#76
Posted: 13/12/2006 13:31
nije ti to niko rek'o ...A wrote:Uz to sam i cionisticki agentrashid wrote:Ti si jedna totalno bezposlena osoba i puna si sama sebe. I ponovo ... rodila te majka tako pametnu ...
nije ti to niko rek'o ...A wrote:Uz to sam i cionisticki agentrashid wrote:Ti si jedna totalno bezposlena osoba i puna si sama sebe. I ponovo ... rodila te majka tako pametnu ...
nema razloga za vrijeđanje momčinorashid wrote:I ubaci rijec "glupi" u tvoju tezu negdje jos.A wrote:Uz to sam i cionisticki agentrashid wrote:Ti si jedna totalno bezposlena osoba i puna si sama sebe. I ponovo ... rodila te majka tako pametnu ...
Izgledi za opstanak Izraela sve su manji
Iako superioran u regiji, Izrael vodi samoubilačku politiku, s rezultatima samo na kratke staze. Izrael nema rješenje za svoj dugoročni opstanak u miru. Piše Pavle Kalinić.
Kriza na Bliskom istoku nije počela ovih dana, već kojih devedeset godina ranije, preciznije još 1917. godine, pismom ministra vanjskih poslova Velike Britanije Arthura Balfoura lordu Walteru Rothschildu, predstavniku Engleske federacije cionista: "Vlada Njegova Veličanstva povoljno gleda na uspostavu nacionalne domovine židovskog naroda u Palestini...
Naseljavanje Židova nije bilo posljedica brige za njih, već posljedica britanske imperijalne politike, koja je upravo naseljavanjem Židova u Palestini željela osigurati svoje interese u tom dijelu svijeta.
Ne smije se ništa učiniti što bi narušilo građanska i vjerska prava postojećih nežidovskih zajednica u Palestini ili prava i politički status koji Židovi uživaju u bilo kojoj drugoj zemlji." Britansko upravljanje Palestinom (i ne samo Palestinom) počelo je de facto već u prosincu 1917. Nasilje se kotrljalo pustinjom s obje strane - i od starosjedilaca i od strane židovskih doseljenika, čiji je broj London itekako dozirao, naravno prema vlastitim interesima.
Naseljavanje Židova, namjera iz pisma (tzv. Balfourove deklaracije), nije posljedica brige za Židove, već posljedica britanske imperijalne politike, koja je upravo naseljavanjem Židova u Palestini željela osigurati britanske interese u tom dijelu svijeta. Gledajući Bliski istok (Middle East) kao križište puteva između Europe i Indije, istoka i zapada, sjevera i juga. Jeruzalem su vidjeli kao strateški smješten grad, koji je isto tako značajan položaj imao i u srednjem vijeku i u vrijeme starog Babilona i Egipta.
Nikada dosad nije bilo stvarnih interesa velikih sila (SAD) i pripadajućih pobočnika (Britanija), a niti Izraela, da se stanje stalnog rata zamjeni održivim mirom.
Koliko je Britaniji bilo stalo do kontrole na Bliskom istoku najbolje govori to što je u Prvom svjetskom ratu više vojnika poslala na Bliski istok nego u Europu, s izuzetkom Galipolja. Kraljevski institut za međunarodne odnose iz prve je shvatio što je i što će tek biti nafta.
Natezanja oko useljavanja u Palestinu trajala su sve dok se Britanija nije odlučila povući i prepustiti Palestinu Ujedinjenim narodima. Usvajanjem Rezolucije 181 (II) UN-a 1947. godine predviđena je podjela Palestine na dvije države - arapsku i židovsku - s ekonomskom unijom te Jeruzalemom i Betlehemom kao corpus separatum pod međunarodnim režimom kojim upravlja UN. Palestinci, koji su tada činili 70 posto stanovništva, trebali su dobiti 42,3 posto teritorija. Židovima, kojih je tada bilo oko 30 posto, išlo bi 57 posto teritorija, dok bi ostatak od 0,7 posto bio pod međunarodnim režimom UN-a.
