Price, pjesme, intervjui...

[Orhanowski]

Boris Dezulovic: Sta je meni Sarajevo?


Godina opasnog življenja

.
.
.

Čitam mu redovito kolumne u Globusu. Ovo je priča iz njegove knjige ili? Gdje se može nabaviti i kako se zove?

Zove se Sta je meni Sarajevo? i objavljena je u Danima prije jedno 5-6 godina.

[repeater]

orhanovski, da li je kusturicino pismo oslobodjenju autenticno?
da li se poslije ikad pricalo o ovome?

[Orhanowski]

orhanovski, da li je kusturicino pismo oslobodjenju autenticno?
da li se poslije ikad pricalo o ovome?

Naravno da je autenticno. Pricalo se i pisalo, cak su ga i Dani objavili 99te ili 2000te.

[repeater]

ok. ja ga prvi put vidim. ovo je odlomak iz njegovog nedavnog intervjua za NIN:

Kako se osecate kao stalna adresa kojom se deo nevladinih organizacija i medija bavi?
Kusturica: Uživam u tome...

... Ne smetaju vam ta prozivanja?
- Kao što je starozavetni junak Avram patentirao individualnu autonomiju u trenutku kada se molio Bogu Mesecu i kada je odlucio da sa više bogova preðe na jednog tako sam i ja individualnu autonomiju i nezavisnost svatio kao intelektualni cilj. Kad kažete mladici i devojke iz nevladinih organizacija mislite na one koji su jako hrabri a to i nije teško kada znamo da iza njih stoji najmocnija pentagonska batina. Nezavisan sam ja a oni su ovisnici. Od koga su oni nezavisni, od svoje nacije, crkve, od identiteta. Malo mi je muka od tih meraca našeg nacionalizma, patriotizma koji vam s ponosom pricaju da idu na «spešel hiringe» u Pentagonu, pa vam posle govore o nezavisnosti. Ja imam jednu jedinu temeljnu ideju u svom životu a ona se zasniva na tom ocuvanju identiteta, pre svega kulturnog, koji uopšte ne ugrožava druge i zato mi je nepodnošljiva i opasna ta njihova ideja predstavnika nevladinih organizacija koja govori o superiornosti Amerikanaca. Kada je Boris Tadic rekao nekoliko poštenih recenica o Kosovu, i kada je pustio suzu, odmah se u "Vremenu" pojavio komentar u kome se otprilike kaže taman smo pomislili da imamo pristojnog predsednika, kad iz njega iskace Matija Beckovic. Zamislite narod u kome se jedan od najvecih umetnika uzima kao merilo štetnosti, kao osoba sa kojom predsednik ne sme da ima ništa zajednicko. Ili kada se konstantno atakuje na ime Vojislava Koštunice i uz njega vezuje atribut kleronacionaliste. Covek je tri godine vodio prvu koalicionu vladu posle rata, racionalizovao tranziciju koliko je mogao, a to je po meri pametnih ekonomista jedini nacin da ne dode do rasprodaje i uništenja države. Cesto po beogradskim salonima i mundijalistickim centrima zakace i Velju Ilica kao da je njegova uloga da bude Marina Abramovic, a ne da asfaltira drumove i pravi mostove. Covek izasfaltirao pola Srbije krenuo i njive da pretvara u asfalt i umesto da mu budu zahvalni oni imaju primedbe na njegovo ponašanje. To je kao kad bi od Džesija Džejmsa tražili da bude Maja Pliseckaja.

Ali ovo što vi radite ovde može da deluje kao neka vrsta bekstva od civilizacije ili realnosti. Taj proces globalizacije deluje kao neka grudva koja se polako kotrlja prema nama i koju ne možemo izbeci. Šta cete vi biti kada se to dokotrlja i do nas?
- Mecavnik nije nikakav beg od civilizacije, nego moja potreba da zaštitim ono u šta verujem. Protiv globalizacije nema individualne borbe. To je stvarno neizbežan proces, ali ako uspemo da odbranimo identitet onda cemo uspeti da ocuvamo sami sebe. Kulturni identitet i njegovo ocuvanje cak i ako bi morao da se formatira kao kulturni Hilandar.

Kako se osecate kada cujete licitiranja o vašem identitetu?
- Kad bih tražio svoje estetske uzore, lako bih našao u Žiki Pavlovicu i Saši Petrovicu, cak u i Makavejevu, cije politicke stavove prezirem. Dakle, ja nalazim sebe u kulturnom krugu tih ljudi, a oni su ipak neki Srbi, bilo da su to oduvek bili ili su odlucili da udu u tu zajednicu jer su je osecali kao svoju. Ovo je takva kultura da gde god pružiš ruku naideš na nekog velikog pisca. To je sasvim dovoljno za kulturni identitet.

Nije politicki korektno - ali javnost se dugo bavi vašim krštenjem, prelaskom u pravoslavlje...
- Da bi prešao s jedne religije u drugu morao bih da pripadam ovoj prvoj, a kako sam ja prethodno bio covek bez religijskog predznaka nema govora o bilo kakvoj religijskoj konverziji. Na praškoj Akademiji lepih umetnosti dve godine sam izucavao Stari zavet i to Pismo mi je bilo bliže nego što je Kuran bio bliži bilo kojoj od mojih nena. Prvo, mislim da je tu presudno što sam Stari zavet citao na srpskom jeziku, a moji preci su morali da citaju na arapskom i najcešce nisu znali šta izgovaraju. Dakle, nije bilo reci o prelasku sa islama u pravoslavlje, posebno ne na nacin na koju su sarajevski "Dani" krivotvorili moj intervju "Njujork tajmsu" povodom filma "Život je cudo&raquo." Oni su napisali lažni naslov tog intervjua >>Od sekularnog Muslimana do pravoslavnog fanatika<<. Niti sam ja pravoslavni fanatik niti je iko mogao da bude sekularni Musliman. Musliman ne može biti sekularan. Mislim da su mladici i devojke iz tjednika "Dani" onako usput nazvali sekularnim islamom one koji su nosili arapska ili muslimanska imena i pripadali sarajevskoj kvazikulturi. Ovim uopšte ne negiram kako je u oba krila moje porodice i s majcine i oceve strane bilo one divote kojom odišu mnoge muslimanske porodice gde veje blagost, gde domacini kada im udeš u kucu skacu na noge. Gde vlada gotovo umetnicka melanhonlija.

Koji su motivi za krštenje...
- Došao sam do pedesete godine života i sada vec svako pitanje vezano za život ukljucuje i razmišljanje o smrti. Kada odem želim da mojim potomcima ostavim jasnu predstavu o identitetu i da ne završim kao onaj Andricev junak iz Travnicke hronike koji je podviknuo na neke Turke kada su hteli da lincuju nekog coveka. On je rekao: Ne dirajte coveka a ovi skloni lincu su ga upitali ko si ti, a on im je odgovorio ja sam veci musliman od svih vas. To je bio neki doktor Latin iz Rima koji je lecio konzule u Travniku. Hteo je da spase od sigurne smrti ovog što su ga vodili na linc. Kad je umro sahranili su ga na muslimanskom groblju. Pitali su neki ljudi posle kako katolika sahraniste na muslimanskom groblju, a oni odgovorili pa sam je rekao da je musliman.

Time ste odlucili da srušite most sa Sarajevom...
- Sarajevska elita je cutala kada je jedan od najtalentovanijih muslimanskih književnika neki Ibrišimovic upao u moj stan i sve mi opljackao, a sve u odbrani od cetnika. Cetnici su im izgovor za sve. A našu kucu u Visokom, koju je sagradila mešovita hrvatsko-slovenacka porodica su srušili posle dve i po godine. Zamisli ljude koji ti ruše kucu, otmu stan i kažu ti da im nedostaješ. Može li iko u Beogradu da zamisli da u nekoj ratnoj situaciji Matija Beckovic upadne u stan Srdana Dragojevica koji eto nije ostao da ucestvuje u tom ratu. Što kažu, nek živi s njima onaj ko ih ne zna.

ovo je tako naivno i zalosno.

[freak_with_a_laptop]

Odavde vise nemam kud

Konacno sam i ja postao Sarajlija.

Nikad ovaj grad, sto da krijem, nisam volio previse. O razlozima - ne bih ovdje. Jednostavno, Sarajevo je odvec tezak grad, i nikad nisam uspijevao da ga dozivim kao sasvim svoje.

Doduse, otprije sedam godina, kad mi se rodila kcer, preko koje sam poceo da se za svijet vezujem na nove nacine, stao se mijenjati i moj odnos prema Sarajevu. Setam s njom vodeci je za ruku i, dok zuberi kao ticica, mislim ovako: Ovo je njen grad. Ovdje je rodjena ona. Ovdje joj protice djetinjstvo. Ovaj krajolik, kad odraste, bice joj caroban, isto koliko i meni moje usljivo selo Pape iz sandzackoga nevidjboga. Ti nemas pravo da ne volis njen zavicaj. Kao covjek koji je po nacionalnosti otac, moras biti odakle je i tvoje dijete.

Ali te promjene, mahom, zbivale su se na osjecajnom i na duhovnom planu. Egzistencijalno, ostalo je uglavnom po starom: Sarajevo je i dalje bilo grad koji me ne prihvata kao sasvim svog. Milostivo je dopustalo da me u njemu ima, a najzasticeniji sam se osjecao kad uopste nije ni znalo da i ja u njemu postojim.

I zaludu su abdulasi sidrani kusali da mi, prijateljstvom, nadoknade sto mi je grad uskracivao, ili mu nije naum padalo da mi ponudi. Nikad ovdje nisam sasvim prestao biti dosljo koji sa strane gleda, ili bolje receno seiri, sto se oko njega cini. U stvari, ako cu zboriti pravo, svih svojih 29 sarajevskih godina, prosjedio sam u svojoj sobi, medju knjigama, sjecajuci se Paskalova savjeta: "Sva nesreca u ljudskom zivotu potice otud sto covjek ne umije ostati na miru u jednoj sobi." I jos iz studentskih dana nosim u glavi recenicu iz pisma Svetislava Vulovica, srpskog kriticara iz 19. stoljeca: "Ja sam vedar samo kad sam kod kuce."

Trebalo je da ovaj grad Karadzic zaspe granatama pa da se i ja, konacno, iscaurim u istinskog Sarajliju. Trebalo je da mi bosanska prestonica pokaze svoje rane, pa da postane skroz moj grad, a ja njegov starosjedilac koji se ozbiljno nosi mislju, da ovdje sazida svoju rodnu kucu. Trebalo je da Karadzicevi snajperisti, u dan kad je masa sa Dobrinje po drugi put krenula na barikade, pred mojim ocima ustrijele dvoje djece, pa da shvatim: ako je zavicaj i meni, kao Eliotu, "mjesto odakle se dolazi", onda je Sarajevo mjesto gdje se ostaje zauvijek. Trebalo je da se pod krkljanjem teskih mitraljeza, dumbaranjem djuladi i mina, praskanjem snajperskih hitaca, izjednacim sa svojim komsijama, pa da otkrijem: odavde vise nemam kud. Vise sam o svojim susjedima doznao u ovih dvanaestak dana nego u svih 29 godina koliko zivim ovdje. Bio sam, dosad, stvorenje bez komsija. Tacnije, najblizi mi je susjed bio Sidran, do koga mi je tramvajem ici pola sata. A sad se osjecam, silno, iz same srcike, zainteresovan za ove ljude, do prekjucer mi posve neznane, jer odlicno znam da je oljusteno sa nas sve sporedno, sve uzgredno, sve ukrasno, a ostala tek jedna, ali srzna cinjenica: svi smo "jednako dobri da napunimo jamu". Nesrece izjednacuju ljude, kaze Andric. Kako i ne bi: svi smo stravljena zivincad, svedena na iscekivanje da od nasega mesa, i muslimanskog i pravoslavnog i katolickog, Karadzicevo topnistvo napravi nadrealisticke kolaze kakvi su mi se prividjeli u jednoj mojoj pjesmi od prije dvadesetak godina. A sad sam, na ljude kojima sam, do nedavno, preko ponora ravnodusnosti, dobacivao pokoje "dobardan" ili "kakoste" - sad sam na njih sudbinski upucen, jer znam: ista nesreca je namijenjena i njihovoj i mojoj porodici. Postali smo braca po cekanju granata, po drhtanju pred eksplozijama, po strahu nasih utroba za svoju djecu cije placeve ni Bog s nebesa ne bi mogao podijeliti na srpske, hrvatske i muslimanske.

Marko Vesovic
Smrt je majstor iz Srbije

[freak_with_a_laptop]

Ima li Hasanaginica vlasnika?

Knjizevne i uopce kulturne cinjenice ne mogu u nas danas imati nikakvu vrijednost i "primjenu" same po sebi, nego samo ako mogu biti shvacene i upotrijebljene kao kolektivno etnicko vlasnistvo, u bukvalnom znacenju toga pojma: onako kako su vlasnistvo novac, konji, zemlja upisana u gruntovnicu, kafic ... Iz takvoga shvacanja, zatim, dolazi dundjerisanje nacionalnih knjizevnih "korpusa" (corpus, oris, lat. - tijelo, a u vojnoj terminologiji - oruzana formacija). Samo korak odatle - eto nama nasih nacionalnih knjizevnosti - bosnjacke, hrvatske i srpske, kao precizno utvrdjenih, uredno postrojenih i uvjezbanih, do zuba naoruzanih korpusa. U miru - za mir, u ratu - za vratove. Jedino iz takvih nakaradnih koncepata kulture i knjizevnosti, kao svojine i kao atributa etnije-nacije, mogu dolaziti i sporovi o pripadnosti pojedinih pisaca ili djela ovoj ili onoj nacionalnoj knjizevnosti; ti sporovi, naime, nikada se ne odmjeravaju u knjizevno relevantnoj materiji (poetickoj, jezicno-stilskoj...), vec se iskljucivo vode u tipicno svojinskim terminima: ciji je ovaj pisac, cije je ono djelo.

Cijela nasa novija povijest puna je takvih pigmejski smijesnih i opakih svadja, u kojima su svojim "opredjeljivanjima" i "izjasnjavanjima" ulje na vatru nerijetko dolijevali i sami pisci, umjetnici, ne znajuci apstrahirati bestjelesno tijelo svoje umjetnosti od svojih privatno-gradjanskih potreba (i prohtjeva). Nisu, time, svjedocili nista novo pod suncem - samo otrcani paradoks, da, naime, talenat ne bira kucu u kojoj ce prebivati.

Jedan od takvih "sporova" nedavno je, po tko zna koji put, osvanuo u novinama: cija je Hasanaginica? Ne znam hoce li se "anketa" razvijati dalje, a bilo bi dobro da nece, jer je vec i ovo malo sto je u njoj receno - sve nesporazum do nesporazuma.

Anketu je potaknuo napis u zagrebackom Globusu o pripremi premijere Alispahic-Horoziceve opere Hasanaginica, odnosno usputna tvrdnja autora teksta da je "originalna Hasanaginica pisana ikavicom, sto je svrstava u bastinu hrvatske knjizevnosti". "Originalna" Hasanaginica, naravno, nije pisana, nego kazivana ili pjevana, ili/i oboje, a gotovo je nemoguce govoriti o "originalnoj" verziji pjesme, ali pustimo sad to. Vec u Globusu se govori o "svojatanju", naravno, neopravdanom: po Globusovu autoru uradio je to Vuk Karadzic, "koji je pokusao slavno djelo smjestiti u srpsku knjizevnost".

Zagovornici ekskluzivno bosnjackoga vlasnistva nad Hasanaginicom medju ucesnicima sarajevske ankete, pak, odbijaju i jedno i drugo svojatanje: "nikakvom se analizom ne moze dokazati da je Hasanaginica srpska ili hrvatska balada", a s druge strane, "nije moguce knjizevnom analizom dovesti u pitanje bosnjacki i tekst i kontekst ove pjesme", kaze jedan od njih. Drugi, pak, osvrce se na jezicni "hrvatski argument": "Pola alhamijado knjizevnosti je pisano ikavicom, nece nam valjda sad i alhamijado uzeti?" Mogucnost, pak, da bi Hasanaginica bila tretirana kao srpska, ovaj ucesnik odbija posredno, citirajuci kako je navodno Alija Isakovic srpskim piscima rekao da, ako je Mesa Selimovic srpski pisac, onda najveci srpski roman pocinje s bismillom. Ni uz najbolju volju nisam u ovoj nedorecenoj dosjetki mogao pronaci nikakav valjan argument za Selimovicevo "bosnjastvo", kao ni protiv njegova eventualnoga "srpstva", osim ako autor ne postulira potpunu i ekskluzivnu istovjetnost pripadanja bosnjastvu i islamu s jedne strane, a apsolutnu inkompatibilnost izmedju srpstva i islama s druge strane. Siromasan nekakav islam bi to bio ...

Da je Hasanaginica bosnjacko-muslimanski "tekst i kontekst", cak na odredjen nacin amblematski, jasno je svakomu tko o juznoslavenskom knjizevnom i antropoloskom kompleksu ista mjerodavno znade. Moglo bi se otici i korak dalje, pa u blagom pretjerivanju reci: tko bi to negirao, negirao bi i samu mogucnost da se knjizevno i kulturoloski artikulira bosnjacko-muslimanski identitet.

Je li, medjutim, bas tako svetogrdna i knjizevno sasvim bezvrijedna ("nedokaziva") mogucnost da se Hasanaginica drzi u hrvatskom, pa i u srpskom knjizevnom i jezicno-knjizevnom kontekstu?

Nacin na koje su nastajale i nacin na koji su komunikacijski postojale pjesme usmene knjizevnosti naprosto ne zna za one razlike koje su mnogo kasnije proizvedene politickim putem, i koje danas dozivljavaju svoj karikaturalni klimaks u obliku bosansko-balkanskih etno-nacija predvodjenih svojim etno-partijama i svojim etno-liderima. Necu time da ono vrijeme proglasim boljim od ovoga, da "medjuetnicke" odnose kakvi su vladali onda, proglasim idilicnim u odnosu na danasnje. Ne, mutatis mutandis, isto lose "nam" je bilo i onda kao i danas. Ali, obrasci i prostor jezicne, kulturne i imaginacijske komunikacije bili su homogeni. Danasnjim nacionalno-vjerskim cistuncima pred tom cinjenicom preostaje samo da ju retroaktivno "osude" i proglase izdajnickom.

Ikavski jezik i ikavska "poetika" kulturna su i kulturoloska cinjenica, koja podrazumijeva cijeli jedan nepregledni (i, nazalost, potpuno prezreni i nepoznati) arhipelag procesa, veza, uzajamnosti, ogromnu zapretanu memoriju cijeloga jednog potonulog svijeta - a da bi se mogla apsolvirati ubogim odsijecanjem: dovle je moje, odavde tvoje.

Sto tek reci za onu cudesnu jezicnu cesticu, onu zajednicku molekulu "sredisnjega juznoslavenskog jezika", bez koje bi toliko slavljeni i hvaljeni, u nebo uzdizani "narodni genij" (u svetri danasnje, medjusobno iskljucive politicke verzije) bio naprosto nemust! Govorim, naravno, o desetercu, cija prozodijska struktura i mnemotehnicka moc jednako uvjetuju i grade Hasanaginicu i Suickinju Maru, Kraljevica Marka i Aliju Djerzeleza, Senjanina Tadiju i Budalinu Talu.

Danasnji nasi nacionalni "mislioci" o svemu tomu, naravno, ne vole razmisljati, njima je lakse cijelu tu zamrsenu pricu pojednostaviti, falsificirati, jer ona opasno potresa obrazac nacionalnoga identiteta, kako ga oni dizajniraju: jasan, u se zagledan, od drugih odvojen, destilirano cist, apsolutan i nicim, nedajboze, natrunjen, statican i nepromjenljiv; sve tako, od Kulina bana, od stoljeca sedmog, od Save Nemanjica, do nasijeh dana...


Ivan Lovrenovic

[repeater]

Zapisi iz sveske s modrim koricama: Ko predsjednici ko Bosne i ko Hercegovine

Primiris i priokus nečeg posthumnog osjećam u svemu što se danas zbiva u BiH. Zato izbjegavam televiziju, radio i novine koji mi kažu da živimo u goloj fikciji. Banjalučki Srbi, rekoše mi, digli su uzbunu kad su saznali da Vešović ima namjeru ukinuti Republiku Srpsku. Ograđujem se od ove glasine: nisam zaprijetio da ću ukinuti RS jer znam da bih time ucvijelio Srbe koje cijenim i poštujem. Mislim, kad mi ne ubacuju granate u pljat s čorbom. Ali jesam u emisiji "Latinica" kazao: "Koliko ja mogu vidjeti, jedini spas za Republiku Srpsku je - da prestane postojati."

Prije snimanja emisije, profesor Miodrag Živanović mi se žalio da su mu Hrvati, čim mu je noga stala na tle njihove države, vozdigli upaljač. To nije krađa, tješim ga. To je u suglasju s prvim paragrafom zakona o hrvatskom Ministarstvu odbrane: "Ne daj Srbinu vatru u šake." Pričao mi je i da su ga, nedavno, u Banjaluci predložili za člana Predsjedništva BiH, ali ga je Zdravko Grebo ukopao izjavom: ne dolazi u obzir da moj prijatelj Miodrag Živanović obavlja bilo kakvu javnu funkciju, iz prostog razloga što njegova glava ne može stati ni u jedan ekran.

Živanovićevu ljudsku normalnost uvijek doživljavam kao svjetiljku što obasjava, s velikom oštrinom, srpsko ludilo koje traje već puno desetljeće. Njegove riječi u svijest mi prizivaju silesiju stvari koje svjedoče koliko su Karadžić i njegovi kardaši prekardašili u okretanju svijeta naglavce. Povremeno iskrsavanje profesora Živanovića u mom životu doživljavam kao opomenu da ne zaboravim kakvi su Srbi bili prije nego što im je Karadžić naredio da žive u skladu sa onim što je najgore u njima. U njima uzetim napose i u njima kao narodu. Kad slušam profesora Živanovića, prene se u meni vjera da bi se Srbi mogli nekako snaći bez kame, brade i kokarde, mada svi realni pokazatelji govore suprotno.

Govore, na primjer, da još uvijek slijede, kao zvijezdu vodilju, one istorijske Karadžićeve riječi, kazane prije nego je sišao u čika-Pekin trap: čuvajte mi, kao zjenicu oka, tekovine genocida! Evo kako kušaju obrazložiti zašto odbijaju Dom naroda: Republika Srpska je etnički čista, i nema razloga, zbog pet posto nesrba, uvoditi takvu instituciju! A kad im kažeš da im je na putu do etnički čiste RS zločin bio glavno vozilo, ovolika im kila iskoči između očiju! Etnička čistoća RS za njih je realna činjenica koju moraju svi uvažavati, a ko podsjeća na stanje koje je toj "čistoći" prethodilo - kočničar je boljitka u BiH. Dozlogrdili su nam dojučerašnjim brbljanjem o boju na Kosovu, prvom srpskom ustanku, prvom i drugom svjetskom ratu, a danas smatraju uvredljivim svaki pokušaj da ih podsjetiš šta se događalo juče na prostorima koje je Karadžić pritisnuo čizmom.

Gost u "Latinici" bila je i Desanka Rađević. Ona što je bosanski jezik proglasila - oruđem genocida nad Srbima. Dok sam je slušao, trudio sam se da ne budem jedan od onih koji mrze "svaku pojavu srpske samobitnosti, sačinjene od aristokratskih i metafizičkih vrlina i vrednosti", kako reče Dragoš Kalajić. Trudio sam se, a nije sasvim uspjelo, jer kad sam je podsjetio na njen aforizam: "Ko hoće bosanski jezik, čini genocid", snokta mi je uzvratila: "Lažeš", mada sam naveo izjavu iz njene diskusije koju je Oslobođenje skinulo sa trake i donijelo je bez komentara. Znao sam da je teta-Desino "lažeš" nepobitan "izraz srpske samobitnosti" koja je puna "metafizičkih vrlina i vrednosti", pa ipak sam osjetio prijezir i gađenje, jer mi je ova četnička zmija, jednim glagolom, vratila u svijest mnoštvo zbivanja od '92. naovamo: Karadžićevi Srbi su udarnički palili, pljačkali, protjerivali, ubijali i silovali, a u isti mah su govorili i još govore "lažeš" svakom ko tvrdi da su udarnički silovali, klali, protjerivali, pljačkali i palili. Žalim što me upaljen zub spriječio da kasnije, u hotelu, podrobno zapišem šta mi je prolazilo kroz glavu dok je govorila teta-Desa: mozak mi je radio kao mitraljez, jer sam prvi put u životu imao priliku da gledam i slušam živu četnikulju tri metra daleku od mene. Ponešto sam, ipak, zapisao.

"Teta-Desini siktaji još su jedan dokaz da, obrnuto od onog što tvrdi Lorens Stern, mi ljude mrzimo - ne zbog zla koje su oni nama učinili, već zbog zla koje smo učinili mi njima. U jednom trenutku rekoh sebi: Baš si blesav što dozvoljavaš da te živcira blebetanje ove četničke razadrtulje, kako bi rekla Dinova majka. Znaš odlično da teta-Desa nije ni za trunku veći četnik nego što joj njena ljubav prema Srpstvu nalaže. Čak ni vojvoda Đujić (zlikovac čijem zdravlju nijesu naudili njegovi zločini: živio je 90 i kusur godina, a bio do posljednjeg dana zdrav kao trijeska, ljevšega mrca, kažu, nije u zemlju uljeglo) - čak ni pop Đujić nije klanje vidio kao cilj, već kao sredstvo, i nije pobio 2.000 Hrvata da srce nasladi, već da ispolji ljubav prema svom narodu. Uostalom, ti koji si se u ratu sit naslušao fijukanja srpskih granata, umjesto da s merakom gustiraš svaki trenutak, kao da ti je poklonjen, možda čak i nezasluženo, dozvoljavaš ko zadnji blećak da te sjekira cvrkutanje ove SDS aždahe čiji mozak nije veći od prosječnog lješnika. Ali lako je sebi dati pametan savjet, a teško je držati ga se. U meni se odmah javila suprotna struja: Da gustiram? A šta ćemo s ajvanima koji su mi, ljuti ko paprika što u mojim ratnim tekstovima nisu mogli naći zadovoljavajuću dozu divljenja četničkim divljaštvima, poručili: zaklaćemo te, a ni prekrstit se nećemo! Što propusti Karadžiću Rašo, dočekuje Gavrilo Principe! Preživio si Istrebljivačeve granate, ali naše hladno oružje nećeš! Pa sad gustiraj, majčin sine!

Slušajući teta-Desu, sjetio sam se i jednog razgovora s Ade-mirom Kenovićem u dane kad je sa Sidranom, pod granatama, pravio scenarij za Savršeni krug. Sprva smo ozbiljno razgovarali, pamtim da sam posegao čak i za Jejtsovom rečenicom: 'Sve ideologije su odgovorne shodno broju žrtava', ali u neka doba sam osjetio: što su naše riječi ozbiljnije, to zaludnije i besmislenije zvuče, stoga sam prešao na babeljevski stilizovane iskaze koji su mnogo više bili u suglasju sa eksplozijama napolju: 'Jednom riječju, nipošto ne bih volio biti Karadžićev Srbin, Ademire Kenoviću! Jer ako sam Karadžićev Srbin, zar neću zaklati Muslimana ili Hrvata koji mi pane šaka? Svakako da ću zaklati Muslimana i Hrvata ako sam Karadžićev Srbin, Ademire Kenoviću!' Slušajući teta-Desu, čije su riječi zvučale kao zakivanje posljednjih eksera u poklopac mrtvačkog sanduka gdje leži Bosna i Hercegovina..."

Ovdje se moj zapis prekida. Jeste, primiris i priokus nečeg posthumnog osjećam u svemu što se danas zbiva u BiH. Zato izbjegavam televiziju, radio i novine koji mi kažu da živimo u goloj fikciji. Goloj i bosoj! Opsada Sarajeva bila je život bez priviđenja. Život u suštoj istini. Niko toliku nesreću ne bi mogao izmisliti. Kad je pakao okončan, upali smo u farsu, u grotesku i, što je najgore, u fikciju odmila zvanu BiH. U emisiji "Latinica" dejstvovao sam, iz svih oruđa, po toj fikciji. Koja će i ostati fikcija sve dok ima entiteta. A pošto Federaciju, u koju su dva naroda nasilu utjerani, nije odveć teško ukinuti, po sebi se razumije da je glavno: kako razvaliti RS napravljenu protjerivanjem i istrebljivanjem Bošnjaka i Hrvata. Stoga ću, odsad, po uzoru na onog Rimljanina, svako jutro, nakon buđenja, sebi govoriti: "Uostalom, ja mislim da Republiku Srpsku treba sjebati." Jer dosta je da na TV vidim trojku koju zovu ko predsjednici ko Bosne i ko Hercegovine - pa da mi je jasno: država, na čijem su čelu, zalud se pravi da postoji.

Marko Vešović
BH Dani/Mart 2002.

[Nancy Drew]

...

[Barbara iz Bresta]

Raspolovljeni viskont




U srcu nije imao nostalgiju, niti dilemu, niti brigu. Za njega su stvari jos bile citave i apsolutne, i sam je takav bio. Da je mogao predvidjeti strasnu sudbinu koja ga je cekala, mozda bi i nju samu smatrao prirodnom i dovrsenom, i pored cijelog bola. Protezao je pogled prema kraju nocnog horizonta gdje je znao da se nalazi neprijateljski kamp. Prekrstenih ruku grlio je sakama svoja ramena, sav sretan sto je imao ujedno dokaz o postojanju dalekih i razlicitih svjetova i o vlastitom prisustvu medju njima. Osjecao je kako krv tog okrutnog rata, izlivena u hiljadu rijeka na zemlji, dolazi do njega. Dopustao je da tece oko njega ne osjecajuci ni ustrajanost ni milost.

…-Od viskonta se vrati losa polovica.


Italo Calvino Il visconte dimezzato , Eiunaudi, Torino, 1952

Domaci pr(ij)evod, unaprijed se izvinjavam, lost in translation.

