Forum Klix.ba

Ma ja da nije bilo slavne MZ Bosna bi pala.....

Otvarač ove teme je zaboravio jednu malu pojedinost: Srebrenica je i proglašena zaštićenom zonom 1993. upravo iz razloga jer su Naserove snage de facto poražene, samo je proglašenje grada Srebrenice zaštićenom zonom UN - a spasilo pad tog grada još 1993. godine. To proglašenje zaštićenom zonom je u tom trenutku odgovaralo Bošnjacima, a ne Srbima.

Cijeli niz događaja je povezan, recimo VRS se nije mogla ni "posvetiti" Naseru u Podrinju ranije jer su joj snage bile razvučene na sve strane, ali izbijanjem hrvatske agresije dio snaga Armije BiH se vezuje za rat protiv HVO - a opada pritisak na VRS, što znači da se ona mogla u miru konačno okrenuti ka ofanzivi u Podrinju, što je i uradila početkom 1993. godine, a u kojoj su učestovale i specijalne snage iz Srbije.

al 10 godina brate

Sto ga izvuce iz naftalina.



Zanimljivo kako je legenda o Srebrenici narasla, najslabija karika ARBiH mada u objektivno teskim uslovima.

Pravo pitanje je zasto je djelic snaga iz 93 bio dovoljan 95.

Sa Vucjaka wrote:Lazes pizdo....Avioni NATA su pod plastom humintarne pomoci redovno dostavljali naoruzanje....

Vjerovatno su zato ispustali palete iznad grada da lagano vjetar odradi svoje i spusti ih nekoliko stotina metara od
Pribićevca i prve linije agresora, da se Naserovi ne muce jos prenoseci to naoruzanje, nego lagano cekas u rovu oko tebe pada sve sto ti treba. Cudo je taj NATO

U zadnje vrijeme sam dosta pažnje posvetio izučavanju situacije u podrinjskoj enklavi, prije svega u vezi događaja do proglašenja Srebrenice zaštićenom zonom. Ne vjerujem ni našim ni srpskim izvorima, već samo stranim.

"Naserove" snage: Prije svega, pretjerano je samog Nasera proglašavati gospodarom života i smrti na tom području. On jeste na papiru bio glavnokomandujući, ali to je bila vojska organizovana na nivou seoskih milicija gdje je svaka grupa od 30 vojnika imala svog vlastitog lokalnog komadanta i samo njeg slušala.

Naser je bio samo jedan od velikog broja gospodara rata na tom području. Npr. Zulfo Tursunović koji je imao svoju vlastitu "jedinicu", on jeste Nasera poštovao, ali daleko od toga da se smatrao njegovim podređenim.

Uostalom, ovo je bila jedna od osnovnih teza (uspješne) odbrane Nasera u Hagu: Osim jedne grupe boraca(popularno "Naserovci") on nije imao stvarnu kontrolu nad ostalim jedinicama u podrinjskoj enklavi, koje su nekad djelovale zajednički ali i često svaka na svoju ruku, bez da bi uopće upoznale ostale o svojim djelovanjima, pa i samog Nasera.

Ali bila je to vojska koja je imala jednu veliku prednost - bili su seoska djeca. Snažni, izdržljivi, navikli na teške uvjete življenja. I od prvog dana rata nisu imali nikakvih problema sa ubijanjem neprijateljskih vojnika, niti su ih mučile moralne dvojbe oko toga.

Koristili su svoje poznavanje terena, pravili zasjede, zamke, stalno se ubacivali iza leđa neprijatelju, borili se sa ogromnim borbenim moralom i ekstremnom odlučnoću, bukvalno je bila taktika kad ispucaš metke onda neprijatelja bodi nožem, kad ostaneš bež noža davi ga rukama i kolji ga zubima.

Bila je to vojska kojoj je falilo svega, sa ubijenih neprijateljskih vojnika su skidali uniforme i oblačili ih na sebe, a u vojnim akcijama pratili su ih žene i djeca koje bi kupile hranu i sav ostali plijen.

Naser Orić je bio personifikacija komadanta - ratnika, karizmatični komadant koji je u borbama učestovao kao obični vojnik pješadinac(ili u njegovom slučaju tačnije - mitraljezac). Uspio je u onome što je san svih vojskovođa: Imao je vojsku koja mu se divila i koja mu je bila odana do smrti.

Naserova vojska je u suštini bila gerila, i kao i svaka gerila, zadavala je ogromni strah. Nikad Srbi u Podrinju nisu imali pojma gdje je neprijatelj ili gdje će sledeći put udariti. Možda im je baš iza leđa.



Međutim, snage Armije BiH u podrinjskoj enklavi su imale nekoliko ogromnih mana: osim hroničnog nedostatka opreme i naoružanja(što je bio problem cijele Armije BiH, ali u podrinjskoj enklavi je situacija bila čak i gora) imali su najmanje školovanih oficira od svih područja pod kontrolom legalnih snaga BiH.
Svi komadanti redom su bili predratni policajci, šoferi, trgovci...niko od njih nije bio profesionalni vojnik. Ova slabost se najbolje pokazivala u donošenju odluka gdje će se udarati sledeći put: razmišljalo se čisto lokal patriotski, bez ikakve vojne doktrine. Uglavnom bi u donošenju odluka pobjeđivale one struje koje su se zalagale da se oslobađa njihovo rodno selo, iako bi u tom trenutku u vojničkom smislu puno više imalo smisla udariti negdje drugdje. I tako su se oslobađala nečija rodna sela uz redovne gubitke i slabljenje vlastitih snaga. Završili su ratujući na Drini i samoj granici sa Srbijom što je nosilo znažnu moralnu poruku, ali u dugoročnom i širem vojnom planu nije značilo ništa.