No, kako je Velika Britanija najavila svoje povlačenje 15. svibnja 1948. godine, Ben Gurion je 14. svibnja proglasio Državu Izrael, ne želeći da UN područje Palestine stavi pod starateljstvo SAD-a, novog imperija koji je naslijedio Britaniju nakon Drugog svjetskog rata. Pokolj Palestinaca u Deir Jasinu 9. travnja 1948., koji su počinili pripadnici Icela i Sterna, naznačio je kakav će odnos između dvije zajednice biti idućih desetljeća.
UN-ovom Rezolucijom 181 (II) iz 1947. predviđena je podjela Palestine na dvije države - arapsku i židovsku - s ekonomskom unijom te Jeruzalemom i Betlehemom kao corpus separatum. Palestinci su trebali dobiti 42,3 posto teritorija, Izraelci 57 posto, a 0,7 posto bi bilo pod upravom UN-a. Već nakon prvog rata s Arapima, Izrael je preuzeo kontrolu nad 78 posto teritorija Palestine.
Ohrabreni povlačenjem Velike Britanije, cionisti kreću u zauzimanje ostalih teritorija, koji su bili predviđeni za arapsku državu. Sukobljavaju se sa susjedima, što je ostalo poznato kao Prvi izraelsko–arapski rat. Neučinkovite vojske arapskih zemalja uspjele su zadržati samo dio pojasa Gaze (Egipat) i dio Zapadne obale (Jordan), tako da je odmah nakon prvog rata Izrael imao kontrolu nad 78 posto cjelokupnog teritorija Palestine. Dakle, kontrolirao je i 50 posto teritorija koji je rezolucijom UN-a 181 (II) trebao pripasti arapskoj državi. No, to nije smetalo ni SAD-u ni SSSR-u da priznaju Izrael. U Ujedinjene narode je primljen 11. svibnja 1949. A od 1967. godine drži pod okupacijom i Zapadnu obalu i Gazu. Pojas Gaze su napustili nakon 39 godina, ali je izraelska vojska i sada u dijelu Gaze, pokušavajući pacificirati ono što se silom ne može pacificirati.
Nikada dosad, a ni sada, uključujući i najnovije sukobe, nije bilo stvarnih interesa velikih sila (SAD) i pripadajućih pobočnika (Britanija), a niti Izraela, da se stanje stalnog rata zamjeni održivim mirom.
Najnoviji rat, tj. invazija izraelske vojske na Libanon, samo je jedan u nizu pokušaja da se skrene pozornost s odbijanja rješavanja palestinskog pitanja. Položaj Palestinaca na Zapadnoj obali i pojasu Gaze tema je koja ne zabrinjava SAD u smislu zaštite ljudskih prava i prava na stvaranje države Palestine.
S ovakvom svojom politikom, unatoč superiornosti spram susjeda, Izrael pokazuje da jednostavno nema učinkovito rješenje za svoj dugoročni opstanak u miru.
Intervencija u Libanonu (treća po redu) stavila je na dnevni red - Siriju, kako bi je se uvuklo u sukob i nakon "osloboditeljske akcije" pacificiralo. To bi, naravno, bio pretkorak za stvaranje uvjeta za neutralizaciju, tj. "demokratizaciju" Irana. Razvaljivanjem, dezintegracijom i nametanjem građanskog rata u Iraku, jedini ozbiljni protivnik Izraela i SAD-a u tom dijelu svijeta ostao je - Iran. Svi ostali režimi su više-manje u funkciji američkih interesa.
Koliko Libanon funkcionira kao država najbolje se vidjelo u izjavama premijera, koji je najavljivao odgovor ako krene izraelska invazija. To što je bombardiranjima iz zraka, s mora i sa zemlje Libanon vraćen u kameno doba - to premijeru nije dovoljan argument za obranu. Činjenica je da u Libanonu jednu politiku imaju šijiti i Hezbolah, drugu kršćani, treću suniti, a četvrtu druzi. Zajedničko im je, ipak, da zajedno više mrze Izrael nego što se mrze međusobno.
