#76 Re: Pink Floyd
Posted: 05/07/2008 05:00
Ja bih prvo da se zahvalim mom dobrom drugu konyanu na otvorenoj temi. Nadam se da cemo nekada opet odlgedati The Wall i onako bas momacki filozofirati o istom.
U medjuvremenu se dosta toga pojavilo na DVD-u, tako da mozete naci: PULSE, The Wall (film i Berlin), Pompeje te jos dosta dokumentaraca. Konyane prijatelju kod tebe mi je jedan dokumentarac ostao, nadam se da je u zivotu.
Sto se tice The Wall koncerta iz 80tih, za sada nema planova da se isti izda na DVD-u. Na nekoj mailing listi sam procitao da cak i ne postoji dovoljno kvalitetan snimak tog koncerta da bi se uopste radila DVD verzija. Ja sam jednom bio skinuo The Wall Live at Nassau ali je kvalitet bio vise nego ocajan.
Eh sad, sto se tice ove gore diskusije o Wish You Were Here, taj album zvanicno nije posvecen Syd Barrettu, bar tako kazu i Waters i Gilmour. Dalje kazu da su sa Dark Side of the Moon albumom postigli vrhunac i da se dalje nije moglo. Sve prije tog albuma je stimalo jer je postojala vizija, postojao je cilj, biti najbolji od najboljih. Sa tim albumom se taj cilj ostvario (album je inace u Guinessovoj knjizi rekorda po broju sedmica provedenih na americkom Billboardu Top 200, ne znam sad tacno a mrsko mi googleati ali cini mi se da je album bio na Billboardu preko 760 sedmica, naravno ne uzastopno). Dakle, nakon tog albuma vise nije bilo uzvisenog cilja, tako da je slijedeci album posvecen vremenu koje vise nije tu. Wish You Were Here, ovo "You" se odnosi upravo na to vrijeme.
Sa druge strane, Pink Floyd je uvijek bio pod uticajem Syd Barretta. Izuzev Meddle-a, od njihovih velikih albuma, na svakom se moze naci nesto posveceno ili inspirisano Syd Barrettom. Tako recimo gotovo cijeli Dark Side je protkan analogijom zivota Syd Barretta, posebno zadnji dio, Brain Damage i Eclipse, pa donekle i Us and Them (koju je uradio Rick Wright u cijelosti).
Na Wish You Were Here, zvanicno samo je Shine on posvecen Barrettu, mada po slobodnoj interpretaciji, Syd se moze naci u gotovo svakoj pjesmi.
Animals je bio odgovor Pink Floyda na novu muzicku pojavu, Punk, i po prvi put Waters preuzima ulogu vokala (na duze staze naravno, pjevusio je on i prije, ne bas nesto posebno uspjesno).
Za Wall bih se naravno slozio sa konyanom, album je Watersova autobiografija. Sada slijedi jedna malo duza analiza pa kome se ne cita nek preskoci paragraf. Album govori o tome kako covjek od svog rodjenja do smrti gradi zid oko sebe a cigle se dodaju svakog trenutka kada se nesto lose desi. Tako Waters smatra da su prve cigle u zidu postavljene samim rodjenjem. Dakle nicim izazvani se nalazimo u okrutnom svijetu (The Thin Ice). Dalje, Watersov gubitak oca je trauma koja je kroz cijeli njegov zivot dodavala cigle, na albumu je to pjesma Another Brick in the Wall part I. The Happiest Days of Our Lives govori o Watersovom odrastanju bez oca (dodatne cigle) te o skolskom sistemu u kojem je on bio neshvacen te ismijavan cak i od profesora. Another Brick 2 je u cjelosti posvecen skolskom sistemu u Watersovo vrijeme. Watersova majka je nakon smrti njegovog oca postala over-protective (jbg ne znam rijec na nasem, zna konyan sigurno), pjesma Mother je naravno posvecena njoj. Good Bye Blue Skies je trauma iz II svjetskog rata koja je kroz citavu Watersovu mladost dodavala cigle njegovom zidu. Od Empty Spaces pa do Another Brick in the Wall part 3 se govori o Watersu kao muzickoj zvijezdi. Sav taj pritisak koji se stvorio oko njega, sam status zvijezde je uveliko doprinijeo izgradnji zida. Zbog muzicke karijere vara ga i ostavlja supruga, cesto je pod stresom pa rastura i unistava sobu u hotelu - One of My Turns (ovo se zaista desilo za vrijeme Animals turneje a scena u filmu je ustvari vjerna kopija onoga sto je Waters uradio). Don't Leave Me Know je ustvari mali tracak spoznaje da se zid gradi i posljednji pokusaj da ostane u dodiru sa svijetom. Opet inspirisan je stvarnim dogadjajem. Na Animals turneji Waters je pokupio neku djevojku, obozavateljku koja je uspijela uci u VIP zonu. Otisli su u hotel, on rasturio sobu a ona naravno pobjegla. Prvi CD zavrsava sa Goodbye Cruel World u kojoj Waters i na koncertu a i u stvarnom zivotu sam namjerno stavlja zadnju ciglu i kompletira njegov zid. Sada je potpuno izolovan.
