KO VJETAR SIJE, BURU ĆE DA ŽANJE!
Piše: Prof. Munir ZAHIROVIĆ
Iskreno, ne sjećam se gdje sam imao priliku čuti: “Ko vjetar sije, buru će da žanje!!”, ali to i nije toliko važno. Ono što je važno je to da je ta činjenica istinita. Ko god bude vjetar sijao, buru će da žanje! I danas, među muslimanima Bosne i šire, na žalost, postoje ljudi koji su počeli “sijati vjetar”!
Duže vremena sam se dvoumio da li da o tome išta kažem iz straha da ne izazovem veću smutnju i veći razdor, te sam sa sustezao da bilo šta napišem o akutelnim zbivanjima među bh-muslimanima. Na kraju sam ipak uvidio da je istina preča da se kaže, nego da se šuti na neistinu i pokušaj unošenja razdora među muslimane. Ako ovaj tekst i nemadne nekog posebnog utjecaja da se stanje promijeni, onda će on bar biti moje opravdanje pred Allahom da sam zlo pokušao promijeniti jezikom, kada nisam bio u mogućnosti rukom.
Mislio sam da izbjegnem spominjati imena nekih ljudi, ali pošto su oni javno iznijeli svoje stavove, red je onda da im se i javno odgovori, ma kakva cijena bila.
Odmah na početku da kažem: Svjestan sam da će tekst izazvati različite reakcije, da će biti onih koji neće (htjeti) razumijeti ono što pišem ili se neće (htjeti) pomiriti sa onim što pišem. I dok ono što sam ja napisao bude govorilo o jednoj stvari, oni će govoriti o sasvim drugoj. Tako sam u školi imao priliku postaviti pitanje učenicima drugog razreda OŠ: “Da li je zekat obavezno ili dobrovoljno davanje imetka?” Odgovor na to je glasio: “U Kur'anu.” Rekao sam tom djetetu da odgovor nije tačan i ponovio pitanje sljedećem učeniku naglasivši pitanje. Odgovor je opet glasio: “U Kur'anu.” I tako se ponovilo nekoliko puta, dok na kraju nisam odustao od pitanja.
Ono što sam spomenuo u tekstu, pri tome ostajem, a sve proizvoljne insinuacije i tvrdnje “htio je reći to i to”, a što nisam rekao, niti na to tekst ukazuje, odbacujem kao neosnovane. Onaj ko bude nešto u ime mene tvrdio što nisam iznio u tekstu, “Allaha mi, bićete sigurno pitani zato što stalno laži izmišljate.” (Kur'an, 16:56)
Pa da počnemo.
U čemu je problem?
Naravno, možda će se neko upitati: “Pa u čemu je problem? O čemu to govoriš?”, jer iz samog naslova teško da se išta može naslutiti.
Ono o čemu sam htio govoriti je o razdoru među muslimanima, o mezhebima, selefijama i vehabijama.
O čemu prvo početi govoriti. Pa počet ćemo o mezhebima.
Šta je to mezheb?
Dok sam se kući vozio s radnog mjesta u taksiju koji vozi “na crno” (pošto nije bilo autobusa), zapodjenuo se razgovor između šofera, mene i još dvojice putnika. Naravno, nakon što se šofer malo ohladio (inače tradicionalni musliman – kako ih sada nazivaju) i nakon što je završio s pretnjama Ebu Hamzi da bi ga ubio i odrobijao zato što je vehabija i što će Saudijska Arabija uskoro počet uvozit vehabije, uspio sam, uz Allahovu pomoć, malo ga umiriti i trezvenije razgovarati sa njim. Upitao sam ga:
- De mi reci šta je to vehabija?
On je malo počutio, pa je rekao:
- Pa to su ove bradonje.
- Dobro. - rekao sam ja i upitao ga: To znači da je i muftija vehabija, da je i reis vehabija, jer oni imaju brade?
- To su oni što su tamo studirali. - reče on, misleći na Saudijsku Arabiju.
- Pa i muftija je završio falkultet u Medini. - dodao sam ja.
Onako u nedoumici čovjek će:
- To su oni što drugačije klanjaju. Što vazdan dižu ruke.
- Pa i ja drugačije klanjam. I ja dižem ruke. Bilo je učenjaka hanefijskog mezheba koji su isto tako dizali ruke. I? Jesam li ja vehabija? Jesu li oni vehabije?
- Kojeg si ti mezheba? - upita me on.
- A šta je to mezheb? - upitao sam ja njega.
On je šutio. Zatim sam ja dodao:
- Ja sam četiri godine studirao šta je to mezheb. A vidiš, ja nit' znam vozit, nit' imam položeno, ali ovo kako ti voziš ne valja. Ne znaš voziti.
