Svaki Dan je Blagoslov

[sapati srca]

Sa osmijehom pobjede i trijumfa...

...U jednoj osamljenoj basci bješe prekrasna ljubicica, zadovoljna među svojim srodnicama, radosno zanjihana među tananim travama. Jednog jutra, rosom nakvašena, podigla je glavu, oko sebe pogledala i spazila ružu visoko izraslu tananoga struka i godro uzdignute glave, kao da je zraka svjetlosti što blista sa smaragda. Ljubicica otvori plave usne i uzišuci rece:
- Koliko sam nesrecna među mirisnim biljem i koliko sam niska među svjetovima! Priroda me stvori malom, ništavnom: živim priljubljena uz zemlju i ne mogu se izdignuti ka plaetnilu neba, niti lice okrenuti ka suncu kao što to cine ruže.
Cula ruža šta govori njena susjetka ljubicica, nasmijala se i rekla:
-Baš si ti nerazumno cvijece! Živiš u blagodeti ciju vrijednost ne znaš ni cijeniti! Priroda ti je darovala mir, tananost i ljepotu kakve nema mnogo mirisno bilje. Okani se naopakih želja i zlocestih prohtjeva! Budi zadovoljna svojom sudbinom i znaj da više postiže oni što miruju, nego onaj ko više traži pa ima nevolju.
Ljubicica odgocori:
-Ti me tješiš ružo, jer si sama dobila ono što si željela i prezireš moju malenkost jer si sama velika. Teško pada pridika srecnika na srce nesrecnika i surov je mocnik kada drži govor nejakima!
Cula priroda razgovor ruže i ljubicice te je zacuđena povišenim tonom rekla:
-Šta je s tobom ljubicico, kceri moja? Mislila sam da si skromna, zadovoljna svojim malim rastom i ponosna svojim položajem. Nisu li te ružne želje ponijele, nije li ti razum pomutila prazna velicina?
Glasom punim molbe i umilnosti ljubicica kaza:
-Moja majko velika i mocna, moja majko svemilosna, svim srcem te molim i ovom dušom svojom da uslišaš moju molbu i uciniš me ružom makar samo za jedan dan.
Priroda joj rece:
-Nisi ni svjesna šta tražiš, ti ne znaš kakva se nepojavna stradanja kriju iza prividne velicine. Ali, ako te povecam i tvoj lik u ružu pretvorim, zažaliceš bez ikakva razloga.
Onda ljubicica rece:
-Pretvoti ovo tijelo ljubicice u tankovitu ružu uzidignute glave. Šta god da se zatim desi bice posljedica mojih želja i ciljeva.
Priroda joj rece:
-Uslisicu tvoju molbu, nerazumno, buntovna ljubicico, ali biceš sama kriva ako te jadi i nevolje ophrvaju.
I priroda pruži svoje tajne, carobne prste, dotace korijenje ljubicice te se ona u trenu pretvori u prekrasnu ružu što nadvisuje drugo cvijece i mirisno rastinje. Ali popodne istoga dana nebo se prekri crnim oblacima bremenitim vihorima, pomamiše se prirodne sile, poce da grmi i sijeva te basce i vrtovi stupiše u bitku sa jurišnim pljuskovima i vjetrovima. Polomi se granje, posrnu mlado drvece, pocupa se gordo cvijece i samo ostade nisko mirisno rstinje, priljubljeno uz zemlju ili skriveno među liticama.

U osamljenoj basci oluja je bjesnila više nego u drugim bascama. Oluja nije prestala, niti su se oblaci razilazili, sve dok nije cvijece u njoj sasvim pokidano. U tome silnome boju spasilo se samo nekoliko ljubicica sakrivenih uz baštenske zidove. Jedna mlada ljubicica podigla je glavu, vidjela šta se dogodilo sa baštenskim cvijecem i drvecem, radosno se osmjehnuka i svoje prijateljice dozvala:
-Pogledajte šta je oluja ucinila sa gordim o samoljubivim cvijecem.
Druga ljubicica rece:
-Mi smo uz zemlju priljubljene te smo se zato sasile oluje i vjetrova.
Treca ljubicica rece:
-Iako smo krhkog tiojela, oluja nas ne može savladati.
Tada kraljica ljubicica ugleda u blizinu ružu koja je još juce bila ljubicica, a sada ju je oluja iscupala, vjetrovi joj listove rasuli i bacilli na mokru travu, te je licila na žrtvu koju je neprijatelj pogodio. Kraljica ljubicica podiže njenio tijelo, pokupi joj listove i rece svojim drugama:
-Pogledajte kceri moje! Pogledajte ljubicicu koju su velike želje zanijele te se u ružu pretvorila da bi se zakratko uznosila, a zatim je stradala. Neka vam ovaj prizor bude pouka!