Pokušaji Izraela da u trećoj invaziji na Libanon opet formira "zaštićenu zonu" pokazuju da Izrael s ovakvom svojom politikom, unatoč superiornosti na svim poljima spram susjeda (i ne samo njih), jednostavno nema učinkovito rješenje za svoj dugoročni opstanak u miru. Bilo zaštićene zone ili ne, ona će trajati samo uz velike gubitke za Izrael, bez ikakve šanse da se i preko nje ne napada Izrael. I to ne samo sjeverni.
Židovski useljenici više nemaju otkud doći. Broj Arapa sigurno raste i demografsku bitku Izrael ne može dobiti. Doseljavanje Židova iz SAD-a bilo bi kontraproduktivno, jer bez utjecaja u Americi Izrael nestaje kao biljka bez vode.
Izraelska politika, ovakva kakva jest, osuđena je na propast, prvenstveno jer se takvom politikom žrtvuje položaj svih Židova koji žive izvan Izraela, SAD-a i Velike Britanije. Antisemitizam nitko uspješnije ne proizvodi od onih koji na njega upozoravaju – ali na krivom mjestu! To je samoubilačka politika koja rezultat može dati samo na kratke staze. Koliko god standard u Izraelu bio bolji za židovske useljenike, oni više nemaju otkud doći. Od milijun i pol iz ex-SSSR-a, već ih je pola milijuna potražilo ugodnije i mirnije mjesto za življenje. Ima još oko pola milijuna Židova u Francuskoj, koje se već pokušalo navabiti u Izrael. No resursi doseljavanja su presušili. Broj Arapa sigurno raste i demografsku bitku Izrael ne može dobiti. Doseljavanje iz SAD-a je kontraproduktivno, jer bez utjecaja u Americi Izrael nestaje kao biljka bez vode.
Ipak kad se pogleda kome su sve i kako Britanci pomogli, onda se može donijeti zajednički zaključak da su Britanci kroz povijest za sobom uvijek i u pravilu ostavljali rješenja koja se nisu mogla nikao riješiti osim stalnim sukobima ovog ili onog intenziteta. Dovoljno je pogledati povijest Irske, Južnoafričke Republike, Rodezije, Iraka, Indije i Pakistana, Izraela i Palestine, Jugoslavije, Bosne i Hercegovine...
Izrael je tu gdje je i trebao bi opstati, ali zahvaljujući samoubilačkoj politici odbijanja suočavanja s okruženjem svakim danom izgledi su mu sve manji. A Arapi, oni će jednom možda oprostiti Izraelcima, ali zasigurno neće svojim režimima koji su ih odbili braniti.
Pavle Kalinić
25.07.2006.
Palestina bez Palestinaca
Jedina palestinska politika koja odgovara Izraelu je ona koja bi Palestince odvela iz Palestine, jer Arapi ionako imaju 23 države, a Židovi samo jednu. Piše Pavle Kalinić.
Vijeće sigurnosti odbilo je prijedlog arapskih zemalja po kojem su se Izraelske obrambene snage trebale odmah povući iz pojasa Gaze. Podrazumijeva se da je velika većina bila za, ali korektor istine u međunarodnim odnosima i lučonoša slobode na Bliskom istoku zadnjih pedesetak godina uložio je – veto. Naravno bile su to, po tko zna koji put - Sjedinjene Države, koje imaju "ujednačen" odnos prema sukobljenim stranama.
Nakon tog "slobodarskog veta" kojim se daje poticaj daljnjem etničkom čišćenju, ubijanju i ponižavanju Palestinaca i Arapa uopće, oglasila se Opća skupština UN-a, koja je - opet na zahtjev arapskih zemalja - zatražila izraelsko povlačenje iz pojasa Gaze. Za izraelsko povlačenje bilo je 156 država. Protiv su bile Sjedinjene Države, Izrael, Australija i još nekoliko na kartama teško nalazivih država. Kanada je bila suzdržana. Sve u svemu, sedam protiv i šest suzdržanih. S tom malom razlikom da odluka Opće skupštine nije obvezujuća, za razliku od rezolucije koju bi donijelo Vijeće sigurnosti. Naravno, i obvezujuće rezolucije koje donese Vijeće sigurnosti vrijede za većinu. Za neke ni obvezujuće rezolucije nisu obvezujuće.
