#76 Re: Svaki Dan je Blagoslov
Posted: 06/08/2008 13:19
Sa osmijehom pobjede i trijumfa...
...U jednoj osamljenoj basci bješe prekrasna ljubicica, zadovoljna među svojim srodnicama, radosno zanjihana među tananim travama. Jednog jutra, rosom nakvašena, podigla je glavu, oko sebe pogledala i spazila ružu visoko izraslu tananoga struka i godro uzdignute glave, kao da je zraka svjetlosti što blista sa smaragda. Ljubicica otvori plave usne i uzišuci rece:
- Koliko sam nesrecna među mirisnim biljem i koliko sam niska među svjetovima! Priroda me stvori malom, ništavnom: živim priljubljena uz zemlju i ne mogu se izdignuti ka plaetnilu neba, niti lice okrenuti ka suncu kao što to cine ruže.
Cula ruža šta govori njena susjetka ljubicica, nasmijala se i rekla:
-Baš si ti nerazumno cvijece! Živiš u blagodeti ciju vrijednost ne znaš ni cijeniti! Priroda ti je darovala mir, tananost i ljepotu kakve nema mnogo mirisno bilje. Okani se naopakih želja i zlocestih prohtjeva! Budi zadovoljna svojom sudbinom i znaj da više postiže oni što miruju, nego onaj ko više traži pa ima nevolju.
Ljubicica odgocori:
-Ti me tješiš ružo, jer si sama dobila ono što si željela i prezireš moju malenkost jer si sama velika. Teško pada pridika srecnika na srce nesrecnika i surov je mocnik kada drži govor nejakima!
Cula priroda razgovor ruže i ljubicice te je zacuđena povišenim tonom rekla:
-Šta je s tobom ljubicico, kceri moja? Mislila sam da si skromna, zadovoljna svojim malim rastom i ponosna svojim položajem. Nisu li te ružne želje ponijele, nije li ti razum pomutila prazna velicina?
Glasom punim molbe i umilnosti ljubicica kaza:
-Moja majko velika i mocna, moja majko svemilosna, svim srcem te molim i ovom dušom svojom da uslišaš moju molbu i uciniš me ružom makar samo za jedan dan.
Priroda joj rece:
-Nisi ni svjesna šta tražiš, ti ne znaš kakva se nepojavna stradanja kriju iza prividne velicine. Ali, ako te povecam i tvoj lik u ružu pretvorim, zažaliceš bez ikakva razloga.
Onda ljubicica rece:
-Pretvoti ovo tijelo ljubicice u tankovitu ružu uzidignute glave. Šta god da se zatim desi bice posljedica mojih želja i ciljeva.
Priroda joj rece:
-Uslisicu tvoju molbu, nerazumno, buntovna ljubicico, ali biceš sama kriva ako te jadi i nevolje ophrvaju.
I priroda pruži svoje tajne, carobne prste, dotace korijenje ljubicice te se ona u trenu pretvori u prekrasnu ružu što nadvisuje drugo cvijece i mirisno rastinje. Ali popodne istoga dana nebo se prekri crnim oblacima bremenitim vihorima, pomamiše se prirodne sile, poce da grmi i sijeva te basce i vrtovi stupiše u bitku sa jurišnim pljuskovima i vjetrovima. Polomi se granje, posrnu mlado drvece, pocupa se gordo cvijece i samo ostade nisko mirisno rstinje, priljubljeno uz zemlju ili skriveno među liticama.
U osamljenoj basci oluja je bjesnila više nego u drugim bascama. Oluja nije prestala, niti su se oblaci razilazili, sve dok nije cvijece u njoj sasvim pokidano. U tome silnome boju spasilo se samo nekoliko ljubicica sakrivenih uz baštenske zidove. Jedna mlada ljubicica podigla je glavu, vidjela šta se dogodilo sa baštenskim cvijecem i drvecem, radosno se osmjehnuka i svoje prijateljice dozvala:
-Pogledajte šta je oluja ucinila sa gordim o samoljubivim cvijecem.
Druga ljubicica rece:
-Mi smo uz zemlju priljubljene te smo se zato sasile oluje i vjetrova.
Treca ljubicica rece:
-Iako smo krhkog tiojela, oluja nas ne može savladati.
Tada kraljica ljubicica ugleda u blizinu ružu koja je još juce bila ljubicica, a sada ju je oluja iscupala, vjetrovi joj listove rasuli i bacilli na mokru travu, te je licila na žrtvu koju je neprijatelj pogodio. Kraljica ljubicica podiže njenio tijelo, pokupi joj listove i rece svojim drugama:
-Pogledajte kceri moje! Pogledajte ljubicicu koju su velike želje zanijele te se u ružu pretvorila da bi se zakratko uznosila, a zatim je stradala. Neka vam ovaj prizor bude pouka!