Tada ruža na samrti zadrhta, sakupi posljednju snagu I isprekidanim glasom kaza:
-Poslušjte, vi koji ne shvatate i koje se datim zadovoljavate, vi koje se oluja i vjetrova plašite! Juce sam kao vi, sjedila u svome zelenom liscu, zadovoljna sudbinom. Ali je to zadovoljstvo bilo velika prepreka koja me dijelila od oluje i vjetrova života, ono je moj život svodilo u granice spokoja, mira i sigurnosti. Mogla sam živjeti kao i vi, uz zemlju priljubljena, sve dok me zimski snjegovi ne prekriju i dok ne odem, kao i moje prethodnice, u spokoj smrti i ništavila, a da ne spoznam tajne svijeta, kao što ih nisu spoznale ni druge ljubicice otkako postoje. Mogla sam odustati od svojih želja i uzdržati se od onoga što po sebi nadilazi moju prirodu. Ali sam u tišini noci osluškivala i cula kako se veliki svijet obraca malim svijetovima: “Svrha svega što postoji jest da stremi iza onog što postoji”. Moja duša se tada pobunila protiv ovoga stanja, moje bice je žudilo da dosegne ono što ga nadmašuje; stalno sam se protiv sebe bunila i žudila za onim što mi ne pripada, sve dok nije moja pobuna postala silna i dok nije moja cežnja djelotvornom voljom postala. Tada sam od prirode tražila – a priroda je samo ocitovanje naših potaknih snova – da me pretvoti u ružu, što je ona i ucinila. Priroda cesto preobražava svoja lica i oblicja prstima cežnje i nadanja.

Ruža naglo zacuta, zatim dodade puna ponosa i gordosti:
-Živjela sam kratko, ali kao prava kraljica. Gledala sam vasionu ocima ruže, slušala šaputanje etera ušima ruže i svjetlost sam doticala ružinim listovima. Može li neka od vas moje dostojanstvo dosegnuti?
Potom ruža savi vrat i glasom na umoru, još kaza:
-Ja sad umirem. Umirem, ali sa necim u duši što ni jedna ljubicica prije mene nije imala. Umirem, ali sam saznala šta ima izvan ogranicenog prostora u kome sam rođena. To je prava vrijednost svakog bica koje traje u vremenu.
Ruža sklopi svoje listove, malo zadrhta i preminu sa nebeskim osmijehom na licu, sa osmijehom nekoga kome je život ispunio nadanja, sa osmijehom pobjede i trijumfa, sa osmijehom nebesa…

H.DŽ.

[sapati srca]

@Chmoljo
Hvala na takvom mišljenju...

[Chmoljo]

@Chmoljo
Hvala na takvom mišljenju...

nisam jedini

[Latina]

@Latinice, @sapati_srca gdje ste se izgubili? vratite se, postavite nešto, da uživamo u ovim redovima mudrosti... nemojte zapostavljati najljepšu temu
evo od mene nešto što će vam sigurno dušu zagrijati i odmoriti vas od sivila današnjice...

http://www.youtube.com/watch?v=rkglYMYb ... re=related

Bujrum @Cmoljo, tema je nasa. Ne znam kad sam vidjela ljepsi video, puno ti hvala.

Sapati - dobro je biti i ljubicica i ruza, za sviju na ovom dunjaluku ima mjesta. Bogu hvala.