Na Zapadnoj obali i pojasu Gaze nastavlja se totalna blokada bilo kakvog pokušaja normalnog života Palestinaca. Bajke o palestinskoj državi odaslane su u daleku budućnost. Takav stav dodatno je podvučen imenovanjem Avigdora Liebermana na mjesto zamjenika premijera Ehuda Olmerta.
Svojevremeno su izraelski dužnosnici tvrdili da nemaju s kim pregovarati. To da njima nije cilj pregovarati, nego odgađati bilo kakvo rješenje koje predviđa bilo kakvu državu u kojoj bi Palestinci bili subjekt – postalo je vidljivo i najlakovjernijima sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Masovna izgradnja ilegalnih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali i u Gazi postala je opće mjesto, unatoč izmjenama likudovaca i laburista na kormilu Izraela.
Inzistiralo se na implementaciji parlamentarne demokracije. Pokojni Jaser Arafat pristao je na izbore, legalno je izabran, ali to nije bio dovoljan argument umirućem Arielu Šaronu da mu ne raznese rezidenciju u Ramali i drži ga interniranog u dvije prostorije.
Bezgranično ponižavanje Arafata i Palestinaca nastavilo se sve do njegovog prebacivanja u Pariz na liječenje, gdje je i umro. Ponižavanja su postala stalna praksa, unatoč mnogim glasovima koji su pozivali na razum.
Novi palestinski izbori doveli su do pobjede Hamasa, koji je još manje po volji jedine demokratske zemlje na Bliskom istoku - Izraela. Nema naime te palestinske grupacije koja bi bila po volji Likuda ili laburista osim onih koji bi odveli Palestince iz Palestine (a ne "priznali Izrael", jer je Izrael činjenica koju nitko ne može ignorirati).
Uostalom, to i jest koncept. Velika većina smatra da Arapi ionako imaju dvadeset i tri (23) države, a Židovi samo jednu - Izrael. Možda je i to rješenje, ali na njega ni pod kakvim uvjetima ne žele pristati upravo Palestinci. A bez njih dogovoriti mir, u ovom trenutku, čini se poprilično je nemoguće. Pogotovo zato jer ostaju tamo gdje su rođeni i ne daju se tako lako protjerati.
U Izraelu Liberman čak predlaže da Mahmuda Abasa treba ignorirati jer mu hamasovci slobodno šeću po Zapadnoj obali i Gazi. Hodali oni slobodno ili neslobodno (Zapadna obala je još od 1967. godine pod okupacijom), Abas je legalno izabrani predsjednik Palestinske samouprave (ma što to značilo). Uostalom Hamas je došao na vlast demokratskim izborima, kao što su na vlast došli i Ehud Olmert i Avigdor Lieberman.
Pokušaji Hamasa i Fataha da naprave koalicijsku vladu kako bi prevladali financijsku blokadu, koju im je nametnula Olmertova vlada, nezadovoljna palestinskim izborom, samo je korak u konsolidaciji palestinskih redova koji ništa novo ne mogu očekivati ni od Izraela ni od SAD-a. Europski pokušaj s mirovnom inicijativom naišao je na izraelski zid odbijanja.
Postoje barem dva rješenja za mir: bez Palestinaca ili s Palestincima. Ako su u mirovni plan uračunati i Palestinci, potrebni su samo fiksni rokovi dokad će se i na kojem teritoriju, uz Izrael, proglasiti država Palestina. A ako oni nisu uračunati... Danas je veliko pitanje kome razvlačenje odgovara?