[Orhanowski]

ISTANBUL
Orhan Pamuk


Neki drugi Orhan
Godinama, još od ranoga djetinjstva, duboko u sebi vjerovao sam da u nekoj od istanbulskih ulica, u kući posvema nalik našoj, živi neki Orhan sasvim sličan meni, moj dvojnik, netko isti kao ja. Ne sjećam se otkud i kako mi se prvi put javila ta pomisao. Zacijelo je u meni nastala kao plod dugotrajna procesa sazdana od nesporazuma, slučajnosti, igara i strahova. Da bih vam ispripovijedao što sam osjećao kad se ta uobrazilja počela javljati, priču moram otpočeti trenutkom kad sam je prvi put najjasnije oćutio u sebi.
Kad mi je bilo pet godina, odveli su me na neko vrijeme u drugu kuću. Majka i otac našli su se u Parizu po završetku jedne od svojih svađa i razdoblja odvojenog života, a mene i brata - obojica smo ostala u Istanbulu - rastavili su jednog od drugoga. Brat je ostao na Nišantašu,2 u “Apartmanu Pamuk”,3 s bakom po ocu i brojnom obitelji. Mene su pak poslali na Džihangir,4 tetki po majci. Na jednom zidu te kuće, u kojoj su me uvijek dočekivali s ljubavlju i osmijehom, visjela je u bijelom okviru slika nekog dječačića. Tetak ili tetka pokazivali su mi je s vremena na vrijeme i govorili smiješeći se: “Pogledaj, to si ti!”
Taj krupnooki ljupki dječak sa slike doista mi je bio nalik. I on je na glavi imao kačket kakav sam nosio kad sam izlazio. Ali opet, znao sam da to nije baš moja slika. (Bijaše to zapravo kičasta reprodukcija slike nekog ljupkog dječaka, donesena iz Europe.) Oduvijek me kopkalo: bi li on mogao biti taj Orhan iz druge kuće?
Eto, tako sam i ja počeo živjeti u drugoj kući. Kao da sam i sâm morao otići onamo kako bih se susreo sa svojim dvojnikom koji živi u toj kući negdje u Istanbulu, no to me otkriće nije nimalo usrećilo. Htio sam se vratiti u “Apartman Pamuk”, svome pravom domu. Kad god bi mi rekli da sam na toj slici na zidu ja, u glavi bi mi nastala zbrka – ja, moja slika, slika nalik meni, moj dvojnik, neka druga kuća – svi bi se ti prizori izmiješali i smjesta bih poželio vratiti se doma i zauvijek ostati ondje sa svojom velikom obitelji.
Želja mi se naposljetku ispunila: nakon kratkog vremena vratio sam se u “Apartman Pamuk”. No uobrazilja o drugom Orhanu koji živi u Istanbulu, u nekoj drugoj kući, nikada me nije napustila. U djetinjstvu i ranoj mladosti ta je očaravajuća pomisao uvijek spremno čekala u nekom lako dosežnu zakutku uma. Dok bih u zimske večeri hodao istanbulskim ulicama, načas bih se naježio pri pomisli da taj Orhan živi u nekoj od kuća u koje sam se trudio zaviriti, kuća iz kojih je dopirala narančasta svjetlost i u kojima su – u mojoj mašti – lagodno živjeli sretni i spokojni ljudi. Što sam bivao starijim, ta se maštarija pretvarala u fantaziju, a fantazija u prizore iz sna. U snovima, u kojima sam katkada znao i vrištati jer su se pretvarali u košmare, susretao sam se s tim drugim Orhanom, uvijek u drugoj kući; ili bismo nas dvojica, dva Orhana, zurili jedan u drugoga sa zapanjujućom i bešćutnom hladnokrvnošću. Tada bih se, u polusnu, još čvršće privijao uz jastuk, još jače vezivao za svoj dom, ulicu, za mjesto u kojem živim. Ali, kad bih bio nesretan, počinjao bih maštati o tome da se preselim u drugu kuću, u drugi život, onamo gdje živi taj drugi Orhan, i ubrzo bih pomalo povjerovao da sam ja on, pa bih se prepuštao njegovim snovima o sreći. Te bi me maštarije toliko usrećile da više nisam morao ni pomišljati na odlazak u drugu kuću.
Tako dođosmo do bitnoga: otkad sam se rodio, nisam napuštao kuće, ulice i četvrti u kojima sam živio. Pedeset godina kasnije (iako sam u međuvremenu živio i u drugim dijelovima Istanbula), znam da je to što i sada živim u “Apartmanu Pamuk” – ondje gdje me majka primila u naručje i prvi put mi pokazala svijet, i gdje su snimljene moje prve fotografije – povezano s mišlju i utjehom da na drugom kraju Istanbula živi još jedan Orhan. Osjećam da upravo to čini moju priču posebnom za mene, pa stoga i za Istanbul: u epohi obilježenoj velikim seobama i stvaralačkom snagom doseljenika, ja sam neprestano bio u istome gradu i čitavih pedeset godina proživio na istome mjestu. “Izađi malo na ulicu, pođi nekamo, otputuj!”, tužno bi mi govorila majka.
Ima pisaca poput Conrada, Nabokova, Naipaula, koji su pisali uspješno mijenjajući jezik, naciju, kulturu, državu, kontinent, čak i civilizaciju. Onako kako je njihov stvaralački identitet crpio snagu iz progonstva ili preseljenja, tako je i moja vezanost za dom, ulicu, krajolik i grad određivala mene. Vezanost za Istanbul je, dakle, i sudbina grada, i značajka čovjeka.
Flaubert, kojega su se, kada je stotinu i dvije godine prije mojega rođenja došao u Istanbul, dojmili gradska vreva i šarenilo, napisao je u jednome pismu kako vjeruje da će za stotinu godina Carigrad biti prijestolnica svijeta. Urušavanjem i nestankom Osmanskoga Carstva ostvarilo se upravo suprotno od onoga što je prorekao. Kad sam se ja rodio, Istanbul je, s obzirom na mjesto koje mu je u svijetu pripadalo, proživljavao dane najveće bijede, siromaštva, osamljenosti i izopćenosti u svojoj dvomilenijskoj povijesti. Otkako znam za sebe, osjećaj propasti Carstva, neimaština i tuga koju su izazivale ruševine po cijelom gradu bili su ono što je obilježavalo Istanbul. Borio sam se s tom tugom ili se naposljetku mirio s njom kao i svi Carigrađani, i u tome mi je protekao život.
Tko god osjeća potrebu da životu dade neki smisao, najmanje jednom u životu propituje značenje mjesta i vremena u kojem se rodio. Kakvo značenje ima to što ste rođeni u tom i tom dijelu svijeta, tog i tog datuma? Je li nas pravično zapalo ono što dobivamo kao zgoditak na lutriji – baš ta obitelj, ta zemlja, taj grad, sve ono što trebamo zavoljeti jer to od nas očekuju, i što na kraju i zavolimo svim srcem i dušom? Budući da sam rođen u Istanbulu koji je smožden, osiromašen i skrhan tugom stario i venuo pod pepelom i ostacima jednoga urušenog carstva, ostacima koji se i sami sve više urušavaju, povremeno osjećam kao da me je zadesila zla kob. (Ipak, jedan unutarnji glas govori da je to zapravo sreća.) Ako je riječ o bogatstvu, ponekad mi se čini kako sam sretan što sam se rodio u imućnoj obitelji. (Iako se katkad tvrdilo i suprotno.) Najčešće prihvaćam da je Istanbul, gdje sam se rodio i proveo cijeli život, za mene neumitna sudbina, baš kao i moje tijelo na koje sam se na kraju prestao žaliti (“Kad bih bio malo krupnije građe i malo zgodniji!”), ili kao spol (“Da sam se rodio kao žena, bi li mi spolnost pričinjavala manje poteškoća?”). Ova knjiga pripovijeda o toj sudbini...
Rodio sam se 7. lipnja 1952. godine nešto iza ponoći, u maloj privatnoj bolnici u istanbulskoj četvrti Moda. Noć, bolnički hodnici i svijet bili su mirni. Osim vatre i pepela što ih je vulkan Stromboli u Italiji dva dana prije moga rođenja iznenada počeo rigati, ništa drugo nije potresalo naš planet. Novine su prenijele kratke vijesti o turskim vojnicima koji su ratovali u Sjevernoj Koreji, i neke sumnje iz američkih krugova o tome da se Sjevernjaci spremaju upotrijebiti biološko oružje. Prave vijesti, one koje je satima prije poroda pomno čitala moja majka, jednako kao i velika većina Carigrađana, odnosile su se na “naš grad”: prodavač tkanina jučer je identificirao tijelo okorjelog razbojnika i potvrdio da je taj čovjek prošle godine, naoružan i usred bijela dana, opljačkao njegov dućan u naselju Harbije.5 Dvije noći prije toga, isti je razbojnik viđen kako sa strašnom maskom na licu kroz zahodski prozor pokušava ući u jednu kuću u četvrti Langa; nakon ulične potjere u koju su krenuli čuvari i “hrabri” stanari Studentskoga doma Konja, satjeran je u skladište građevinskog materijala, gdje je ispsovao policajce i ubio se. Sudeći po onome što mi je majka ispričala mnogo godina kasnije, s nešto ljutnje i gorčine, ona je te vijesti čitala sama jer se otac, smjestivši je u bolnicu, počeo dosađivati zbog toga što porod kasni, pa je otišao naći se s prijateljima. U bolničkoj je rađaonici uz nju bila jedino njezina sestra, moja tetka, koja je u kasnim noćnim satima preskočila zid bolničkog vrta i tako uspjela ući. Kad me je majka prvi put ugledala, pomislila je kako sam mršaviji, slabiji i nježniji od svojega dvije godine starijeg brata.
Zapravo sam trebao reći “bit će da je pomislila”. Prošlo vrijeme na “miş”, koje u turskome jeziku koristimo za pričanje snova, bajki i svega što osobno nismo doživjeli, i kojemu sam vrlo sklon, prikladnije je za pripovijedanje o onome što se događalo dok smo bili u kolijevci, u dječjim kolicima, ili dok smo pravili prve korake. Jer, mnogo godina kasnije roditelji nam pričaju o tim našim prvim iskustvima, a mi, prožeti ugodnom jezom, uživajući slušamo te priče o sebi kao o nekome drugom tko izgovara prve riječi i čini prve korake. Taj slatki osjećaj, koji čovjeka podsjeća na užitak sanjanja samoga sebe, kasnije u nas usadi navadu koja nas otruje za cijeli život: sklonost da od drugih učimo važnost svih stvari u svome životu, čak i najskrovitijih užitaka. Ono što nam drugi ispričaju o raznim zgodama iz našeg života nakon nekog vremena ne samo da se uobliči u našu vlastitu predodžbu o tim zgodama, nego postane važnije i od događaja samih. Tako biva i s najranijim “sjećanjima” iz dojenčke dobi; njih čujemo od drugih, objeručke prigrlimo i prepričavamo uvjereni da se svega toga sami prisjećamo. Tako i važnost grada u kojemu živimo najčešće učimo od drugih, baš kao što od drugih učimo i važnost samoga života.
Kad god priče o sebi ili o Istanbulu usvojim kao vlastito sjećanje, dođe mi da počnem ovako: “Pričaju da sam nekoć crtao, da sam se rodio i odrastao u Istanbulu, da sam bio dobro, radoznalo dijete i da sam s dvadeset i dvije, i ne znajući zašto, počeo pisati romane.” Ovu sam knjigu kanio napisati u tom tonu ne samo zato što čovjek o svome životu pripovijeda kao da ga je proživio netko drugi, nego i stoga što tada vlastiti život poistovjećuje s ugodnim snom, u kojemu su mu glas i volja oslabjeli. No budući da život prikazuje kao pripremu za stvarniji i svjetliji “drugi” život, u kojem će se čovjek kasnije naći kao probuđen iz sna, taj bajkoviti način pripovijedanja ne čini mi se uvjerljivim. Jer, taj drugi život, koji će kasnije moći živjeti ljudi poput mene, nije ništa doli knjiga u tvojoj ruci. Ona je prepuštena tvojoj pažnji, čitatelju! Ja ću prema tebi biti pošten, a ti prema meni budi blagonaklon.



Mellingovi pejzaži s Bospora
Od svih zapadnih slikara koji su crtali bosporske krajolike, Melling je taj koji mi je priredio najveći užitak gledanja i koji je najuvjerljiviji. Moj tetak, izdavač i pjesnik Ševket Rado, izdao je 1969. godine u upola manjem formatu reprint njegove knjige Voyage pittoresque de Constantinople et des rives du Bosphore (Živopisno putovanje po Istanbulu i obalama Bospora) iz 1819. godine, čiji mi je čak i naslov poetičan, i darovao nam ga u vrijeme dok je u meni plamtjela strast za slikanjem. Te slike, čiji ću svaki detalj satima pozorno razgledati, budile su u meni osjećaj da je upravo to onaj savršeni osmanski Istanbul iz minulih stoljeća. Ta slatka samoobmana javljala se u meni dok sam gledao crno-bijele linije gravira koje su s tih slika načinjene pod Mellingovim nadzorom, više negoli u trenucima dok sam promatrao njegove radove u akvarelu i gvašu, koji su vrvjeli pojedinostima što ih je ucrtavao s pomnjom arhitekta i matematičara. Ako ništa drugo, kad god sam poželio samoga sebe uvjeriti da je prošlost bila predivna – a prekomjerna izloženost snazi zapadne književnosti i umjetnosti ponekad čovjeka može odvesti u takav “istanbulski nacionalizam” – razgledanje Mellingovih gravira pružalo mi je utjehu. Tu utjehu prati tužan osjećaj da te ljepote, kao i većine tih građevina, više nema. S druge pak strane, logika me u trenucima prekomjerna uzbuđenja podsjeća na to da upravo taj osjećaj gubitka čini Mellingove slike lijepima. Možda ih i gledam kako bih se malo rastužio.
Antoine-Ignace Melling, rođen 1763. godine, bio je u pravom smislu riječi Europljanin – Nijemac koji je imao talijanske i francuske krvi. Nakon što je uz oca, kipara na dvoru nadvojvode Karla Friedricha u Karlsruheu, izučio kiparstvo, u Strasbourgu je kod strica studirao slikarstvo, arhitekturu i matematiku. U Istanbul ga je vjerojatno dovelo putovanje na koje je krenuo pod utjecajem “istočnoga romantizma” što je, kad je Melling imao devetnaest godina, bio u laganom usponu. Onoga dana kad je stigao u grad vjerojatno nije ni slutio da će u njemu ostati osamnaest godina. Melling je u vrtovima Pere, koja je u Istanbulu pružala prebivalište postupno rastućem stanovništvu, i na kojoj je izniknuo današnji Bejoglu,6 najprije počeo davati satove u krugovima diplomatskih izaslanstava koja su prva počela živjeti kozmopolitskim životom visokih društvenih slojeva. Kad je sultanija Hatidže, mlađa sestra sultana Selima III., vidjela vrt ljetnikovca koji je u Bujukdereu7 dao sagraditi baron de Hübsch, bivši otpravnik poslova Danskoga veleposlanstva u Istanbulu, i kad je i za sebe poželjela jedan takav, preporučili su joj Mellinga. On je sultanovoj sestri, koja je kao i sam vladar bila otvorena prema novotarijama sa Zapada, najprije dao napraviti vrt u zapadnome stilu, u obliku labirinta od ruža, akacija i jorgovana. Kasnije je sultanija Hatidže dala podići malenu vilu uz dvorac na Defterdarburnuu (danas je to prostor između četvrti Ortakoj i Kuručešme).8 Romanopisac Ahmet Hamdi Tanpinar9 (1901.-1962.) piše da se ta neoklasicistička građevina sa stupovima, podignuta u europskom stilu (znamo je samo s Mellingovih slika jer više ne postoji), uklapala u sliku Bospora te da je čak i doprinijela stvaranju onoga što on naziva “miješanim ukusom”. Melling je i za dvorac na Bešiktašu10 – ljetnikovac Selima III. – projektirao dodatne građevine i unutarnju dekoraciju koje se, iako u istome, neoklasicističkom stilu, posve uklapaju u atmosferu Bospora.
Melling je bio i sultanijin – kazano današnjim jezikom – &laquo;umjetnički savjetnik&raquo;, tj. radio je na poslovima &laquo;unutarnjeg uređenja&raquo;. Za nju je kupovao posude za cvijeće, nadgledao obradu bisera na izvezenim ubrusima, a nedjeljom je izvodio supruge diplomatskih izaslanika u šetnju obalom ili pripremao mreže za komarce.
Sve to saznajemo iz pisama što su ih njih dvoje pisali jedno drugome i koja se danas čuvaju u jednoj privatnoj zbirci. Melling i sultanija Hatidže imali su svojevrsni intelektualni izum: u tim pismima počeli su koristiti tursku latinicu stotinu trideset godina prije Ataturkove &laquo;jezične revolucije&raquo; iz 1928. godine.11 Zahvaljujući toj prepisci danas znamo kako je otprilike govorila sestra jednoga sultana iz Istanbula, u kojem se u to vrijeme nisu pisali memoari i romani:
“Majstore Melling, kada će stići mreža za komarce? Molim te, već sutra! Odmah se daj na posao, pokaži se... Jako čudna slika noža... Otpravljena je natrag ona slika Istanbula, ne uklapa se... Stolac ne želim, ne sviđa mi se. Hoću pozlaćene stolce... S malo svile i mnogo srebrnih i zlatnih niti. Vidjela sam nacrt srebrne škrinjice za nakit, ali nemoj je dati izraditi, sačuvaj prijašnji nacrt, ne kvari ga... Novac ću ti isplatiti u utorak (Martedi)...” i sl.
U vrijeme kad je sultanija Hatidže pisala Mellingu pisma iz kojih se razaznaje da je osim latinice svladala i nešto talijanskoga, još nije bila navršila tridesetu. Njezin muž Sejid Paša, erzurumski namjesnik, uglavnom je izbivao iz Istanbula. Kad je u Istanbul stigla vijest o Napoleonovu pohodu na Egipat, i kad se u dvorskim krugovima javio bijes prema Francuzima, Melling se oženio jednom Đenovljankom. Tih je dana, kako se vidi i iz tužnih pisama što ih je upućivao sultaniji Hatidže, iz nekog razloga pao u nemilost:
“Gospodarice, Vaš je sluga pokorni u subotu poslao svoga lakeja da uzme plaću... no rečeno je da plaće više nema... Budući da mi je moja Gospodarica učinila toliko dobra, nisam mogao vjerovati da je Ona izvoljela dati takvu preporuku... Mislim da su ta govorkanja plod ljubomore, ljudi vide da moja Gospodarica voli svoga roba pokornog... Uskoro dolazi zima, preselit ću na Bejoglu, ali kako? Nemam ni groša. Gazda traži najamninu, trebam ugljen, drva, namirnice, usto mi je i kći oboljela od kozica, liječnik traži pedeset groša, otkud mi sve to? Koliko sam Vas puta preklinjao, koliko sam novca potrošio na putovanje i prijevoz čamcem, a nikakve koristi od toga... U džepu nemam ni jednog jedinog novčića, preklinjem Vas...”
Ne dobivši od sultanije Hatidže nikakav odgovor, Melling se, otpočinjući pripreme za povratak u Europu, istodobno dao i na poslove koji su mu trebali donijeti zaradu. U to vrijeme razradio je ideju da svoje velike slike s mnoštvom detalja, na kojima je mnogo prije toga počeo raditi zbog bliskih odnosa sa sultanom, skupi i tiska u jednoj knjizi, te je i uz pomoć glasovitog orijentalista Pierrea Rufina, otpravnika poslova u Fracuskom veleposlanstvu u Istanbulu, počeo prijepisku s Parizom. Od Mellingova odlaska u Pariz 1802. godine do objavljivanja knjige proći će sedamnaest godina (tada mu je bilo već pedeset šest), a već u pripremnim etapama stvaranja knjige na kojoj će raditi najglasovitiji pariški graveri toga doba bilo je bjelodano da je slikar veliki majstor u realističnom prikazivanju najsitnijih pojedinosti.
Prvi dojmovi koji se u nama danas javljaju kad gledamo tih četrdeset osam velikih gravira iz njegove knjige jesu ta slikareva privrženost realističnim detaljima i odlučnost. Osjećaj autentičnosti za kojom svjesno traga razum da bi, uranjajući u prizore iz izgubljenog svijeta, u miru mogao uživati u ljepotama Bospora i Istanbula, Melling postiže izoštrenim fokusiranjem na arhitektonski detalj i majstorskim poigravanjem razigranošću perspektive. Čak i najimaginarnija od tih četrdeset osam gravira, ona koja prikazuje unutrašnjost sultanova harema, i kod Carigrađanina stvara dojam snažne realističnosti i ozbiljnosti zbog arhitektonskoga reza, korištenja “gotskih” mogućnosti perspektive i stoga što su haremske priležnice prikazane dostojanstvenima i profinjenima, što se poprilično razlikovalo od zapadnih erotskih fantazija o haremu. Akademsku i ozbiljnu atmosferu svojih slika Melling uravnotežuje detaljima s prikazima ljudi, koje smiješta na rubne ili kutne dijelove slika. Na ulazu u harem vidimo dvije priležnice koje su se, stojeći postrance, s ljubavlju privile jedna uz drugu prinoseći usne jedna drugoj, ali, za razliku od drugih zapadnih slikara toga doba, koji su pokazivali veliko zanimanje za takve pojedinosti, Melling tom paru ne pridaje veće značenje niti ga stavlja u središte slike da bi time dramatizirao njihovu bliskost.
Mellingovi istanbulski pejzaži kao da nemaju središta. Možda je to drugi razlog (nakon ozbiljnosti detalja) zbog kojeg osjećam toliku bliskost s njegovim Istanbulom. Na jednom zemljovidu na kraju knjige on je s topografskom preciznošću obilježio s kojega je kraja Istanbula i pod kojim kutom nacrtao svaku od tih četrdeset osam slika, ali one kod mene bude dojam da taj kadar nema središta ni kraja, baš kao što ga nema ni na kineskim svicima ili kod pokretne kamere u nekim sinemaskop-filmovima. Budući da slikar u središte svoje slike nikada nije stavio dramatične ljudske figure, kad god otvorim knjigu i kad se preda mnom ukažu crno-bijeli krajolici, u meni se, poput neke bajke iz djetinjstva, javi osjećaj da Istanbul nema ni središta ni kraja, osjećaj kakav se javljao kada bi mi se iza jednog zaljeva ukazao drugi dok sam kao dijete šetao Bosporom, ili kad bi se na zavoju nekog puta što krivuda obalom iznenada promijenio krajolik zbog zbunjujućeg kuta gledanja.
Mellingovi bosporski pejzaži pružaju mi ne samo čarobnu mogućnost povratka u krajolike moga djetinjstva, ne samo mogućnost da ponovo vidim doline i gole padine i brda nad Bosporom (gola su bila i u mome djetinjstvu, ali sam vremenom zaboravio da su u proteklih četrdeset godina prekrivena ružnim stambenim blokovima), nego nas, bili mi tužni ili sretni, navode i na pomisao kako se iza ljepota Bospora, koje se raskriljuju stranicu za stranicom što se više ide unatrag kroz vrijeme, krije rajska prošlost, te da je i moj život sazdan od nekih uspomena, nekih krajolika i mjestâ iz toga davnoga raja. Spoznaja da u toj točki gdje se spajaju tuga i sreća odolijevaju vremenu neki detalji koje mogu prepoznati samo oni koji izbliza poznaju Bospor, u meni stvara dojam da su te slike izašle iz bezvremenoga raja i ušle u moj sadašnji život. Da, kažem samome sebi, čim izađe iz zaljeva Tarabja, mirno se more najednom ustalasa pod naletom sjeveroistočnjaka s Crnoga mora, i na leđima brzih i nervoznih valova ukaže se ljutita i nestrpljiva pjena – upravo ovako kako je nacrtao Melling! Da, gajevi na padinama Bebeka12 u predvečerja postaju dublji zbog one osebujne tame koja izlazi iz njih samih, i koju može osjetiti samo netko tko je u tim predjelima proveo desetljeća, kao ja, kao Melling. Da, bosporski borovi i čempresi ukorijenjeni su u istanbulski pejzaž upravo s istom otmjenošću i snagom.
I čempresi, nezaobilazni junaci tradicionalnog islamskog vrta i raja s islamskih minijatura, smješteni su na Mellingovim slikama Bospora kao istančane i dostojanstvene crne mrlje koje, baš kao na iranskim minijaturama, krajoliku daju poetičnu harmoniju. Čak i kad crta grbave i krive bosporske borove, Melling, za razliku od drugih zapadnih slikara Bospora i Istanbula, usmjerava pogled među grane i ne juri za nekim dramatičnim uzbuđenjem ili dojmom koji bi trebao izazvati okvir slike. U tome sliči na minijaturiste: jednako kao i stabla, on izdaleka vidi i ljude, pa čak i u trenucima kad ih posve obladaju emocijama. To što s potpunim majstorskim umijećem ne crta pokrete ljudskoga tijela, što se - možda i zbog toga - uopće ne bavi gestama, ili pak što katkad neuspješno na bosporske vode postavi čamce ili lađe (pogotovo ako idu ravno na nas) i što građevine i ljude, usprkos tolikoj pomnji, ponekad nacrta s djetinjastim nesrazmjerom, sve ga to čini slikarem s kojim se, pridajući njegovim slikama određenu poetičnost, jedan Carigrađanin lakše može poistovjetiti. U tome što Melling sve, pa i najraznolikije ženske figure u saraju sultanije Hatidže, ili pak u sultanovu haremu, crta sa sličnim licem, kao da su sestre, ima neke prostodušnosti koja promatraču izmamljuje smiješak.
Ono što Mellinga čini dojmljivim jest to što je spomenutu prostodušnost, koja kao da je izašla iz najboljih islamskih minijatura i iz djetinjstva zlatnoga doba Istanbula, istančano sjedinio s arhitektonskim, topografskim i drugim pojedinostima iz svakodnevnog života, a to ni jednom orijentalnom umjetniku nije pošlo za rukom. Onodobni pogled s Pere na Djevojačku kulu13 i Uskudar,14 ili pak panorama Topkapija15 s prozorâ jedne kavane na padinama Tophanea16 iz koje je slikao (Melling je na zemljovidu ucrtao kut gledanja), to jest s mjesta udaljenog stotinjak koraka od moje radne sobe na Džihangiru, u kojoj pišem ove retke, ili pak panorama Istanbula s padina Ejuba,17 to su ne samo svevremeni, nama dobro znani, nego i rajski pejzaži. Taj raj pada u vrijeme kad Bospor za osmanski dvor nije bio samo niz grčkih ribarskih sela, nego i prostor na kojemu se moguće naseliti, odnosno u vrijeme kad osmanska arhitektura, spoznavši privlačnost Zapada, odustaje od svoje jednostavnosti. Zbog Mellinga mi se osmansko razdoblje prije Selima III. čine vrlo dalekima.
Kao što je nekoć radila i Marguerite Yourcenar proučavajući gravire Rima i Venecije, na kojima je Piranesi počeo raditi trideset godina prije Mellinga, i ja istinski uživam u tome da u ruke uzmem povećalo i na Mellingovim prizorima Istanbula promatram Carigrađane u pokretu. Primjerice, na slici koja prikazuje trg i česmu u kvartu Tophane, u koju je Melling uložio mnogo truda da bi centimetar po centimetar nacrtao sve pojedinosti, uživam pozorno promatrati prodavača dinja i lubenica u lijevom kutu (tezga i način na koji kupcu pruža lubenicu i danas su isti), ili, drugi put, način na koji na niskome stolcu sjedi drugi lubeničar u donjem srednjem dijelu slike. Ta česma, kojoj je Melling među istanbulskim spomenicima posvetio toliko slikarskog truda i pažnje zbog njezine profinjenosti i koja je, kako vidimo na slici, bila uzdignuta, danas je u udubljenju zato što su ulice oko nje kasnije uzdignute popločavanjem i nanošenjem mnogih slojeva asfalta. Velik mi užitak pruža ponovno otkrivanje mnoštva sitnih pojedinosti koje sam nakon nekog vremena zaboravio: djecu koja drže majku za ruku i koju je naš slikar volio vidjeti na svakome uglu grada, u svakome vrtu (kao što će pedeset godina kasnije zamijetiti Theophile Gautier, razlog je tomu što majka s djetetom uživa veće poštovanje nego žena koja šeta sama, i što je s djetetom nitko neće uznemiravati); ulične prodavače koji, kao i danas, na svakom uglu Istanbula nude raznovrsnu odjeću, stoličice i hranu, i na čijim se licima čita bezvoljnost; mladića koji s pristaništa na Bešiktašu u mirno more zabacuje udicu (Mellinga toliko volim da se ne usudim kazati kako na obali Bešiktaša more nikada ne može biti tako mirno); dva tajnovita čovjeka koji stoje jedan pored drugog udaljeni petnaest koraka od tog mladića (stavio sam ih na naslovnicu jednog od turskih izdanja Bijele tvrđave); čovjeka koji na vrhu Kandillija tjera medvjeda da pleše i njegova pomoćnika koji udara u def; čovjeka koji na Trgu sultana Ahmeta (za Mellinga je to hipodrom) tromo korača uz natovarena konja ne zamjećujući svu tu gužvu u centru i ta zdanja oko sebe, kao i svaki pravi Carigrađanin; prodavača pereca koji, okrenut leđima svjetini, u jednom kutu iste slike sjedi na tronošcu (baš kao u mome djetinjstvu) i prodaje perece.
Za razliku od onih na Piranesijevim slikama, Carigrađane na Mallingovima ne guše arhitektura i priroda ma gdje se oni nalazili - u okruženju kakve god građevine ili kakvog god dojmljivog krajolika. Iako Melling poput Piranesija gaji ljubav za perspektivu, njegove slike nisu dramatične (pa čak ni vlasnici brodica koji su na obali Tophanea zametnuli &laquo;svađu lađara&raquo;!). Piranesijeva rušilačka i dramatična arhitektura, koja guši čovjeka i gura ga u kliše kakve nakaze, prosjaka, bogalja i čudaka, jest okomita. Kod Mellinga pak zamjećujemo vodoravni pokret koji ne zapinje ni za što i koji se svom širinom vidnog polja slobodna čovjeka prostire u jednom čudesnom i sretnom svijetu. To su Mellingu omogućili zemljopisni položaj Istanbula i njegova arhitektura, više negoli njegovo slikarsko umijeće ili elegancija. No da bi to mogao osjetiti, morao je u Istanbulu proboraviti osamnaest godina.
Kad je Melling napustio grad, polovicu života bio je proživio u Istanbulu. Tih osamnaest godina nije bilo razdoblje u kojem se školovao, nego razdoblje u kojem je stjecao temeljne predodžbe o životu, vodio borbu za egzistenciju, radio i stvorio prva djela. Zbog toga su mu zapali za oči detalji i materijal koji zamijete samo oni koji stalno žive u Istanbulu. Mellinga uopće nije zanimala ona čarobna i egzotična atmosfera koju su četrdesetak godina nakon njega u Istanbulu tražili sjajni slikari i graveri kao William Henry Bartlett (The Beauties of Bosphorus, 1835.), Thomas Allom (Constantinople and the Scenery of the Seven Churches of Asia Minor, 1839.) i Eugene Flandin (L’orient, 1853.). Budući da ga nisu uzbuđivale ni predodžbe koje su za kratko vrijeme postale opća mjesta, a koje su proistekle iz priča iz Tisuću i jedne noći i romantičarskog zanosa Istokom, koji je tih godina, posebice u Francuskoj, bio u usponu, Melling na svojim slikama ne pokušava promatrače dojmiti igrama svjetlosti i sjena, koje toliko priliče imaginarnoj atmosferi, ili izmaglicom i oblacima, niti pak grad i njegove stanovnike crtati zaobljenijima, punašnijima, arabesknijima ili potištenijima nego što jesu.
Mellingov način gledanja proistječe iz samoga grada. Ali, kako u to vrijeme stanovnici Istanbula nisu znali slikati sebe i svoj grad i kako se nisu ni zanimali za to, slikarstvo koje je on donio sa Zapada njegovim slikama, rađenima bez preduvjerenja, daje aureolu nečeg stranog. Budući da je grad vidio kao Carigrađanin, a slikao ga kao stranac bez preduvjerenja, Mellingov je Istanbul koliko poznato mjesto, kao uspomene i džamije, toliko i svijet kojemu nema slična, jedinstven i stoga izniman.
Svaki put kad bacim pogled na te slike obuzme me shvatljiva tuga zbog tog nestalog svijeta. Ali, svako ponovno otvaranje Mellinga – gotovo jedinoga “pouzdanog” vizualnog svjedoka toga svijeta izgubljenog u prošlosti – uvjeri me da moj Istanbul nije bio ezgotičan, “čaroban” ili neobičan, nego da zapravo još uvijek ima mnogo toga od Bospora moga djetinjstva, da je on sam po sebi nesvakidašnji – i to mi pruži utjehu.