[sapati srca]

@Latinice, @sapati_srca gdje ste se izgubili? vratite se, postavite nešto, da uživamo u ovim redovima mudrosti... nemojte zapostavljati najljepšu temu
evo od mene nešto što će vam sigurno dušu zagrijati i odmoriti vas od sivila današnjice...

http://www.youtube.com/watch?v=rkglYMYb ... re=related

Bujrum @Cmoljo, tema je nasa. Ne znam kad sam vidjela ljepsi video, puno ti hvala.

Sapati - dobro je biti i ljubicica i ruza, za sviju na ovom dunjaluku ima mjesta. Bogu hvala.

Naravno...kao i sa ljudima...I kao sto rece ruza kad je ljubicice ruzise...
-Umirem, ali sam saznala šta ima izvan ogranicenog prostora u kome sam rođena. To je prava vrijednost svakog bica koje traje u vremenu...-

[Chmoljo]

Jedna marokanska koju sam jako volio još dok sam bio klinjo:

Jednog je dana Sidi Bel-Abes, bijedno odjeven, sjedio kraj izvora i zatvorenih očiju razmišljao, kad po vodu naiđe mnogo žena sa krčazima na ramenu. One primjetiše prisustvo svetog čovjeka.
- Pogledaj, majko - reče jedna od najmlađih starici koja se na neki način razlikovala od ostalih u gomili - ovaj što drijema na kamenu je Sidi Bel-Abes, čija se čuda više ne mogu ni izbrojati.
Starica je bila oštroumna a istovremeno i sumnjičava, pa reče:
- Ovaj ljenjivac što ovdje drijema dok ja radim, zar je on sveti čovjek? I on čini čuda! Drugome ti to pričaj!
Bel-Abes, koji nije drijemao, ču ovaj razgovor i otvori oči, a licem mu se razli blag osmijeh.
- Majko - prozbori on svojim prijatnim glasom - djevojka je u pravu. Ja sam onaj o kome ona govori. Ne treba bez razloga protivrječiti bližnjemu, niti suditi ljudima po njihovu izgledu.
Žene su bile uzbuđene što se sveto lice umiješalo u njihov razgovor. Jedino se starica nije zbunjivala.
- Moguće je da si ti Sidi Bel-Abes, ali ako zaista činiš čuda, dolij malo vode u ovaj krčag, ali nemoj prosuti nijednu kap.
Govoreći to ona je napunila na izvoru zemljani krčag do samog ruba. Bilo je zaista nemoguće doliti išta a da se on ne prelije.
Čudotvorac se nasmiješi. Zatim pruži ruku i ubere malu ružu. Otkinu joj stabljiku do same čašice i sasvim, sasvim blago stavi cvijet na površinu vode, a onda sa prstiju koje je okvasio na izvoru prosu nekoliko kapi na ružu.
- Vidiš, majko, krčag se nije prelio.
Eto, takva je čuda činio Sidi Bel-Abes kad je živio u Marakešu, prijestonici juga.

[Latina]

[Latina]

~ The Prayer ~

I pray you'll be our eyes

And watch us where we go

And help us to be wise

In times when we don't know.

Let this be our prayer

As we go our way

Lead us to a place

Guide us with your grace

To a place where we'll be safe.

I pray we'll find your light

And hold it in our hearts

When stars go out each night

L’eterna stella sei.

Let this be our prayer

When shadows fill our day.

Lead us to a place

Guide us with your grace

Give us faith so we'll be safe.

Sognamo un mondo senza piu violenza
Un mondo di giustizia e di speranza
Ognuno dia la mano al suo vicino
Simbolo di pace e di fraternita

We ask that life be kind

And watch us from above

We hope each soul will find

Another soul to love.

Let this be our prayer

Just like every child

Needs to find a place

Guide us with your grace

Give us faith so we'll be safe.

The Prayer



Za dvije osobe koje volim i za koje se brinem...neka vas zagrli zvjezdana prasina kad ne mogu ja.

[Latina]

On je s vama gdje god vi bili

O pitanju neznanja, to je Boziji zatvor ( haps ), a ako nas interesuje znanje, to je Boziji vinograd i dvorac.

Ako spavamo, znanje nas je opilo, a ako smo budni, o znanju pricamo i razgovaramo.

Ako placemo, onda smo kao oblak koji daje kisu, a ako se smijemo, onda smo kao sustanje lisca na vjetru.