Čovjek je i dalje šutio, te sam mu rekao:
- Pusti te rasprave i svađe oko toga. Ako smatraš da je ispravno to kako ti klanjaš, klanjaj i dalje. Uvijek će biti svađa i prepirki, ali ne daj da te to zavede. I nemoj se ulaziti u dublje stvari za koje treba više znanja.
Još smo malo popričali i na kraju smo se rastali na lijep način.
Ono što sam ovim htio reći je to da se ljudi raspravljaju o stvarima o kojima nemaju znanja. Uzvišeni Allah kaže: "Ne povodi se za onim što ne znaš!" (Kur'an, 17:36)
Da li se pridržavamo ove naredbe?
Neznanje o ovim stvarima nije prisutno kod običnih ljudi, nego čak i kod onih koji imaju razne diplome islamskih falkulteta i sl. Još dok sam završavao studij u Medini, imao sam priliku pitati neke naše studente koji su isto tako završavali, a koji su smatrali da su sve znanje pokupili, jedno jednostavno pitanje: Kojeg su mezheba? Odgovor je bio: "Ehlu sunne ve-l-džema'." Onda sam ponovo postavio pitanje naglasivši: "Ne, mislio sam da li si hanefijskog, hanbelijskog itd., tj. u fikhu kojeg si mezheba?" I opet sam dobio isti odgovor. Htio sam tim osobama skrenuti pažnju da ima još dosta stvari koje ne znaju. To što je neko dobio neku diplomu, ne znači da je pokupio sve znanje. No, ljudi više vole o sebi misliti da su najpametniji. Onda sam im objasnio da postoje mezhebi u akidi (vjerovanju) i fikhu (islamskom pravu).
Mezheb u biti predstavlja mišljenja do kojih je neki islamski učenjak došao proučavanjem Kur'ana i sunneta, kao glavnih izvora, i idžama'a i kijasa i dr., kao sekundarnog izvora.
Naravno, ako se radi o pitanjima vezanim za akidu, onda se radi o mezhebu u akidi (kao što su: sufije, šije, sunije, maturidije, eš'arije itd.), a ako se radi o pitanjima vezanim za islamsko pravo (fikh), onda se radi o mezhebima u fikhu (kao što su: hanefijski, malikijski, šafijski, hanbelijski, zahirijski i brojni drugi).
E sad dolazimo do sljedećeg pitanja:
Ko su vehabije?
Vehabije su, u biti, jedna sufijska sekta koja je bila u Sjevernoj Africi. Nisam detaljnije proučavao tu sektu, pošto je ona nestala. Islamski učenjaci su tu sektu proglasili nevjerničkom. Koga interesuje nešto više o tome može naći u raznim islamskim knjigama.
Pa koga onda nazivaju vehabijama ili selefijama?
Senad Agić nam daje odgovor u jednom intervjuu u časopisu "Dani". On kaže: "Vehabizam je proizvod učenja jednog saudijskog alima, tumača islama iz 19. stoljeća koji je na učenjima Ibn Tejmijje izgradio svoj pristup islamu koji odudara od tumačenja tradicionalnog islama. Značaj njegovog pristupa islamu je da on odbija novotarije i svaku novotariju tumači kao suprotnu islamu. Osnovno težište njegovog učenja je da kaže da sve što nije prakticirao Muhammed a.s. je novotarija i da svaka novotarija vodi u zabludu. Tradicionalni islam ne dijeli to mišljenje." ("Dani", br. 230, 02. 11. 2001. str. 25)
Međutim, u skorašnjem intervjuu objavljenom na
http://www.bosnjaci.net kaže:
"Vehabije su mafija koja potiče iz Arabije. Iza njih se kriju mediokriteti koji se pod plaštom vjere žele domoći vlasti, prestiža i novca."
Međutim, i jedna i druga tvrdnja su diskutabilne.
Naime, nema nikoga ko ga za sebe trvdi da je vehabija. Taj problem primjećuje i Esad Krcić, te mu, malo dalje, postavlja sljedeće pitanje:
"BOŠNJACI.net: Još prije Rezolucije tragom prozivanja određenih vjernika da su “vehabije” ili kako Vi kažete “V” virus, koji su zaista dobri i čestiti Bošnjaci, pitali smo ih da nam to sami potvrde da li pripadaju tom pokretu, izričito su negirali. Kako će se IZ odnositi prema takvim slučajevima koji su možda iz neznjanja “zalutali”?
Dr. AGIĆ: Ovi što negiraju da su inficirani vehabizmom mi liče na pijanog čovjeka koji negira da je pijan. Dakle, ako zaista žele oporavak, onda je zahtjev da priznaju da su to što jesu (naziv nije bitan, a bolji je od naziva neo-haridžije) i da se mijenjaju, da dođu tobe, da odbace novotarije koje prakticiraju i propagiraju i da stanu u isti saff sa ostalim vjernicima bez zastranjivanja i egzibicionizma."