Hey You se ne pojavljuje u filmu ali je opravdano na albumu. To je ustvari jedan trenutak, milisekunda od kompletiranja zida pa do spoznaje da je zid gotov i da nema nazad. U ovoj pjesmi Waters, ovaj put nesvjesno, trazi po posljednji put pomoc. Pomoc trazi od nikoga posebno, bilo ko ko ce mu Help to carry to stone. Medjutim zid je gotov i nema nazad. Spoznaja da je zid gotov je u Is There Anybody Out There? i naravno odgovor - niko (No Body Home). Vera i Bring the Boys Back Home su ustvari flash-ovi iz proslosti, okruzen svojim zidom Waters se sjeca prica o poznatoj pjevacici Veri koja je pjevala u Britaniji za vrijeme rata te o bezuspjesnom cekanju oca na zeljeznickoj stanici u Bring the Boys Back Home. I onda naravno Comfortably Numb. Waters se privikao na zid i zid na njega. Potpuno mu je svejedno. Ako je u Hey You i u Is There Anybody Out There trazio neku pomoc da otvori zid, sada vise i ne pokusava. I ovdje se moze naci posljednja dodirna tacka sa Syd Barrettom, ali samo na filmu. Naime scena u kojoj Pink sjedi u svojoj sobi, sa razbacanim stvarima na podu i cigaretom koja dogorijeva do prstiju je u potpunosti inspirisana identicnoj sceni iz zivota sa Barrettom u glavnoj ulozi. I da zakljucim, iz stanja Numb Waters odlucuje da ipak mora da se zivi, makar i iza zida. Medjutim to nije lako jer biti izolovan znaci ne slusati nikoga i sve raditi po svom. Waters se pretvara u tiranina koji povrijedjuje drage ljude oko sebe. Waiting for the Worms je ustvari krajnji stadij tiranstva, vise se nicemu ne nada i "gazi naprijed preko mrtvih". Ipak cijeli zivot okruzen zidom je nesto lazno, nesto sto Waters glumi iz nuzde jer drugacije ne moze. Dio njega je jos uvijek ljudski i taj dio ima i savijest i moral i nesvjesno pokusava isplivati na povrsinu. U Stop se to desava i Waters pocinje da sudi sam sebi (The Trial). Na kraju sam donosi presudu, najgoru mogucu, rusi zid koji ga je do sada stitio od svijeta u kojem ne pripada.
Ovo jeste autobiografija ali genijalnost je u kontinuitetu. Kada se zid srusi, dosta male djece dolazi i uzima cigle. Poenta je u tome da svi mi gradimo svoj zid, pitanje je samo do kojeg cemo stadija doci. Da li cemo se zazidati kao Waters ili cemo onako ostati da malo virimo.