Ako se srdimo i svadjamo, to je sjena njegovog imena Silni, a ako smo raspolozeni i prijatno se osjecamo

to je sjena Njegove Ljubavi.

U ovom prepunom i uzbunjenom svijetu, ko smo mi ?

Mi smo kao Elif. Jedna crtica koja sama nista ne predstavlja.

J. Rumi - Iz Mesnevije

[Chmoljo]

Kada bijah u mladosti cvijetu,
Mišljah da znam što sam na svijetu.
Ali, evo pri koncu života,
Vidim da sam u poletu.

Od svega na svijetu roda Adamova
Poznam dvije vrste blagoslova:
Jedna je što svjetske proučava tajne,
A druga - što ne zna o tome ni slova.

Ako znadeš računati, de da sračunamo:
Šta na svijet ti donese, a šta nosiš tamo?
Ti se nećkaš piti vina, jer se smrti bojiš;
Pio vina, il' ne pio, mrijeti ti je - znamo.

Omer Hajjam

[Latina]

~ Pauza ~

Stara sufijska tradicija nas savjetuje da govorimo tek kada nase rijeci prodju kroz 4 kapije.

Na prvoj kapiji se upitamo : "Jesu li ove rijeci istina ?" Ako jesu, pustimo ih da prodju, ako nisu, neka ostanu.

Na drugoj kapiji se pitamo : "Je li neophodno da ih izgovorimo ?"

Na trecoj kapiji se pitamo : " Da li ove rijeci donose dobro ?", a na cetvrtoj : " Jesu li ljubazne ?"

Ako je odgovor na bilo koje od ovih pitanja - Ne, onda ono sto smo zaustili da kazemo treba ostati neizgovoreno.

[saraf]

Kaze jedan od halifa ;postoje cetiri mora
STRAST je more grijeha,
DUSA je more prohtjeva,
SMRT je more zivota,
MEZAR je more pokajanja.

[Latina]

[shown]

istina.najzalije mi je sna jer gubim vrijeme,ali moram se nekad odmoriti samo naprijed i to je to svaki plus je bolji nego nula aufiderzen

[Latina]

~

Bez obzira da li smo spremni ili ne, jedan dan svemu ce doci kraj

Nece biti vise izlazaka sunca, minuta, sati ili dana.

Sve sto smo prikupili, bez obzira da li je zaboravljeno ili nama jako vazno, preci ce u neke druge ruke. Bogatstvo, slava i moc ce postati beznacajna. Vise nece biti vazno sta smo imali i sta smo dugovali. Nezadovoljstvo, ogorcenje, frustracije i ljubomora ce nestati.

Takodje ce nestati nase nade, ambicije, planovi i ono sto-trebamo-uraditi. Pobjede i porazi koji su nekada izgledali tako vazni ce izblijediti. Nece vise biti vazno odakle smo i gdje smo zivjeli. Nece vise biti vazno jesmo li bili lijepi ili talentovani. Nas pol i boja koze ce biti irelevantni.

Sta je onda vazno ? Kako ce se mjeriti vrijednost nasih dana ?

Ono sto ce biti vazno nije ono sto smo kupili, vec ono sto smo izgradili. Ne ono sto imamo vec ono sto smo dali. Ne nas uspjeh, nego nas znacaj. Ne ono sto smo naucili, vec ono cemu smo naucili druge.

Ono sto ce biti vazno je svaki cin integriteta, saosjecanja, hrabrosti ili zrtve koja je obogatila, ucinila snaznijim ili ohrabrila druge da slijede nas primjer.

Ono sto ce biti vazno nije nasa kompetencija, nego nas karakter. Ne koliko ljudi smo poznavali, vec koliko ljudi ce osjecati gubitak kada vise ne budemo tu. Ne nase uspomene, nego uspomene koje zive u onima koji nas vole. Ono sto ce biti vazno je koliko dugo ce nas pamtiti, ko ce nas pamtiti, i po cemu.

Zivjeti zivot koji je znacajan ne desava se slucajno. To nije stvar okolnosti, vec izbora.
Izaberimo zivot koji nesto znaci.

Od onoga sto zaradimo, zivimo. Zivot cini vrijednim ono sto damo.