S turskog preveo Ekrem Čaušević



Bilješke:

1 Orhan Pamuk, Istanbul. YKY, İstanbul 2004.4 Tekstovi u knjizi popraćeni su velikim brojem crno-bijelih fotografija koje u Odjeku iz tehničkih razloga nije moguće objaviti. Prijevod Istanbula pojavit će se u prvoj polovini 2006. godine u nakladi Vuković & Runjić, i u prijevodu prof. dr. Ekrema Čauševića.
2 Tur. Nişantaşı, istanbulska četvrt.
3 Za razliku od njezina značenja u našem jeziku, francuska riječ appartement u turskome označava stambenu zgradu. Budući da o &laquo;Apartmanu Pamuk&raquo; u kulturološkome smislu nešto kasnije govori i sam Pamuk, prevoditelj je u prijevodu koristio taj izraz, ali uvijek u navodnim znacima.
4 Tur. Cihangir, istanbulska četvrt.
5 Tur. Harbiye.
6 Pera (gr.) je bila elitni dio staroga Istanbula, gdje su se nekoć nalazile rezidencije evropskih ambasadora i izaslanika. Danas je dio četvrti Bejoglu (Beyoğlu).
7 Tur. Büyükdere.
8 Tur. Ortaköy, Kuruçeşme.
9 Tur. Ahmet Hamdi Tanpınar.
10 Tur. Beşiktaş, glasovita četvrt na Bosporu.
11 Te je godine u Turskoj ukinuto arapsko, a uvedeno latinično pismo.
12 Istanbulska četvrt na Bosporu.
13 Tur. Kızkulesi, nadaleko poznata kula u blizini Uskudara (Üsküdara), sagrađena u moru. Uz nju je vezana legenda po kojoj je i dobila ime.
14 Tur. Üsküdar (Skutari), istanbulska četvrt na maloazijskoj obali, ujedno i pristanište.
15 Topkapi-saraj (tur. Topkapı Sarayı), najglasovitija rezidencija osmanskih sultana.
16 Istanbulska četvrt. Ime dobila po arsenalu oružja, koji se nekoć nalazio onamo.
17 Tur. Eyüb, istanbulska četvrt smještena na kraju Zlatnoga roga. Poznata je po Ejubovu turbetu (po predaji poginuo 672. u arapskoj opsadi Istanbula) i džamiji u kojoj su turski sultani opasavali “Ejubovu sablju” za vrijeme svečane ceremonije stupanja na prijestolje.

[Orhanowski]

KRITIKA POLITIČKOGA UMA
Michel FOUCAULT


1.
Znam, naslov se čini pretencioznim. No, upravo ga um opravdava. Od XIX. stoljeća zapadnjačko mišljenje nije prestalo raditi na kritici uloge uma – ili manjka uma – u političkim strukturama. Prema tomu, posvema je deplasirano još se jednom upustiti u jedan tako širok projekt. Čak je i mnoštvo ranijih pokušaja jamstvo da će svaki novi poduhvat biti okrunjen uspjehom koliko i prethodni – i da će, vjerojatno, biti isto toliko sretan.
Evo me sada u nedoumici nekoga tko može predložiti samo skice i nacrte koji se ne mogu dovršiti. Ima tomu dosta kako je filozofija odustala od pokušaja nadomještanja nemoći znanstvenoga uma, kako ne pokušava više dovršiti njegovo zdanje.
Jedna je od zadaća Prosvjetiteljstva bila umnogostručiti političke moći uma. No, ljudi XIX. stoljeća odmah će se upitati nije li um bio na putu postati odveć moćan u našim društvima. Počeo ih je skrbiti odnos – koji su nejasno naslućivali – između društva sklonog racionalizaciji i određenih prijetnji što su pritiskale individuu i njezine slobode, vrstu i njezin opstanak.
Drugim riječima, od Kanta je uloga filozofije bila spriječiti um u prijelazu granica onoga što je dano iskustvom; no, otada – to jest s razvićem modernih država i političkom organizacijom društva – uloga je filozofija bila također nadgledati zlouporabe moći političke racionalnosti, što joj daje nadu za dug život.
Malo tko ne zna te banalnosti. No, sama činjenica da su to banalnosti ne znači da one ne postoje. U prisustvu je banalnih činjenica na nama otkriti – ili pokušati otkriti – navlastite i možda originalne probleme što su za njih vezani.
Bjelodana je sveza između racionalizacije i zlouporaba političke moći. Nisu potrebni birokracija ili koncentracijski logori da bi se prepoznalo postojanje takvih odnosa. No tada je problem što raditi s tako očitom danošću?
Hoćemo li pokrenuti ”proces” protiv uma? Prema mojemu mišljenju ništa ne bi bilo jalovije. Ponajprije stoga što u toj domeni nije posrijedi ni krivnja niti nevinost. Potom, stoga što je apsurdno ”um” navoditi kao entitet oprečan ne-umu. Naposljetku, stoga što bi nas takav jedan proces namamio u zamku, obvezujući nas igrati proizvoljnu i dosadnu ulogu racionaliste ili iracionaliste.
Hoćemo li istražiti tu vrstu racionalizma koji se čini svojstvenim našoj modernoj kulturi i koji se vraća na Prosvjetiteljstvo? Mislim da su to rješenje izabrali neki pripadnici Frankfurtske škole. Nemam, međutim, nakanu otvoriti raspru o njihovim djelima – iako su ona dragocjena i od ponajveće vrijednosti. Predložio bih jedan drugi način proučavanja sveza između racionalizacije i moći:

1. Nedvojbeno je mudro ne obrađivati racionalizaciju društva ili kulture kao neku cjelinu, nego analizirati taj proces u više područja – svako je od njih ukorijenjeno u stanovitom fundamentalnom iskustvu: ludilo, bolest, smrt, zločin, seksualnost itd.
2. Samu riječ ”racionalizacija” držim pogibeljnom. Kada neki pokušavaju nešto racionalizirati, bitan problem nije istražiti postupaju li ili ne prema načelima racionalnosti, nego otkriti kojim se tipom racionalnosti služe.
3. Čak i ako je Prosvjetiteljstvo bilo skrajnje značajna faza u našoj povijesti i u razviću političke tehnologije, vjerujem da se moramo pozvati na još ranije procese želimo li razumjeti kako smo dopustili da upadnemo u zamku naše vlastite povijesti.

Takva je bila „linija vodilja“ u mojemu prethodnom radu: analizirati odnose između iskustava kakva su ludilo, smrt, zločin ili seksualnost i različitih tehnologija moći. Moj se sadanji rad odnosi na problem individualnosti – odnosno, trebalo bi reći, identiteta spram „individualizirajuće moći“.
Znano je da je u europskim društvima politička moć evoluirala prema sve centraliziranijim obličjima. Povjesničari već desetljećima proučavaju tu državnu organizaciju, s njezinom administracijom i birokracijom.
Želio bih ovdje sugerirati mogućnost analize jedne druge vrste preobražaja koje dotiče te odnose moći. Taj je preobražaj možda manje znan, no vjerujem da nije nevažan, napose za moderna društva. Prividno, ta je evolucija protustavljena evoluciji prema nekoj centraliziranoj državi. Mislim zapravo na razviće tehnika moći okrenutih individuama i usmjerenih prema njihovom stalnom i trajnom upravljanju. Ukoliko je država politički oblik centralizirane i centralizirajuće moći, nazovimo tada tu individualizirajuću moć pastoratom.
Nakana mi je ovdje, u širokim potezima, pokazati podrijetlo toga pastoralnog modaliteta moći, odnosno barem nekih vidova njegove davne povijesti. Na drugom ću predavanju pokušati pokazati kako se taj pastorat povezao sa svojom oprečnošću – državom.
Ideja da je božanstvo, kralj ili vođa – pastir kojega slijedi stado ovaca, nije bila bliska Grcima i Rimljanima. Bilo je iznimki, znam – ponajprije u homerskoj književnosti, potom u nekim tekstovima kasnoga Rimskog Carstva. Vratit ću se tomu u nastavku. Grubo govoreći, možemo reći da metafore sa stadom nema u velikim grčkim, odnosno rimskim političkim tekstovima.
To nije slučaj i u istočnim antičkim društvima, u Egiptu, Asiriji i Judeji. Egipatski je faraon bio pastir. Na dan njegove krunidbe, zapravo, ritualno je dobivao pastirski štap; babilonski je monarh, uz ostalo, imao pravo biti „pastir ljudi“. No i Bog je bio pastir koji vodi ljude na ispašu i opskrbljuje ih hranom. Jedna egipatska himna prizivlje Râ na sljedeći način: „O Râ, koji bdiš dok svi ljudi spavaju, Ti koji išteš ono što je dobro za tvoje stado...“. Sveza između Boga i Râ prirodno se nameće, budući da obojica igraju istu ulogu: stado koji nadgledaju jest isto. „Uzvišeni čuvaru ispaše, Ti koji skrbiš o zemlji i hraniš je, pastiru svekolikoga izobilja“.
No, kao što znamo, upravo su Hebreji razvili i proširili pastoralnu temu, doduše na jako specifičan način: Bog je, i samo Bog, pastir svojega naroda. Postoji samo jedno pozitivno izuzeće: u ulozi utemeljitelja kraljevstva, David je nazvan pastirom. Sam mu je Bog povjerio zadaću da okupi stado.
Postoje, međutim, i negativna izuzeća: loši kraljevi se jednako uspoređuju s lošim pastirima; raspiruju stado, puštaju ga uginuti od žeđi i strižu ga samo iz vlastite koristi. Jahve je jedini i jedinstveni pravi pastir. Osobno vodi svoj narod, a pomažu mu samo njegovi proroci. ”Kao stado vodio si svoj narod rukom Mojsija i Arona”, kaže Psalmist. Ne mogu, naravski, obrađivati povijesne probleme koji se tiču podrijetla toga određenja, niti njegovu evoluciju u židovskom mišljenju. Želim samo pristupiti nekim tipičnim temama pastoralne moći. Htio bih jasno istaknuti kontrast spram grčkoga političkog mišljenja i pokazati važnost koju su te teme potom imale u kršćanskom mišljenju i institucijama.

1. Pastir prije provodi moć nad stadom nego nad zemljom. To je vjerojatno složenije nego što izgleda, ali, uopćeno, odnos između božanstva, zemlje i ljudi različit je od grčkoga. Njihovi su bogovi imali zemlju, a to je izvorno imanje određivalo odnose između ljudi i bogova. U ovomu je slučaju, naprotiv, upravo odnos Bog – Pastir sa svojim stadom izvoran i temeljni. Bog daje, odnosno obećava zemlju svojemu stadu.

2. Pastir okuplja, vodi svoje stado i njime upravlja. Ideja da političkom vođi pripada uloga da smiri neprijateljstva u gradu i da učini da jedinstvo prevagne nad sukobom, nedvojbeno je prisutna u grčkom mišljenju. No pastir okuplja upravo rasute individue. One se okupljaju na zvuk njegova glasa: “Ja ću zviznuti, a oni će se okupiti”. Obrnuto, dostatno je da pastir umre kako bi se stado rasulo. Drugim riječima, stado postoji zbog neposredne prisutnosti i direktnoga djelovanja pastira. A kada je dobar grčki zakonodavatelj, poput Solona, zaustavio sukobe, iza sebe je ostavio jak grad sa zakonima koji mu omogućuju trajanje i bez njega.

3. Uloga je pastira zajamčiti spasenje svojemu stadu. Grci su također govorili da je božanstvo spašavalo grad; i nikada nisu prestali uspoređivati dobroga vođu s kormilarom što drži svoj brod podaleko od podvodnoga stijenja. No, način na koji pastir spašava svoje stado jest drukčiji. Nije posrijedi samo to da ih sve spasi, sve skupa, pred pogibelji. Sve je pitanje stalne, individualizirane i svrhovite naklonosti. Stalna naklonost – jer pastir bdi nad prehranom svojega stada; svakodnevno utažuje njegovu žeđ i njegovu glad. Od grčkoga su se boga tražili plodna zemlja i obilni prinosi. Od njega se nije tražila svakodnevna skrb o stadu. Individualizirana naklonost, također – jer pastir skrbi da svaka od njegovih ovčica, bez iznimke, bude sita i spašena. Ubuduće su tekstovi – hebrejski napose – stavljali naglasak na tu individualno blagotvornu moć: jedan rabinski komentar o Izlasku tumači zašto je Jahve od Mojsija načinio pastira svojega naroda: morao je napustiti svoje stado da bi otišao u potragu i za jednom jedinom izgubljenom ovčicom. Last but not least, posrijedi je svrhovita naklonost. Pastir ima cilj za svoje stado. Potrebno je ili ga odvesti do dobre ispaše ili ga ponovno vratiti u obitavalište.

4. Postoji još jedna razlika koja drži do ideje da je provođenje moći “zadaća”. Grčki je vođa prirodno morao donositi odluke u interesu svih; ukoliko bi prevladao njegov privatni interes, bio bi loš vođa. No, njegova je zadaća bila glasovita: čak i kada bi morao dati život u nekom ratu, njegova je žrtva bila nagrađena s krajnje dragocjenim darom: besmrtnošću. Nikada nije gubio. Pastoralna je naklonost zauzvrat puno bliža “požrtvovnosti”. Sve što radi, pastir radi za dobro svojega stada. To je njegova stalna skrb. Kad stado spava, on bdi.

Tema je bdijenja važna. Ističe dva vida požrtvovnosti pastira. Na prvom mjestu, pastir djeluje, radi i puno ulaže u one koje hrani i koji su usnuli. Na drugom mjestu, bdi nad njima. Pokla-
nja pozornost svima, nikoga ne gubeći iz vida. Naveden je na upoznavanje svojega stada u cjelini i pojedinačno. Mora poznavati ne samo mjesta s dobrom ispašom, zakonitosti godišnjih doba i poredak stvari, nego i potrebe svakoga pojedinačno. Još jednom, jedan rabinski komentar o Izgonu sljedećim riječima opisuje Mojsijeve pastirske značajke: na pašu je izvodio svaku ovčicu po redu – najprije najmlađe, da bi im dao pasti najnježniju travu, potom starije i, naposljetku, najstarije, koje mogu pasti i najžilaviju travu. Pastirska moć pretpostavlja individualnu pozornost nad svakim članom stada.
To su samo teme koje hebrejska tekstove spajaju s metaforama o Bogu-pastiru i njegovom narodu-stadu. Nipošto ne tvrdim da se politička moć doista tako provodila u židovskom društvu prije pada Jeruzalema. Ne tvrdim čak ni da je takva koncepcija političke moći ma i najmanje koherentna.
To su samo teme. Paradoksalne, pa čak i protuslovne. Kršćanstvo im je moralo pridati značajnu važnost, kako u srednjovjekovlju, tako i u modernim vremenima. Od svih društava u povijesti, naša – hoću reći ona koja su se pojavila pri kraju Antike na zapadnim obroncima europskoga kontinenta – bila su možda najagresivnija i najviše osvajačka; bila su sposobna na zaprepašćujuće nasi-lje, kako protiv sebe samih, tako i protiv drugih. Ta su društva iznašla veliki broj različitih političkih formi. U više su navrata dubinski mijenjala svoje juridičke strukture. Potrebno je imati na umu da su ta društva, sama, razvila čudnu tehnologiju moći koja se bavi golemom većinom ljudi u stadu i samo šačicom pastira. Na taj su način među ljudima ustanovila niz složenih, stalnih i paradoksalnih odnošaja.
To je zacijelo nešto osobito u povijesnom tijeku. Razviće “pastoralne tehnologije” u upravljanju ljudima, očito je posve preokrenulo strukture antičkoga društva.
Također, da bih bolje objasnio važnost tog prekida, htio bih se na kratko vratiti na ono što sam rekao o Grcima. Predviđam primjedbe koje mi se mogu uputiti.
Jedna je da homerske pjesme koriste pastirsku metaforiku kako bi označile kraljeve. U Ilijadi i Odiseji izričaj se poimen laon ponavlja u više navrata. Označava vođe i ističe veličinu njihove moći. Usto, posrijedi je ritualni naziv, čak čest u kasnijoj indo-europskoj literaturi. U Beowulfu, kralj se još smatra pastirom. No nema ničega doista iznenađujućega u tomu što isti naziv nalazimo i u starim epskim pjesmama i u asirskim tekstovima.
Problem je prije u grčkom mišljenju; postoji barem jedna vrsta tekstova koja sadrži reference na pastirske modele: to su pitagorejski tekstovi. Metafora se pastira pojavljuje u Arhitasovim Fragmentima koje citira Stobej. Izričaj nomos (zakon) vezan je za riječ nomeus (pastir): pastir dijeli, zakon propisuje. I Zeus je nazivan Nomiosom i mora biti philantropos, to jest bez egoizma. Mora se pokazati pun revnosti i skrbi, takav je pastir.
Grube, njemački izdavač Arhitasovih Fragmenata, kaže da to odaje hebrejski utjecaj, jedinstven u grčkoj literaturi. Drugi komentatori, poput Delattea, tvrde da je usporedba između bogova, upravljača i pastira u Grčkoj bila česta. Prema tomu, nepotrebno je na tome insistirati.
Držat ću se političke literature. Rezultati su istraživanja jasni: politička se metafora pastira ne pojavljuje ni kod Isokrata, ni kod Demostena, niti kod Aristotela. Dovoljno je iznenađujuće što u svojoj Areopagitiki Isokrat insistira na zadaćama upravitelja: snažno ističe da se moraju pokazati požrtvovnima i baviti se mladim ljudima. A ipak, nema ni najmanje pastirske aluzije.
Platon, zauzvrat, često govori o pastiru-upravitelju. On tu ideju koristi u Kritiji, Politei i Zakonima, a temeljito o njoj rasprav-lja u Državniku. U prvom je djelu tema pastira posve drugorazredna. U Kritiji, ponegdje, nalazimo podsjećanje na sretne dane u kojima su čovječanstvom uprav-ljali bogovi i vodili ga na obilne ispaše. Pokadšto Platon insistira na nužnosti kreposti upravitelja – usuprot Trazimahovoj poročnosti (Politeia). Naposljetku, pokadšto je problem u definiranju potčinjene uloge upravitelja: kao psi čuvari oni se, uistinu, imaju potčiniti “onima koji se nahode na vrhu ljestvice” (Zakoni).
No, u Državniku je pastoralna moć središnji problem i predstavlja temu dugih raspri. Mogu li se oni koji odlučuju u gradovima, komandanti, definirati kao neka vrsta pastira?
Platonova je analiza znana. Da bi odgovorio na to pitanje, Platon pristupa podjeli. Pravi razliku između čovjeka koji unosi red u nežive stvari (tj. arhitekta) i čovjeka koji izdaje naređenja životinjama; između čovjeka koji izdaje naređenja izdvojenim životinjama (volovskoj zaprezi, primjerice) i onoga tko komandira stadima; i naposljetku između onoga koji komandira životinjskim stadima i onoga koji komandira ljudskim stadima. Tu pronalazimo političkoga vođu: pastira ljudi.
No, ta prva podjela nije zadovoljavajuća. Uputno je malo pogurati je. Protustaviti ljude svim ostalim životinjama nije dobra metoda. Tako dijalog opetovano kreće od nule kako bi iznova predložio posve novi niz razlikovanja: između divljih i domaćih životinja; onih koje žive u vodi i onih koji žive na kopnu; onih koje imaju rogove i onih koje ih nemaju; onih koje imaju papke i onih koji imaju kopita; onih koje se mogu razmnažati križanjem i onih koje to ne mogu; i dijalog se gubi u beskrajnim podpodjelama.
Također, što pokazuju uvodna raspra dijaloga i njegov potonji neuspjeh? Da metoda podjele ne može ništa dokazati kada nije korektno primijenjena. To pokazuje i da je ideja analize političke moći kao odnosa između pastira i njegovih životinja vjerojatno u to doba bila poprilično kontroverzna. Zapravo, to je prva pretpostavka koja pada na pamet sugovornicima koji nastoje otkriti bit političara. Je li to bilo opće mjesto? Ili je prije Platon razmatrao pitagorejsku temu? Odsutnost pastoralne metafore u drugim suvremenim političkim tekstovima kao da govori u prilog drugoj pretpostavci. Mi vjerojatno raspru možemo ostaviti otvorenom.
Moje se osobno istraživanje odnosi na način na koji se Platon hvata u koštac s tom temom u nastavku dijaloga. On to najprije čini pomoću metodologijskih argumentacija, potom prizivajući znameniti mit o svijetu koji se okreće oko vlastite osi.
Metodologijski su argumenti skrajnje zanimljivi. Tim se argumentima ne odlučuje koje vrste mogu obrazovati stado, nego se analizira ono što čini pastir da bi se moglo reći je li kralj neka vrsta pastira, ili nije.
Što je svojstveno njegovoj zadaći? Prvo, pastir je sam na čelu svojega stada. Drugo, njegov je posao bdjeti nad prehranom svoji životinja; njegovati ih kada su bolesne; svirati im kako bi ih okupio i vodio; organizirati razmnažanje skrbeći da dobiju ponajbolje potomstvo. Na taj način postupno pronalazimo tipične teme pastoralne metafore prisutne u orijentalnim tekstovima.
Koja je zadaća kralja glede svega toga? Kao i pastir i kralj je sam na čelu grada. No, za ostalo, tko ljude opskrbljuje hranom? Kralj? Ne. Težak, pekar. Tko se skrbi o ljudima kada su bolesni? Kralj? Ne. Liječnik. A tko ih vodi glazbom? Majstor tjelovježbe – ne kralj. Isto tako građani bi vrlo legitimno mogli pretendirati na naziv “pastira ljudi”. Političar, kao pastir ljudskoga stada, računa na mnoge suparnike. Prema tomu, želimo li otkriti što je doista i u osnovi političar, moramo ga izdvojiti iz “gomile onih koji ga okružuju”, i tako pokazati po čemu nije pastir.
Platon se, dakle, služi mitom o univerzumu koji se okreće oko vlastite osi u dvije uzastopne kretnje u suprotnim smjerovima.
U prvo je vrijeme svaka životinja pripadala stadu koje vodi Duh-Pastir. Ljudsko je stado vodilo osobno božanstvo. Stado je moglo raspolagati plodovima zemlje; nije bilo potrebe ni za kakvim skloništem; a poslije smrti ljudi su se vraćali u život. Jedna kapitalna rečenica dodaje: “Božanstvo je bilo njihov pastir, ljudi nisu imali nikakve potrebe za političkim konstituiranjem”.
U drugo vrijeme, svijet se okreće u suprotnom smjeru. Bogovi više nisu bili pastiri ljudi, koji su sada prepušteni sebi samima. Jer, dobili su vatru. Koja bi, tada, bila uloga političara? Hoće li postati pastir umjesto božanstva? Nipošto. Njegova je uloga odsada tkati čvrsto platno za grad. Biti politički čovjek ne znači hraniti, liječiti i uzdizati potomstvo, nego udruživati: udruživati različne kreposti; udruživati protivne temperamente (naprasite, odnosno umjerene), služeći se “tkalačkim čunkom” pučkoga mnijenja. Kraljevsko se umijeće upravljanja sastojalo u okupljanju živih bića “u jednu zajednicu koja počiva na suglasju i prijateljstvu”, pa tako i na tkanju “najveličanstvenije od svih tkanina”. Čitavo stanovništvo, “robovi i slobodni ljudi, umotani u njezine nabore”.
Državnik se dakle pojavljuje kao najsustavnija refleksija klasične Antike na temu pastirstva, koja je imala toliko važnosti na kršćanskom Zapadu. A to što mi raspravljamo o njoj, čini se da dokazuje kako je jedna tema možda orijentalnoga podrijetla bila dostatno značajna u Platonovo vrijeme da bi zasluživala raspru; ne zaboravimo, međutim, da je bila i osporavana.
Doduše, ne sasma. Jer Platon je priznavao medicinske, težačke, gimnastičke i pedagoške osobine pastira. Zauzvrat, odbijao je da se miješaju u političke aktivnosti. Izričito kaže: kako bi političar mogao naći dovoljno vremena da ode vidjeti svakoga pojedinačno, da mu da jesti, da mu priređuje koncerte i da ga liječi ukoliko je bolestan? Samo bi se neki bog iz Zlatnoga Doba mogao vladati na taj način; ili bi, tako, neki liječnik ili pedagog mogao biti odgovoran za život, odnosno razviće maloga broja individua. No, smješteni između to dvoje – bogova i pastira – ljudi koji drže političku moć nisu pastiri. Njihova zadaća nije održati u životu neku grupu individua, nego formirati i osigurati jedinstvo grada. Ukratko, politički problem jest problem odnosa između jednoga i mnoštva u okviru grada i njegovih građana. Pastirski se problem tiče života individua.
Sve se ovo, možda, čini jako dalekim. Insistiram li na tim starim tekstovima, to je stoga što nam pokazuju da se taj problem – ili prije, taj niz problema – postav-
lja vrlo rano. Oni pokrivaju cjelokupnu zapadnjačku povijest i još su uvijek od ponajveće važnosti za suvremeno društvo. Tiču se odnosa između političke moći, koja je na djelu u državi kao pravnom okviru jedinstva, i moći koju možemo nazvati “pastoralnom”, uloga koje jest neprekidno bdijenje nad životom svih i svakoga, pomaganje, poboljšanje njihova položaja.
Znameniti “problem države blagostanja” ne ukazuje samo na bjelodanost potreba za novim tehnikama upravljanja aktualnim svijetom. On mora biti priznat kao ono što jest: jednom od neobično brojnih pojava delikatnoga usuglašavanja političke moći, koja se provodi nad civilnim podanicima, s pastoralnom moći, koja se provodi nad živim individuama.
Nemam, prirodno, ni najmanju nakanu opetovano ocrtavati evoluciju pastoralne moći kroz kršćanstvo. Golemi problemi koje bi to postavilo dadu se lako zamisliti: od doktrinarnih problema, kao što je naziv “dobroga pastira” koji je dan Kristu, do institucionalnih problema kao što je župna organizacija, odnosno podjela pastoralnih odgovornosti između svećenika i biskupa.
Namjeravam jedino osvijetliti dva ili tri aspekta koja držim značajnim u evoluciji pastorata, odnosno u tehnologiji moći.
Za početak, ispitajmo teorijsku konstrukciju te teme u kršćanskoj literaturi prvih stoljeća: Zlatousti (Krizostom), Ciprijan, Ambrozije, Jeronim, a za samostanski život Kasijan ili Benedikt. Hebrejske su teme uvelike preobražene barem na četiri plana.
1. Ponajprije kada je posrijedi odgovornost. Vidjeli smo da pastir mora preuzeti odgovornost za sudbu cjelokupnoga stada i za svaku ovčicu pojedinačno. U kršćanskoj koncepciji pastir mora položiti račun ne samo za svaku od ovčica, nego i za sva njihova djela, za svako dobro ili zlo koje su one u stanju učiniti, za sve što im se zbiva.
Usto, između svake ovčice i njezinoga pastira u kršćanstvu započinje složena razmjena i složeni protok grijeha i zasluga. Grijeh se ovčice pripisuje i pastiru. Za taj grijeh pastir mora odgovarati sudnjega dana. Obrnuto, pomažući svojemu stadu pronaći spas, pastir će pronaći i svoj. No, spašavajući svoje ovčice, izlaže se riziku izgubljenosti za druge. Izgubi li se, upravo će stado biti izloženo najvećim pogibeljima. No, ostavimo te paradokse po strani. Moj je cilj jedino istaknuti snagu i složenost ćudorednih sveza koje pastira vezuju za svakoga člana njegovoga stada. A naročito mi je stalo podsjetiti da se te sveze ne tiču samo života individue, nego i njihovih činova do najsitnijih detalja.

2. Druga značajna promjena tiče se problema poslušnosti, odnosno pokornosti. U hebrejskoj koncepciji, budući da je Bog pastir, stado koje ga slijedi potčinjava se njegovoj volji, njegovom zakonu.
Sa svoje je strane kršćanstvo odnos između pastira i njegovih ovčica shvatilo kao odnos individualne i posvemašnje ovisnosti. To je zacijelo jedna od točaka na kojima se kršćanski pastorat radikalno razilazi s grčkim mišljenjem. Ako se jedan Grk trebao potčiniti, činio je to stoga što je to bio zakon, odnosno volja grada. Dogodi li mu se da slijedi volju nekoga posebno (liječnika, oratora ili pedagoga), to je stoga što ga je ta osoba racionalno uvjerila da to čini. I to je moralo biti u strogo određenom cilju: liječiti se, dobiti nadležnost, napraviti najbolji izbor.
U kršćanstvu je sveza s pastirom individualna sveza, sveza osobnoga podređivanja. Njegova je volja ispunjena ne stoga što je usklađena sa zakonom, nego uglavnom stoga što je takva njegova volja. U Kasijanovim Monaškim institucijama nalazi se nekoliko poučnih anegdota u kojima monah pronalazi svoj spas ispunjajući i najapsurdnije naredbe svojih nadređenih. Pokornost je krepost. To znači da ona nije, kao kod Grka, privremeno sredstvo za dostizanje stanovitoga cilja, nego prije cilj po sebi. To je stalno stanje; ovčice se moraju stalno potčinjavati svojemu pastiru: subditi. Kako kaže sveti Benedikt, monasi ne žive prema svojoj slobodnoj volji; njihov je zavjet biti potčinjen vlast nekoga svećenika: ambulantes alieno iudicio et impero. Grčko je kršćanstvo to stanje pokornosti zvalo apatheia. Značajna je evolucija smisla te riječi. U grčkoj filozofiji apatheia označava moć koju individua ima nad svojim strastima zahvaljujući vježbanju uma. U kršćanskom je mišljenju pathos vo-lja koja se ima nad sobom i za sebe. Apatheia nas oslobađa takve jedne tvrdoglavosti.

3. Kršćanski pastorat pretpostavlja oblik naročitoga poznavanja između pastira i svake od njegovih ovčica. To je poznavanje osobito. Ono individualizira. Nije dostatno znati u kojemu se sta-
nju nahodi stado. Potrebno je znati i stanje svake od ovčica. Ta je tema postojala davno prije kršćanskoga pastorata, ali je bila značajno razvijena u tri različna smjera: pastir mora biti obaviješten o materijalnim potrebama svakoga člana stada i postarati se za njega ukoliko je potrebno. Mora znati što se zbiva, što radi svaki od njih – znati njihove javne grijehe. Last and not least, mora znati što se zbiva u duši svakoga od njih, spoznati njegove grijehe, upoznati njegov napredak na putu svetosti.