U svakom slucaju, preporuka svima da pogledaju i poslusaju The Wall ako to vec nisu uradili te da pokusaju naci paralelu sa vlastitim zivotom. Jedna zanimljivost vezana za The Wall turneju. Prije same turneje a i prije objavljivanja albuma, Waters je "otpustio" Rick Wrighta. Opravdanje je bilo da Rick Wright nije muzicki nista doprinio jos od Dark Side-a, sto je bilo tacno (a nije otpustio Masona koji gotovo da nije nista napisao, tekstualno ili muzicki tokom citave karijere). Waters je postavio ultimatum, ili Wright ide ili on nece dozvoliti da se The Wall izda. Wright je, zbog ostalih u bendu odlucio da ode ali uz uslov da svira klavijature na turneji. To mu je dozvoljeno ali ne kao clanu Pink Floyda vec kao eksternom muzicaru. Unajmljen je od strane PF-a da svira. Eh sad dolazi ono najbolje. Turneja ko turneja je bila jaaaako skupa jer se na svakom koncertu pravi ogroman zid te na kraju unistavao. Dosta je tu bilo efekata, rekvizita a obezbjedjenje protiv pozara je stajalo otprilike kao budzet nekih kantona u BiH. Sve u svemu, svega dvadesetak koncerata je odrzano tokom kojih su clanovi Pink Floyda doslovno bankrotirali jer su vise od polovine koncerata sami finansirali (ovdje je jos bilo i kradje od strane producenta al hajd.) Medjutim, svi eksterni muzicari su naravno placeni jer takav je ugovor. I na kraju je Wright ispao jedina osoba iz PF-a koja je zaradila od The Wall turneje.
Poslije Walla, Waters, zazidan u svom zidu, postaje nemoguc. Insistira da se napravi album od svih onih pjesama koji su, kao lose, odbijene i nisu uvrstene u The Wall. Mason i Gilmour to odbijaju pa Waters pravi The Final Cut. Ovdje su Gilmour i Mason bukvalno unajmljeni da sviraju, a na omotu stoji: The Final Cut by Roger Waters, te manjim slovima: performed by Pink Floyd. Album je jedan od losiji PF albuma i posljednji na kojem je Waters radio. Kako je vec gore receno, Waters napusta bend misleci da bez njega PF ne postoji. Gilmour odlucuje da ide dalje, i nakon par sudskih tuzbi i peripetija PF nastavlja da zivi u sastavu Gimour, Mason i povratnik u ekipu Wright. Momentary Lapse of Reason je po meni najlosiji PF album i moze se primjetiti da je ishitren, samo da se pokaze Watersu da mogu i bez njega. Bez obzira na los album, PF prave turneju Delicate Sound of Thunder koja traje preko tri godine (jos jedan Guiness rekord) te zaradjuju preko 300 miliona $ (tada jos jedan Guiness, kasnije ih potukli Stonesi sa 40 Licks i preko pola milijarde zarade).
Division Bell je neuporedivo bolji od Momentarly Lapse-a ali je i dalje jedan od losijih PF albuma. Jednostavno fale tekstovi, fali Watersova kreativnost. Sa druge strane, dobrodsao je povratak muzike jer je Waters na zadnjim albumima vise pricao nego pjevao a muzika mu je prestala biti vaznim dijelom numere (ako je neko slusao solo radove Watersa, znace o cemu pricam, sjedi da ti ja ispricam pricu, i... ma bice i neka muzika u pozadini).
Opet odlicna turneja, PULSE je odlican nacin da se zavrsi 30 godina duga karijera.
Floydi su u starom sastavu ipak svirali. Zavidim svima onima koji su ih, mislim ipak po posljednji put, gledali uzivo na Live 8. Waters je zvucao gore nego ikad, Gilmour je bio nadrkan cijelo vrijeme i mrko je gledao Watersa koji se na kraju raspekmezio i umalo sto nije zaplakao. Al hajd. Na zalost, ne vjerujem da ce se iko od njih upustiti u avanturu jos jedne turneje, ipak svi su vec zagazili u 60-e a postigli su sve sto se moze postici.