~



.

[sapati srca]

MERHAMETA

Nekoliko raštrkanih paucinastih oblacica, koji su gotovo cutav dan lelujajuci lješkarili nad gradom, u predvecerje, po nekoj nemuštoj komandi, krenuše jedan prema drugom, spajajuci se preplitanjem. Nebo se nad Sarajevom zatamni, zagrmi, zasijevaše munje, pa se stušti pljusak s prolomom oblaka kakav se nije zapamtio. Nasta strka rijetkih prolaznika, sklanjanje pod strehe i kapidžijske nastrešnice, utrcavanje u prve avlije, pa i kuce poznanika. Za tili cas sve opustje…Niz strmine cikmi i sokaka zagrgoljiše bujice prljavih potocica praveci ponegdje ovece lokve nad kojim se olujni vjetar poigravao stvarajuci vrzina kola.

Kroz zamagljene prozorcice mihrivodskih kuceraka domacini su izbeenih ociju gledali u dvije utvare, koje su, ne hajuci za necrijeme, šljapkale sredinom puta. S prekrštenim rukama odpozadi geguckao je Agan Sofradžija, vlasnik male bacvarske radnje dolje u caršiji pri dnu Velikog Curciluka. Nekoliko koracaja ispred njega pogrbljen, napregnutih vratnih žila, gurao je dugacka hamalska kolica pretovarena sasušenim bacvama, Avram Pinto, poznatiji pod nazivom Cokanjce.

-Došao je kijametski dan, posigurno došao, svi su znaci tu. Ako nije sada I nece doci nikada! – mrmoljio je sebi u bradu Ahmetaga Softic, zureci u prokisle putnike slicne prikazama, koje bi s vremena na vrijeme posrebrivao bljesak munje.
-Eh, što ti je glad duše kad se spoji s glađu ociju! Po ovakvom nevremenu goniti onog nesretnika da gura onoliku starudiju najveci je grijeh! – zgražavajuci se nad slikom koju je gledao, zakljucio je cuveni bašcaršijski somundžija Ramiz Bektaševic.

Dok su se prve bacvarove komšije zebezeknuto iscuđavale, Agan raskrili vrata širokog kapidžika, pa se prodera na Cokanjce: “Upri jace, šta si se raspilavio?” Ako nisi sposoban za neki posao ne prihvacaj ga se. Guraj pravo pred šupu!” – dreknu, pa kad kolica zatandrkađe avlijskom kaldrmom, zalupi kapidžikom tako snažno da zahrđale šarke muklo zaškripaše, a starinski zvekiri pomahnitalo zaklepetaše.
Zajednicki doguraše kolica pod šupu, pa poceše užurbano istovarivati. Središnje burence obuhvatiše objema rukama i pažljivo prenesoše pod verandu opkovanu natruhlim mušepcima.
-Eto Avrame, zahvaljujuci nevremenu uspjesmo. Dok ja svidim s hanumom, ti izvadi dijete, nasvjetuj ga, blagoslovi, pa se halalite po svom zakonu. Ja halalim tebi, a ti oprosti meni i halali i ti meni, jer ko zna ko ce se s kime više vidjeti kad ovo ratno prokletstvo protutnja. Za dijete ne brini. Što bude imalo moje imace i tvoje, što bude s mojim bice i s tvojim! – rece Agan pa priđe Cokanjcetu…Stegoše ruke, potapšaše se po ramenima, zagrliše jedan drugog. Avram krenu burencetu, a Agan vlažnih ociju uđe u kucu. Ispred zapanjene žene prođe do hamama, posuši se, presvuce, pa izađe ozarenog lica. Dok ga je ona u cudu gleala ništa ne shvatajuci, on otpoce: “ E, kakav sam danas hairli posao svidio! Više vrijedi nego da smo na Mihrivodama ili Sedreniki najveci imaret sagradili. Pogađaj ženo!?!
-Prodao si ovu veliku zalihu buradi i kacica? – rece obradovana hanuma.
-Ma jok, nisi ugonetala? Kakva prodaja kacarije na ovom vaktu?
-Pa, što si shajrio tako golemo te pojurio po ovakvom nevremenu da mi uhaberiš? Nisi džaba toliko prokiso?
-I nisam posigurno. Dođi da vidiš šta nam je stiglo u kucu i familiju! prošaputa Agan, prihvati ženu za ruku i izvede na verandu…