VRS u Podrinju: Zbog razloga u koje sad ne bih ulazio, VRS se u Podrinju znatno sporije razvijala nego u ostatku BiH. Negdje su se brigade JNA jednostavno preimenovale u brigade VRS, vidi pod 1. krajiški(banjalučki) korpus VRS. U ostalim područjima se također veoma brzo formirala VRS transformacijom JNA i spajanjem sa paravojnim formacijama SDS - a.

U Podrinju ne. U tom području VRS se veoma sporo formirala i kasno došla do nekog nivoa Drinskog korpusa sa pratećim brigadama(npr., Bratunačka brigada VRS je u takvom obliku formirana tek u novembru 1993.).

Srbi su u Podrinju na početku rata bili vojno organizovani ispod standarda na drugim područjima. Lokalna Armija BiH će to obilato koristiti i nanijeti im velike gubitke i poraze tokom 1992. godine.



Poraz Armije BiH u podrinjskoj enklavi: U 1993. godinu Armija BiH će u Podrinju ući sa pozamašnom povezanom teritorijom, ali koja je i dalje bila odsječena od ostatke slobodne teritorije. Tadašnjoj komandi Drugog korpusa se vjerovatno može zamjeriti što tokom 1992. godine nije postavila zaapsolutni prioritet spajanje sa teritorijem koji su držali Naserovi tj. istočno ratište(već su najveće snage bile stacionirane sjeverno, na Brčkom i Gradačcu). S druge strane, kao da se i Naseru i njegovim nije žurilo spojiti, i oni su se posvetili praktično napredovanju prema Srbiji i oslobađanju sela oko same granice.

Kao da su i jedni i drugi mislili da imaju vremena koliko god žele, da će se spojiti jednog dana, a do tad imaju prečeg posla, mogu i ovako. To će se pokazati netačnim.

Dešava se nešto neočekivano: Izbija hrvatska agresija na BiH i rasplamsava se sukob između Armije BiH i hrvatskih formacija. Smanjuje se pritisak na VRS koja konačno ima dovoljno slobodnih snaga da riješi veliki problem u Podrinju.

Pokrenuli su pravu pravcatu operaciju i ofanzivu(u kojoj su učestovale i specijalne jedinice iz Srbije) i veliki teritorij koji su držale Naserove snage počeo se sve više sužavati. U međuvremenu je i Drinski korpus VRS dostigao puno veći nivo organizacije. Na kraju je palo sve osim grada Srebrenice i bliže okolice a i oni su se nalazili pred izvjesnim padom, međutim Srebrenica biva proglašena zaštićenom zonom UN - a...

Ovdje treba istaći jednu stvar: Tokom ove neprijateljske ofanzive Armija BiH se žestoko branila. Daleko od toga da su se predali bez borbe. Za VRS je ova operacija bila sve samo ne lagana.

Međutim sve je bilo uzalud. Komadanti VRS koji bi upravljali ovim složenim operacijama nisu bili nikakvi "bradati, nepismeni pijani četnici" već visokoobrazovani profesionalni vojni oficiri. Kada su se Naserove snage našle po prvi put nasuprot jedne ovakve ofanzive, velike i stručno vođene, jednostavno nisu imale šanse. Slabo naoružani i vojno - taktički potpuni amateri, nije išlo.

Ova operacija je možda najbolji pokazatelj tokom rata u BiH da srce samo ne može, bez adekvatne opreme i naoružanja te školovanih oficira ne ide. Naserove snage su u to vrijeme borbenog morala, patriotizma i odlučnosti imali možda više od svih drugih u Armiji BiH, ali organizacijski su i u 1993. godini bili tek jedna gerilska skupina, dok je ostatak Armije BiH već bio na puno ozbiljnijem nivou. Tu naravno treba uzeti i objektivne okolnosti u razmatranje i težak, najteži položaj koji su imali, odsječeni, blizina Srbije, veoma loši preduvjeti za razvoj oružanih formacija.

Ipak, da Srebrenica nije proglašena nezaštićenom zonom 1993. godine, nije teško pretpostaviti šta bi se dalje dešavalo: VRS bi nastavila sa ofanzivom i prije ili kasnije okupirala i grad Srebrenicu, ali bi do toga podnijela velike gubitke, minimalno nekoliko desetina poginulih i nekoliko stotina ranjenih. Jer, tad su branioci grada bili u stanju borbene gotovosti i spremni na borbu do smrti.


Do jula 1995. godine, ne da se oružane snage BiH u Srebrenici neće razvijati i napredovati(iako su pompezno nazvate "28. Divizija), već će nazadovati i neće biti ni na onom nivou iz 1992. godine, na nivou taktički skromne ali odlučne i ratoborne gerile. Snage Armije BiH u Podrinju su 1993. godine doživjele poraz jer su još uvijek bili na nivou iz 1992. godine. Te 1995. godine će biti daleko ispod tog nivoa iz 1992. Dvije godine života u zaštićenoj zoni će uraditi svoje.

28. Divizija je, kako će se pokazati prilikom napada VRS na "zaštićenu zonu UN - a", kao vojna formacija postojala samo na papiru i nije bila spremna pružiti bilo kakav otpor agresoru.

Odlična analiza. Kockasti su nas zajebali ali ne mislim da su radili na svoju ruku.