I na kraju, tuzan podsjetnik, za dva dana se navrsavaju dvije godine od smrti Syda Barretta.
U medjuvremenu se dosta toga pojavilo na DVD-u, tako da mozete naci: PULSE, The Wall (film i Berlin), Pompeje te jos dosta dokumentaraca. Konyane prijatelju kod tebe mi je jedan dokumentarac ostao, nadam se da je u zivotu.
Sto se tice The Wall koncerta iz 80tih, za sada nema planova da se isti izda na DVD-u. Na nekoj mailing listi sam procitao da cak i ne postoji dovoljno kvalitetan snimak tog koncerta da bi se uopste radila DVD verzija. Ja sam jednom bio skinuo The Wall Live at Nassau ali je kvalitet bio vise nego ocajan.
Eh sad, sto se tice ove gore diskusije o Wish You Were Here, taj album zvanicno nije posvecen Syd Barrettu, bar tako kazu i Waters i Gilmour. Dalje kazu da su sa Dark Side of the Moon albumom postigli vrhunac i da se dalje nije moglo. Sve prije tog albuma je stimalo jer je postojala vizija, postojao je cilj, biti najbolji od najboljih. Sa tim albumom se taj cilj ostvario (album je inace u Guinessovoj knjizi rekorda po broju sedmica provedenih na americkom Billboardu Top 200, ne znam sad tacno a mrsko mi googleati ali cini mi se da je album bio na Billboardu preko 760 sedmica, naravno ne uzastopno). Dakle, nakon tog albuma vise nije bilo uzvisenog cilja, tako da je slijedeci album posvecen vremenu koje vise nije tu. Wish You Were Here, ovo "You" se odnosi upravo na to vrijeme.
Sa druge strane, Pink Floyd je uvijek bio pod uticajem Syd Barretta. Izuzev Meddle-a, od njihovih velikih albuma, na svakom se moze naci nesto posveceno ili inspirisano Syd Barrettom. Tako recimo gotovo cijeli Dark Side je protkan analogijom zivota Syd Barretta, posebno zadnji dio, Brain Damage i Eclipse, pa donekle i Us and Them (koju je uradio Rick Wright u cijelosti).
Na Wish You Were Here, zvanicno samo je Shine on posvecen Barrettu, mada po slobodnoj interpretaciji, Syd se moze naci u gotovo svakoj pjesmi.
Animals je bio odgovor Pink Floyda na novu muzicku pojavu, Punk, i po prvi put Waters preuzima ulogu vokala (na duze staze naravno, pjevusio je on i prije, ne bas nesto posebno uspjesno).
Za Wall bih se naravno slozio sa konyanom, album je Watersova autobiografija. Sada slijedi jedna malo duza analiza pa kome se ne cita nek preskoci paragraf. Album govori o tome kako covjek od svog rodjenja do smrti gradi zid oko sebe a cigle se dodaju svakog trenutka kada se nesto lose desi. Tako Waters smatra da su prve cigle u zidu postavljene samim rodjenjem. Dakle nicim izazvani se nalazimo u okrutnom svijetu (The Thin Ice). Dalje, Watersov gubitak oca je trauma koja je kroz cijeli njegov zivot dodavala cigle, na albumu je to pjesma Another Brick in the Wall part I. The Happiest Days of Our Lives govori o Watersovom odrastanju bez oca (dodatne cigle) te o skolskom sistemu u kojem je on bio neshvacen te ismijavan cak i od profesora. Another Brick 2 je u cjelosti posvecen skolskom sistemu u Watersovo vrijeme. Watersova majka je nakon smrti njegovog oca postala over-protective (jbg ne znam rijec na nasem, zna konyan sigurno), pjesma Mother je naravno posvecena njoj. Good Bye Blue Skies je trauma iz II svjetskog rata koja je kroz citavu Watersovu mladost dodavala cigle njegovom zidu. Od Empty Spaces pa do Another Brick in the Wall part 3 se govori o Watersu kao muzickoj zvijezdi. Sav taj pritisak koji se stvorio oko njega, sam status zvijezde je uveliko doprinijeo izgradnji zida. Zbog muzicke karijere vara ga i ostavlja supruga, cesto je pod stresom pa rastura i unistava sobu u hotelu - One of My Turns (ovo se zaista desilo za vrijeme Animals turneje a scena u filmu je ustvari vjerna kopija onoga sto je Waters uradio). Don't Leave Me Know je ustvari mali tracak spoznaje da se zid gradi i posljednji pokusaj da ostane u dodiru sa svijetom. Opet inspirisan je stvarnim dogadjajem. Na Animals turneji Waters je pokupio neku djevojku, obozavateljku koja je uspijela uci u VIP zonu. Otisli su u hotel, on rasturio sobu a ona naravno pobjegla. Prvi CD zavrsava sa Goodbye Cruel World u kojoj Waters i na koncertu a i u stvarnom zivotu sam namjerno stavlja zadnju ciglu i kompletira njegov zid. Sada je potpuno izolovan.