Da bi se zaokružilo to individualno znanje, kršćanstvo je prisvojilo dva bitna instrumenta iz helenskoga svijeta: ispitivanje svijesti i upravljanje sviješću. Ono ih preuzimlje, ali sa značajnim preinakama.
Ispitivanje savjesti, znano je, bilo je prošireno među pitagorejcima, stoicima i epikurejcima, koji su u tomu vidjeli način svođenja dnevnoga računa dobra, odnosno lošega, spram svojih zadaća. Tako se mogao procjenjivati napredak svakoga na putu savršenstva, to jest ovladavanje sobom i vlast koja se provodi nad vlastitim strastima. Upravljanje je sviješću također prevladavalo u nekim obrazovanim sredinama, no ono je tada dobivala formu danih – i pokadšto nagrađenih – savjeta u naročito teškim razmjerama: u nesreći, ili kad se patilo zbog manjka sreće.
Kršćanski je pastorat usko povezivao te dvije prakse. Upravljanje sviješću uspostavljalo je stalnu svezu: ovčica se nije vodila samo s ciljem pobjedonosnoga svladava-
nja stanovitoga pogibeljnoga prijelaza; dala se voditi u svakom času. Biti vođen bilo je stanje i bili ste fatalno izgubljeni ako biste pokušali to izbjeći. Tko ne podnosi nikakav savjet otpada kao uveli list, kaže pjesma stara. Glede ispitivanja svijesti, njegov cilj nije obrazova-nje samosvijesti, nego omogućiti joj da se cijela otvori svojemu vođi – da mu otkrije dubine duše.
Postoji puno asketskih i manastirskih tekstova iz prvoga sto-ljeća o svezi između upravljanja sviješću i ispitivanja svijesti, i oni pokazuju u kojoj su mjeri te tehnike bile bitne za kršćanstvo i koji je bio stupanj njihove složenosti. Ono što bih želio istaknuti jest da one prenose jedan vrlo čudan fenomen iz grčko-rimske civilizacije, to jest organizaciju sveze između posvemašnje potčinjenosti, samosvijesti i ispovijedi nekome drugom.

4. Postoji još jedan preobražaj – možda najvažniji. Sve te kršćanske tehnike ispitiva-nja, ispovijedi, upravlja-nja sviješću i potčinjavanja, imaju jedan cilj: navesti individue da rade na vlastitoj “umrtvljenosti” na ovome svijetu. Umrtvljenost nije smrt, naravski, nego odrica-nje od ovoga svijeta i od sebe sama: svojevrsna svakodnevna smrt. Smrt za koju se držalo da daje život na drugome svijetu. To nije prvi put da nalazimo pastoralnu temu vezanu za smrt, ali njezin je smisao drukčiji negoli u grčkoj ideji političke moći. Nije posrijedi žrtvovanje za grad; kršćanska umrtvljenost jest forma odnosa spram sebe sama. To je element, integralni dio kršćanskoga identiteta.

Možemo reći da je kršćanski pastorat uveo igru koju ni Grci ni Hebreji nisu mogli zamisliti. Jednu čudnu igru, elementi koje su život, smrt, istina, pokoravanje, pojedinci, identitet; igra za koju se čini da nema nikakav odnos s igrom grada koji opstaje žrtvujući svoje građane. Uspijevajući kombinirati te dvije igre – igru grada i građana i igru pastira i stada – u onomu što nazivljemo modernim državama, naša su se društva pokazala uistinu demonskima.
Kao što možete primijetiti, ovdje sam pokušao ne razriješiti problem, nego sugerirati približavanje tomu problemu. Problem je istovrstan problemima na kojima radim od svoje prve knjige o ludilu i mentalnoj bolesti. Kao što sam ranije rekao, postojala je sveza između iskustava (kao što su ludilo, bolest, prekoračenje zakona, seksualnost, identitet), znanja (psihijatrijskog, medicinskog, kriminologijskog, seksologijskog i psihologijskog) i moći (kao moć koja se provodi u psihijatrijskim i kaznenim institucijama, kao i u svim drugim institucijama koje se bave individualnom kontrolom).
Naša je civilizacija razvila sustav najsloženijeg znanja, najsofisticiranije strukture moći: što je od nas načinila ta forma spoznaje, taj tip moći? Na koji su način ta fundamentalna iskustva ludila, pat-
nje, smrti, zločina, želje i individualnosti vezana, čak i ako toga nismo svjesni, za spoznaju i moć? Siguran sam da nikada nećemo pronaći odgovor, no to ne znači da trebamo odustati od postavljanja pitanja.

II.
Krajem se XVIII. stoljeća pojavilo jedno pitanje koje definira opći okvir onoga što nazivljem “tehnike sebstva”. Ono je postalo jedan od polova moderne filozofije. To je pitanje u jasnoj opreci spram takozvanih tradicionalnih filozofijskih pitanja: Što je svijet? Što je čovjek? Što je s istinom? Što je sa spoznajom? Kako je moguće znanje? I tako redom. Pitanje koje se, prema mom mišljenju, javlja krajem XVIII. stoljeća, glasi: Tko smo mi u tom vremenu koje je naše? Ovako formulirano pitanje pronaći ćete u jednom Kantovom tekstu. Ono ne treba stajati pokraj prethodnih pitanja koja se tiču istine ili spoznaje, itd. Ta pitanja, naprotiv, uspostavljaju koliko čvrsto toliko i konzistentno polje analize, koje bih rado nazvao formalnom ontologijom istine. No, vjerujem da filozofijska aktivnost zahvaća novi pol i da je za taj pol karakteristično pitanje koje se stalno i neprestance obnavlja: “Tko smo mi danas?” Takvo je, prema mojemu mišljenju, polje povijesne refleksije o nama samima. Kant, Fichte, Hegel, Nietzsche, Max Weber, Husserl, Heidegger, Frankfurtska škola, svi su oni pokušali odgovoriti na to pitanje. Upisujući se u tu tradiciju nakana mi je, dakle, na to pitanje dati sasma djelomične i privremene odgovore, krećući se kroz povijest mišljenja ili, preciznije, kroz povijesnu analizu odnosa između naših refleksija i praksi u zapadnjačkom društvu.
Precizirajmo ukratko da sam, proučavajući ludilo i psihijatriju, pokušao pokazati kako smo se indirektno konstituirali preko isključivanja nekih drugih: kriminalaca, luđaka itd. Moj sadanji rad obrađuje pitanje: kako mi direktno konstituiramo naš identitet preko stanovitih etičkih tehnika sebstva, koje su se razvijale od Antike do naših dana. To je i bila tema seminara.
Sada bih htio proučavati jedno drugo područje pitanja: način na koji smo, putem neke političke tehnologije individua, bili dovedeni dotle da se prepoznamo kao društvo, kao element društvenog entiteta, dio neke nacije ili neke države. Želio bih ovdje dati kratak pregled ne tehnika sebstva nego političke tehnologije individua.
Doduše, pribojavam se da materija koju obrađujem ne bude odveć stručna i povijesna za jedno javno predavanje. Nisam predavač i znam da bi materija bila primjerenija za neki seminar. No, unatoč njezinoj možda pretjeranoj stručnosti, imam dva dobra razloga za njeno izlaganje. Ponajprije, vjerujem da je malo pretenciozno izlagati, na manje ili više profetski način, ono što ljudi trebaju promišljati. Više ih volim pustiti da sami izvlače vlastite zaključke, odnosno da iz općih ideja izvode pitanja koja nastojim istaknuti analizom određenoga povijesnog materijala. Vjerujem da postupajući na takav način poštujem svačiju slobodu. Drugi je razlog što vam izlažem tako stručan materijal u tomu što ne vidim poradi čega bi oni koji prisustvuju nekom javnom predavanju bili manje inteligentni, manje obaviješteni ili manje obrazovani od onih koji prisustvuju nekom kursu. Bacimo se sada, dakle, na problem političke tehnologije individua.
Godine 1779. pojavio se prvi tom djela Nijemca J. P. Franka pod nazivom Sustav jedne potpune medicinske policije; potom će uslijediti još pet tomova. Kada je iz tiska izašao posljednji tom, 1790. godine, Francuska je revolucija već bila počela. Zašto jedan tako znamenit događaj, kakav je Francuska revolucija, povezati s tim opskurnim djelom? Razlog je jednostavan. Frankovo je djelo prvi veliki sustavni program javnoga zdrav-lja za modernu državu. Uz obilje detalja pokazuje što mora učiniti neka administracija kako bi garantirala opću opskrbu hranom, pristojno boravište, javno zdravlje, ne zaboravljajući ni medicinske institucije nužne za održanje dobroga zdravlja stanovništva, ukratko za zaštitu života pojedinaca. Zahvaljujući toj knjizi možemo vidjeti kako skrb za pojedinačni život tada postaje zadaća države.
Istodobno, Francuska revolucija daje znak za početak velikih nacionalnih ratova našega vremena, koji u igru uvode nacionalne armije i okončavaju se, odnosno nalaze svoj vrhunac u golemim kolektivnim klaonicama. Može se uočiti, vjerujem, sličan fenomen za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Teško je u čitavoj povijesti pronaći klaonicu koja se može usporediti s onom iz Drugoga svjetskog rata, a upravo su u tom periodu, u to vrijeme, započeli veliki programi društvene zaštite, javnoga zdravlja i medicinskoga zbrinjavanja. Upravo je u to vrijeme bio objavljen, ako već ne i prihvaćen, Beveridgeov plan. Ta bi se koincidencija mogla svesti na jedan slogan: Samo naprijed, koljite se, a mi vam obećavamo dug i ugodan život. Životno osiguranje ide zajedno s poretkom smrti.
Istodobno postojanje, unutar političkih struktura, užasnih strojeva za uništenje i institucija posvećenih zaštiti individualnoga života, zbunjujuća je stvar koja zaslužuje istraživanje. To je jedna od središnjih antinomija našega političkog uma. Želio bih se udubiti upravo u tu antinomiju naše političke racionalnosti. Niti su kolektivne klaonice bile učinak, rezultat ili logički posljedak naše racionalnosti, niti je država imala obvezu preuzeti skrb o pojedincima, budući da ima pravo da ubija milijune ljudi. Još manje želim negirati da su kolektivne klaonice, odnosno društvena zaštita imale ekonomska objašnjenja ili afektivne motivacije.
Oprostite mi što se vraćam na istu točku: bića smo koja misle. Drugim riječima, kada smo ubijali ili bivali ubijani, kada smo vodili rat ili tražili pomoć kao nezaposleni, kada smo glasovali za ili protiv vlade koja kreše budžet za društveno osiguranje i povećava vojne troškove, nismo manje bili misleća bića, a sve smo to zacijelo činili u ime općih pravila ponašanja, ali i na temelju određene povijesne racionalnosti. Upravo bih tu racionalnost, kao i igru života i smrti, okvir koje ona definira, želio proučavati u povijesnoj perspektivi. Taj se tip racionalnosti, koji konstituira jednu od bitnih značajki moderne političke racionalnosti, razvijao u XVII. i XVIII. stoljeću kroz opću ideju “državnoga razloga”, kao i kroz navlastiti skup tehnika upravljanja koje su se, u to doba, u sasma osobitom smislu nazivale policijom.
Počnimo s “državnim razlogom”. Podsjetit ću ukratko na nekoliko definicija koje uzimljem od talijanskih i njemačkih autora. Krajem XVI. stoljeća, jedan talijanski pravnik, Botero, daje ovu definiciju državnoga razloga: “Savršeno poznavanje sredstava putem kojih se države stvaraju, jačaju, traju i uvećavaju se”. Drugi Talijan, Palazzo, početkom XVII stoljeća piše (Discorso del governo e della ragione vera di Stato, 1606): “Državni je razlog metoda ili umijeće koje nam omogućuje otkriti kako da zavladaju red, odnosno mir unutar Republike”. A Chemnitz, njemački autor iz sredine XVII stoljeća (De ratione Status, 1647) daje ovu definiciju: “Neka politička razmatranja nužna za sve javne poslove, odluke i projekte, jedini cilj kojih jest očuvanje, ekspanzija i sreća države” - dobro upamtite ove riječi: očuvanje države, ekspanzija države i sreća države – “u koju svrhu se rabe najbrža i najprikladnija sredstva”.
Zaustavimo se na nekim zajedničkim značajkama ovih definicija. Ponajprije, državni je razlog smatran nekakvim “umijećem”, to jest tehnikom koja je sukladna stanovitim pravilima. Ta se pravila ne tiču samo običaja ili tradicije, nego i određene racionalne spoznaje. U našem vremenu izričaj “državni razlog”, vi to znate, evocira samovolju, odnosno nasilje. No, svojevremeno se pod tim podrazumijevala racionalnost svojstvena umijeću vladanja državom. Odakle to umijeće vladanja izvlači svoj raison d’étre? Odgovor na to pitanje izazvao je skandal u političkom mišljenju koje se rađalo u praskozorje XVII. stoljeća. A ipak, prema autorima koje sam citirao, odgovor je jako jednostavan. Umijeće je vladanja racionalno pod uvjetom da uočava narav onoga čime vlada, drugim riječima, narav same države.
No, izreći takvu jednu bjelodanost, takvu jednu površnost, značilo je, zapravo, ujedno prekinuti s dvije protustavljene tradicije: s kršćanskom tradicijom i s Machiavellijevom teorijom. Kršćanska je tradicija težila da vlast, kako bi u osnovi bila ispravna, poštuje čitav jedan sustav zakona: ljudskih, prirodnih i Božjih.
S tim u svezi postoji jedan otkroviteljski tekst Svetoga Tome u kojemu on objašnjava da u vlada-nju svojim kraljevstvom kralj treba nasljedovati Božje upravljanje prirodom. Kralj treba zasnovati gradove točno onako kako je Bog stvorio svijet; mora čovjeka voditi prema njegovoj svrsi onako kako to Bog čini s prirodnim bićima. A koja je svrha čovjeka? Fizičko zdravlje? Ne, odgovara Sveti Toma. Kada bi zdravlje tijela bilo svrha čovjeka, bio bi potreban samo liječnik, ne kralj. Bogatstvo? Još manje. U tomu bi slučaju bio dostatan poslovođa. Istina? Ni to, odgovara Sveti Toma, jer za pronalaženje istine nije potreban kralj nego učitelj. Čovjeku je potreban netko tko je kadar otvoriti put prema nebeskoj sreći ravnajući se, ovdje dolje, prema onomu što je honestum. Upravo kralju pripada vođenje čovjeka prema honestumu kao prema njegovoj prirodnoj i Božjoj svrsi.
Model racionalne vladavine drag Svetom Tomu nije ni najmanje politički, dočim se u XVI. i XVII. stoljeću ištu drugi nazivi za državni razlog, za načela koja su u stanju konkretno voditi vladavinu. Zanimanje za prirodne ili božanske svrhe čovjeka nije veće od zanimanja za to što je država.
Državni razlog se tako našao protustavljen drugoj vrsti analize. U Vladaru Machiavellijev problem jest kako se neka provincija ili teritorij, dobiveni naslijeđem ili osvajanjem, mogu zaštiti od unutarnjih, odnosno izvanjskih protivnika. Čitava Machiavellijeva analiza pokušava odrediti ono što učvršćuje svezu između vladara i države, dočim se početkom XVII. stoljeća, kroz pojam državnoga razloga, postavlja problem samog postojanja i naravi toga novog entiteta kakav je država. Upravo su stoga teoretičari državnoga razloga nastojali ostati što dalje od Machiavellija: ovaj je tada uživao vrlo lošu reputaciju i svoj problem nisu mogli prepoznati u njegovom, koji nije bio problem države nego odnosa između vladara-kralja i njegova teritorija i naroda. Unatoč svim pretpostavkama oko Vladara i Machiavellijeva djela, državni je razlog važan miljokaz za pojavu jednoga skrajnje različnog tipa racionalnosti od onoga tipa koji je svojstven Machiavellijevoj zamisli. Cilj je toga novog umijeća vlada-nja upravo da ne ojača moć vladara. Posrijedi je učvršćenje same države.
Rezimirajući, možemo reći da državni razlog ne upućuje ni na Božju mudrost, niti na vladarev razlog, odnosno njegove strategije. On se odnosi na državu, na njezinu narav i njezinu vlastitu racionalnost. Ta teza – da je cilj vlada-nja ojačati državu – sadrži različne ideje kojima je, vjerujem, značajno baviti se kako bi se pratio zamah i razviće naše moderne političke racionalnosti.
Prva se od tih ideja tiče posve novoga odnosa koji se uspostavlja između politike kao prakse i politike kao znanja. Ona se odnosi na mogućnost navlastitoga političkog znanja. Prema Svetom Tomi, kralju je bilo dostatno pokazati se kreposnim. Vladar grada, u platonovskoj Politei, trebao je biti filozof. Po prvi put čovjek koji treba upravljati drugima u okviru države treba biti političar; mora se moći osloniti na navlastitu nadležnost i navlastito političko znanje.
Država je stvar koja postoji za sebe. Ona je svojevrstan prirodni objekt, čak i ako pravnici nastoje spoznati kako se može konstituirati na legitiman način. Po sebi samoj država je neki poredak stvari, a političko ga znanje razlučuje od pravničkih refleksija. Političko znanje ne obrađuje ni prava naroda, niti ljudske ili božanske zakone, nego narav države kojom se mora vladati. Vladanje je moguće samo kada se zna snaga države: upravo se putem toga znanja država može držati u redu. Potrebno je upoznati moć države i sredstva za njezino uvećanje, kao i snagu i moć drugih, suparničkih država. Država mora motriti i na druge države. Vladanje se, dakle, ne smije ograničiti samo na primjenu općih načela uma, mudrosti i razboritosti. Navlastito je znanje nužno: jedno konkretno, precizno i odmjereno znanje koje se odnosi na moć države. Umijeće vladanja, karakteristično za državni razlog, blisko je povezano s razvićem onoga što se tada nazivalo političkom aritmetikom – to jest znanja koje je davalo političku nadležnost. Drugo je ime te političke aritmetike, vi to vrlo dobro znate, bilo statistika, statistika koja nije imala ništa s vjerojatnošću, ali je bila povezana s poznavanjem države, s poznavanjem sile kojom su raspolagale različne države.
Druga važna točka što proishodi iz te ideje državnoga razloga nije drugo do pojava sasma novih odnosa između politike i povijesti. U toj perspektivi istinska narav države nije više shvaćena kao ravnovjesje između više elemenata koje samo jedan dobar zakon može držati zajedno. Ona se tada pojavljuje kao skup sila i aduta koji su kadri biti uvećani ili oslabljeni, već prema politici koju vode vlade. Važno je uvećati te snage, budući da se svaka država nalazi u stalnom suparništvu s drugim zem-ljama, drugim nacijama i drugim državama, tako da svaka država, pred sobom, nije ništa drugo doli beskonačna budućnost borbi, ili barem nadmetanja, sa sličnim državama. Tijekom čitavoga srednjovjekovlja dominirala je ideja da će jednoga dana sva zemaljska kra-ljevstva biti ujedinjena u posljednjem Carstvu neposredno prije Kristovoga povratka. Početkom XVII. stoljeća od te dobro znane ideje ostao je još samo san, koji je bio jedno od glavnih značajki političkoga, odnosno povijesno-političkoga mišljenja tijekom srednjovjekovlja. Taj je projekt obnove Rimskoga Carstva iščeznuo zavazda. Ubuduće, politika će se morati baviti nesvodljivim mnoštvom država koje se bore i sučeljavaju u ograničenoj povijesti.
Treća ideja koju bismo mogli izvući iz tog pojma državnoga razloga jest sljedeća: budući da je država svoja vlastita svrha i budući da isključivi cilj vladâ mora biti ne samo očuvanje nego i stalno jačanje i razviće snaga države, jasno je da se vlade ne mogu skrbiti za pojedince; ili, prije, vlade se njima mogu baviti – onim što pojedinci čine, njihovim životom, smrću, njihovom aktivnošću, individualnim ponašanjem, poslom i tako dalje – samo u mjeri u kojoj pojedinci predstavljaju nekakav interes u tom cilju. Rekao bih da u tom tipu analize odnosa između pojedinca i države, pojedinac zanima državu samo u mjeri u kojoj može učiniti nešto za moć države. No u toj perspektivi postoji jedan element koji bismo mogli definirati kao svojevrstan politički marginalizam, stoga što je tu posrijedi politička korist. S točke motrišta države pojedinac postoji samo ukoliko može unijeti neku promjenu – ma koliko ta promjena bila mala – u državnu moć, bilo to u pozitivnom ili negativnom smjeru. Država se, dakle, bavi pojedincem samo u mjeri u kojoj ovaj može unijeti takvu jednu promjenu. Stoga država od pojedinca čas traži da živi, da radi, da proizvodi i da troši, čas od njega traži da umre.
Te su ideje očito srodne s drugim jednim skupom ideja koje možemo pronaći u grčkoj filozofiji. Istinu govoreći, poziva-nje je na grčke gradove vrlo često u političkoj literaturi s početka XVII. stoljeća. No, vjerujem da mali broj sličnih tema skriva nešto upravo različno od onoga što je na djelu u toj novoj političkoj teoriji. U modernoj državi, zapravo, marginalistička integracija individua u korist države ne zadobiva obličje etničke zajednice karakteristične za grčki grad. U toj se novoj političkoj racionalnosti integracija zadobiva uz pomoć naročite tehnike koja se nazivlje – policijom.
Ovdje dotičemo problem koji bih želio analizirati u nekom budućem radu: koja se vrsta političke tehnike i koja tehnika vladanja pokreću, koriste i razvijaju u općem okviru državnoga razloga kako bi se od pojedinca stvorio bitan element za državu? Najčešće, kada analiziramo ulogu države u našem društvu, ili se usredotočujemo na institucije – vojsku, javne funkcije, birokraciju i tako dalje – i tip osoba koje njima upravljaju, analiziramo ili teorije ili ideologije koje su stvorene da bi opravdale, odnosno legitimirale postojanje države.
Ono što tražim, naprotiv, to su tehnike, prakse koje daju konkretno obličje toj novoj političkoj racionalnosti i tom novom tipu odnosa između društvenog entiteta i individue. Jako iznenađuje što se, barem u zemljama kakve su Njemačka i Francuska, gdje se poradi različitih razloga problem države držao najvišim, našlo ljudi koji su priznali nužnost definira-nja, opisa i vrlo eksplicitnoga organiziranja te nove tehnologije moći, nove tehnike koje omogućuju integriranje individue u društveni entitet. Oni su se divili toj nužnosti i dali su joj ime: police na francuskom, Polizei na njemačkom. (Mislim da police na engleskom ima vrlo različit smisao.) Na nama je pokušati dati ponajbolju definiciju onoga što se razumije tom francuskom i tom njemačkom riječju: police i Polizei.
Smisao je, međutim, zbu-njujući, jer se, barem od XIX. stoljeća do danas, te riječi rabe kako bi označile sasma drugu stvar, odnosno preciznije, instituciju koja, barem u Francuskoj i Njemačkoj – ne znam kako je bilo u Sjedinjenim Državama – nije svagda uživala sjajnu reputaciju. No, od kraja XVI. do kraja XVIII. stoljeća, izričaji police i Polizei imali su ujedno i vrlo širok i vrlo precizan smisao. Kada se u to vrijeme govorilo o policiji, govorilo se o navlastitim tehnikama koje su vladi, u okviru države, omogućavale upravljanje pukom a da pri tomu ne izgubi iz vida veliku korist pojedinaca za svijet.
Da bi se malo preciznije analizirala ta nova tehnologija vlada-nja, vjerujem da je bolje zahvatiti u tri najviše forme kojima se svaka tehnologija može zaogrnuti tijekom svojega razvića i svoje povijesti: san, odnosno, bolje, utopija; potom praksa u kojoj pravila uređuju istinske institucije; i naposljetku akademska disciplina.
Louis Turquet de Mayerne nudi, početkom XVII. stoljeća, dobar primjer mišljenja toga vremena o utopijskoj ili univerzalnoj tehnici vladanja. U svojemu djelu Aristo-demokratska monarhija (1611), predlaže specijalizaciju izvršne vlasti i moći policije, budući da je zadaća ovdje paziti na poštivanje građanskoga života i javnog ćudoređa.
Turquet je predlagao da se u svakoj provinciji stvore četiri policijska savjeta zadužena za održanje javnoga reda. Dva bi se starala za ljude; druga dva za dobra. Prvi bi savjet trebao paziti na pozitivne, aktivne i produktivne aspekte života. Drugim riječima, bavio bi se obrazovanjem, s velikom preciznošću bi utvrđivao sklonosti i sposobnosti svakoga pojedinca. Procjenjivao bi sposobnosti djece od samoga početka njihova života: svaka osoba koja ima više od 25 godina morala bi biti upisana u registar s naznakom svojih sposobnosti i zanimanja; ostali bi se smatrali talogom društva.
Drugi bi se savjet bavio negativnim aspektima života: siro-mašnima, udovicama, siročadi, starcima, svima kojima je potrebita pomoć; on bi također trebao rješavati slučajeve osoba kojima je dodijeljen neki posao, ali koje bi se mogle pokazati neposlušnima, potom onih aktivnosti koje zahtijevaju novčanu pomoć, a i obav-ljao bi poslove ureda za poklone ili financijske zajmove siromašnima. Također bi se starao za javno zdravlje – bolesti, epidemije – za nesreće kao što su požari ili poplave i organizirao bi svojevrsno osiguranje za ljude koje treba zaštititi od takvih nesreća.
Treći bi se savjet specijalizirao za trgovinu i manufakturne proizvode. Morao bi ukazati na to što je potrebno proizvoditi i kako to uraditi, ali bi također kontrolirao tržište i trgovinu – što je bila tradicionalna uloga policije. Četvrti bi se savjet starao za županiju, to jest teritorij i prostor, za privatna dobra i ostavštinu, donacije i javne prodaje, ne zaboravljajući vlastelinska prava, putove, rijeke, javne zgrade itd.
Po mnogočemu je taj tekst sličan mnogobrojnim političkim utopijama iz toga vremena, pa čak i onima iz XVI. stoljeća. Ali je on isto tako pisan u vrijeme velikih teorijskih raspri o državnom razlogu i administrativnoj organizaciji monarhija. On je značajan predstavnik onoga što bi u duhu epohe morala biti država kojom se dobro upravlja.
Što pokazuje taj tekst? Pokazuje ponajprije da se “policija” pojavila kao administracija koja upravlja državom zajedno s pravosuđem, vojskom i financijskom upravom. Zapravo, policija ipak obuhvaća sva ta druga upravna tijela i, kako to tumači Turquet, proširuje svoje aktivnosti na sva stanja, na sve što ljudi rade ili poduzimaju. Njezina domena podrazumijeva pravosuđe, financije i vojsku.
Tako u toj utopiji policija obuhvaća sve, ali sa skrajnje navlastitoga motrišta. Ljudi i stvari se tu promatraju u njihovim odnosima. Ono što zanima policiju upravo je koegzistencija ljudi na jednoj teritoriji, njihovi vlasnički odnosi, što oni proizvode, što se raz-
mjenjuje na trgu i tako dalje. Nju interesira i način na koji ljudi žive, njihove boleštine i nesreće kojima se izlažu. Jednom riječju, policija nadzire život, aktivnoga i produktivnog čovjeka. Turquet rabi vrlo značajnu formulu: čovjek je istinski predmet policije, tvrdi ukratko.
Naravski, pomalo se pribojavam da ne pomislite kako sam skovao tu formulu jedino u cilju iznalaženja nekih od provokativnih aforizama kojima se, recimo tako, ne mogu oduprijeti, no ovdje je naprosto posrijedi navod. Teško je povjerovati da sam upravo rekao kako je čovjek samo nusprodukt policije. U toj je ideji čovjeka, koji je istinski predmet policije, značajna povijesna promjena odnošaja između vlasti i individue. Rekao bih, ne ulazeći u podrobnosti, da su feudalnu vlast činili odnosi između pravnih subjekata ukoliko su oni bili zahvaćeni angažmanom, dočim se s tom novom policijskom državom vlast zacijelo počinje baviti pojedincima u ulozi njihova pravnog statusa, ali i kao ljudima, živim bićima koje rade i trguju.
Prijeđimo sada sa snova na realitet i prakse upravljanja. Postoji jedan francuski priručnik s početka XVIII. stoljeća koji nam daje sustavan pregled velikih policijskih propisa francuskoga kraljevstva. Posrijedi je svojevrstan priručnik ili sustavna enciklopedija za uporabu, koju je sačinila država. Autor N. de Lamare sačinjava tu policijsku enciklopediju (Traité de la police, 1705) u jedanaest poglavlja. Prvo se bavi religijom; drugo ćudoređem; treće zdravljem; četvrto opskrbom; peto putovima, mostovima i javnim zgradama; šesto javnom sigurnošću; sedmo slobodnim umijećima (uopće, umjetnostima i znanostima); osmo trgovinom; deveto radionicama; deseto domaćinstvima i radnicima za grube poslove; i jedanaesto siromašnima. Takva je za Lamarea kao i za njegove sljedbenike bila administrativna praksa Francuske. Upravo je takva, dakle, i bila domena policije, od religije do siromašnih, uz ćudoređe, zdravlje, slobodna umijeća. Istu ćete klasifikaciju pronaći u većini raspri ili priručnika vezanih za policiju. Kao i u Turquetovoj utopiji, s iznimkom vojske, pravosuđa u striktnom smislu te riječi i direktnih nameta, policija očito bdi nad svime.
No, što je s te točke motrišta sa stvarnom francuskom administrativnom praksom? Koja je logika bila na djelu iza intervencije u religioznim obredima, tehnikama proizvodnje niskoga stupnja, intelektualnom životu i mreži putova? De Lamareov se odgovor čini malo neodlučnim. Čas precizira da se “policija stara za sve ono što se tiče sreće ljudi”, čas naznačuje da “se policija stara za sve što uređuje društvo” - a pod društvom razumije društvene odnose “koji dominiraju među ljudima”. Kadšto tvrdi da se policija stara o živim bićima. Želio bih se zadržati na toj definiciji stoga što je ona najoriginalnija i stoga što, vjerujem, osvjetljava druge dvije. Uostalom, na toj definiciji insistira i sam Lamare. Evo, dakle, njegovih zamjedbi o jedanaest predmeta policije. Policija se bavi religijom, naravski ne s motrišta dogmatske istine, nego s točke motrišta ćudoredne kakvoće života. Skrbeći za zdravlje i za opskrbu hranom, nastoji očuvati život; kada je posrijedi trgovina, kada su posrijedi radionice, radnici, siromašni i javni red, bavi se udobnošću života. Starajući se za kazalište, literaturu, priredbe, njezin su predmet upravo životni užici. Ukratko, predmet je policije život. Prijeko potrebite, korisne i suvišne: takva su tri tipa stvari koje su nam potrebne, odnosno koje možemo rabiti u našem životu. Zadaća je policije da ljudima osigura preživljavanje, život, ili da čine više nego da samo prežive ili žive.
To usustavljenje francuske administrativne prakse čini mi se značajnima iz različnih razloga. Na prvom mjestu, kao što to možete vidjeti, nastoji klasirati potrebe – što je, naravski, stara filozofijska tradicija – ali s tehničkim projektom određenja korelacije između razina korisnosti za individue i razina korisnosti za državu. Teza je De Lamareova djela, u osnovi, da ono što je suvišno za individue može biti prijeko potrebno za državu, i obrnuto. Druga je značajna točka da De Lamare od ljudske sreće pravi politički predmet. Vrlo dobro znam da su, od početaka političke filozofije u zapadnjačkim zemljama, svi znali i govorili da stalni cilj vlada mora biti sreća ljudi, ali sreća koja je posrijedi čini se rezultatom, odnosno učinkom doista dobroga vladanja. Odsad, sreća nije samo jednostavni učinak. Sreća je individua nužnost da bi država preživjela i razvijala se. To je uvjet, instrument, a ne jednostavno posljedak. Sreća ljudi postaje element moći države. Na trećem mjestu, De Lamare tvrdi da se država mora baviti ne samo ljudima ili mnoštvom ljudi koji žive zajedno, nego i društvom. Društvo i ljudi kao društvena bića, jake individue u svim svojim društvenim odnosima: odsad je to istinski predmet policije.
Upravo je tada, last but not least, “policija” postala disciplina. Nije se radilo jednostavno o konkretnoj administrativnoj praksi ili o snu, nego o disciplini u akademskom smislu toga izričaja. Ona se pod imenom Polizeiwisenschaft izučavala na raznim njemačkim sveučilištima, napose u Göttingenu. Sveučilište je u Göttingenu trebalo biti od kapitalnoga značenja za političku povijest Europe, budući da su se upravo na njemu obrazovali pruski, austrijski i ruski dužnosnici – oni kojima je bilo namijenjeno obaviti reforme Josipa II. ili Katarine Velike. I više Francuza, posebice u Napoleonovu okružju, poznavalo je doktrine Polizeiwisenschafta.
Najvažniji dokument kojim raspolažemo i koji se tiče obučavanja policije jest svojevrsni priručnik Polizeiwissenschafta. Posrijedi su Načela policije Von Justija. U tom djelu, u tom priručniku namijenjenom studentima, zadaća se policije definira kao i kod De Lamarea – starati se o pojedincima koji žive u društvu. Justi, međutim, svoje djelo organizira na sasma drukčiji način. Počinje proučavanjem onoga što naziv-lje “osnovnim dobrima države”, to jest njezinim teritorijem. Razmatra je s dva aspekta: kako je nastanjena (gradovi i sela) i tko su njezini stanovnici (broj, demografski rast, zdravlja, smrtnost, imigracije itd.). Potom Von Justi analizira “dobra i učinke”, to jest trgovinu, izradu dobara, kao i njihov promet, što dovodi do problema koji se tiču njihove cijene, vrijednosti i novca. Naposljetku, posljednji dio njegove studije posvećen je vladanju pojedinaca: njihovom ćudoređu, njihovim profesionalnim sposobnostima, njihovom poštenju i poštivanju zakona.
Prema mojemu mišljenju, Justijevo je djelo puno produbljeniji dokaz evolucije problema policije nego De Lamareov uvod u njegov priručnik. Ima raznih razloga za to. Prvo, Von Justi ustanovljava značajnu razliku između onoga što nazivlje policijom (die Polizei) i onoga što nazivlje politikom (die Politik). Die Politik je zapravo u njegovim očima negativna zadaća države. Ta se zadaća za državu sastoji u borbi kako protiv unutar-njih tako i protiv izvanjskih neprijatelja; protiv prvih se koristi zakon, protiv drugih vojska. Zauzvrat, Polizei ima pozitivnu zadaću i njezini instrumenti nisu više oružja poput zakona, obrane ili zabrane. Cilj je policije stalno uvećavati život i moć države. Policija upravlja ne putem zakona nego miješajući se na navlastit, stalan i pozitivan način u vladanje pojedinaca. Čak i ako je semantička razlika između Politik, koja preuzima negativne zadaće, i Polizei, koja osigurava pozitivne zadaće, gotovo nestala iz političkoga govora i rječnika, problem stalne intervencije države u društveni život, čak i bez forme zakona, karakterističan je za našu modernu politiku i političku problematiku. Raspra koja se od kraja XVIII. stoljeća vodi o liberalizmu, Polizeistaat, Rechtsstaat, o pravnoj državi i tako dalje, ima svoje podrijetlo u tom problemu pozitivnih i negativnih zadaća države, u mogućnosti da država preuzme samo negativne zadaće, isključujući svaku pozitivnu zadaću, bez moći uplitanja u ponašanje ljudi.
U toj Von Justijevoj zamisli postoji druga jedna važna točka koja je morala duboko utjecati na sav politički i administrativni personal europskih zemalja s kraja i početka XIX. stoljeća. Jedan od glavnih pojmova Von Justijeva djela jest pojam stanovništva i vjerujem da bismo taj pojam uzalud tražili u bilo kojoj drugoj raspri o policiji. Vrlo dobro znam da Von Justi nije izmislio ni taj pojam niti tu riječ, no vrijedi truda zabilježiti da pod riječju stanovništvo Von Justi razumije ono što su demografi toga vremena upravo bili otkrili. U njegovom duhu, fizički ili ekonomski elementi države, uzeti u njihovoj cjelini, sačinjavaju sredinu kojoj je stanovništvo potčinjeno i koja, recipročno, ovisi od stanovništva. Doduše, Turquet i utopisti njegovoga tipa govorili su o rijekama, šumama i poljima itd., ali su ih prije svega promatrali kao elemente koji mogu donijeti takse i dobit. Za Von Justija, naprotiv, stanovništvo i sredina stalno održavaju uzajaman i živ odnos, a na državi je da uređuje te uzajamne i žive odnose između ta dva tipa živih bića. Mogli bismo reći da krajem XVIII. stoljeća stanovništvo postaje istinski predmetom policije; ili, drugim riječima, država se prije svega mora starati o ljudima kao stanovništvu. Ona svoju vlast/moć provodi na živim bićima kao živim bićima, pa je njezina politika, prema tomu, nužno biopolitika. Ukoliko država, u vlastitom interesu, ne skrbi o stanovništvu, ona ga, prema potrebi, može masakrirati. Tanatopolitika je tako naličje biopolitike.
Vrlo dobro znam da su ovo samo skicirani projekti i da su samo povučene crte u kojemu smjeru bi se ti projekti kretali. Od Boteroa do Von Justija, od kraja XVI. do početka XVIII. stoljeća, možemo barem pretpostaviti kakvo je bilo razviće političke racionalnosti vezano za političku tehnologiju. Od ideje da država ima vlastitu narav i vlastitu svrhu, do ideje čovjeka shvaćenoga kao živa individua, odnosno element stanovništva koji je u odnosu sa sredinom, možemo pratiti sve veće uplitanje države u život individua, narastajuću važnost problema života za političku moć i razviće mogućih polja za društvene i humanističke znanosti, ukoliko uzimlju u obzir probleme individualnoga ponašanja unutar stanovništva i odnose između živoga stanovništva i njegove sredine.
Dopustite mi sada kratki rezime svojega govora. Ponajprije, moguće je analizirati političku racionalnost, kao što se može analizirati i bilo koja druga znanstvena racionalnost. Naravski, ta se politička racionalnost vezuje za druga obličja racionalnosti. Njezino razviće umnogome ovisi od ekonomskih, društvenih, kulturnih i tehničkih procesa. Ona se svagda utjelovljuje u institucijama i strategijama i ima vlastitu specifiku. Budući da je politička racionalnost korijen velikoga broja postulata, bjelodanosti svih vrsta, institucija i ideja koje držimo stečenima, dvostruko je značajno – i s teorijskoga i s praktičnog motrišta – slijediti tu povijesnu kritiku, tu povijesnu analitiku naše političke racionalnosti koja je nešto malo različna od raspri koje se tiču političkih teorija, ali i razilaženja političkih izbora. Neuspjeh velikih političkih teorija danas ne smije preći u ne-političko mišljenje, nego u istraživanje koje se odnosi na ono što je bio naš način promišljanja svakodnevne politike tijekom ovoga stoljeća.
Rekao bih da u svakodnevnoj političkoj racionalnosti razlog neuspjeha velikih političkih teorija ne leži ni u politici niti u teorijama, nego u tipu racionalnosti u kojima su ukorijenjene. U toj perspektivi glavna značajka naše moderne racionalnosti nije ni stvaranje države, najhladnijeg od svih hladnih čudovišta, ni uzlet građanskoga individualizma. Ne bih čak rekao ni da je to stalni napor integriranja individua u političku cjelinu. Glavna se značajka naše političke racionalnosti, prema mojemu mišljenju, nahodi u sljedećem: ta integracija individua u zajednicu, odnosno cjelinu, rezultira stalnom korelacijom između svagda prenaglašene individualizacije i jačanja te cjeline. S te točke motrišta možemo razumjeti poradi čega antinomija pravo/poredak omogućuje modernu političku racionalnost.
Pravo, prema definiciji, svagda upućuje na pravni sustav, dočim se poredak odnosi na administrativni sustav, preciznije na državni poredak – što je vrlo egzaktno bila ideja tih utopista u praskozorje XVII. stoljeća, ali i vrlo realnih upravljača XVIII. stoljeća. San tih ljudi o pomirbi prava i poretka mora, vjerujem, ostati san. Nemoguće je pomiriti pravo i poredak stoga što se takav pokušaj može provesti jedino u formi integracije prava u državni poredak.
Moja posljednja zamjedba; ne bismo smjeli odvojiti, vi to dobro vidite, pojavu društvene znanosti od uzleta te nove političke racionalnosti, niti od te nove političke tehnologije. Svatko zna da je etnologija rođena iz kolonizacije (što ne znači da je imperijalistička znanost); na isti način, ako je čovjek – mi, bića života, riječi i rada – postao predmetom za razne druge znanosti, vjerujem da je potrebno iskati tomu razlog, ali ne u ideologiji, nego u postojanju te političke tehnologije koju smo stvorili u srcu naših društava.

