru, traje i održava se na istoj onoj matrici real politike sile i nepravde na kojoj je i nastala.
Ovakav pristup post Dejtonskoj Bosni i Hercegovini očito je stran Fetahagiću. Što je i razumljivo budući je isti na zadatku širenja opore opančarske egzistencijalističke svijesti i "šta je ko jamio jamio je" filozofije ratnog ćara.
Ovih dana je britanska kraljica proizvela Salmon Rušdija u viteza.
Bosna i Hercegovina nema kraljicu, a i viteze smo negdje pogubili u bespuću povjesti. BH međutim ima Milu Dodika. I ima Seada, Salmon Rušdija malog, koji bolje nego Mile radi na odbrani i ušančenju srpske republike u Bosni i Hercegovini kao svršene činjenice. Stoga se čini razumnim predložiti da Mile jednostavno onaj svoj Karadžićev orden svečano uruči našem Rušdiju malom. Na koji bi način bila ispravljena istorijska nepravda a čovjek na zadatku službeno bio proizveden u prvog modernog viteza Republike srpske.
21.06.2007.