Hey You se ne pojavljuje u filmu ali je opravdano na albumu. To je ustvari jedan trenutak, milisekunda od kompletiranja zida pa do spoznaje da je zid gotov i da nema nazad. U ovoj pjesmi Waters, ovaj put nesvjesno, trazi po posljednji put pomoc. Pomoc trazi od nikoga posebno, bilo ko ko ce mu Help to carry to stone. Medjutim zid je gotov i nema nazad. Spoznaja da je zid gotov je u Is There Anybody Out There? i naravno odgovor - niko (No Body Home). Vera i Bring the Boys Back Home su ustvari flash-ovi iz proslosti, okruzen svojim zidom Waters se sjeca prica o poznatoj pjevacici Veri koja je pjevala u Britaniji za vrijeme rata te o bezuspjesnom cekanju oca na zeljeznickoj stanici u Bring the Boys Back Home. I onda naravno Comfortably Numb. Waters se privikao na zid i zid na njega. Potpuno mu je svejedno. Ako je u Hey You i u Is There Anybody Out There trazio neku pomoc da otvori zid, sada vise i ne pokusava. I ovdje se moze naci posljednja dodirna tacka sa Syd Barrettom, ali samo na filmu. Naime scena u kojoj Pink sjedi u svojoj sobi, sa razbacanim stvarima na podu i cigaretom koja dogorijeva do prstiju je u potpunosti inspirisana identicnoj sceni iz zivota sa Barrettom u glavnoj ulozi. I da zakljucim, iz stanja Numb Waters odlucuje da ipak mora da se zivi, makar i iza zida. Medjutim to nije lako jer biti izolovan znaci ne slusati nikoga i sve raditi po svom. Waters se pretvara u tiranina koji povrijedjuje drage ljude oko sebe. Waiting for the Worms je ustvari krajnji stadij tiranstva, vise se nicemu ne nada i "gazi naprijed preko mrtvih". Ipak cijeli zivot okruzen zidom je nesto lazno, nesto sto Waters glumi iz nuzde jer drugacije ne moze. Dio njega je jos uvijek ljudski i taj dio ima i savijest i moral i nesvjesno pokusava isplivati na povrsinu. U Stop se to desava i Waters pocinje da sudi sam sebi (The Trial). Na kraju sam donosi presudu, najgoru mogucu, rusi zid koji ga je do sada stitio od svijeta u kojem ne pripada.
Ovo jeste autobiografija ali genijalnost je u kontinuitetu. Kada se zid srusi, dosta male djece dolazi i uzima cigle. Poenta je u tome da svi mi gradimo svoj zid, pitanje je samo do kojeg cemo stadija doci. Da li cemo se zazidati kao Waters ili cemo onako ostati da malo virimo.