Pavle Kalinić
20.11.2006.
http://www.ussliberty.org/USS Liberty je američki obavještajni brod koji se tijekom Izraelsko-arapskog rata 1967. godine zatekao u međunarodnim vodama nedaleko od Sinajskog poluotoka i postao metom izraelskih borbenih zrakoplova i torpednih čamaca. U napadu su poginula trideset i četiri američka mornara, a 172 su ranjena. Incident do danas nije u potpunosti razjašnjen te je i dalje predmet kontroverzi... http://www.obrana.morh.hr/195/dossier.asp
http://www.washington-report.org/backis ... 306019.htmFifteen years after the attack, an Israeli pilot approached Liberty survivors and then held extensive interviews with former Congressman Paul N. (Pete) McCloskey about his role. According to this senior Israeli lead pilot, he recognized the Liberty as American immediately, so informed his headquarters, and was told to ignore the American flag and continue his attack. He refused to do so and returned to base, where he was arrested.
Da pojasnimo: Egipat je u pripremi za napad 1967 dovukao armiju na Sinaj i zabranio izraelskim brodovima da plove kroz Crveno more. Prije sukoba, Izrael je 1967 eksplicitno trazio od Jordana da se ne upetlja u ovaj potencijalni sukob. Medjutim, Hussein je ipak odlucio da se udruzi sa Egiptom.Murisno1 wrote:Za vrijeme rata 1967-me Izrael je okupirao palestinske teritorije West Bank i Gazu.
Kada u ratu osvojis teritorij, onda ga kasnije razmjenjujes po cijeni kakvu smatras fer. A u ovom slucaju, osnov razmjene je uvijek bio da druga strana prizna drzavu Izrael.
Trideset pet godina je prošlo odkako se taj rat završio, i još uvijek izraelska armija nastavlja sa ponižavajućom okupacijom ovih palestinskih teritorija.
Elem, Jordan je uletio svojom greskom u rat 1967 i izgubio dio West Bank i Jerusalem. Ali kralj Hussein je osjetio 1994 da je prilika da se potpise mir i zvanicno prizna Izrael sto je i ucinjeno. Da vidimo sta je postignuto ((Wikipedia na engleskom):Te teritorije nisu dio onih koje je Izrael posjedovao kad je ta država osnovana i zvanično priznata od UN, 1948g.-ne. Ono čemu se Palestinci danas suprostavljaju nije konfiskacija njihove zemlje 1948-godine, nego izraelska okupacija nakon 1967-me godine....
Upravo to,nemamo svoj Mosad...zena wrote:ma ja mislim dugo je i fatah pokushavao nesto... ocito je i kod njih doslo vrijeme za DOSTA... ubijanja, proganjanja, zidova. zica, otimacina...pa pokushavaju s hamasom...i nije mi to cudno.
ne znam, al da zivim u palestini... sumnjam da bi mi opcija bio jaser...
ali...opet, mi nad kojima je pocinjen genocid nemamo svoj mosad...
Ovdje se na prste mogu izabrati oni koji stvarno znaju prava desavanja.digger wrote: Da pojasnimo:
Dobro ti je A rekla, ti si potpuno promasen. Bolje ti je da ovo sve obrises i da ako vec zelis stavis neki relevatan link, nesto sto ima kredibilitet a ne seseljevske i slicne gluposti.Murisno1 wrote:ja bih samo da naglasnim jasno da onoliko koliko sam protiv fašizma i nacizma .. toliko sam i protiv cionizma ..
svi cionisti su jevreji ali nisu svi jevreji cionisti ..
razni protesti se održavaju u americi od strane jevrejskih zajednica koje svakodnevno osuđuju genocidnu cionističku politiku izraela .. a slike tih zbivanja nam kolega shin može da sredi![]()
dakle,da se razumijemo, pričamo o cionizmu kao pokretu, fašističkom pokretu ..
i to što ga čine pripadnici naroda koji su nekad bili ubijani od strane sličnih ideja i ideologija ne čini ga ni malo manje fašističkim ...