Prozebla, preplašena, šcucurena uz burence sa zamotuljkom u krilcu, uplakana djevojcica gledala je prema kapidžiku, kroz koji je nestajala pogurena Cokanjcetova prilika.
-Zar dijete?! – izusti žena, a neka joj toplina bujicom preleti licem i osta u ocima i raširenom osmijehu.
-Merhamet, Razijo, merhamet! – zamuckujuci promrsi Agan.
-Ja bih prije rekla Merhameta, žensko je…
-E, dobro si! Merhamet je ce biti sve ono ljudsko što od srca ucinimo za ovo celjade, a neka joj ostane ime kojim si je nazvala pri prvom susretu…Unesi dijete u kucu, okupaj, presvuci i nahrani, pa prilegni uz njenu novu sestru našu Muberu.

Prevrcuci se cas na jednu cas na drugu stranu, ne mogavši zaspati ni jedno ni drugo, otpoceše šaputanjem razgovor Agan I hanuma mu.
-Razija, Rasko, spavaš li?
-Ne spavam, Ago, ne mogu. Stalno mislim na ovo dijete, Pritiscu me neke misli, pa hocu da te pitam!
-Je li djevojcica Muslimanka?
- Nije! Ona je Jehudija, Jevrejka. Cokanjcetova kcerka, Njih pljackaju, progone i ubijaju…naša je i naša ce biti sve dok ova zlehuda vremena ne protutnjaju. Po komšiluku rastelali da je dijete iz Crnca, sela kraj Višegrada, rođena kcerka moga brata Murisa. Ti ceš joj biti strina, a ja amidža. Živjece s nama, jesti i piti, spavati i družiti se s Muberom…Obje ce ici u mekteb i školu zajedno, parice su. Upis cu srediti s hafizom i upraviteljem škole, ne brini!
-Pa ti Ago nemaš brata, a dijete je druge vjere. Što ce u mektebu? Neceš je, gluho I aleko bilo, silom prevoditi u našu vjeru?
-Necu, Bože sacuvaj i sakloni, šta ti pada na pamet? Ovo što cinim je samo ono što mogu i moram. Ja ženo predobro znam da nemam brata ni tamo ni drugdje, ali vlast ne zna. U Crncu imam prijatelja koji je zaposlen u višegradskoj opcni, kao maticar…Djetetu ce trebati rodni list s novim imenom, prezimenom i ostalim hakaratima, a on mi ga jedini može pribaviti bez glavobolje.
-Moram te još nešto priupitati, a nezgodno mi je!
-Pitaj Rasko! Šta se može priupitati zgodno, šta nezgodno?
-Mala je cakarasta. Vele da je to šejtanski biljeg, pa se pribojavam!?
-Kako cakarasta, kakav šejtanski biljeg, šta pricaš, davraniši se…
-Ma. Eto ništa! Ima malo razroke oci, jedno plavo, drugo zeleno.
.A, to li je? Eh ženo, ženo. Ja pomislio Bog zna šta je, a ono ništa. Razroka malcice, cakarasta, pa šta? Važno je kakva joj je duša, a sve djecije duše prilikom rođenja meleki operu zemzem vodom. Sve na dunjaluk dođu ciste ko biljur. Kasnije ih naopako vrijeme I hrđavi ljudi uprljaju i iskvare. Tako ti je ženo ko što velim, a da nije Bogdom, kamo puste srece…
-A što njih Ago progone i ubijaju, kad su ni krivi ni dužni kako ti kažeš?!.
-Eh, na to je malo poteže odgovoriti, ni sam ne znam. Naiđu tako šašijasta, razroka, cakarasta vremena, u kojim zavladaju ljudi razrokih, cakarastih, šašijastih duša…Proglase prave, zdrave druge ljude ili cijele narode krivim za nešto, pa s njima postupaju hore neg hajvanima. Prođe neki vakat pa ti naopaki ljudi odu, a dođu pravi na prava mjesta pa sve opet bude ko i prije…sad, što je da je, kako je, tako je. Dok se ponovo staro vrijeme ne povrato, ti ceš Merhameti biti strina, a ja amidža.
-Mene je Ago strah! Ako se za ovo sazna, možemo nastradati!
-Strah je i mene! I tebe treba da bude strah, zato budi dobra strina, a tajnu o Merhameti skrivaj iod sjenke.
Pa, što mi moramo strahovati? Da nisi doveo ono Cokanjcetovo celjade, sve bi bilo kako treba, nicega se ne bi bojali?
- Vidiš, moramo! Mogli smo mi biti krivci, pa da sada našu Muberu drugi dobri ljudi skrivaju…kad god se u naopakim vremenima pojave naopaki ljudi, pojavljuju se i oni s merhametom i spašavaju ono, što se može spasiti. Što god je je više jednih, više je i drugih. Tako je od pamtivijeka…