Tada ruža na samrti zadrhta, sakupi posljednju snagu I isprekidanim glasom kaza:
-Poslušjte, vi koji ne shvatate i koje se datim zadovoljavate, vi koje se oluja i vjetrova plašite! Juce sam kao vi, sjedila u svome zelenom liscu, zadovoljna sudbinom. Ali je to zadovoljstvo bilo velika prepreka koja me dijelila od oluje i vjetrova života, ono je moj život svodilo u granice spokoja, mira i sigurnosti. Mogla sam živjeti kao i vi, uz zemlju priljubljena, sve dok me zimski snjegovi ne prekriju i dok ne odem, kao i moje prethodnice, u spokoj smrti i ništavila, a da ne spoznam tajne svijeta, kao što ih nisu spoznale ni druge ljubicice otkako postoje. Mogla sam odustati od svojih želja i uzdržati se od onoga što po sebi nadilazi moju prirodu. Ali sam u tišini noci osluškivala i cula kako se veliki svijet obraca malim svijetovima: “Svrha svega što postoji jest da stremi iza onog što postoji”. Moja duša se tada pobunila protiv ovoga stanja, moje bice je žudilo da dosegne ono što ga nadmašuje; stalno sam se protiv sebe bunila i žudila za onim što mi ne pripada, sve dok nije moja pobuna postala silna i dok nije moja cežnja djelotvornom voljom postala. Tada sam od prirode tražila – a priroda je samo ocitovanje naših potaknih snova – da me pretvoti u ružu, što je ona i ucinila. Priroda cesto preobražava svoja lica i oblicja prstima cežnje i nadanja.
Ruža naglo zacuta, zatim dodade puna ponosa i gordosti:
-Živjela sam kratko, ali kao prava kraljica. Gledala sam vasionu ocima ruže, slušala šaputanje etera ušima ruže i svjetlost sam doticala ružinim listovima. Može li neka od vas moje dostojanstvo dosegnuti?
Potom ruža savi vrat i glasom na umoru, još kaza:
-Ja sad umirem. Umirem, ali sa necim u duši što ni jedna ljubicica prije mene nije imala. Umirem, ali sam saznala šta ima izvan ogranicenog prostora u kome sam rođena. To je prava vrijednost svakog bica koje traje u vremenu.
Ruža sklopi svoje listove, malo zadrhta i preminu sa nebeskim osmijehom na licu, sa osmijehom nekoga kome je život ispunio nadanja, sa osmijehom pobjede i trijumfa, sa osmijehom nebesa…
H.DŽ.
...U jednoj osamljenoj basci bješe prekrasna ljubicica, zadovoljna među svojim srodnicama, radosno zanjihana među tananim travama. Jednog jutra, rosom nakvašena, podigla je glavu, oko sebe pogledala i spazila ružu visoko izraslu tananoga struka i godro uzdignute glave, kao da je zraka svjetlosti što blista sa smaragda. Ljubicica otvori plave usne i uzišuci rece:
- Koliko sam nesrecna među mirisnim biljem i koliko sam niska među svjetovima! Priroda me stvori malom, ništavnom: živim priljubljena uz zemlju i ne mogu se izdignuti ka plaetnilu neba, niti lice okrenuti ka suncu kao što to cine ruže.
Cula ruža šta govori njena susjetka ljubicica, nasmijala se i rekla:
-Baš si ti nerazumno cvijece! Živiš u blagodeti ciju vrijednost ne znaš ni cijeniti! Priroda ti je darovala mir, tananost i ljepotu kakve nema mnogo mirisno bilje. Okani se naopakih želja i zlocestih prohtjeva! Budi zadovoljna svojom sudbinom i znaj da više postiže oni što miruju, nego onaj ko više traži pa ima nevolju.
Ljubicica odgocori:
-Ti me tješiš ružo, jer si sama dobila ono što si željela i prezireš moju malenkost jer si sama velika. Teško pada pridika srecnika na srce nesrecnika i surov je mocnik kada drži govor nejakima!
Cula priroda razgovor ruže i ljubicice te je zacuđena povišenim tonom rekla:
-Šta je s tobom ljubicico, kceri moja? Mislila sam da si skromna, zadovoljna svojim malim rastom i ponosna svojim položajem. Nisu li te ružne želje ponijele, nije li ti razum pomutila prazna velicina?
Glasom punim molbe i umilnosti ljubicica kaza:
-Moja majko velika i mocna, moja majko svemilosna, svim srcem te molim i ovom dušom svojom da uslišaš moju molbu i uciniš me ružom makar samo za jedan dan.
Priroda joj rece:
-Nisi ni svjesna šta tražiš, ti ne znaš kakva se nepojavna stradanja kriju iza prividne velicine. Ali, ako te povecam i tvoj lik u ružu pretvorim, zažaliceš bez ikakva razloga.
Onda ljubicica rece:
-Pretvoti ovo tijelo ljubicice u tankovitu ružu uzidignute glave. Šta god da se zatim desi bice posljedica mojih želja i ciljeva.