S francuskoga preveo:
Mario Kopić

[Orhanowski]

ZOVEM SE CRVENA
Orhan PAMUK


(1.)
Ja sam mrtvac

Sad sam mrtvac, truplo, na dnu neke jame. Prošlo je već dosta vremena otkako sam izdahnuo, srce mi je odavno stalo; ali, osim mojeg podlog ubojice, nitko ne zna što me zadesilo. On pak, odvratni zlikovac, oslušnuo je moj dah kako bi se posve uvjerio da me ubio, opipao mi puls, potom me udario nogom u slabine, odnio do jame pa me podigao i bacio u nju. Moja lubanja, koju je već ranije slomio kamenom, rasprsnula se dok sam padao u jamu, razmrskani su mi lice, čelo i obrazi, kosti polomljene, a usta puna krvi.
Četiri su dana otkako se ne vraćam kući: moja žena i moja djeca sigurno me traže. Kćer mi, iscrpljena od neprestana plakanja, gleda u vrtna vrata; svi me iščekuju pogleda uprtog u vrata, prema putu.
Iščekuju li me doista na vratima? Ni to ne znam. Možda su se i navikli, kakav užas! Jer čovjeku se, dok je ovdje, učini da se život nakon njega nastavlja i traje kao i ranije. Mome rođenju prethodilo je beskrajno vrijeme. I sada, nakon smrti, opet vrijeme bez kraja. Dok sam živio, o tome uopće nisam razmišljao; živio sam u svjetlu, između dvaju vreménâ tame.
Bio sam sretan, ili mi se tako čini; sad shvaćam: u iluminatorskoj radionici našega Padišaha najljepše sam iluminacije izrađivao ja, a k tomu nije bilo nijednog iluminatora koji bi se po umijeću mogao mjeriti sa mnom. Poslovi koje sam povrh toga vani radio donosili su mi na ruke po devetsto akči mjesečno. A sve to, naravno, moju smrt čini još nepodnošljivijom.
Radio sam samo iluminacije i pozlatu: urešavao rubove stranica, u okvire nanosio boje, ucrtavao šarene listove, grane, ruže, cvijeće, ptice; uskovitlane oblake u kineskome stilu, listove što se prepleću, šume bojâ i gazele skrivene u njima, galije, careve, stabla, saraje, konje, lovce... Ranije sam izrađivao iluminacije na tanjurima, na poleđini ogledalâ, žlicâ, ponekad na stropovima vîla i ljetnikovca na Bosporu, na kakvu sanduku... A zadnjih sam godina radio samo na izradi knjiga, jer je naš Padišah davao puno novaca za ukrašene knjige. Nisam čovjek koji bi kazao: Kad sam susreo smrt, shvatio sam da novac nema nikakva značenja u životu... Čovjek zna vrijednost novca čak i kad nije živ.
Znam da ćete sada, dok slušate moj glas iz stanja u kojemu jesam i gledate to čudo, pomisliti: Pusti sad to koliko si zarađivao za života! Pričaj nam o svemu što tamo vidiš! Što ima nakon smrti, gdje ti je duša, kakvi su džennet i džehennem, što sve vidiš tamo? Kakva je smrt, gori li ti duša? U pravu ste. Znam da živa čovjeka jako zanima što se događa onkraj života. Nekoć su pričali o nekakvu čovjeku koji je, iz čiste radoznalosti, tumarao po krvavim razbojištima, među leševima… Nadao se da će među ranjenicima na umoru naići na nekoga tko je umro i ponovno oživio, pa kako bi mu taj mogao otkriti tajnu onoga svijeta. Timurovi vojnici, misleći da je neprijatelj, presjekoše ga sabljom, a on je bio uvjeren da su na onome svijetu svi ljudi raspolovljeni, kao i on sâm.
Nema ničeg takvog. Mogu kazati da se duše, koje su na ovozemaljskome svijetu bile podijeljene nadvoje, ovdje čak objedine. Ali, nasuprot tvrdnjama nevjernika, bezbožnika i bogohulnika koji se priklanjaju šejtanu, postoji i jedan drugi svijet, Bogu hvala. Dokaz je to što vam se obraćam iz njega. Umro sam, ali kao što vidite, nisam nestao. S druge strane, moram reći da nisam naišao na rajske dvore od zlata i srebra, ispod kojih teku rijeke, ni na stabla krupnih plodova i velikih listova, ni na djevičanske ljepotice, o čemu govori u Kur’an Časni. Premda se sad jako dobro sjećam kako sam nebrojeno puta s uživanjem crtao te rajske hurije krupnih očiju, opisane u Suri Wâqi‘a. Jasno, nisam naišao ni na one četiri rijeke kojima teče mlijeko, vino, voda i med, i o kojima, doduše, ne govori Kur’an Časni, nego ljudi bujne mašte poput Ibn Arabija, uzdižući ih u hvali do neba. Budući da s pravom ne želim odvući u nevjerništvo mnoge s predodžbom o drugom svijetu i nadom u njega, moram odmah napomenuti da je sve to povezano s mojim specifičnim stanjem: svaki vjernik koji imalo zna o zagrobnome životu prihvatit će tvrdnju da će se jedna duša bez spokoja, kakva je moja, namučiti da bi ugledala rajske rijeke.
Ukratko: Ja, među iluminatorima i majstorima poznat kao Tankoćuti Efendija, umro sam, ali nisam pokopan. I zbog toga moja duša nije mogla u potpunosti napustiti tijelo. Da bi mi se duša mogla približiti džennetu ili džehennemu, gdje god da mi je sudbina, ona mora moći umaći iz truleži tijela. Ovo izuzetno stanje, koje je snalazilo i mnoge druge, mojoj duši zadaje strahovite boli. Ja, doduše, ne osjećam da mi je lubanja razbijena i da polovina mog tijela, polomljena i izranjavana, trune u ledenoj vodi, ali osjećam neopisivu patnju duše koja se bori nastojeći napustiti tijelo. Kao da se cijeli svijet negdje u meni počinje stiskati i sabijati.
Taj osjećaj skučenosti mogu usporediti jedino s jedinstvenim osjećajem oslobađajućega beskrajnog blaženstva, koje sam doživio u trenutku smrti. Onoga trena kad je taj posve neočekivani udarac kamena postrance razbio moju lubanju, shvatio sam da me taj zlikovac želi ubiti, ali nisam mogao vjerovati da će uspjeti u tome. Bio sam posve ispunjen nadom, iako, živeći svoj blijedi život između radionice i doma, toga valjda uopće nisam ni bio svjestan. Prstima, noktima i zubima kojima sam ga grizao grčevito sam se hvatao života. Ne bih vam dosađivao pričajući o boli koju su mi nanijeli ostali udarci po glavi.
Kad sam s tugom shvatio da ću umrijeti, obuzeo me nevjerojatan osjećaj blaženstva. Trenutak prijelaza proživio sam s tim osjećajem: odlazak na ovu stranu bio je tako blag, kao kad čovjek u snu vidi samog sebe da spava. Na kraju sam vidio cipele svoga podlog ubojice, blatnjave i pokrivene snijegom. Zaklopio sam oči kao da spavam i ugodnim se prijelazom našao na ovoj strani.
Ovo moje jadikovanje nije zbog toga što su mi zubi poput slanutka sasuti u krvava usta i što mi je lice uništeno do neprepoznatljivosti, ni zbog toga što sam, zgrčen, ostavljen na dnu neke jame, nego stoga što me još smatraju živim. Mojoj nespokojnoj duši zadaje neopisivu bol to što svi koji me vole često misle na mene, pomišljaju na to da se u nekom kutku Istambula zabavljam nerazumnim poslovima, ili čak da sam otišao za nekom drugom ženom. Neka što prije nađu moje tijelo, klanjaju namaz, obave dženazu i napokon me pokopaju! I, što je još važnije, neka nađu mog ubojicu! Neka me, ako žele, pokopaju i na najraskošnijem groblju, ali hoću da znate: dokle god se ne pronađe taj zlikovac, iščekivat ću bez spokoja neprestano se okrećući u grobu, i svima ću vama ulijevati nevjericu. Nađite tog kurvinog sina koji bi morao biti moj ubojica, a ja ću vam potanko ispričati sve što vidim na drugome svijetu. Ali, kad ga nađete, morate ga mučiti na spravi za stezanje, lomiti mu kosti, najbolje rebra, tako da lagano pucketaju, a potom onu njegovu odvratnu i masnu kosu i kožu lubanje probijte šiljcima izrađenim baš za to, i oderite mu je polako, tako da zapomaže iz sveg grla.
Tko je taj ubojica prema kojem osjećam toliki gnjev, i zašto me ubio tako iznenada? Zamislite se nad tim! Kažete, svijet je pun bezvrijednih, podlih ubojica, ta svi su isti! U tom ću vas slučaju odmah upozoriti: u pozadini moje smrti jedna je gnusna urota protiv naše vjere, običaja i svjetonazorâ. Otvorite oči i shvatite da neprijatelji života u koji vjerujete i koji živite, i neprijatelji islama, mogu jednog dana ubiti i vas iz istih razloga iz kojih su i mene ubili. Ostvaruju se, jedna po jedna, riječi hodže Nusreta Erzurumlije, čije sam sve propovijedi slušao suznih očiju. Čak i kad bi moj zao udes bio ispričan i zapisan u jednu knjigu, sve to - moram vam kazati - čak ni najvrsniji iluminatori nikada ne bi mogli oslikati. Jednako kao i kod Kur’ana Časnog – neka se krivo ne shvati, Bože sačuvaj! –, potresna snaga te Knjige i proizilazi iz njezine suštine da ju je nemoguće oslikati. Sumnjam da ste to mogli shvatiti.
Vidite, i ja sam se u vrijeme svoga šegrtovanja bojao glasova koji dopiru iz najdublje stvarnosti, s onoga svijeta, ali im nisam poklanjao pažnju i rugao sam se takvim stvarima. I moj kraj sad je dno ove sramotne jame! I vas to može snaći - širom otvorite oči! Sad mi ne preostaje ništa drugo osim nade da će me možda naći ako potpuno strunem, zbog mojeg zastrašujućeg smrada. I da, osim toga, zamišljam muke koje će mojem podlom ubojici, kad ga pronađu, nanijeti neki dobročinitelj.

(31)
Zovem se Crvena

Kad je Firdusi, autor Šahname, došao u Gaznu – u kojoj su ga dvorski pjesnici Šaha Mahmuta dočekali s omalovažavnjem nazivajući ga provincijalcem – i tu kao iz rukava izbacio zadnji stih katrena čija su prva tri stiha završavala jako teškom rimom, a koji nitko drugi nije bio kadar dovršiti, i ja sam bila tamo, na Firdusijevu kaftanu. Kad se Rustem, legendarni junak Šahname, otisnuo u daleke zemlje u potrazi za izgubljenim konjem, bila sam na njegovu tobolcu; kad je prepolovio legendarnoga diva svojom čudesnom sabljom, bila sam u mlazovima krvi što je liptala; a kad je proveo ljubavnu noć s lijepom kćeri šaha koji mu je pružio gostoprimstvo, bila sam skrivena u naborima njihova pokrivača. Bila sam svagdje i svagdje sam. Nazočna sam bila i kad je Tur izdajnički odsjecao glavu svoga brata Ireča; i kad su se legendarne vojske, lijepe kao san, sudarale u stepi; i u svjetlucanju krvi što je, izazvana sunčanicom, postojano curila iz Aleksandrova lijepa nosa. Bila sam na odori ljepotice koju je sasanidski šah Behram Gur posjetio u utorak i u čiju se sliku bio zaljubio - onaj Behram Gur koji je – svaki put pod pod kupolom druge boje – po jednu noć u tjednu provodio s nekom od ljepotica što su pristizale iz različitih krajeva svijeta, i slušao priče koje mu je svaka od njih pričala; bila sam - od krune pa do kaftana - i na svakom djeliću odore Husrevove, koji se zaljubio u Širin ugledavši je na slici. Bila sam na zastavama vojski koje opsjedaju utvrde, na stolnjacima trpeza, na baršunskim kaftanima poklisarâ koji ljube carske noge; i tamo gdje je risana sablja o kojoj djeca s ushićenjem slušaju priče. Nanešena tankim kistovima krasnookih šegrta na debele listove papira iz Indije i Buhare, a pod budnim okom majstora u iluminaciji, predočavala sam sagove iz Ušaka; zidne ornamente; košulje na lijepim, ali skrušenim ženama dok kroz odškrinute prozore vire na ulicu; krijeste pijetlova u borbi; mitsko voće i narove mitskih zemalja; šejtanova usta; tanku liniju u okvirima; isprepletene vezove na šatorima; golim okom vidljivo cvijeće koje iluminator slika samo za vlastiti užitak; oči od višanja na ptičjim figurama od šećera; čarape pastirâ; svanuća što izranjaju iz predajâ, te tijela i rane tisuća, desetaka tisuća ratnika, vladara i ljubavnika. Volim kad me nanose na prizore rata, na kojima se krv rascvjetava kao cvijeće; na kaftan najboljeg među pjesnicima koji s lijepim mladićima u prirodi piju vino i slušaju glazbu, na krila anđelâ, ženske usne, na rane i odsječene glave pogubljnih.
Čujem vas da pitate: Što znači biti neka boja?
Boja je dodir oka, glazba za gluhe, riječ u tami. Budući da desecima tisuća godina prisluškujem govor dušâ, koji se kao huka vjetra prenosi iz knjige u knjigu, iz mjesta u mjesto, kazat ću da moj dodir nalikuje dodiru anđelâ. Jedan se dio mene ovdje obraća vašim očima; on je moja teška strana. Jedan dio mene leti zrakom nošen vašim pogledima; to je moja lakša strana.
Kako sam tek sretna što sam crvena! Gorim; snažna sam; znam da me se zamjećuje; i da mi se ne možete suprotstaviti.
Ne tajim: za mene se suptilnost postiže samo odlučnošću i voljom, a ne slabošću i nemoći. Ističem se. Ne bojim se drugih boja, sjenâ, gužve ili pak samoće. I kako je divno kad plohu koja me iščekuje ispunim svojom pobjedničkom vatrom! Gdje se ja širim, tu svjetlucaju oči, bujaju strasti, dižu se obrve, srce ustrepti. Pogledajte me: kako je samo lijepo živjeti! Promatrajte me: kako je lijepo moći vidjeti! Živjeti znači vidjeti. Pojavljujem se na svakom mjestu. Život počinje sa mnom, sve se okreće meni, vjeruje mi.
Umirite se i poslušajte kako sam postala tako čudesna crvena boja. Jedan majstor koji se razumije u boje svojeručno je u havanu dobro izgnječio najprobranije osušene crvene uši, dobavljene iz najtoplijih krajeva Indije; potom izvagao pet dirhema tog praha, jedan dirhem sapunjače i jedan dirhem lotosova korijena. Nalio je tri oke vode u lonac i u njoj prokuhao sapunjaču. Potom je ubacio u vodu lotosov korijen i dobro promiješao. Pustio je to da kuha onoliko vremena za koliko se može popiti dobra kava. I dok je pio kavu, ja sam gorjela od nestrpljenja, kao dijete neposredno pred svoje rođenje. Kad mu je kava razbistrila um i širom otvorila oči, ubacio je u lonac crveni prah i dobro promiješao smjesu jednim od tankih i čistih štapova koje je koristio za tu svrhu. Tad bih morala postati prava crvena boja, ali je moja konzistentnost iznimno važna: vodu ne treba pustiti da isuviše vrije, ali, dakako, ni premalo. Vrh štapa zamočio je malo u smjesu i palcem je (drugi prsti nikako ne dolaze u obzir) nanio na drugi prst. Oh, kako je lijepo biti crvena boja! Obojila sam mu nokat u crveno a da se nisam, kao voda, razlila po rubovima. Konzistentnost mi je bila dobra, ali sam imala taloga. Spustio je lonac sa štednjaka i procijedio me kroz besprekorno čistu krpu, te sam postala još čišća. Potom me je stavio na vatru, pustio me da još dvaput proključam i zapjenim, dodao malo tucane stipse i ostavio da se hladim.
Prošlo je nekoliko dana, a ja sam stajala tamo, u loncu, ne miješajući se ni sa čim. Srce mi se cijepalo jer samo tako stojim, premda sam izgarala od želje da budem nanesena na sve stranice, svagdje, na sve što postoji. U toj sam tišini razmišljala što znači biti crvenom bojom.
Nekoć sam u jednom perzijskom gradu slušala razgovor dvojice slijepih iluminatora dok me je šegrt kistom nanosio na šare prekrivača na sedlu konja što ga je jedan od te dvojice majstora bio nacrtao po sjećanju.
"Mi, koji cijeli svoj slikarski život provedemo radeći s ushićenjem i vjerom, te na koncu, naravno, i oslijepimo zbog toga, znamo i prisjećamo se kakva je crvena boja, kakav je to osjećaj", kazao je onaj koji je nacrtao konja. "Ali, da smo slijepi od rođenja, kako bismo mogli pojmiti što je to crvena boja koju nanosi naš lijepi šegrt?"
"To je dobro pitanje", rekao je drugi. "Ali, boje se ne mogu poimati, njih treba osjetiti."
"Objasnite nekome tko nikad nije iskusio osjećaj crvenog, objasnite mu kakva je to boja, uvaženi majstore."
"Da je promiješamo vrhom prsta, osjetili bismo je kao nešto između željeza i bakra. Kapnemo li je na dlan, pekla bi nas. Da je liznemo, bila bi jaka kao zasoljeno meso. Kad bismo je stavili u usta, posve bi ih ispunila. Kad bismo je pomirisali, mirisala bi na konja. Da miriše kao cvijet, nalikovala bi kamilici, ne crvenoj ruži."
U to vrijeme, prije stodeset godina, kad europsko slikarstvo nije bilo realna opasnost koja je očaravala šahove, legendarni su veliki majstori - budući da vjerovahu u svoj stil koliko i u samoga Allaha – smatrali jednom vrstom nepoštovanja i neiskustva to što europski majstori koriste razne nijanse crvene boje kakogod: za svaku ranu od mača ili pak za najobičniju čohu, te su se tome simijali. Samo jedan neiskusan, neodlučan i nesavjestan iluminator može koristi različite nijanse crvene da bi oslikao jedan te isti crveni kaftan, govorili su. Ne može se takav izgovarati kako time želi dočarati sjene. Ima samo jedna crvena boja i samo se u nju ima vjerovati.
"Koje značenje ima ta crvena boja?", upita opet majstor koji je po sjećanju bio nacrtao konja.
"Značenje je bojâ da budu pred nama i da ih vidimo", odgovori mu onaj drugi. "Onome koji ne vidi, nije moguće objasniti što je to crveno."
"I bogohulnici, heretici i nevjernici, želeći zanijekati Allaha, kažu da se On ne ukazuje", reče majstor koji je nacrtao konja.
"Premda se On ukazuje onomu koji gleda", dodade drugi majstor. "Kur’an Časni veli da stoga nikad neće biti jednaki onaj koji vidi i onaj koji ne vidi."
Lijepi me šegrt lagano nanosio na šare prekrivača na sedlu nacrtana konja. Nanošenje moje vlastite punoće, moje snage i kreposti na crno-bijelu podlogu jednoga lijepog crteža tako je divan osjećaj da od sreće predem dok me na papiru razmazuje kist od mačje dlake. I tako, dok bojim, kao da svijetu kažem: &laquo;Budi!&raquo;, i kao da svijet doista i biva od moje krvavocrvene boje. I premda to poriče onaj koji ne vidi, ja sam posvuda i na svakome mjestu.