Svitalo je. S verande se oglasiše kumrikuše, a Razija se privi uz Agana, nasloni glavu na njegova prsa i zaspa djetinjim snom.
***
Ko bi mogao izbrojati koliko se puta zguravi žrvanj sudbine od one mihrivodske noci okrenuo? Rat se završio, Merhameta odselila u Israel, Mubera davno udala, a Agan i Razija Sofradžija ostarjeli i onemocali…Sve bi ostalo zapreteno u bezdanu zaborava, da se u Aganovu i Razijini unuku, Muberinu kcerku Nizamu, jednog jesenjeg dana ne zagleda palestinski student. Abu Namorah Kaled. Iako je imao lice prošarano ožiljcima, stasiti crnpurasti momak s ocima gazele, izmamljivao je uzdahe mnogih djevojaka prikradajuci im se u snove. Gordoscu istocnjaka sve do susreta s Nizamom ni jednoj se ne prikloni, a onda planu. Zaboravi zvjezdano nebo nad pustinjom, palme i maslinjake, oaze tankovijaste Beduinke. Sve to nađe u jednom djevojackom pogledu i osmijehu, zaljubi se, a Nizama mu uzvrati ljubav. I, kako to vec biva, kad se vatra sa vatrom sastavi…
Zaruciše se, amanete srca razmijenišei zavjetovaše se jedno drugom, izmijenjaše darove, pa zaploviše srebrnom rijekom nezaborava…

Tokom prve posjete Nizaminim roditeljima, Abu Namorah je objašnjavajuci porijeklo ožiljaka na svom licu, ispricao cudnu pricu.
- Za vrijeme jednog policijskog progona u Kudusu, zbijeni u gomilu s rukama nad glavom, primali smo udarce koji su pljuštali sa svih strana. Teško ranjen, moj brat Abu Lehed ne mogavši u jednom trenutku izdržati dalje batinjanje, zavapi:“merhameta, mer-ha-me-taa, merr-hhaa-mmeett-aaa!”
U tom trenutku cu se nešto na hebrejskom jeziku, policajci se razmakoše, a gomili isprebijanih i iskrvavljenih priđe neka starica i upita na cistom arapskom jeziku: “Ko je viknuo merhameta?” nasta muk. Bojeci se da brat Abu lehed i onako teško ranjen, još više ne nastrada, isprsih se i rekoh da sam ja. Starica se grubim – osornim glasom obrati policajcima na hebrejskom i oni se gunđajuci povukoše. Mene ošamucenog odvede do svog automobila, odveze i smjesti u bolnicu. Redovno me je posjecivala desetak dana, a prilikom zadnje posjete, placuci mi predade pasoš i vizu za Jordan. U pasošu je bilo i stotinu šekela njihovog novca…Pamticu tu staricu dok sam živ. Imala je razroke oci – jedno plavo drugo zeleno, a zracila je nekom nadprirodnom toplinom.

Kad Abu Namorah Kaled završi pricu, Nizama zaplaka i prigrli svog izabranika, a Agan i Razija ozarenih liva pogledaše jedno u drugo, pa pobožno prošaputaše: “Mer-ha-me-ta!”
S verande se oglasiše kumrikuše, gugutom najavljujuci skoro veselje u kuci stare sarajevske porodice Sofradžija, a zguravi žrvanj sudbine zbunjen i zblenut, uspoti kretanje i osmijehnu se…

[Latina]

Zakljucak : Dobrocinstvo nikada nije uzalud. Prelijepo. Welcome back.