Šandor wrote:Ako mislite da će se ovo riješiti u korist Palestinaca izgubili ste vezu sa realnošću. Džaba tipkate.
Mislim da se nemoze rijesiti u koruit jednih ili drugih,nego kompromisno,gdje ni jedni ni drugi nece biti potpuno zadovoljni.
Na prvi pogled,mislim da bi pravedno bilo da se Izrael povuce na svoje medjunarodno priznate granice.
Ali,kako bi se dalje situacija razvijala?Da li bi time Arapi izgubili zelju za potpunim nestankom tog legitimnog Izraela? Mislim da nebi.
Nisu bili zadovoljni njegovim postojanjem 1948.,nece ni 2048.
Šanse Palestinaca da se izbore za svoje su u domenu naučne fantastike.
Isto nam se piše ako naši susjedi u budućnosti budu imali barem 50% podrške koju ima Izrael. Sreća u nesreći je da Ameri & Evropljani ovdje nemaju interes pa su susjede podržavali samo okretanjem glave i šutnjom.
Stanje na bliskom istoku savršeno se može preslikati na stanje u bivšoj Jugoslaviji. Budite sretni što u našem okruženju nema naftnih polja i izvorišta prirodnog gasa.
Cijeli bliski istok pao je kurcu za uši zbog toga.
Najtužnije je što su bosanski muslimani u kršćanskom okruženju prošli bolje od Palestinaca koji se nalaze u srcu islamskog svijeta.
Najtuznije?Mozemo mi i gore...
Sala naravno,znam sta si htjeo reci.
USA i UK ih izvozaše ko budale. Svaka zemlja na bliskom istoku vojno je jaka koliko i Azerbejdžan. Svaka...osim Izraela. Cilj je ostvaren za svega par decenija.
A sve potkovano tezom: "to je naše pravo". Fašistička doktrina.
Palestinci će sigurno izgubiti i ono malo što imaju. Kako shin reće, sutra ćemo ih gledat na Animal Planet.
svemirac imaš pravo na sve što kažeš ..Svemirski_Jebach wrote:Dobro ti je A rekla, ti si potpuno promasen. Bolje ti je da ovo sve obrises i da ako vec zelis stavis neki relevatan link, nesto sto ima kredibilitet a ne seseljevske i slicne gluposti.Murisno1 wrote:ja bih samo da naglasnim jasno da onoliko koliko sam protiv fašizma i nacizma .. toliko sam i protiv cionizma ..
svi cionisti su jevreji ali nisu svi jevreji cionisti ..
razni protesti se održavaju u americi od strane jevrejskih zajednica koje svakodnevno osuđuju genocidnu cionističku politiku izraela .. a slike tih zbivanja nam kolega shin može da sredi![]()
dakle,da se razumijemo, pričamo o cionizmu kao pokretu, fašističkom pokretu ..
i to što ga čine pripadnici naroda koji su nekad bili ubijani od strane sličnih ideja i ideologija ne čini ga ni malo manje fašističkim ...
Zar ti stvarno vjerujes u sve to?
Zar jos nisi shvatio? Citava radikalna filozofija se bazira na slicnim teorijama zavjere, da su Vatikan i jevreji protiv Srba, da je Srebrenica napuhana, bla bla bla...nije tebi lako s takvim misljenjem.
Naravno ono sto je napisao Human Rights Watch u vezi Izraela (pogledaj na http://www.hrw.org) je ono sto ja smatram da ima kredibilitet, a ne ono sto je srpska nacionalisticka emigracija objavila na svojim "naucnim" sajtovima.
I da dodam, taj "ortodoksni desnicar" Joe Libermann je ucinio za Bosnu vise nego svaki nas politicar. Sto malo o tome ne pricas?
Na kraju, zamolio bih te da nas postedis takve antisemitske kampanje i pustis ljude koji zapravo razmisljaju o problemu koji je zaista gotovo nerjesiv da pricaju.
hvala
što li majku muTakođer upozorava, prenosi Hina, kako se u američkim medijima rijetko iznose drugačija stajališta osim proizraelskih.