S turskog preveli:
Dr. Ekrem Čaušević i Marta Andrić

[Orhanowski]

JEZIK EGZILA
Imre KERTESZ


Predmet ovoga teksta je sloboda samoodređenja, koja jednostavno podrazumijeva da baš svaki član društva ima pravo da bude ono što on/ona jesu. Niko ne treba biti predmet prezira ili žrtva diskriminacije na osnovu svoga rođenja ili načina na koji sebe vidi - čak iako je ta diskriminacija, otvoreno ili tajno, prihvaćena od diskriminiranog. U isto vrijeme, naravno, niko ne treba da uživa nepravedne povlastice zbog svog porijekla, vjerovanja, načina mišljenja, ili jednostavno zbog toga što je to što jeste. Ovdje u Evropi, vi vjerojatno te slobode uzimate zdravo za gotovo; u svakodnevnom životu ih konzumirate kao osnovna ljudska prava i možda nemate potrebu ni razgovarati o tome.
Ali o tome je neophodno raspravljati, jer čak i u zapadnim demokratijama, sloboda samoodređenja nije, kako se može učiniti na prvi pogled, zadovoljavajuće razriješeno pitanje. Istina je da je koncept ljudskih prava, od kojih je najosnovnije pravo na slobodu i dostojanstvo, prvi put formulirala zapadna civilizacija. Ali s istog prostora je i porijeklo totalitarne države. Za diktature 20. stoljeća bilo je prirodno oduzeti ljudska prava, ljude poput ovaca zatvoriti u velike toreve, i prikačiti im lahko prepoznatljive etikete - previše očigledne ambleme privilegirane ili stigmatizirane države. Kad se o ovome govori, obično se prvo pomisli na ekstremne primjere. Međutim, rijetko se razmišlja o sredini, gdje se kriju razne forme diskriminacije.
Ne možemo precijeniti štetu počinjenu institucionalizacijom i praktičnom primjenom ovog sistema kolektivnog etiketiranja - kako je iskrivljeno razmišljanje kod ljudi, zatrovani međuljudski odnosi i iskrivljeno njihovo viđenje samih sebe. Sistem simbola koji su izumjeli nacisti na neki je način bio najjednostavniji i najtransparentniji. Njihov cilj bio je da istrijebe određene narode dok su druge ohrabrivali da se razmnožavaju poput rasplodnih životinja. U komunističkim diktaturama, situacija je kompliciranija. Ovdje su oficiri koji provode selekciju uvijek unutar zakona i ljude šalju od jednog do drugog tora. Nekad se desi da usred procesa selekcije, nadležni oficir bude zgrabljen za ramena i gurnut u jedan od onih neprijatnih torova prema kojem je do tog trenutka slao druge.
Ne želim da se upuštam u analizu diktatorskih režima, koji su diskriminaciju i genocid pretvorili u generalni princip vladavine. Osim toga, spomenuo sam samo najekstremnije forme kolektivne diskriminacije koje su prakticirale diktature 20. stoljeća i dao sam samo evropske primjere. Znamo da ima mnogo neevropskih formi. Čak i u Evropi postoje blaže, no ipak poprilično efektne, forme kolektivne diskriminacije koje možemo zvati civilna diskriminacija.
Vlasti su, čini se, nemoćne protiv civilne diskriminacije, i političari koji se dirljivo nazivaju populistima eksploatiraju je sa besramnom lahkoćom. Onda postoji, posebno u istočnoevropskim, postkomunističkim državama, vrsta diskriminacije koja se provodi prešutno, čak i promovira, iako je zvanične vlasti odlučno negiraju.
Ne tako davno, indijska autorica Urwashi Butalia ponudila je sopstvena iskustva. Od nje smo naučili šta se desi s populacijom kad politika povuče crtu između dva naroda, u ovom slučaju Indijaca i Pakistanaca, koji govore isti jezik i dijele istu kulturu - kako njihovo razmišljanje, živote, može preokrenuti religiozni fanatizam i iracionalni nacionalizam. Praktično preko noći, ovaj se narod našao u dva različita kampa i jednostavno nisu znali šta da rade sa činjenicom sopstvenog postojanja, svojim kristalno jasnim identitetom, i do tog trenutka jasnim samoodređenjem.
Mi smo Evropljani često iskusili tako iznenadne, često brutalne promjene u prošlom stoljeću - više u istočnoj i centralnoj Evropi nego na zapadnom dijelu kontinenta. Takve promjene često su pratili nenedoknadivi kulturni gubici. Nekad kulturni centri i univerzitetski gradovi gdje su se govorila tri ili četiri jezika, spustili su se na nivo učmalih provincija u velikim imperijama ili su jednostavno nestali sa kulturne mape Evrope. Mnogi će pomisliti na Czernowitz, odakle potiče pjesnik Paul Celan, kao "grad naseljen ljudima i knjigama". Sami su Nijemci, što je bila posljedica njihove želje za svjetskom dominacijom, uništili njemačku kulturu u multinacionalnim, multilingvističkim područjima čija populacija je dostizala milione - područja koja su uglavnom bila pod njemačkim kulturnim utjecajem.
Uništili su jevrejsku manjinu koja je govorila njemački ili jidiš, a njemačkom jeziku je podarila takve literatne gigante kao što su Franz Kafka i Celan.
Često živeći u drugim jezičkim okruženjima, ovi su pisci pisali na njemačkom i to su radili zbog toga što je to bio jezik koji su njihovi roditelji govorili kod kuće: pošto su bili Jevreji, bez korijena i kosmopoliti, kao što bi to rekli njihovi neprijatelji, razmišljali su u dimenzijama dominantnog jezika. Pisati na njemačkom značilo je intelektualnu nezavisnost za ove pisce; osiguravalo je njihovu slobodu za samoodređenje. Danas, nekad njemačke kulturne sfere, od recimo Krimskog poluotoka od Bukovine i Galicije na sjeveru - više ne obogaćuju njemačku kulturu, i jedini odgovorni za to su sami Nijemci.
Postavljanje politike i kulture u neprijateljski, prije nego u samo suprotstavljeni odnos, karakteristično je za fenomen 20. stoljeća. To je bez sumnje prirodni razvoj – kad se politika razvede od kulture, oslobađa se neograničeni despotizam kroz čistu moć i može proizvesti nepopravljive štete. Ovaj razvod možda neće uništiti živote i imovinu, ali će uvijek korumpirati ljudsku dušu. Sredstvo destrukcije se zove ideologija. Dvadeseto stoljeće, stoljeće zabilježeno po užasnom gubitku kulturnih vrijednosti, ono što se zvalo vrijednost pretvorilo je u ideologiju.
Najtragičniji aspekt ove promjene bilo je da su moderne mase, koje nikad nisu imale pristupa kulturi, ideologiju primile u korijenu. Ovaj je razvoj imao mnoge uzroke, od kojih je jedan svakako činjenica da su se ove mase pojavile u vrijeme kad je evropska civilizacija prolazila kroz jednu od svojih (moglo bi se reći najdublju) duhovnih kriza. Postojali su ljudi koji su, uz pomoć finih tehnika mašinerije političkih partija, preuzeli kontrolu ovih masa. Čini mi se da je Thomas Mann rekao kako je dovoljno da se velike mase ljudi nazovu Volk da bi ih se navelo da prihvate bilo šta. Nije bila potrebna totalitarna država da bi se to uradilo; autoritarna vladavina Franca, Dolfussa, ili Nicolasa Horthyja također je mogla okrenuti religiju, patriotizam i kulturu u politiku, a politiku u sredstvo mržnje.
Mržnja i laganje - to su vjerojatno dvije najvažnije komponente političke edukacije koju su primili ljudi u 20. stoljeću. Trebamo se samo sjetiti "Dvije minute mržnje" u Orwellovoj 1984.
"Laganje nikad nije bila potentnija sila za oblikovanje povijesti kao u posljednjih 30 godina", napisao je Sandor Marai 1972. To je posebno istina za zemlje Centralne i Istočne Evrope, koje su poslije Prvog svjetskog rata na površinu izbacile pretjerano osjetljiva nacionalna osjećanja. Velika centralnoevropska sila, Austro-Ugarska monarhija, kolapsirala je i njena dezintegracija proizvela je otrove koji su inficirali nove nacionalne države koje su nikle na njenom mjestu. Na univerzitetima i koledžima surovo okrnjene Mađarske, uvedeni su diskriminatorski zakoni, i 1938. nametnuta je sveobuhvatna antijevrejska legislativa. Na mene su 1944. stavili žutu zvijezdu, koju na svoj simboličan način još uvijek osjećam; do današnjeg dana nisam bio u stanju da je skinem.
Priznajem da je zapanjujuće da više od 10 godina nakon eliminacije posljednje evropske totalitarne države, više od 10 godina nakon uvođenja reprezentativne demokracije u ovom dijelu Evrope, ja još uvijek ovo kažem. Istina je da se sa ovom činjenicom nije jednostavno suočiti, i da ju je još teže prihvatiti. Tako bolesno stanje duha, čini se, proizvodi i svoju sopstvenu patologiju a da se toga nije potpuno svjesno. Naprimjer, obuzme vas osjećaj da je svijet oko vas nedokučiv, poput duha, iako ste to upravo vi sami koji postajete nestvarni.
Ili se desi sasvim suprotno: samog sebe shvatate kao stranca, iako je sve što ste uradili da ste se utopili sa svojim otuđenim okruženjem. Moja supruga, koja je Amerikanka, i stoga oslobođena ovih istočnoevropskih bolesti primijetila je da, kad smo u inostranstvu, ja prolazim kroz potpunu transformaciju ličnosti. U stranim zemljama, osjećam se kao kod kuće, dok se kod kuće osjećam kao stranac.
Sa strancima komuniciram slobodno, dok sa svojim sunarodnjacima imam blokadu. U diktaturama koje su se zvale socijalizam ovo je bilo prirodno stanje i više-manje naučili smo da živimo s tim. Za navikavanje na rasizam u demokratiji treba više vremena. Ali makar mi se čini da sada počinjem da razumijevam problem, koji, izgleda, nije samo moj.
U svakodnevnom životu moram konstantno odgovarati na uznemiravajući stimulans koji dolazi iz svijeta oko mene; to su kao blagi električni šokovi koji mi peckaju kožu. Govoreći metaforično, ja se uvijek pomalo češkam. Svi se sjećamo one poznate Monteskijeove: "Ja sam prvo ljudsko biće, pa odna Francuz." A rasista - jer antisemitizam od Auschwitza nije više samo antisemitizam - želi da prvo budem Jevrej i da nakon toga više nisam ljudsko biće.
Mi u našoj zbunjenosti prvo tragamo za argumentima sa kojima bismo se odbranili i onda spoznajemo da o sebi govorimo i mislimo u najprimitivnijem maniru. No nije čudo: ono protiv čega se borimo je iznad svega primitivno. Ako nas gurnu u životinjski kafez, moramo se boriti protiv životinja. Neosnovani stavovi protiv kojih protestujemo vode nas da o sebi razmišljamo na najniže načine; nakon izvjesnog vremena ne razmišljamo više o sebi samima, već o drugima. Ovaj proces, ukratko, izopačava našu ličnost. Ultimativna i najbolnija samoodbrana tako iskrivljene ličnosti je također poznata: konfrontirana sa neljudskim ideologijama, bespomoćna žrtva se napreže da dokaže sopstvenu ljudskost. Ima nešto patetično u ovom očitovanju, jer ono što ideologija zapravo želi da mu oduzme jeste ljudskost. Ali jednom kad prihvati rasističke kategorije, on postaje Jevrej, i što više pokušava dokazati da je čovjek, to je jadniji i sve manje čovjek. U rasističkom okruženju, Jevrej ne može biti čovjek, ali ne može biti ni Jevrej. Jer "Jevrej" je nejasna odrednica samo u očima antisemita.
Francuski pisac Edmond Jabes jednom je rekao da je breme jevrejske egzistencije jednako bremenu pisca. Niko moju poziciju nije preciznije opisao. No, ja ipak vidim i bitnu razliku. Postati pisac bilo je rezultat svjesne odluke, ali kao Jevrej, ja sam rođen. Da bi se moje ja-pisac i moje ja-Jevrej pomirili u jednom atributu, na svoje jevrejstvo trebam gledati kao na planirano izvršenje literarnih zadataka: posao koji je potrebno kompletirati; odluka koja favorizira totalnu egzstenciju ili samonegiranje. Ako izaberem pun život, odjednom je sve u moju korist. Na koncu, činjenica da sam Jevrej je rezultat odluke: nakon što sam je donio, ne samo da ću zaroniti u krizu samoidentiteta, već će oštrije svjetlo biti bačeno na moje cjelokupno postojanje. No, ja ipak moram konfrontirati nekoliko pitanja koja nameće moja osobena jevrejska priroda. Prije dvije ili tri decenije pitanje za koga pišem odbacio bih kao irelevantno pseudopitanje. Ja naravno pišem za sebe, rekao bih, i u osnovi još uvijek tako mislim. Ali danas više naginjem da priznam da drugi ljudi, svijet oko mene, interrelacije koje se nazivaju društvo, također igraju ulogu u kreiranju entiteta koji zovem "Ja". Stoga, makar djelimično, ja sam zatvorenik svojih okolnosti, i nema sumnje da je ta činjenica ostavila traga na sve što sam proizveo.
Ako kažem da sam jevrejski pisac, ne znači naravno da sam i ja Jevrej. Jer kakav je to Jevrej koji nije imao religiozni odgoj, koji ne govori hebrejski, koji nije upoznat sa osnovnim tekstovima jevrejske kulture, i ne živi u Izraelu, već u Evropi? Ono šta mogu reći za sebe jeste svakako da sam kroničar našeg anahronog položaja, položaja asimiliranih Jevreja, nosilac i bilježnik tog položaja, i navjestitelj njihovog neizbježnog nestanka. U tom smislu, Endlosung (konačno rješenje) ima krucijalnu ulogu: niko čiji je jevrejski identitet baziran primarno, možda ekskluzivno na Auschwitzu, ne može se zaista zvati Jevrejom.
On je Isaac Deutscherov "ne-jevrejski Jevrej" evropska raznolikost bez korijena, i ne može razviti normalan odnos sa jevrejskim položajem koji mu je nametnut. Njemu je dodijeljena uloga, možda važna uloga, u evropskoj kulturi (ako takvo nešto postoji), ali on ne može imati udjela u post-Auschwitz jevrejskoj povijesti ili u jevrejskom preporodu (ako takvo što postoji).
Pisac holokausta je dakle u teškoj poziciji. U ranijem eseju nazvanom "Jezik egzila" pokušao sam da razvijem ideju da holokaust nema i neće imati sopstveni jezik. Evropljanin koji ga je preživio, svoje muke mora opisati na jednom od evropskih jezika, ali to nije njegov jezik; niti je to jezik zemlje koji je koristio da ispriča svoju priču. "Pišem svoje knjige na posuđenom jeziku, koji će ih sasvim prirodno, isključiti, ili će ih tolerirati samo na rubovima svijesti", napisao sam u tom eseju; kažem "prirodno" jer zemlja čiji sam jezik koristio je tokom stoljeća duge borbe za nacionalni opstanak razvila mit, koji je, kao dio prešutnog nacionalnog konsenzusa, ostavio posljedice na njenu književnost također.
Sviđa mi se da pišem na mađarskom, jer sam na ovaj način svjesniji nemogućnosti pisanja. U pismu Maxu Brodu, koje opisuje situaciju jevrejskog pisca, Kafka govori o tri nemogućnosti: nemoguće je ne pisati, nemoguće je ne pisati na njemačkom, i nemoguće je pisati na bilo koji drugi način. Onda kaže: "Mi možemo gotovo dodati i četvrtu nemogućnost: nemoguće je pisati. "Danas bi možda dodao još nešto na listu: nemoguće je pisati o holokaustu. Mogli bismo nastaviti nabrajati paradoksalne nemogućnosti do u beskonačnost. Možemo reći da je nemoguće ne pisati o holokaustu, a posebno nemoguće pisati o tome na bilo koji drugi način.
Što god da piše, na bilo kojem jeziku, pisac holokausta je duhovni bjegunac, koji traži duhovni azil, postojano na stranom jeziku. Ako je istina da je jedino pravo filozofsko pitanje pitanje samoubistva, onda pisac holokausta, koji izabere da nastavi živjeti, zna samo jedan stvarni problem, problem emigracije, iako bi bilo jednostavnije govoriti o egzilu. Egzilu od istinskog doma, koji nikad nije postojao. Jer ako je postojao, bilo bi nemoguće pisati o holokaustu. Tad bi holokaust imao jezik, i pisac holokausta bio bi integriran u postojeću kulturu. Ali to se nikad ne može desiti. Svaki jezik, nacija, civilizacija, ima dominantno Ja koje percipira, kontrolira i opisuje svijet. Ovo uvijek aktivno, kolektivno Ja je suština koju svaka veća zajednica, nacija, narod ili kultura može, u različitim stepenima uspjeha, identificirati. Ali gdje svijest o holokaustu može naći dom? Koji jezik može tvrditi da uključuje suštinu holokausta, dominantno Ja, njegov jezik? I ako postavimo to pitanje, ne slijedi li drugo - da li se može zamisliti da holokaust ima i svoj sopstven jezik? I ako je odgovor "da", ne bi li taj jezik bio tako strašan i jadan da bi uništio one koji ga govore?
Možda je pravedno da prognanik holokausta prihvati svoje progonstvo, i da o tome s vremena na vrijeme piše izvještaje. To posebno mora biti tako u istočnoj i centralnoj Evropi, gdje je kao posljedica dva svjetska rata i, posebno, holokausta, inter i supra nacionalni jezik, njemački, nestao, jezik koji se nekad govorio do Bukovine do Krakova, od Praga do Fikume - jezik u kojem su pisci koji nisu htjeli ili mogli imati mjesto u nacionalnoj literaturi našli slobodu izraza.
Ove nacionalne literature pokazuju malo volje da inkorporiraju kažnjavajuću lekciju holokausta, dok je iskustvo samo, premda na veoma drugačiji način, također dio njihove kolektivne svijesti. Ali osim javnih ličnosti koje otvoreno podupiru rasizam - bilo bi nepravedno bilo koga kriviti za ovo, i još nepravednije o antisemitizmu pričati kao o nečemu što je "apsorbirano s majčinim mlijekom". Primljeni antisemitizam je svakako teško breme, ali svakako nije genetsko; njegovi uzroci su ekskluzivno historijski i psihološki. Ove nacije su podnijele velike udarce vlastitom nacionalnom dignitetu i godinama su se borile za opstanak kao nacije. Na karakterističan i svakako originalan način, one su otkrile antisemitizam kao korisno oružje u toj borbi.
Oscar Wilde, koji je u još uvijek naivnom 19. stoljeću bio zatvoren zbog interpretacije svoje slobode samoodređenja, u jednom od svojih eseja kaže: "‘Spoznaj sebe’ napisano je na vratima starog svijeta. Na vratima novog svijeta treba pisati ‘Budi što jesi’".
Naše iskustvo, svakodnevno nam govori da upravo "novi svijet" ovo čini nemogućim. Ipak, ne trebamo tražiti više od onoga čemu Nietzsche posvećuje cijelo poglavlje u svojoj izvanrednoj knjizi Ecce Homo; postati što jesmo, slijediti našu sudbinu, i iz nje izvlačiti ispravne zaključke, bez obzira kako oni mogu biti gorki. Moguće je da nas ta želja za slobodom samoodređenja nigdje ne odvede. Za pisca, kojem je jedan jezik, onaj na kome piše, uvijek privilegija, teško je priznati da, što se njega tiče, jedan jezik je kao i drugi i nijedan od njih zaista nije.
U stvarnosti, ja pripadam jevrejskoj književnosti koja je postala u istočnoj i centralnoj Evropi. Ova literatura nikad nije napisana na jeziku neposrednog nacionalnog okruženja niti je ikada bila dio nacionalne literature. Razvoj ove literature možemo pratiti od Kafke i Celana i do njihovih nasljednika. Sve što treba da uradimo jeste da istražimo literaturu raznih emigranata. Ova se literatura, najvećim dijelom, bavi istrebljenjem evropskih Jevreja; njen se jezik može mijenjati, ali koji god da je jezik, ne može se zvati maternjim jezikom. Jezik na kome mi govorimo živi dok ga govorimo. Jednom kad zašutimo, i jezik je također izgubljen - osim ako se jedan od većih jezika ne sažali i ne prihvati nas pod svoje krilo, kao što je to bilo u pieta slikarstvu.
Danas je najizglednije da će to uraditi njemački jezik. Ali i njemački jezik je također privremeni azil, noćno sklonište za beskućnike. Dobro je ovo znati, dobro je napraviti primirje sa spoznajom da pripadate onima koji ne pripadaju nigdje. Dobro je biti smrtan.

S engleskog prevela:
Edina Bećirević

[Orhanowski]

KATASTROFA SREĆE
ZEIT: Razgovor sa nobelovcem Imreom Kerteszom o Berlinu, antisemitizmu, o novcu i iskupljenju


Berlin, 14. oktobar, naučni kolegij, cvijeće na stolu, nobelovac, sretan, u patikama, preko mobilnog telefona pregovara sa FAS-om koji ga mijenjaju sa Martinom Walserom, ne, nasmijao se, nije on uvrijeđen u knjizi Martina Walsera, nego smatra njega, Martina Walsera, uvrijeđenim. Onda širi ruke prema gostu, izvolite, vidite, to je "katastrofa sreće". Imre Kertesz, rođen 9. novembra 1929. godine u Budimpešti, kao petnaestogodišnjak deportiran u Aušvic, 40 godina dobrovoljno zatvoren u stanu površine 28 kvadratnih metara, autor najboljeg beletrističkog djela o holokaustu, dobitnik Nobelove nagrade za književnost.

Zeit: Da li ste sretni?
Kertesz: Sretan sam svakako. Ali sad još sretniji.
Zeit: Nije li za Imrea Kertesza sreća spas malograđanina od egzistencijalne tragedije?
Kertesz: Sreća je obaveza. Živimo na zemlji da bismo bili sretni, rekao je Gospod, ako Gospod postoji.
Zeit: Sad ste bogat čovjek, ako biste htjeli, možete kupiti Panonsku ravnicu.
Kertesz: Moja žena juri po berlinskim radnjama i viče, moj muž je nobelovac, dajte šampanjac i kavijar!
Zeit: U Vašem "Dnevniku učenjaka" piše: "Ja ću uvijek biti drugorazredni, nepriznati, krivo shvaćeni mađarski pisac. To čime se ja bavim je iluzija s kojom ću protratiti svoj život."
Kertesz: Živio sam u jednom izvrnutom svijetu. Loši umjetnici bili su dobri umjetnici i obrnuto. Kao jedan nepriznat istočnoevropski umjetnik, čiji maternji jezik nije indoevropski, nisam gajio ni najmanju nadu.
Zeit: Da li će taj nekadašnji beznadežni pisac biti prisutan kad budete uskoro sreli švedskog kralja?
Kertesz: On je uvijek tu. Pitanje je ko će da ide kod kralja. Kertesz je u međuvremenu za mene postala marka, jedna vrsta robe kao Mercedes.
Zeit: Put petnaestogodišnjeg logoraša, više decenija rada u vašem malom stanu u Budimpešti do štokhlomskog dvora je besprijekorna evropska karijera. Može li vaš duh izdržati taj tempo?
Kertesz: Ne, ne može. U Mađarskoj sam postao nacionalni heroj. Primoran sam da preuzmem tu ulogu. Ova zemlja se nalazi u jednoj veoma kompliciranoj situaciji, podijeljena između nepomirljivih liberala i nacionalista. Moj zadatak je da uspostavim mir.
Zeit: To čini marku. A šta je sa drugim stvarima?
Kertesz: Postoji tip čovjeka koji je uvijek tamo gdje mu se nešto suprotstavlja, on je u potpunosti prisutan. Postoji i drugi tip čovjeka koji se nalazi na jednom mjestu, na kojem miruje i sa kojeg posmatra život. Ta tačka što miruje ostala je ista kao što je bila u mom djetinjstvu. Bila je i u Aušvicu, bila je tu još dok sam imao snage, bila je tu i kad sam bio na smrti. Tu tačku ponekad mogu pokrenuti da govori.
Zeit: Egzistencijalni voajerizam …
Kertesz: Obdarenost posmatranjem ali to nisam ja, ja to ne radim.
Zeit: Šta kaže sad voajer?
Kertesz: Tu je i smije se.
Zeit: Postoje li još neka sjećanja na Aušvic - na dječaka od tada - koja još nisu postala dio vaših književnih djela?
Kertesz: (smije se) Ja prodajem sve. Napisao sam i scenarij za "Roman o čovjeku bez sudbine", na taj način sam spasio još neka svoja sjećanja.
Zeit: Ono što sam htio da pitam jeste da li se veliko djelo, ono koje je posvećeno doživljajima iz koncentracionog logora, nalazi između Vas i žive osobe od onda?
Kertesz: Polako se smješta između nas. Nakon svake knjige postajem sve više i više prazan. Sizifov kamen postaje sve manji i manji, a stranice sve punije i punije. U
knjizi, na kojoj upravo radim, nema više likova koji su lično preživjeli koncentracioni logor.
Zeit: Ne prestajem da mislim na jednu rečenicu pisca Imrea Kertesza: "Nakon Aušvica ne postoji ništa što bi moglo opovrgnuti isti." Da li to važi za treću i četvrtu generaciju?
Kertesz: Svako želi da jednom povuče krajnju liniju, ja također. Kad sam bio mlad, o Aušvicu sam pričao kao neki stari vojnik sa fronta o vojničkoj čorbi i o vojničkim anegdotama.
Zeit: Za moju malu kćerku će 11. septembar rangirati sa holokaustom.
Kertesz: To je prirodno. Ma što Vaša djeca nekad mislila, taj veliki događaj će uvijek biti u duši Evrope. I ako budu tražili korijene 11. septembra, naići će na Aušvic. To se ne može objasniti, to je jedna duboka rana, polazna točka. Nadajmo se da će za 20 godina Vaša kćerka istraživati "Aušvic". Ono što sad možemo da uradimo jeste da se sjećamo. Možda će Vaša kćerka od toga stvoriti kulturu.
Zeit: Danas u Njemačkoj već postoje glasine koje govore da treba izaći iz sjene Aušvica. Postoji li jedan novi, jedan moderniji antisemitizam?
Kertesz: Da, to ja smatram istinom. Za vrijeme izbora za saveznu skupštinu u Njemačkoj bilo je jasno da postoji jedan novi oblik jezika antisemitizma. Iz tvrdnje da se Izrael kritikuje može se zaključiti da se ne radi o Izraelu nego upravo o antisemitizmu.
Zeit: Knjigu Martina Walsera, "Smrt jednog kritičara", niste čitali. Ali, je li književnost tako slobodna da jednog 82-godišnjeg muškarca koji je preživio holokaust karikira kao neuglednog kretena sa govornom manom koji najradije ima seksualni odnos sa trudnim djevojkama?
Kertesz: Da, ima tu slobodu. Koliko ja znam, uzor te figure bio je gospodin Reich-Renicki. Gospodin Reich-Renicki nije Adonis. To je istina. Postoje i veoma dobri Židovi. Zašto je to antisemitizam ako je lik u romanu neugledan? Lik koji je u romanu antipatičan je sasvim slučajno Židov. U prvoj liniji je kritičar, većina Židova to nije. Zašto jedan autor ne smije da mrzi svog kritičara.
Zeit: Ta mržnja ima svoju tradiciju.
Kertesz: Da, istina je. Ljudi se sjećaju karikatura u "Stürmeru", tog odvratnog, pohotnog Židova koji dira/pipa mlade djevojke. Ne vjerujem da bi gospodin Reich-Renicki trebao da bude loš prototip Židova, to bi zaista bilo loše. Također ne vjerujem da su gospodinu Martinu Walseru svi Židovi antipatični. Njemu je ovaj Židov antipatičan. Ovakva sloboda u književnosti treba da postoji. Mislim da je po tom pitanju Njemačka dovoljna zrela.
Zeit: Je li do te mjere zrela da izađe iz sjene bolne historije?
Kertesz: Da. Bori se da povuče krajnju liniju, ali ne uspijeva. A ovaj proces je interesantniji od svih tabu tema.
Zeit: Da li je moguća mirna koegzistencija uspomena i schlussstrich? Drugim riječima formulisano, da li završni govor o miru Martina Walsera isključuje "Roman jednog čovjeka bez sudbine"?
Kertesz: Svako zaključuje na osnovu svoje sudbine, to može da bude jedno pored drugog, odnosno mora. Ako se ove dvije stvari ne razdvoje, cijela ova tema će da izumre.
Zeit: Veoma ste pluralistični.
Kertesz: Mora se biti veoma pluralističan.
Zeit: Ali postoji samo jedna istina.
Kertesz: Istina se mijenja. Od kada ne postoji apsolutni Gospod, ne postoji ni apsolutna istina.
Zeit: U "Roman o čovjeku bez sudbine" mladi junak humanizma se predaje pred kapijom logora, slijedi logički nastavak priče. Radnja romana "Springender Brunnen" Martina Walsera odigrava se u isto vrijeme, heroj je iste starosne dobi kao Vaš zarobljenik, ali on ne poznaje historiju, on živi u nevinosti svog subjektivizma. Slika čovjeka ne može biti u većoj mjeri suprotna. Za Imrea Kertesza ne postoji vrijednost kojom bi se humanizam mogao ponovo otkupiti.
Kertesz: Nemoguće je da je 1944. godine u Njemačkoj postojao mladić/dječak koji nije bio upoznat sa situacijom u zemlji. Po mom mišljenju, u pitanju je historijska laž, na koju sam u Njemačkoj rijetko nailazio. Mislim da su njemački intelektualci pobijedili ostavljajući prošlost iza sebe, postali su bogatiji. Bez toga internacionalizacija Njemačke, koju sam upoznao u Berlinu, ne bi bila moguća.
Zeit: U međuvremenu ne samo da imate kofere u Berlinu nego i stan.
Kertesz: U Mađarskoj nije bilo ovog razilaženja, do danas tamo vlada kartel šutnje, jedna sum-njiva kultura. Tamo ne bih mogao da radim. Ne možete ni zamisliti tamošnje stanje. Vlada javni antisemitizam. Oni koji su proglašeni nacistima, agresivni nacionalisti pojavljuju se u medijima, oni nisu tako profinjeni kao gospodin Walser. Skoro da je stanje u istoj mjeri gnusno kao u kasnim tridesetim.
Zeit: To znači da ste u Berlinu u izgnanstvu.
Kertesz: Ustvari da. Iako se čini da su se stvari u Mađarskoj nakon izbora promijenile. Živim u oba grada, više od 70 godina imam pravo da budem Evropljanin. Volim Budimpeštu, njen humor, njenu atmosferu.
Zeit: Putovanje jednog rođenog zapadnjaka iz zapadne u istočnu Evropu povezano je sa radosnom sjetom. Tamo još uvijek postoji stari svijet, koji nije iskvaren novcem, prave ulice, otvorena lica, sela i gradovi po ljudskoj, a ne po ekonomskoj mjeri. Nije li to kič kasnog kapitalizma?
Kertesz: Gore, moderno nep-rijateljstvo/protivništvo, to vam je zajedničko sa mađarskim nacionalistima.

Zeit: Od kada se molimo jednom Bogu, koji se zove novac, grize nas savjest zbog istočne Evrope.
Kertesz: Novac je bolji od svakog diktatora. Molim Vas, da iznad istočne Evrope letite nisko, vidjet ćete prekrasna stara sela, velike šume i nijedan autoput. Divno je gledati to odozgo, ali ne pokušavajte da sletite, jer je tu živjeti nemoguće. Ne, nijedan put ne vodi prema Zapadu, takozvane istočnoevropske vrijednosti mogu se čuvati i u muzeju.
Zeit: Socijalizam je za njih bio nastavak doživljaja iz logora. Da li je kapitalizam oslobođenje ili luksuzno interniranje?
Kertesz: Zapad je logor za one zarobljenike koji su pošteđeni. Logor se mora braniti od terorista, od "trećeg svijeta". Ja sam bio zatočen, mene je sloboda veoma važna. Kad sam sjetan, pogledam platane na kneževskim bedemima (Kurfuerstendamm) i odmah mi bude lakše. Berlin je moj New York.
Zeit: "Bez transcedentnog osjećaja prema svijetu", piše u "Geleerentagebuch", "sve je samo zabava, sticanje novca, ogovaranje, baljezganje." Postali ste tako blagi.
Kertesz: Sramota je, što sad kad imam sreće, odmah pozitivno mislim. Takav je čovjek.
Zeit: Ozbiljno, Vaša se nada temelji na nečemu više od izgubljenih berlinskih platana?
Kertesz: Ne brinite, u mom pisanju nema puno pozitivnog. Zaista ne znam da li je u ovom društvu koje traga samo za novcem moguće da nastane kultura. Vjerujem da je ovo društvo ostavilo otvorenim još jedan mali prostor u kojem se može raditi. Sam rad može da proširi ovaj prostor. Ne smatram to beznadežnim. U mom životu se dogodilo čudo. "Roman o čovjeku bez sudbine" je u Mađarskoj postala obavezna školska lektira.
Zeit: Vaše knjige kao trabanti kruže oko najvažnije knjige, oko "Roman o čovjeku bez sudbine", koji ima samo jednu temu. Da li moguće napisati još jednu u toj mjeri sudbonosnu knjigu?
Kertesz: Bez ovog egzistencijalizma ja ne mogu da pišem, ne mogu obrađivati bilo kakvu priču. Sa svojom novom knjigom živim već dugo godina. Sadržavat će moju posljednju perspektivu Aušvica. To je priča o ženi iz "Kadiša za jedno nerođeno dijete", koja je još uvijek živa.
Zeit: Bez egzistencijalizma ne možete da pišete. Nalaze li se još uvijek Kierkegaard i Camus na vašem noćnom stolu?
Kertesz: Budite sigurni da ću, prije nego što napišem svoj govor na dodjeli Nobelove nagrade, pročitati Camusov govor. Postmoderna i Vaš relativizam su prošli, nama treba ponovno zauzimanje stava. Postoji potreba za književnošću koja će se shvatiti ozbiljno.
Zeit: Može li se takvom književnošću postići više od sublimacije i olakšanja? Ima li za Vas na kraju razrješenja?
Kertesz: Za razrješenje je potreban neko ko razrješava. To je tema mog novog romana. Naravno da se ne uspije uvijek, ali treba pokušati.
Zeit: Da se pronađe sreća/spas.
Kertesz: Ili poricanje Aušvica.
Zeit: Oslobađanje od Aušvica?
Kertesz: Oslobađanje od Aušvica onoga koji ga je pretrpio. Katharsis. Razrješenje između dva čovjeka.
Zeit: Sama duša neće biti spašena?
Kertesz: Ne. To mora da bude ljubav.
Zeit: Muškarac i žena su početak i kraj svijeta. Posljednja knjiga je ljubavni roman?
Kertesz: Jedan ljubavni roman.
Zeit: Postoji li još nešto što biste željeli?
Kertesz: Moje želje su ispunjene.
Zeit: Kad biste mogli, da li biste promijenili svoj dosadašnji život?
Kertesz: Svoju prošlost ne bih mijenjao. Imao sam divan život.
Zeit: Ne biste izostavili Aušvic?
Kertesz: Aušvic je moje veliko bogatstvo. Blizina smrti je nezaboravna. Život se nije činio nikad tako lijep kao u tom dugom trenutku.