Ali ko sve je "inficiran", a da ni sam toga nije svjestan? Odgovor na to na daje S. Agic.
Na pitanje Branke Mihajlović: "Da li je vehabizam raširen u BiH? Ako jeste od kada? Vi ste to kritikovali u vezi sa BiH.", on odgovara:
"Vehabizam i vehabijske ideje su davno počele stizati u BiH. Sa mnom se neće složiti mnogi, ali, nesvjesno, svi smo polako usvajali vehabijske ideje. Čak i ja kao učenik medrese učio sam o islamu od onih profesora koji su učili o islamu u Kairu, u Bagadadu i na drugim islamskim univerzitetima i koji su te ideje nesvjesno donosili u BiH i prenosili ih svojim učenicima u Gazi-Husrevbegovoj medresi. Kažem nesvjesno, jer tek u posljednje vrijeme znamo razlučiti šta je bh. muslimanima donio tradicionalni islam, a vidimo šta vehabijska varijanta islama donosi. To je sada očiglednije. Ja sada prepoznajem šta su bili vehabijski elementi u onome šta su nas učili profesori u Gazi Husrev-begovoj medresi." ("Dani", br. 230, 02. 11. 2001. str. 25)
Ako je suditi prema Agićevim riječima, "inficirana" je Islamska zajednica i prije samog izbijanja rata u BiH, zatim islamski univerziteti u arapskom svijetu, jer su otamo naši profesori donosili vehabijske ideje, kao i oni koji su tamo studirali, a između ostalih i sam reis Mustafa ef. Cerić, koji se, takođe, školovao na Al-Azharu!! Tako nam je i naš uvaženi reis, po njemu, nesvjesno zaražen "V" virusom!
Šta reći na to?!
Vehabije kao sekta ne postoje, ma koliko se neki upinjali da dokažu suprotno. Uostalom, većina onih koje proglašavaju vehabijama nije ni čula za Muhammeda ibn Abdu-l-Vehhaba dok ih nisu nazvali vehabijama, niti su bili upoznati sa njegovim učenjima, a i danas je sasvim malo onih koji nešto malo više o tome znaju.
Naravno, neki uviđajući da ne mogu dokazati postojanje te sekte pribjegavaju terminu selefije i selefizam.
Pa šta je to onda selefizam?
Odgovor na to ćemo potražiti u djelu "El-mevsu'atu-l-mujessere fi-l-edjani ve-l-mezhibi-l-mu'asire" ("Enciklopedija o vjerama i savremenim ideološkim pravcima"). Evo šta se u tom djelu kaže:
"Selefijska da'va (poziv) je vodič reformatorskih pokreta koji su se pojavili nakon perioda zaostalosti i misaone stagnacije u islamskom svijetu. Ona poziva da se u islamskom vjerovanju (akidi) učini povratak na njegove čiste temlje i insistira na prečišćavanju pojma tevhida od onoga što se sa njim pomiješalo od širka (višeboštva). Neki je nazivaju vehabizmom po njenom osnivaču Muhammedu ibn Abdu-l-Vehhabu."
Dakle, to bi bio selefizam. Sama riječ "selef" znači: prije, ranije. Taj termin se počeo upotrebaljavati za ranije generacije poput ashaba, tabi'ina i onih koji su dolazili nakon njih. Kada se kaže: "Rekao je selef", pod tim se misli: "Rekli su raniji učenjaci." U arapskom se često koristi i termin "selefu salih", što doslovno znači: raniji dobri, tj. raniji dobri učenjaci, ranije dobre generacije (prethodnici).
Pod izrazom "selefijska akida" podrazumjeva se slijeđenje u vjerovanju tih ranijih prethodnika od ashaba, tabi'ina i drugih islamskih učenjaka koji su došli nakon njih. Taj pokret se naziva selefizmom.
Međutim, taj termin nije novijeg datuma, već se upotrebljavao i ranije. Samim tim nije tačna tvrdnja iz gornjeg navoda: "Neki je nazivaju vehabizmom po njenom osnivaču Muhammedu ibn Abdu-l-Vehhabu", jer on nije njen osnivač, nego se i on oslanjao u svome pozivu na selefijsku da'vu (poziv).
Selefizam kao pokret ima duboke korijene. Najistaknutiji predstavnici tog pokreta su bili učenjaci hanefijskog mezheba. Tako i samo djelo Ibn Ebi-l-'Izza El-Hanefija, jednog od velikih islamskih učenjaka nosi naziv "Šerhu-t-tahavije fi-l-'akideti-s-selefije" ili u doslovnom prevodu "Komentar tahavijeve poslanice o selefijskoj akidi (vjerovanju)". Autor ovog djela je bio jedan od poznatih učenjaka hanefijskog mezheba. Živio je u periodu od 731. do 792. godine po hidžri ili od 1331. pa do 1390. godine po Isau, alejhi-s-selam.