[Latina]

MIS I KAMILA

Mis je uhvatio kraj kamilinog pokrivaca izmedju dvije prednje nozice, i nastavio hodati imitirajuci kamilinog vodica.

Kamila mu se pridruzila, pustajuci misa da se osjeca herojem.

"Uzivaj" pomisli kamila. " Imam te necemu nauciti."

Dodjose do ruba velike rijeke. Mis je bio zapanjen.

"Sta cekas ? Zakoraci u rijeku. Ti si moj vodic. Nemoj ovdje stati", rece kamila.

"Strah me da cu se utopiti."

Kamila zakoraci u rijeku. "Voda doseze svega do iznad koljena."

"Tvog koljena ! Tvoje koljeno je stotinu puta iznad mene !"

"A, mozda ti ne bi trebao biti vodic kamili. Ostani s onima slicnim sebi. Mis zaista nema sta reci kamili."

"Hoces li mi pomoci da predjem rijeku ?"

"Popenji se na moju grbu. Stvorena sam da prenesem stotine takvih kao ti."

Ti nisi poslanik, ali idi skromno putem Poslanika i mozes stici tamo gdje su oni. Ne pokusavaj da upravljas brodom.
Ne otvaraj radnju za sebe. Slusaj. Cuti. Ti nisi Bozja pistaljka. Pokusaj biti uho, i ako govoris, trazi objasnjenja.

Izvor tvoje arogancije i tvog bijesa je tvoja pozuda
i korjeni toga su u tvojim navikama.

Neko ko je navikao jesti glinu
razbjesni se kad ga pokusas odvratiti od toga.
Biti vodja takodje moze biti otrovna navika
pa kada neko dovede tvoj autoritet u pitanje
ti mislis : "On pokusava da mi oduzme poziciju."
Mozda ces odgovoriti ljubazno, ali iznutra bjesnis.

Uvijek provjeri svoje unutrasnje stanje
sa gospodarom svog srca.
Bakar ne zna da je bio bakar
dok ne postane zlato.

Tvoje voljenje ne zna svoje velicanstvo
dok ne upozna vlastitu bespomocnost.

Ovi pokloni od Prijatelja
pokrivac od koze i vena, ucitelj iznutra,
nosi ih i postani skola
sa vecim Seikom nego sto si ti u blizini.

J.Rumi


Nadam se da ce mi @d700 oprostiti sto sam posudila njegovu fotografiju. Hvala.

[MuaDib]

[quote]Još prije nego što sam znao
Ko je Bog,
Bog je počeo da slika moj život
Bojama Svoje Samilosti[/quote]

Neki indijski mudrac.

[Chmoljo]

Zvijezda što svijet krasi i nebom se kreće
Dođe, prođe i opet na obzor došeće.
U nebeskim skutovima naa leđima zemlje
Ima narod, dok Bog živi, koga nestat neće.

--------------------------------

Od vode i blata mene si sazdao - šta ću ja?
Ovo sukno i atlas, sve si ti otkao - šta ću ja?
I dobro i zlo, što od mene dođe besvjesno dođe.
Sve si ti na mome čelu napisao - šta ću ja?

--------------------------------

Iako se pobožnošću ne razmećem ja,
Iako me svako ko griješnika zna,
Moja nada na Tvojoj se svemilosti grije,
Jer rekao nikad nisam: jedan da su dva.

Omer Hajjam

[Latina]

Heheh...

[Latina]

Raj je uvijek tamo gdje ljubav stanuje.

[Latina]

nobody really

as nobody

i come

nobody i remain

and

nobody

will i become


MysticSaint

[Latina]

Celestial Water

[arzuhal]

Vidim da je malo zanemareno pa rek'o da se "privalim"
Uskoro će mubarek dan, Hadždž-bajram, pa da jennu (poema je izašla u jednom broju "VOX"-a prije rata, u davnjašosti):

BAJRAMSKA

Utihnuo svemir
smirila se lava
cijeli svemir šuti
jede se baklava.