S njemačkog prevela
Albisa Konjhodžić

[PeryVes]

Jedan od najduhovitijih odgorora u književnom intervjuu:

Kada bi Džojsov Uliks zalutao u Bosnu, šta bi se sa njim dogodilo?
Ili bi otišao u derviše, ili bi odsjekao sebi uho i završio u ludnici.

Asmir Kujović

[Nancy Drew]

...

[StLouis]

Ružica Sokić

Dramska umetnica Ružica Sokić iza sebe ima više od četiri i po decenije glumačkog staža. Kao jedan od dugogodišnjih članova ansambla beogradskog Ateljea 212 nedavno je, na proslavi povodom obeležavanja pola veka trajanja ove pozorišne kuće, sa svojim kolegama evocirala uspomene, prepričavala anegdote.
Ružica Sokić debitovala je na pozorišnoj sceni u predstavi „Robinzon Kruso” tokom Drugog svetskog rata u beogradskom „Manježu”. Od tada do danas njena karijera uspešno traje. Rado se seća uloge u filmu „Užička republika” za koju je nagrađena „Zlatnom arenom” u Puli, pa role u filmu „Kad budem mrtav i beo” Živojina Pavlovića, čuvene „Žute” Vladimira Tadeja, a ne zaboravlja ni „Gorki deo reke” Joce Živanovića... Dobitnik je velikog broja glumačkih priznanja.

INTERVJU
● U Ateljeu 212 ste, gotovo, od osnivanja. Kako danas gledate na to vreme?

– Jedan sam od veterana Ateljea 212. To je srećna okolnost u mom životu. Bojan Stupica me je pozvao da budem u toj ekipi. Prednost Ateljea 212 jeste što je ono uvek bilo otvoreno pozorište, tako da sam imala mogućnost da igram i sa najvećim bardovima glumišta kao što su Branko Pleša, Ljiljana Krstić, Mira Stupica, Ljuba Tadić. A sve zahvaljujući tome što je Mira Trailović uvek angažovala velike glumce. Od male pozornice, od 212 stolica u zgradi „Borbe”, do ove treće zgrade ne odvajam se od Ateljea 212. Danilo Kiš mi je bio drug, to je bila velika privilegija. Bili su tu su i Borisav Mihajlović Mihiz, Mića Popović, Milosav Buca Mirković, Muharem Pervić...

● Da li žalite što, možda, više niste igrali klasiku?

– Da sam otišla u Narodno pozorište možda bih se ostvarila u dramskom pravcu. Razvila bih nešto drugo što u Ateljeu 212 nisam mogla zbog repertoara koji ovo pozorište neguje. Mira Trailović mi je sugerisala da igram komediju, ali sam u duši osećala da sam bolja dramska glumica jer mi je patnja bliska. Osetila sam je u životu. Sa jedne strane je šteta, jer sam imala energiju, sa druge strane, kažu da se glumac najbolje pokaže i dokaže na tekstu domaćeg pisca. Pa, zašto su Englezi najbolji? Jer im je domaći pisac Šekspir. Odigrala sam ogromni opus srpskih autora i na to sam ponosna, jer mi imamo odlične pisce. Na neki način sam učestvovala u životu Aleksandra Popovića, jedan sam od pionira koji je zaigrao njegove komade. Popović još nije do kraja pročitan, on je išao unapred, mislim da će ga neka budućnost ipak osvetliti na pravi način. Da sam, na primer, reditelj uživala bih radeći ga, jer je reditelj kod Ace Popovića i autor. To se posebno odnosi na njegove poetske komade koji i nemaju fabulu, ali daju veliku slobodu za glumačke interpretacije. Igrajući Acu Popovića razvila sam i svoj glumački stil.

● Igrali ste likove koji Vam u privatnom životu nisu bili bliski. Koliko Vam je bilo naporno, a koliko intrigantno?

– Nisam mogla da se identifikujem sa onim što sam igrala. Tumačila sam likove sa jednog određenog socijalnog nivoa, to je bilo i vreme „crnog talasa”, koje je bilo tada jako „zahvalno” raditi. Mira Trailović je dolaskom u Atelje 212 dovela domaće autore. Tu su Siniša Kovačević i Dušan Kovačević, i šteta što Gordan Mihić koga smo rado igrali nije više pisao za pozorište. Morala sam da se mučim, da uđem pod kožu tih likova, tih žena sa železničke stanice, skitnica...

Volim da se poigravam, da kopam po karakterima, da istražujem, maštam... Glumac je takav, volela sam i branila te likove, tako da je dobar deo mog života prošao u tom repertoaru. U principu sam igrala karakterne uloge, na granici suza i smeha. Gajila sam afinitet prema predlošku koji bi ličio na Acu Popovića, nešto između poezije i ludila. Nisam, valjda, zbog Ace imala afinitet za neke čisto realistične komade, ne mogu da se setim ni da su ih naši pisci preterano pisali za pozorište. Igrala sam i tekstove Brane Crnčevića... U zrelim godinama sam sama sebi osmislila repertoar. Tu je monodrama „Tebi moja Dolores” koju sam igrala 400 puta, bez ikakvih pomagala, praznih ruku, skoro sat vremena sama na sceni. Nedavno mi je reditelj Boro Drašković omogućio da igram u komadu „Dugo putovanje u noć”. Mnogo sam naučila od Draškovića. Sada igram oslobođena i mislim da je to jedna od mojih boljih uloga.

● Nikada niste igrali Šekspira. Da li Vam je žao zbog toga?

– Verovatno i neću igrati, ali sam zato igrala ledi Magbet iz našeg sokaka... Poznajem sve ono što je vezano za naš mentalitet i mislim da bih istu energiju potrošila igrajući Šekspirovu ledi Magbet. Danas je malo glumica koje mogu da igraju Šekspira. Ne sećam se da je neki od mnogobrojnih pokušaja da se napravi moderna verzija Šekspirovih dela bio senzacionalan. Gledala sam Brukov „San letnje noći”, i to je bilo nešto veličanstveno. Srećna sam što mi je Miodrag Ilić dao tekst „Žanka”, kada sam ga pročitala pitala sam se kako će izgledati. Mislim da je to nešto više od pozorišnog čina. Igrati Žanku za mene je misija, zadatak, čin, da se podigne spomenik glumcu. To je priča o sudbini dramskih umetnika koja pokazuje da se zapravo ništa nije promenilo, „Žanka”se igra kao metafora o mukotrpnom životu glumca. Divno je što je pozorište „Slavija” imalo sluha da sada radi taj komad. Ima nešto u vazduhu...

● Tvrdite da nam nedostaje elitizam u umetnosti, odnosno elitistički teatar jer smo poslednjih godina pravili dosta kompromisa i podilazili publici. Vi nikada niste pripadali ni jednom klanu, a kada je pozorište u pitanju niste pravili kompromise. Koje je po Vama rešenje?

– Trend je da se sada u pozorištu ne igra tekst, odnosno, da se prednost daje plesu, igri, pokretu. Elitizam u pozorištu podrazumeva visoki nivo literarnog predloška i nije za one koji u teatru traže samo da se smeju. Pozorište kao umetnost je najbliže životu. Posvetila sam mu se kao ideji, i tu nema deljenja. Sve što sam imala dala sam publici i pozorištu, privatno nemam ništa. Gluma je jednostavno jedna druga planeta. Nije lako biti glumac koji ceo život igra epizode, i koji istrajava u tom pozorištu. A da nije njega ne bi bilo ni velikih glumaca. Kada ne budem mogla da igram na pozornici neću biti živa.

[StLouis]

Tin Ujevic

Odlazak

U slutnji, u ceznji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Braca, Imotskoga.

I bljesak slavna sestopera,
i miris (miris) kalopera.

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da cujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da vise ne znam sebe sâma
ni dima bôla u maglama.

[Orhanowski]

Jezik kao pas


Ante Tomić

KLASA OPTIMIST






Jezik je mješanac, šašavo, poludivlje pseto koje se otima vlasniku, bježi s lanca, druži sa sličnim uličnim džukelama, bezobzirno pari s kojekakvim sumnjivim kujama te se vraća kući pun krpelja i buha. Takav je i ovaj jezik kojim govorimo i pišemo i zovemo hrvatskim.


To! To smo čekali!, viknuo je zacijelo neki policijski načelnik čitajući ovih dana u novinama kako jezikoslovci predlažu zakon o jeziku i oštre kazne za njegove prekršitelje. Jer policija i sama, ta nije blesava, vidi kakvo je jezično bezvlašće i kaos u našem društvu. Suočeno sa zabrinjavajućim rastom stope kršenja interpunkcije, loše oblikovanih pogodbenih rečenica, zloupotrebe futura egzaktnog i gaženja svih pravila o glasovnim promjenama, redarstvo upravo ne može dočekati da po dvojicu inspektora iz svake županijske policijske uprave pošalje u Zagreb na specijalnu šestomjesečnu obuku otkrivanja svih oblika jezičnog zločina, a onda krene u bespoštedan obračun s počiniteljima, široku akciju kodnog imena “Kašić-Miošić”. Već vidimo naslove u novinama...

“Središće: Pogrešnom deklinacijom akuzativa zlostavljao nevjenčanu suprugu”

“Gospić: Napio se pa brkao glagolska vremena”

“Požega: Dolijao ije-je manijak”

“Poreč: Zanemarivač aorista prekršio uvjetnu”

“Karlovac: U zadnji trenutak izbjegnuta tragedija zbog pogrešne palatalizacije”

“Supetar: Razbijen lanac osoba koje su godinama miješale č i ć”

Policijske će marice biti krcate jezičnih kriminalaca i svi će oni, kako već kriminalci uvijek i svuda u ovakvim prilikama čine, tvrditi kako su nedužni.

“Gospodo, ovo je jamačno neka grješka”, tulit će skrušeno, no zakon, koji je predugo zatvarao oči pred njihovim zlodjelima, ovaj će put biti neumoljiv.

Ne znam gdje ću ja biti u to vrijeme. Vjerojatno ću se odmetnuti negdje u planinu, duboko u šumu, daleko od naselja da ne moram nikoga vidjeti i ni sa kim razgovarati. Jezikom koji se hoće zakonom normirati ja se, ukratko rečeno, ne želim koristiti. Svoj hrvatski nisam naučio od države i ne mislim državi odgovarati za nj. Razgovarat ću njime s hrastovima i bukvama te se s njima i ljepše i pametnije napričati nego da sam sjeo s jezikoslovcima.

Zakon o jeziku, kako im je samo pala na pamet ta budalaština?

Svemu je, kada bolje promislim, kriv opsesivni od prljavštine. On je naposljetku u korijenu gotovo svih nedaća koje su nas pogodile u posljednjih dvadeset godina. Kada hrvatski jezikoslovci jadikuju da bistrinu našeg jezika zamućuju riječi stranog podrijetla, u osnovi je riječ o jednakoj panici kao kada neki političari ili svećenici kukaju da se previše Hrvatica udaje za pravoslavce. Teorija da je u hrvatskom nedopustivo mnogo engleskih riječi zapravo je vrlo slična teoriji da je u Njemačkoj nedopustivo mnogo Židova ili u Srebrenici muslimana. Jezikoslovci bi htjeli da njihova stvar bude čista, navlas jednako kao što su u posljednjem ratu etnički očišćena neka sela.

Ronantično je vjerovati da je otpočetka bio ovakav kakav danas i da nam ga je, pokazujući prstom na stvari, bića i pojave, sam Bog na Sinaju od riječi do riječi izdiktirao, ali nažalost nije bilo tako. Tko bi više znao tko je sve na koga skakao u štenari slavenskih jezika da bismo mi dans lajali kako lajemo
U njihovim glavama jezik je po prilici kao rasni pas, očetkan, cijepljen i s ogrlicom. Svaka bi riječ u njihovu rječniku trebala biti ovjerena korijenom iz glagoljaških vremena, kao što rasni štenci imaju rodoslov nekoliko vjekova unatrag. No, kako znamo, jezik nema pedigrea. Jezik je mješanac, šašavo, poludivlje pseto koje se otima vlasniku, bježi s lanca, druži sa sličnim uličnim džukelama, bezobzirno pari s kojekakvim sumnjivim kujama te se vraća kući pun krpelja i buha. Takav je i ovaj jezik kojim govorimo i pišemo i zovemo hrvatskim. Romantično je vjerovati da je otpočetka bio ovakav kakav je danas i da nam ga je, pokazujući prstom na stvari, bića i pojave, sam Bog na Sinaju od riječi do riječi izdiktirao, ali nažalost nije bilo tako. Tko bi više znao tko je sve na koga skakao u štenari slavenskih jezika da bismo mi danas lajali kako lajemo.

Može vas to onespokojiti, kao što očito onespokojava dio naše jezikoslovne struke, no svi su jezici zapravo takvi, nema plemstva među njima, svi su kopilad. Neodgovorno su se miješali i još se miješaju, prisvajaju bez jasnih kriterija riječi i izraze te uče jedni od drugih. Kada bi netko s našeg jezika sastrugao sve slojeve tuđica, što bismo mi s njim? Ostalo bi nam nekoliko desetaka upotrebljivih riječi, znali bismo imenovati kruh i maslac, no već u susretu s televizorom mogli bismo tek pokazati prstom i nemoćno kazati: “Ngh!”

Dobro, znam, za ovakve slučajeve uvijek će se naći neki učeni jezikoslovac da nam nabrzinu skuha riječ od pouzdano domaćih namirnica, skrojit će nam potpuno hrvatski izraz s korijenom iz glagoljaških vremena, kao što su za televizor skrojili dalekovidnica, ali s takvom se riječi možeš samo sprdati. Unatoč grozničavom trudu režimskih glasila, nitko normalan ne govori dalekovidnica. Za izmišljanje riječi koje će narod usvojiti naprosto treba malo više duha nego što ga učeni jezikoslovci imaju. I što njima onda, neduhovitima i nedarovitima, drugo preostaje, nego ono za čim inače naposljetku posegnu svi neduhoviti i nedaroviti. Represija. Oni bi donijeli zakon. Normirali jezik. Kažnjavali sve koji govore i pišu drukčije. Pa naravno, kad ne možeš čovjeka nešto uvjeriti, najbolje ga je mlatnuti toljagom. Ako neće govoriti dalekovidnica, pošalji mu policiju na vrata.

Jezikoslovlje je navodno humanistička znanost. Kada u jednom ovako kretenskom slučaju otkriješ kako je jad nekih jezikoslovaca tako dubok da jedino čega se mogu dosjetiti je da se represivnim aparatom bore protiv svojih neistomišljenika, kada tobožnja inteligencija posegne za policijskim metodama, opravdano se upitaš, pobogu, kakve li su nam onda tek znanosti koje nisu humanističke? Ako lingvisti šalju policiju, fizičari će još i pištolj potegnuti.

[StLouis]

Smashing pumpkins!

Jedan od najboljih romana ex-Jugoslavije, Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihailovića, i trideset pet godina nakon svoga objavljivanja jednako je fascinantan, a u izmijenjenome kontekstu dobiva i nova značenja

Dragoslav Mihailović, Kad su cvetale tikve, Plato, Beograd, 2001.

Đorđe Matić

Prošlo je trideset i pet godina, od kada je vruće 1968. objavljen Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihailovića (1930.), vjerojatno najbolji (tada) domaći poslijeratni kratki roman. Noveleta o beogradskom (dušanovačkom) boksaču Ljubi Šampionu (zvanom i Ljuba Vrapče), pokrila je više teritorija nego što je to slučaj i kod mnogo otvoreno ambicioznijih i razvikanijih knjiga: istovremeno roman o emigraciji, nostalgiji, politički roman, knjiga o odrastanju i urbanosti, o boksu...

Na svega stotinjak stranica Mihailović je kroz usta svog lika, neumivenim i direktnim govornim jezikom, kakav nema paralele u književnostima na ovome prostoru, ispričao tragediju glavnog junaka i jednog vremena, a svojim preštedljivim, "nevidljivim" stilom, u hodu inovirao čitav jugoslavenski roman te u konzekvenci i jugoslavensku poslijeratnu literaturu.

Prirodno, ubrzo je od teksta napravljena drama čije izvođenje u JDP-u 1968., u režiji Bore Draškovića, i uskoro zabrana s doslovno najvišeg mjesta spadaju među najpoznatije kultur-političke kontroverze u SFRJ.

Ulični sleng

Rastući u kulturi koja je, posebno u literaturi, imala fundamentalni problem dijaloga i "tona", manje ili više, ali uvijek artificijelnog, kad sam prvi put u adolescenciji, nespreman, čitao ovaj roman, razlozi zbog kojih je bio tako slavan - politika, zabranjene teme, Goli Otok - ništa mi to sve skupa nije predstavljalo. Bio sam fasciniran jezikom knjige: Ljuba govori jednom "arhaičnom", godinama u inozemstvu prezerviranom varijantom beogradskog uličnog slenga, a Mihailovićeva je umjetnost bila da tim "ograničenim" i reduciranim leksikom i govorom uspije ne samo ispričati priču nego i ocrtati najfinije detalje i stanja, kao i atmosferu - kako u monološkim dijelovima u kojima se narator obraća nevidljivom sugovorniku (formalno pitanje - kome govori Ljuba - namjerno je ostavljeno otvorenim) tako i u dijalozima, tom paradnom konju novije srpske književnosti.

Kad smo kod uličnog slenga - Mihailović je bio svjestan poetičke vrijednosti psovke, da tako kažemo. U vrijeme kad smo morali čitati kanonske knjige u kojima lik umire od tuberkuloze na sto šezdeset strana (Prele o Čarobnoj gori) ili, pak, domaće romane gdje likovi pisaca koji su koliko jučer došli s kamena, govore kao švedski profesori - Mihailovićevi likovi izgovarali su rečenice tipa: Majke vam ga lopovske ili Jeste - do moga.

A tek one "rupe" - cezure, naglašene pauze, izostavljanja, tišine između likova, pravljenja značenjskih rupa koje bi onda čitalačka senzibiliziranost "punila"... Eric Clapton slavno je rekao da je odlika dobroga gitarista ne ono što odsvira nego što - izostavi, a to bi moglo poslužiti i kao opis glavnih Mihailovićevih pripovjedačkih strategija. Da ne govorim koliko je impresioniralo - a kako je tek teško bilo napisati - što je u pitanju bio roman gdje samo jedan narativni glas vodi čitavu stvar, a da pažnja ne padne ni na tren - to je također bio razlog zašto su se neki od nas divili ovom piscu (podvig će Mihailović ponoviti u mnogo duljem romanu Petrijin venac).

I nisam bio sam - mnogi su voljeli ovu knjigu, iz sličnih razloga - s njom se lako komuniciralo, ali bi pri ponovnom čitanju i te kako izlazile nove i nove razine značenja, skrivene poruke, nove potvrde piščeve stilske ekonomije, neki detalj koji se nije primjećivao odmah, uglavljen negdje u tekstu.

Ne, neću se vratiti

Nakon što je došao ovaj naš udes, čitao sam Tikve, godinama poslije - malo se i bojao ponovnog susreta s knjigom, strahujući da je njezin nekadašnji sjaj izblijedio kao i kod mnogih drugih stvari. Čekalo me iznenađenje - ne samo da nije bila manje fascinantna nego je dobila nova i nepredviđena značenja, novi kontekst. Čitajući je nakon svega, u emigraciji i u drukčijem vremenu - prvo je poglavlje, već od prve rečenice (Ne, neću se vratiti), imalo drugu težinu - identificirao sam se s njom kao rijetko s čime u literaturi.

To nije bilo jedino iznenađenje: malo poslije, čitajući je po ne znam koji put, došao sam do zadnje stranice i pročitavši sâm kraj ostao frapiran. Kako je moguće da ga ranije nisam primijetio? Kako mi ranije nije upao u oči ovaj profetski završni paragraf? Možda tada još nismo bili spremni, možda nije bilo vrijeme pa smo prolazili "pored" njega, ili ga podsvjesno preskakali...? Sad je kasno da se dozna.

Da pisac i njegovo djelo nisu jedna te ista stvar i da djelo može itekako biti pametnije od svog autora, pokazao je afterlife romana u devedesetima.

Strašna, antihumana ideološka pozicija njezina autora kojom on ovih godina, kroz svoje zadnje knjige i u intervjuima, nastavlja ponižavati dio svojih (bivših) čitatelja, osvetila mu se nepredvidljivim kulturnim ringišpilom - oni u koje se autor kune, nacionalisti, ne čitaju ga i uglavnom ignoriraju, a obožavatelji ovog romana bili su upravo oni na suprotnoj strani, anacionalni i (kako Nenad Veličković kaže) jugo-futuristi - Kiš ga je strašno volio, a Džoni Štulić rekao je mojoj prijateljici: Kod nas ima jedan jedini dobar roman - Kad su cvetale tikve.

Prošle godine bio sam nakon više od deset godina u Beogradu. Dok smo se u taksiju vozili autocestom, prijatelj mi u jednom trenutku reče: Vidiš ovaj kraj, tu desno - to je Dušanovac.

Prvi put u prilici da vidim naselje iz kultne knjige pokušao sam nabrzinu, u vožnji, vidjeti što više. Ništa nije izgledalo onako kao u romanu - brdo koje se spuštalo prema cesti bilo je pokriveno neboderima, a samo na trenutke vidjeli su se dušanovački kućerci - oni isti o kojima sam čitao toliko puta. Bilo je tu neke simbolike: male, krhke nastambe duše, pokrivene tvrdim neprobojnim betonom ideologije i staračke hladnoće.

[StLouis]

Vlada Divljan

U životu sam se trudio, naročito kod tih tzv. ljubavnih pesama, da pravim pesme s razlogom, što će reći ili kad se zaljubim, ili kad sam spreman da se zaljubim

Goran Štimac

Proteklo si desetljeće proveo u gastarbeitu. Kako je to utjecalo na tebe?

- Što da kažem, već da sam u gastarbeitu nekih dvanaest godina. Otišao sam zapravo 1991. godine. Još pre ovog našeg čuvenog rata, prvo u Australiju, a da sam bio vojni obveznik otišao bi još mnogo, mnogo ranije. Sada živim u Austriji, poslednje četiri godine, u Beču. Dobio sam dvoje dece u međuvremenu, to je isto utjecalo da se ne osećam loše. Deca pomlađuju. Nije loše sve skupa, bilo je gorih momenata, pogotovo to seljakanje sa kraja na kraj sveta, jedva se nešto središ, onda dođeš u novi kraj gde još pričaju nemački. Sačekaju te iza ugla i pričaju, pričaju. No sâm sam to odabrao, ne vredi se žaliti, a nema ni kome.

Kako ti je bilo u Australiji? Ipak si ovdje bio zvijezda. Kako si se snašao u Novom svijetu?

- Pa, manje-više, nisam nikad bio zvezda u tom smislu. Moja popularnost je uglavnom ostala u "sferi prijatnosti", nisu me previše gnjavili, osim u pojedinim momentima. Velike zvezde u bivšoj Jugoslaviji bili su Balašević, Dugme, Bajaga i još poneko. A snašao sam se prilično dobro. Čudno je to bilo sve skupa odjedanput. Otišao sam da posetim svoju bivšu devojku koja mi je sada bivša žena. Imao sam vizu na mesec dana i toliko sam planirao da ostanem, međutim igrom sudbine ostao sam četiri godine. Kad sam odlučio da ostajem, malo-pomalo sam počeo da gledam oko sebe, naravno nisam imao ni instrumente, počeo sam da tražim načina kako da svoj tek uspostavljeni mini-studio dovučem iz Beograda u Sidnej. Početkom 1992. imao sam konačno taj bazični studio u kome sam mogao da radim muziku za manje televizijske produkcije i slično, inače bez toga bih se ugasio. Tako je to onda krenulo korak po korak, polako…

Politika protiv nostalgije

Ploče koje sam do tada snimio i imao sa sobom, to mi je na neki način više smetalo nego koristilo, naravno iskustvo mi nije smetalo, ali snimci i sve to - to možeš da zaboraviš, jer ako to pustiš nekom australskom producentu ili režiseru i računaš da dobiješ neki posao od njega, nećeš se baš usrećiti, s obzirom da je to za njihove standarde jako tanko producirano: čuje se pevanje na nekom jeziku koji ne razumeju i čitava stvar im baš nije najjasnija. Još kad im kažeš da si tamo negde bio poznat muzičar, oni te gledaju malo sažaljivo i misle: vidi, ovaj je lud, beži od njega. OK, to je malo izkarikirano i uopšteno, ali nije daleko od istine, tako da sam zapravo krenuo potpuno iz početka.

Inače, sećam se da mi je prvih par meseci u Australiji sve bilo zanimljivo, bilo je i avanture u svemu tome, a potom je krenula nostalgija malo jače da me drma; sećam se, onda negde oko novembra 1991., da je netko doneo beogradsku Politiku, a ona je bila baš "patriotska" u to doba ("Slobodanka" su je zvali, a Politiku ekspres - "Brza slobodanka") i otvorio sam te novine, baš slučajno na stranu gde su bili svi ti izveštaji iz rata i kad sam to video i pročitao... Ono što me je tada užasnulo je zapravo bila količina mržnje koja je izbijala iz svakog od tih članaka, to su bila ona najmorbidnija vremena, mada ih ni kasnije nije manjkalo. Zaista je bilo užasnih stvari, i to me je tako nekako pogodilo, zapravo udarilo, da sam skoro ostao bez vazduha, odmah sam zatvorio novine. Sva me je nostalgija prošla iznenada i odlučio sam: ostajem. I eto, umesto mesec dana, ostao sam četiri i po godine u komadu.

Industrija alkohola i ružičasti kiosk

Dolaskom u Australiju krenuo si ispočetka. Kako si preživio kao jugoslavenski glazbenik?

- Nikog nisam iz te industrije poznavao i posle šest meseci na ulici sam sreo Teodora Janija (inače Australijanca), Teda - čuvenog producenta između ostalog i Ekatarine Velike i Orgazma, koga sam poznavao i to je bila velika sreća: on mi je dao par kontakata, tako da sam preko njega ušao u prvi bend u kome sam svirao godinu i pol dana. A zapravo sam imao sreću da relativno brzo, a sasvim slučajno, dobijem svoj prvi plaćeni posao, da radim muziku za jedan dokumentarac o AIDS-u u etničkim zajednicama. Onda sam posle radio neke drama za SBS, izvrsnu australijsku multikulturnu TV stanicu: o psihopati koji ubija i o ženi koja se ubija. Naradio sam se, naročito na početku, raznih tužnih i morbidnih tema, ali je išlo to jedno dve, tri godine, manje-više uzlaznom putanjom.

Međutim, onda je došla 1994. i sve je malo posustalo, propalo je par projekata na kojima je trebalo da radim, tako da sam krajem maja napravio jedan izlet u industriju alkohola, ali ovoga puta nisam pio, prodavao sam. Trebalo je plaćati kredit za stan, a nema mame, tate ni ekipe, i počeo sam da radim part-time u jednoj radnji. Prodavao sam alkohol i obrazovao se istovremeno u vinima na njihovim internim kursevima. To je trajalo više od godinu dana, i sve to je zaista priča za sebe, mogao bih knjigu o tome da napišem. Ono što je možda najvažnije, upoznao sam taj toliko sanjani kapitalizam sa one druge strane, manje-više sa dna... A onda sam se krajem leta 1995. polako vratio svom poslu, ovog puta dokumentaracu o samoubistvu mladih.

Kad sam završio muziku za taj dokumentarac, krenuo sam oktobra 1995. u Ameriku, pa Evropu. Tada sam prvi put "oplovio" svet i to je bilo super. Došao sam u Beograd i oformio Old Stars Bend igrom slučaja. Počeli smo da vežbamo, odmah posle Nove godine (1996.) i posle mesec dana smo već završili čitavu turneju.

Kako si se osjećao na povratku u rodni grad?

- Povratak je bio zaista neobičan: otišao sam 1991., još je bio grad pun svega, "Antine godine" su već izmicale, ali je bilo još relativno bogato, svega po radnjama... Kad ono, četiri i po godine kasnije... Moj je avion bio jedan od prvih koji je sleteo, jer su tek posle tri godine otvorili aerodrom Surčin i taj prvi momenat je bio malo, onako, ganutljiv i tužan. Došao sam direktno sa Frankfurtskog aerodroma i onda sleteo na Surčin, koji je bio, onako, zarastao u travicu malo sa strane. Videlo se da se baš ne koristi, skoro kao u filmu Planeta majmuna, znaš ono kada nalaze Kip Slobode, polomljen negde u pesku: jedan jedini avion stoji, nema žive duše na aerodromu, neka vojska sa psima prolazi... Još je taj dan bio lep pa je izgledao Beograd "suncem umiven", da upotrebim frazu iz pismenih zadaća. Međutim, čim je sunce zašlo počeo je da se otkriva u pravom svetlu, nažalost. Puno je stvari propalo, a milion kioska je otvoreno. Ljudi su za te četiri godine poverovali u sopstvenu bedu. Bilo je prilično čemerno, naročito za neki, recimo, pošten svet: em se osećaš k'o budala što se sve to dešava, em prema tebi postupaju još gore... Kako tu uvek biva, pošteni najebu. Sve to skupa: nakrivljeni autobusi se raspadaju, dim na sve strane - grozno; a s druge strane, bilo mi je lepo - došao sam ponovo u svoj grad.