Priroda joj rece:
-Uslisicu tvoju molbu, nerazumno, buntovna ljubicico, ali biceš sama kriva ako te jadi i nevolje ophrvaju.
I priroda pruži svoje tajne, carobne prste, dotace korijenje ljubicice te se ona u trenu pretvori u prekrasnu ružu što nadvisuje drugo cvijece i mirisno rastinje. Ali popodne istoga dana nebo se prekri crnim oblacima bremenitim vihorima, pomamiše se prirodne sile, poce da grmi i sijeva te basce i vrtovi stupiše u bitku sa jurišnim pljuskovima i vjetrovima. Polomi se granje, posrnu mlado drvece, pocupa se gordo cvijece i samo ostade nisko mirisno rstinje, priljubljeno uz zemlju ili skriveno među liticama.
U osamljenoj basci oluja je bjesnila više nego u drugim bascama. Oluja nije prestala, niti su se oblaci razilazili, sve dok nije cvijece u njoj sasvim pokidano. U tome silnome boju spasilo se samo nekoliko ljubicica sakrivenih uz baštenske zidove. Jedna mlada ljubicica podigla je glavu, vidjela šta se dogodilo sa baštenskim cvijecem i drvecem, radosno se osmjehnuka i svoje prijateljice dozvala:
-Pogledajte šta je oluja ucinila sa gordim o samoljubivim cvijecem.
Druga ljubicica rece:
-Mi smo uz zemlju priljubljene te smo se zato sasile oluje i vjetrova.
Treca ljubicica rece:
-Iako smo krhkog tiojela, oluja nas ne može savladati.
Tada kraljica ljubicica ugleda u blizinu ružu koja je još juce bila ljubicica, a sada ju je oluja iscupala, vjetrovi joj listove rasuli i bacilli na mokru travu, te je licila na žrtvu koju je neprijatelj pogodio. Kraljica ljubicica podiže njenio tijelo, pokupi joj listove i rece svojim drugama:
-Pogledajte kceri moje! Pogledajte ljubicicu koju su velike želje zanijele te se u ružu pretvorila da bi se zakratko uznosila, a zatim je stradala. Neka vam ovaj prizor bude pouka!
Tada ruža na samrti zadrhta, sakupi posljednju snagu I isprekidanim glasom kaza:
-Poslušjte, vi koji ne shvatate i koje se datim zadovoljavate, vi koje se oluja i vjetrova plašite! Juce sam kao vi, sjedila u svome zelenom liscu, zadovoljna sudbinom. Ali je to zadovoljstvo bilo velika prepreka koja me dijelila od oluje i vjetrova života, ono je moj život svodilo u granice spokoja, mira i sigurnosti. Mogla sam živjeti kao i vi, uz zemlju priljubljena, sve dok me zimski snjegovi ne prekriju i dok ne odem, kao i moje prethodnice, u spokoj smrti i ništavila, a da ne spoznam tajne svijeta, kao što ih nisu spoznale ni druge ljubicice otkako postoje. Mogla sam odustati od svojih želja i uzdržati se od onoga što po sebi nadilazi moju prirodu. Ali sam u tišini noci osluškivala i cula kako se veliki svijet obraca malim svijetovima: “Svrha svega što postoji jest da stremi iza onog što postoji”. Moja duša se tada pobunila protiv ovoga stanja, moje bice je žudilo da dosegne ono što ga nadmašuje; stalno sam se protiv sebe bunila i žudila za onim što mi ne pripada, sve dok nije moja pobuna postala silna i dok nije moja cežnja djelotvornom voljom postala. Tada sam od prirode tražila – a priroda je samo ocitovanje naših potaknih snova – da me pretvoti u ružu, što je ona i ucinila. Priroda cesto preobražava svoja lica i oblicja prstima cežnje i nadanja.
Ruža naglo zacuta, zatim dodade puna ponosa i gordosti:
-Živjela sam kratko, ali kao prava kraljica. Gledala sam vasionu ocima ruže, slušala šaputanje etera ušima ruže i svjetlost sam doticala ružinim listovima. Može li neka od vas moje dostojanstvo dosegnuti?
Potom ruža savi vrat i glasom na umoru, još kaza:
-Ja sad umirem. Umirem, ali sa necim u duši što ni jedna ljubicica prije mene nije imala. Umirem, ali sam saznala šta ima izvan ogranicenog prostora u kome sam rođena. To je prava vrijednost svakog bica koje traje u vremenu.
Ruža sklopi svoje listove, malo zadrhta i preminu sa nebeskim osmijehom na licu, sa osmijehom nekoga kome je život ispunio nadanja, sa osmijehom pobjede i trijumfa, sa osmijehom nebesa…
H.DŽ.
samo naprijed i to je to svaki plus je bolji nego nula aufiderzen