Da se ukratko osvrnemo i na pojam vehabizma o kojem je ranije bilo riječi.
Na početku citata kojeg smo naveli iz djela "Kraća enciklopedija o vjerama i savremenim ideološkim pravcima", stoji: "Selefijska da'va (poziv) je vodič reformatorskih pokreta…"
Dakle, raznim reformatorskim pokreti koji su se javljali vodič je bila selefijska da'va (poziv).
Jedan od tih reformatorskih pokreta je nastao pojavom Muhammeda ibn Abdu-l-Vehaba koji je živio u periodu 1115.-1206. g. h./1703.-1791. g. (nekoliko vjekova nakon Ibn Ebi-l-'Izza El-Hanefija koji je pisao o selefijskoj akidi). Osnova tog pokreta kojem je on bio pokretač bila je selefijska da'va. Neki će poslije taj pokret iz raznoraznih razloga nazivati vehabijskim. Izbjegavali su da ga nazovu po njegovom osnivaču, jer bi ga tada morali nazvati muhamedije (muhamedizam), pošto se on zvao Muhammed, te bi to bilo jedna vrsta priznanja da njegovi sljedbenici slijede Muhammeda, tj. Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a oni koji su mu dali taj naziv baš to nisu željeli.
Nadam se da će ovo razjasniti neke nedoumice vezane za ovu temu.
Samim tim, kada vidimo sve ovo, ostaje nam pitanje:
Šta je onda, suština, sukoba među muslimanima?
To treba upitati one koji "vjetar siju". Oni najbolje znaju svoje ciljeve. Razmatrajući izjave raznih ljudi o ovoj temi vidio sam da se oni mogu svrstati u neku od sljedećih kategorija:
1. ili su od onih koji su jedno govorili kada su od Arapa pare uzimali, a sada kada tih para nema govore drugo,
2. ili su od onih koji pare primaju i rade za interes onih kojima je stalo da među muslimane s naših prostora unesu razdor,
3. ili su od onih koji "pod plaštom branjenja hanefijskog mezheba" i etiketiranjem drugih muslimana, žele da diskredituju svoje protivnike kako bi mogli zauzimati određene funkcije ili otkloniti "potencijalnu opasnost" po svoje trenutne položaje,
4. ili su od onih koji su otišli u neku od sekti koja prezire druge sekte,
5. ili su od onih koji se pokušavaju istaknuti među ljudima, pa makar i time da govore nesuvisle stvari koje dovode do razdora među muslimanima,
6. ili su od onih koji se boje provođenja u praksu hanefijskog mezheba u potpunosti, a ne uzimanja od njega onoga što nekome odgovora, a odbacivanje onoga što mu ne odgovara.
Mogli bismo navesti još neke kategorije, ali to nam nije cilj. Želimo samo ukazati muslimanima da ne trebaju nasjedati na bilo kakve pozive kojima se unosi razdor među muslimanima. Da trebaju imati toleranicije jedni prema drugima i da trebaju slušati one koji pozivaju bratstvu među muslimanima i dijalogu, a hvala Allahu i takvih ljudi ima i to ne mali broj.
Žalosno je vidjeti da smo spremni svojim dušmanima "oprostiti, a ne zaboraviti", dok kad se radi o muslimanima, onda nema ni oprosta, ni zaborava.
Zatim, ne trebamo imati dvostruke aršine.
Imao sam priliku da na hadždžu razgovaram sa jednim hadžijom s prostora bivše Jugoslavije koji je bio žestoko protiv dizanja ruku, te je rekao da bi onaj ko diže ruke trebao klanjati kako većina ljudi u tom mjestu klanja. Tj. pošto većina ljudi u tom mjestu ne diže ruke, ni on to ne bi trebao raditi. Problem je u tome što se obično koriste dvostruka mjerila, tako jednu mjeru imamo za sebe, a drugu za druge.
Upitao sam ga: "Dobro, ali ti kada ideš klanjati u Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, džamiju da li dižeš ruke ili ne?"
"Ne dižem." – odgovorio je on.
"Pa zar nisi vidio da većina ljudi diže ruke??" – upitao sam ga, ali nisam dobio odgovor na to pitanje. Jednostavno je ušutio.
Molim Allaha da nas sačuva od međusobne nesloge i razdora i da dadne da se oni koji žele zlo islamu i muslimanima pozabave sami sobom.
Amin, ja Rabbe-l-'alemin!