U svakom slucaju, preporuka svima da pogledaju i poslusaju The Wall ako to vec nisu uradili te da pokusaju naci paralelu sa vlastitim zivotom. Jedna zanimljivost vezana za The Wall turneju. Prije same turneje a i prije objavljivanja albuma, Waters je "otpustio" Rick Wrighta. Opravdanje je bilo da Rick Wright nije muzicki nista doprinio jos od Dark Side-a, sto je bilo tacno (a nije otpustio Masona koji gotovo da nije nista napisao, tekstualno ili muzicki tokom citave karijere). Waters je postavio ultimatum, ili Wright ide ili on nece dozvoliti da se The Wall izda. Wright je, zbog ostalih u bendu odlucio da ode ali uz uslov da svira klavijature na turneji. To mu je dozvoljeno ali ne kao clanu Pink Floyda vec kao eksternom muzicaru. Unajmljen je od strane PF-a da svira. Eh sad dolazi ono najbolje. Turneja ko turneja je bila jaaaako skupa jer se na svakom koncertu pravi ogroman zid te na kraju unistavao. Dosta je tu bilo efekata, rekvizita a obezbjedjenje protiv pozara je stajalo otprilike kao budzet nekih kantona u BiH. Sve u svemu, svega dvadesetak koncerata je odrzano tokom kojih su clanovi Pink Floyda doslovno bankrotirali jer su vise od polovine koncerata sami finansirali (ovdje je jos bilo i kradje od strane producenta al hajd.) Medjutim, svi eksterni muzicari su naravno placeni jer takav je ugovor. I na kraju je Wright ispao jedina osoba iz PF-a koja je zaradila od The Wall turneje.
Poslije Walla, Waters, zazidan u svom zidu, postaje nemoguc. Insistira da se napravi album od svih onih pjesama koji su, kao lose, odbijene i nisu uvrstene u The Wall. Mason i Gilmour to odbijaju pa Waters pravi The Final Cut. Ovdje su Gilmour i Mason bukvalno unajmljeni da sviraju, a na omotu stoji: The Final Cut by Roger Waters, te manjim slovima: performed by Pink Floyd. Album je jedan od losiji PF albuma i posljednji na kojem je Waters radio. Kako je vec gore receno, Waters napusta bend misleci da bez njega PF ne postoji. Gilmour odlucuje da ide dalje, i nakon par sudskih tuzbi i peripetija PF nastavlja da zivi u sastavu Gimour, Mason i povratnik u ekipu Wright. Momentary Lapse of Reason je po meni najlosiji PF album i moze se primjetiti da je ishitren, samo da se pokaze Watersu da mogu i bez njega. Bez obzira na los album, PF prave turneju Delicate Sound of Thunder koja traje preko tri godine (jos jedan Guiness rekord) te zaradjuju preko 300 miliona $ (tada jos jedan Guiness, kasnije ih potukli Stonesi sa 40 Licks i preko pola milijarde zarade).
Division Bell je neuporedivo bolji od Momentarly Lapse-a ali je i dalje jedan od losijih PF albuma. Jednostavno fale tekstovi, fali Watersova kreativnost. Sa druge strane, dobrodsao je povratak muzike jer je Waters na zadnjim albumima vise pricao nego pjevao a muzika mu je prestala biti vaznim dijelom numere (ako je neko slusao solo radove Watersa, znace o cemu pricam, sjedi da ti ja ispricam pricu, i... ma bice i neka muzika u pozadini).
Opet odlicna turneja, PULSE je odlican nacin da se zavrsi 30 godina duga karijera.
Floydi su u starom sastavu ipak svirali. Zavidim svima onima koji su ih, mislim ipak po posljednji put, gledali uzivo na Live 8. Waters je zvucao gore nego ikad, Gilmour je bio nadrkan cijelo vrijeme i mrko je gledao Watersa koji se na kraju raspekmezio i umalo sto nije zaplakao. Al hajd. Na zalost, ne vjerujem da ce se iko od njih upustiti u avanturu jos jedne turneje, ipak svi su vec zagazili u 60-e a postigli su sve sto se moze postici.
I na kraju, tuzan podsjetnik, za dva dana se navrsavaju dvije godine od smrti Syda Barretta.
.
R.I.P.