Tako da čitav taj povratak s jedne je strane bio fenomenalan, uprkos toj spoljašnjoj čamotinji: recimo, jedan ulaz gde sam ja odrastao, što je praktično sam centar grada, krug dvojke takozvani - odjedanput vidiš ljudi koji žive u stanu u parteru sedmospratnice su probili prozore do zemlje, jednostavno su beton probili i otvorili malu radnju, kiosk i još ga ofarbaju u ružieasto, a zgrada siva, ne može sivlja biti - takvih je stvari bilo kol'ko hoćeš. Čudno je sve to izgledalo. Jedino što je bilo dobro, sve je radilo 24 sata, gde god izađeš postoji neki kiosk u kome ima svega, od alkohola i cigareta, tampona i prezervativa do stvari za oblačenje, ma neverovatno... Sada su puno toga porušili, posebno u poslednjih godinu dana.

Australija i Austrija

U to je vrijeme osnovan i Old Stars Band. Kako je ta ideja realizirana?

- Old Stars Bend je nastao s jedne strane na nagovor Gileta, jer ja nisam imao ni instrumente, niti sam imao takozvanu logistiku neophodnu za pokretanje novog benda, a sa druge jer sam preko Saše Šandorova upoznao perkusionistu Borisa Bunjca, koji je uneo dosta sviračke svežine u bend. Velika je to gnjavaža, s te organizacione strane na brdovitom Balkanu, međutim, kako sam došao iz Australije posle sveg tog vremena neopterećen svim onim što se u međuvremenu dešavalo, bio sam relativno veseo, što je u to doba valjda bilo neobično... Uglavnom, počeli su da me zovu sve više i više u razne emisije po raznim TV stanicama. I Gile je počne stvarno da me nagovara da napravimo bend, odsviramo desetak koncerata i snimimo live album. To se i dogodilo, na veliku brzinu - tokom januara 1996. - u roku od mesec dana su se odigrale i probe i koncerti i snimanje. Već početkom februara bio sam u avionu za Sidnej, jer sam u međuvremenu primljen u AFTRS (Australian Film, TV and Radio School) iliti njihovu filmsku akademiju, na odsek za zvuk. Bila je to neka vrsta specijalizacije za sound design i tu sam proveo veoma korisnih 15 meseci, a zatim sam se krajem leta 1997. vratio u Beograd, opet sa idejom da tu ostanem 6-7 meseci, ali nije mi tako bilo suđeno...

Kako si na kraju završio u Austriji?

- Mi rock muzičari nismo poznati baš kao mnogo inteligentni, pa sam onda nešto mislio, prvo Australija, najbolje posle Austrija da ne pogrešim kad me neko pita, znaš kako je... (smijeh). Austrija je zapravo slučajno došla u moj život, pa i ja u njen. Kao što sam već rekao vratio sam se u Australiju u februaru 1996. i upao sam direktno u AFTRS. Tu sam radio danonoćno, pošto je to veoma intenzivan rad, svih tih petnaest meseci, koliko sam bio tamo. A tada sam se i razvodio, što se dobro uklapalo u radnu shemu... Međutim, Old Stars Band i sve to što se desilo u Beogradu me je malo zagolicalo i probudilo "svirački virus". Tih desetak koncerata koje smo odsvirali, to je bilo potpuno idilično - sneg napadao, a naš menađer Duško Ercegovac je to uspio začuđujuće dobro da skrpi. Pritom se sviralo za sto maraka, nešto potpuno besmisleno...

Tada sam već znao da su me primili na akademiju, pošto sam polagao prijemni preko telefona. Sve skupa bio je vrlo koristan momenat i dosta toga sam naučio i konačno sam postavio tu "australsku karijeru", zapravo u situaciju gde bi moglo da se odigra i nešto ozbiljnije, dakle da ne radim samo za filmove o ubistvima i samoubistvima, nego da krenem malo dublje. Bio sam nominiran i za AFI Award, njihovog ekvivalenta Oscara, za jedan kratki film, koji sam takođe radio u okviru školske produkcije. Nisam ga dobio, ali je lepo kad si nominovan među 400-500 filmova, još kao stranac... Međutim, kad su oni delili te nagrade, već dva meseca sam bio u Beogradu, pošto sam se u međuvremenu ponovo zaljubio i nije mnogo prošlo, kad eto ti rode... A u međuvremenu došlo i drugo dete, sin, mali je a jede kao veliki.

Muzika i geologija

Dvije najpopularnije pjesme Idola su Maljčiki i Malena. Otkuda insipiracija za Malenu, kako je nastala?

- Što se Malene tiče, ta je pesma nastala u Dubrovniku 1980. usred leta. Bili bi smo na plaži po čitav dan. Bilo je nas par "idola" i dve, tri devojke... Ušao sam u sobu sa gitarom i kako sam video prisutne počeo sam da prebiram po gitari i spontano sam zapevao: "...jedina, malena, volim te, sakam te...", sve skupa sa fukanjem i svim što sledi, i ovi su pali i počeli da se valjaju od smeha. Znaš ono, to je kao momenat inspiracije, uđeš i provališ nekakav, recimo, pevajući fazon, srećom dobar... I onda kad sam se vratio u Beograd, setio sam se refrena ("bez tebe ne mogu da spavam"), koji sam opet svojedobno iz zajebancije pravio i koji je bio suviše patetičan da bi ga pevao ozbiljno, ali sad s ovim prvim delom je dobio smisao. Recitaciju sam smislio, pošto sam u to doba još studirao, dok sam učio strukturnu geologiju, jedan surov predmet i u muci crnoj sam tu glupu recitaciju napravio, pošto čoveku obično takve stvari padaju u takvim momentima, sve bi radio samo da ne moraš da učiš.

Ali da nisam učio verovatno bi visio po kafanama, što smo i inače dovoljno radili: svirao bi, išao na probe i onda bi srao, s oproštenjem, s muzikantima o gitarama, pojačalima... One muzikantske lovačke priče. Ovako je čovek ipak s vremena na vreme morao da se primiri i zavuče u kuću, i što sam više morao da učim to sam više svirao gitaru: malo, malo pa napraviš pauzu, a kako sam noću učio, mogao sam da se u miru, tišini skoncentrišem. Budući da sam završio geologiju, jedina korist koju sam imao od svega toga - to je vežbanje koncentracije. Nekoliko pesama iz tog perioda je nastalo u tim pauzama između učenja.

Meni je osobno najdraža tvoja pjesma Moj grad.

- Moj grad je meni isto draga pesma, premda nisam baš potpuno zadovoljan kako sam je uradio, nešto mi fali... Mislim nisam jako nezadovoljan, ali nisam zadovoljan do kraja, recimo kako sam tu pesmu otpevao, tako da ću možda još jedanput morati njome da se pozabavim. U životu sam se trudio, naročito kod tih tzv. ljubavnih pesama, da pravim pesme s razlogom, što će reći ili kad se zaljubim, ili kad sam spreman da se zaljubim. Da baš ne "štancujem" na zadatu temu: sad, treba ovde, ajmo tri brze, ajmo sad dve ljubavne, kako to već diktiraju marketinški zakoni. Tu i tamo bih pokušao, ali zapravo mi to nije išlo. Verovatno zato one i danas imaju smisla, zato jer su nastale sa razlogom, drugim rečima bio sam inspirisan. Tako je nastao i Moj grad, za tu je pesmu postojao razlog. Pesma je zapravo iz 1989., isto iz Dubrovnika. Vidiš, u Dubrovniku sam dve pesme napravio...

A koja je tebi od tvojih pjesama osobno najdraža?

- Pa od mojih pesama ja, recimo, još uvek volim pesmu Rusija, zato što je ona napravila pomak u mojoj karijeri, mislim kao i (album) Odbrana... Ali sam način kako je ta pesma nastala, kako sam je pravio... Recimo, ona je jedna od tih "najdražih" pesama. U principu ne sedim i ne slušam te pesme, pa nemam neki specijalan odnos, srećom.

Radio i longplejke

Rusija, Maljčiki i Rodina, koja je u potpunosti otpjevana na ruskom - postoji li možda neka "ruska veza"?

- Konkretno o Maljčikima, s jedne strane, što se rusofilije tiče, postojala je kod mene istinska ljubav prema ruskoj muzici, narodnoj pre svega, a opet i želja da se zajebavam sa komunizmom i socrealizmom. Inače, ta pesma je nastala na probi... Rodina je pesma iz kratkog filma o ruskom kosmonautu Vladimiru Komarovu koji je 1968. poginuo vraćajući se iz svemira, a za koji sam muziku i zvuk radio u Sidneju.

Kako si počeo, koji su ti bili uzori u glazbi?

- Valjda čovek sluša muziku od kad se rodi, ako ga interesuje. Kažu mi da sam kao dete voleo da igram uz onu slavonsku: žica, žica, drma mi se kabanica... U to doba je radio bio jedini izvor muzike, nije bilo televizije. Doduše, moj otac je radio u Norveškoj kao geolog i doneo televizor već 1960. godine, što je bilo rano, pošto je prvi, eksperimentalni program emitovan tek 1958./1959. Ali, radio se dosta slušao, bio je prilično zanimljiv u to doba, svega i svačega je bilo: pre svega tu je bilo zabavne muzike, mediteranske i razne druge: meksikanske, izvorne narodne iz cele bivše Jugoslavije, džeza, klasike...

A onda sam imao sreće da se 1967., sa smenom Rankovića, Jugoslavija počela pomalo otvarati prema svetu. Automatski je krenuo uvoz muzike i raznih drugih uzbudljivih stvari. Imao sam devet godina 1967., sećam se da sam video reklamu za album Beatlesa Oldies but Goldies, sa pesmom Žuta podmornica, što me je sa devet godina najviše privuklo i poveo sam mamu da mi kupi: pojavimo se mi tako u Jugotonovoj radnji u Makedonskoj, kad ono iznose veliku, LP ploču, ja sam samo singlove imao do tada, i nastane čudo: šta je sad ovo? Onda se ispostavilo da to čudo ipak može na naš gramofon i kupio sam je, to jest mama... Tako sam počeo da se obrazujem uz to, mislim obrazujem, šalim se, počeo sam da slušam, pa su me brzo i neke druge pesme privukle. S jedne strane ploče su bile balade: Yesterday, Michelle i slično, a s druge strane malo tvrđe stvari, rokenrol. Tako da me je zapravo glas Ringa Stara, koji peva Žutu podmornicu, uveo u rokenrol.

Dakle, slušao sam sve i svašta, od klasične muzike i začetaka heavy metala do starogradskih pesama i romansi Zvonka Bogdana. Volim Zvonka Bogdana i kako je moja mama iz Vojvodine, imali smo nekoliko njegovih ploča, i dopale su mi se pošto je on pevao uvek probrane pesme. Ima nekoliko albuma gde je pevao one stare, mađarske romanse, ala Tužna je nedjelja... Možda ću jednog dana i snimiti jednu takvu ploču. Moj grad je isto malo na tragu toga. A uporedo sam slušao i Black Sabbath, Zeppeline. Svega je tu bilo. Bilo je puno onih koji su pokušavali da preslikaju stvari. Ali to me nije zanimalo, možda delom iz lenjosti, a i nekako mi je bilo besmisleno - ti ljudi su to već uradili, ne možeš bolje od njih, možeš samo na svoj način.

Kompjuteri i kazalište

Nedavno je u Zagrebu održan veliki tribute koncert u čast Ekatarine. Nastupili su Urban, Rundek, Masimo i Gile. Sudjelovao si na albumu u čast EKV-a?

- Da, to je već gotovo, izašlo je. Zove se Kao da je bilo nekad, to je tribute album Milanu Mladenoviću i Ekatarini Velikoj i ja sam pevao pesmu Radostan dan, koja je pesma s prve ploče Ekatarine, a zanimljivo je da je u toj postavi, koja je otprilike postava Old Stars Benda, s tim što nije svirao Gile, nego prvi gitarista Ekatarine Velike Gagi Mihajlović, koji živi već godinama u Americi, on je pravio feedback (mikrofoniju) na gitari, isto ono što je svirao i u originalu, i Marko, koji je bio posljednji bubnjar Ekatarine, je u mom bendu. Iako nisam bio nikada lud za Ekatarinom, bilo je naravno pesama koje sam voleo i apsolutno sam svestan značaja benda i bilo mi je vrlo drago da učestvujem na toj kompilaciji.

Novi album bi trebao biti potpuno drukčiji od Svih laži sveta.

- Zapravo da. Novu ploču, Vlada Divljan presents Die TonZentrale, objavio je B92. Sad trenutno uvežbavam novi-stari bend, jer će većina ljudi iz Old Starsa biti u bendu, samo ću imati i saksofonistu (Dušan Petrović - ex Playboy, Dvojac bez kormilara) i još par ljudi. Dosta je moguće da ćemo to negde pred kraj godine promovisati u Močvari. Malo je nezgodno što sam u Beču, a ostatak benda manje-više u Beogradu.

U stvari, ja se poslednjih deset godina manje bavim rock i popmuzikom, a mnogo više filmskom i instrumentalnom muzikom, i tako, to je negdje i normalno, što ne znači da više ne volim popmuziku. Ali idu godine, dolaze nove ideje i interesovanja. Inače radim muziku s kompjuterima od 1986/87., od mog solo albuma Tajni život A.P. Šandorova, koji je bio programiran na Commodoreu C64, čitava ploča. Ostao sam u tome do danas (srećom ne na Commodoreu), i eto, sad mi se u Beču ukazala prilika, jer tu ima par finih kulturnih fondova, poput Kultur Kontakta Austrije, koji se bave srednjom i istočnom Evropom i oni su mi pomogli da snimim Die Tonzentrale. Trenutno uvežbavam bend za promociju i koncerte. Doneću i par kompjutera na binu, pa ćemo videti...

Radili ste glazbu i za kazalište. Nedavno je igrala predstava Die Pavillions, prema nagrađenom tekstu Milene Marković, u režiji Zijaha Sokolovića?

- Da, da, to sam radio prošle jeseni u Beču, u MBH teataru. Mislim da je premijera bila u oktobru. Režirao je Zijah Sokolović, koji također živi u Beču. To je prvi komad mlade beogradske autorice, Milene Marković, koji je, mada je prva premijera bila u Beogradu, krenuo u život preko Beča. Komad je dobio glavnu nagradu na natječaju čitavog ex-YU regiona i šire. Dosta jedan koncizan i pametan tekst, vidi se da devojka zna o čemu piše. Prošle godine su ga preveli na nemački i zvali su Zijaha Sokolovića da režira, a on je mene zvao da pravim muziku. Zijah je to radio s relativno velikim ansamblom, deset, dvanaest glumaca. Inače to je jedno lepo, malo ali zgodno organizovano pozorište, sa tradicijom, i oni su tome prišli zdušno, što bi se reklo... Muzika u toj predstavi je zapravo pesma Moj grad. Kad smo prvi put pričali o muzici, Zijah mi je rekao: "Hoću jednu strašno romantičnu i melodičnu temu na akustičnoj gitari, kroz celu predstavu." I ja posle razgovora krenem malo da razmišljam i setim se pesme Moj grad, em govori nešto o Beogradu (Paviljoni su zgrade u određenom delu Novog Beograda), em je romantična i melodična. Napravim jedan demo i pustim mu, a on će: jao, to je to!... Super je bilo raditi sa njim, lepo iskustvo. Mislim da smo napravili dobru predstavu.

[StLouis]

Goya ili sin Javier?

Radovi slikara Francisca de Goye y Lucientesa (1746.-1828.), tzv. crne slike, spadaju među najvrjednije blago madridskoga muzeja Prado. Španjolski povjesničar i profesor na sveučilištu Complutense, Juan José Junquera, u jednoj studiji u stručnom časopisu Descubrir el Arte navodi kako su umjetnička djela zapravo radovi Goyina sina Javiera. Muzej Prado odbacio je izjavu profesora Junquere uz tvrdnju kako je Junquerina studija nepotpuna i neuvjerljiva. "Crne slike" prikazuju mračne vizije koje je Goya naslikao na zidovima jednoga ljetnikovca koji se nalazi u blizini Madrida, a koje su kasnije prenesene na platno. Junquera svoju tvrdnju podupire činjenicom da su se neke slike nalazile na gornjem katu ljetnikovca, koji je izgrađen tek nakon što ga je Goya napustio. U vrijeme dok je slavni slikar ondje stanovao, postojala je samo jedna etaža, osim toga, u to se vrijeme nigdje ne spominju ta djela. "Čak i ako se dokaže da ulja nisu Goyini radovi, ona ni u kom pogledu neće izgubiti na vrijednosti", izjavio je Junquera, koji ujedno smatra da je Goyin unuk Mariano slavnom umjetniku pripisao autorstvo. Budući da nije bilo zainteresiranih za kupnju ljetnikovca, Mariano je slike izdavao za djedove.

[StLouis]

Mađioničarski trik

Boris Beck

Nakon mjesec dana u vojsci odredili su me za prvu stražu i još sam morao čuvati zatvorenika. Bio je to stariji čovjek, možda oko trideset, a mobilizirali su ga s nama.

Po imenu bio je musliman, ali po govoru odavde, nije bio Bosanac. Kad smo zaduživali uniforme, skladištar mu je pružio ruku, a narednik je rekao:

- Nikad se ja ne bi rukovao s muslimanom. Ne treba njima zahodski papir, dosta im je flaša…

- Ne gnjavi čovjeka, Mariću. Radije mu daj oružje.

Narednik nam je podijelio puške.

- Stavi X ovdje gdje piše potpis - rekao je tom čovjeku narednik.

- Kako da znam gdje piše potpis ako sam nepismen? - odgovorio mu je i ja sam odmah znao da je pogriješio.

Znao je izvoditi trikove: upaljač koji nestaje, cigareta koju izvuče drugome iza uha, konopac koji se prereže pa je opet čitav.

- Mogao bih ja i više, samo nemam ovdje s čim - rekao je. Nismo čuli zapovjednikovu naredbu.

- Bosanci, zbor. Dijeli se kultura! - zaviknuo je.

Mađioničar se okrenuo mrvicu prekasno.

- O, pardon - rekao je narednik.

- Ovdje imamo nastup.

Došao je do mađioničara.

- Vidim kako imaš brze prste. Nadam se da ti puška neće biti teška. To ti je lakše od vađenja zečeva iz šešira: ne trebaš svih deset prstića. Da služiš domovini, treba ti samo kažiprst. Ovako: paf, paf, paf. To je jedini trik koji me zanima. Paf, paf, paf.

Deset dana kasnije podijelili su nam pile i sjekire. Mađioničar je stajao s rukama u džepovima dok smo vukli balvane kroz snijeg i od njih slagali zaklone.

- Brže pičkice s tim balvanima. Nije ovo dobrotvorna priredba. Ovo je rat - vikao je narednik i stao pred mađioničara.

- Zašto ne cijepaš?

- Nismo zadužili rukavice.

- Pa što ako niste zadužili rukavice?

- Čuvam ruke.

- On čuva ruke. A tko će ti čuvati glavu?

Svi smo stali i zašutjeli.

Narednik ga je pogladio po dlanu.

- Kako je nježna, kao pičkica. A nemaš kreme… Popišaj se po rukama, pa ti neće popucati koža.

Mađioničar je samo stajao.

- O, neugodno ti ga je izvaditi pred svima. Hoćeš da ti se ja popišam po tim finim rukama?

Nitko se nije niti pomakao.

- Pao bi u nesvijest samo da ti dlake pokažem. Jebavao sam ja po Bosni, sve glatko kao staklo.

I otišao je dalje. Vikao je: "Cijepajte brže, ajde, caf, caf, caf!"

Jutros smo otišli na vježbu na stari dio fronte.

Stajali smo stotinjak metara od raspadnutog tenka. Narednik je lajao i pokazivao kako se odvrće vršak cijevi s nišanom i kako se na pušku stavlja tromblonska mina.

- Pazite, navoj ide u suprotnom smjeru. Pritisnite ono dugme i samo ga držite.

Došao je do mene i gledao kako namještam minu na pušku.

Pozvao je čovjeka do mene.

- Puška se nasloni na bok, čvrsto se drži, okine se s dva prsta i brzo ih se izvuče da ti ih trzaj ne slomi. Ajde, naciljaj i gađaj.

Čovjek je podignuo nišan za tromblon, naslonio je pušku na bok i opalio. Ali kasno je izvukao ruku: trzaj mu je ipak slomio prste, a mina je pala daleko od tenka.

- Odvedite ga u bolnicu - rekao je narednik i dvojica su dotrčala. Onda je pogledao mađioničara.

- Mađioničar, ti.

- Neću - rekao je.

- Molim?

- Neću.

- Stisni te usrane ruke i izvrši zadatak. Pogodi onaj tenk!

Odmahnuo je glavom.

Svi smo gledali njegove prste.

Narednik je došao do njega i stavio mu ruku oko vrata.

- Mađioničar, slušaj. Onaj tenk ide prema tebi. Cilja na tebe. Ako ga ne pogodiš, ubit će te.

Šutio je.

- Idemo ovako: tenk ide prema tebi. Sve je bliži. Ti si jedini koji ima tromblon. Gađaj ispod kupole, inače će nas sve ubiti. Pucaj! Sada!

Nisam se pomaknuo.

- Pucaj u jebeni tenk! Jer da znaš, u tom sam tenku ja, i ako izađem iz njega izjebat ću ti mater i sestru, a na kraju ću izjebati i tebe u guzicu i sve ću vas politi benzinom i zapaliti i živo će mi se jebati za sve vas! Pucaj! Pucaj!

A ja sam znao da je to istina, uopće nisam sumnjao da će biti baš tako kako je rekao, čak bi možda bilo i lijepo raznijeti taj tenk, ali mađioničar nije trznuo taj okidač.

Narednik je odustao.

- Odvedite ga u samicu. Oni koji su noćas određeni za stražu, čuvat će ga. Ujutro će biti bolje volje.

Ja sam bio među onima koji su ga odveli do ćelije. Nisam znao što sada treba, ali mađioničar je znao. Izvadio je sve iz džepova, skinuo remen i izvukao žnirance. Vukući čizme i pridržavajući hlače ušao je u samicu. Bila je prazna, prozor s rešetkama bio je visoko, staklo je bilo razbijeno.

Zaključali smo vrata, a zatvorenik je legao na drveni pod. Zadnji sam pogledao kroz rupicu na vratima: povukao je rukave džempera preko dlanova i gurnuo ih među skvrčene noge. "Mislim da će prstima biti toplo," rekao je i pogledao me.

Kada je ujutro narednik došao po njega, samica je bila prazna. Vrata su bila zaključana, rešetke su čvrsto stajale na prozoru, sve su njegove stvari, uključujući i remen i žnirance, bile u ladici u stražarskoj sobi, ali zatvorenika nije bilo.

- Pustili ste ga, kurvini sinovi, neko ga je od vas pustio! - narednik je urlao, prijetio nam, ispitivao svakoga od nas, ali nitko nije ništa znao.

- Pusti djecu, nisu oni krivi - rekao je satnik - Jebi ga. Ipak je to mađioničar. Znaš da znaju izaći iz zaključanih kutija i osloboditi se iz luđačkih košulja.

I svi su se divili takvom nevjerojatnom triku.

* Priča iz zbirke Metak u srcu Svetog Augustina koja uskoro izlazi u Zagrebu u izdanju Faust Vrančić i u Beogradu u izdanju Samizdat B2

[StLouis]

Tiziano Scarpa

I visoki i niski, i patuljasti i divovski...

U roman nastojim unijeti čitava sebe, sa svom svojom prostodušnošću i sa svom svojom kulturom. Unosim vlastito pasionirano egzistencijalno neznanje i vlastitu sarkastičnu erudiciju. U pričama, naprotiv, utjelovljujem mnogo različitih pripovjedača i junaka

Snježana Husić, Tatjana Peruško

Najprije si objavio roman Oči na gradeli - koji je postigao velik uspjeh - a tek onda zbirku priča Ljubav®. Kako to? Mnogi pisci, posebno mlađi, učinili su suprotno: najprije priče, pa tek onda roman. Radi li se u tvom slučaju o programatskom izboru, izdavačkoj politici, ili si postupio "bez predumišljaja"?

- Roman je postigao "velik uspjeh" među kritičarima, ali ne i među čitateljima. Prodano je 12.000 primjeraka, što je mnogo ako se sjetimo da je Dostojevski svojedobno prodavao po 6000 u cijeloj Rusiji. O mom se romanu mnogo pisalo, u svim mogućim vrstama novina, učenim akademskim časopisima, tjednicima posvećenim rocku, čak i u strip-magazinima! Dospio je u ruke praktički svim čitateljima koje u Italiji uopće zanima takva vrsta literature: ona koja, pretenciozno, nastoji biti i umjetničko djelo. Ali nije to bio bestseler. Što se priča tiče, stvar je jednostavna: neke sam napisao prije, a neke nakon romana, ali zbirka je u cjelini bila gotova poslije. Točno je, međutim, da nakladnici više vole objavljivati romane jer se prodaju bolje od priča; osim toga, debitant koji počne romanom ostavlja dojam da nije baš sasvim nezreo, da već ima jasne ideje o književnosti, koje je znao pretočiti u velik projekt.

Kako danas doživljavaš odnos između romana i priče? Ako imamo na umu fragmentarnu strukturu tvog prvog pripovjednog djela, doživljavaš li roman kao formu bitno različitu od priče koja se služi posebnim pripovjednim postupcima?

- U roman nastojim unijeti čitava sebe, sa svom svojom prostodušnošću i sa svom svojom kulturom. Unosim vlastito pasionirano egzistencijalno neznanje i vlastitu sarkastičnu erudiciju. U pričama, naprotiv, utjelovljujem mnogo različitih pripovjedača i junaka, tako da knjiga kao cjelina ispadne čitav zbor glasova: mojih baritonskih alter ega, mojih sopranističkih blizanaca, tenora koji su moja sušta suprotnost; pa čak i onaj uškopljeni povišeni tenor, kakav se bojim da ću postati!

Trivijala kao inspiracija

Tvoj roman Oči na gradeli poprilično se razlikuje od većeg dijela suvremene talijanske proze. Osim tvoga interesa za strip, što je još u većoj mjeri pridonijelo konačnom oblikovanju strukture u romanu?

- Vidite, stripovi su samo povod za priču. Japanski stripovi manga, kada sadrže pornografske elemente, podvrgavaju se vrlo domišljatoj, upravo dražesnoj cenzuri, pa umjesto spolnih organa vidimo ironične sličice: lutkice, cvjetiće... Zamislio sam ilustratoricu kojoj je posao restaurirati te spolne organe za talijanske čitatelje jer su oni mnogo veći prasci i ne bi znali cijeniti japanske sofisticirane grafičke metafore. Ovako sam postavio problem: više-manje znamo što to znači prevesti riječ, ali što znači prevesti sliku? I pritom sam se, da bih napisao tu knjigu, oslonio na vlastitu maštu, koliko god je imam, ali i na sve što sam ikada pročitao. Zato sam unutra utrpao različite vrste tekstova i načina pisanja: oponašao sam esejističko i dnevničko pismo, kazališne programe, novinske članke. A usred svega toga oponašao sam i najobičniju naraciju...

I prije nego što je postala prijemčivom za strip i slične nove medije, takozvana visoka književnost postala je u drugoj polovici 20. stoljeća prijemčivom za žanrove koji su tradicionalno smatrani niskima, posebice za krimiće. U određenom je smislu ta pojava izazvala korjenitu promjenu sustava literarnih vrijednosti. Koliko su, po tebi, ti trivijalni modeli važni za novu generaciju talijanskih pisaca koja se pojavila devedesetih? I koliko su prisutni u tvojim romanima i pripovijetkama?

- U popularnim književnim žanrovima (koji su zapravo itekako industrijalizirani i komercijalizirani, i to na vrlo ciničan način...), u trivijalnoj literaturi i sličnom, najljepše je ovo: uvjereni su da je umjetnost užitak koji valja izraziti. Čitatelju pružaju užitak, to jest ugodu i nelagodu: izmame ti podsmijeh na usne, ganu te u srce, nasmiju te do suza, uplaše, rasplaču, naljute. Takozvana visoka književnost, naprotiv, smatra da je umjetnost prije svega umjetnički problem koji valja riješiti. Zaboli te glava kad se sjetiš svih onih estetičkih pitanja koja si postavljaju visoka književnost i kritika koja je prati. No, krimići, znanstvena fantastika, ali i ono što se u kinematografiji zove komedijom all'italiana, održali su na životu neke temeljne strukture za koje je visoko 20. stoljeće vjerovalo da su u dubokoj komi: zaplet, likove, realizam dijaloga... Svoje znanje, radost i tragediju življenja crpim iz svih kulturnih i umjetničkih oblika koji mi pružaju nešto dobro, i ne zanima me jesu li visoki, niski, patuljasti ili divovski.

Pisac u interakciji sa stvarnošću

Kada govorimo o prisutnosti televizijskoga svijeta u suvremenoj talijanskoj književnosti, mislimo ne samo na tematizaciju televizijskih lica i njihovog načina izražavanja nego i na preuzimanje narativnih modela. Čini nam se da je u Italiji to naglašeno daleko više nego u drugim europskim književnostima. Kako bi ti objasnio tu talijansku speci. čnost?

- Riječ je o istoj onoj specifičnosti zbog koje je trenutačno na čelu talijanske vlade veliki gazda svekolike televizije.

Neki književni kritičari, pa i sami pisci u Hrvatskoj i drugdje, percipiraju literarnu produkciju devedesetih kao nešto bitno drukčije od postmoderne i govore o novom realizmu. U Britaniji su skovali i novi termin, nearrealism. Misliš li i ti da između tog novog ili skoro-pa-realizma devedesetih i postmoderne sedamdesetih i osamdesetih zjapi dubok rascjep?

- Da. Termin realizam možda nije naročito primjeren jer, kako nas je naučila postmoderna, u međuvremenu je i sama stvarnost postala lažnom. No, općenito gledano, čini mi se da su pisci danas svjesniji umjetničkog i političkog doprinosa, ukratko ljudskog doprinosa koji oni sami mogu dati zajednici, a ne samo pitanja koja se tiču isključivo povijesti i teorije književnosti. Sve u svemu, čini mi se da je danas mnogo manje ustajalog zraka. Moj je odgovor zapravo vrlo uskogrudan i nezahvalan prema postmodernistima, koji su nam dali i još nam daju čudesna djela. Rekao bih da se moj odgovor prije odnosi na teoretičare postmoderne i na njihova totalitarna očitovanja nemoći.

Tiziano Scarpa rođen je 1963. godine u Veneciji. Već se prvim romanom Oči na gradeli, objavljenim 1996. godine, nametnuo kao jedan od najvažnijih protagonista mlade talijanske proze. Uslijedila je zbirka priča Ljubav® (1998.), u kojoj su ponovno naglašeni ludizam, stilistički pastiš, reference na popularnu kulturu, . ziološko-anatomski aspekti te kritičko preispitivanje društvenih institucija i medijske hiperstvarnosti. Scarpa je i autor najživopisnijeg vodiča po Veneciji, koji se pod naslovom Venecija je riba pojavio 2000. godine. Piše također kritičke eseje (okupljene u zbirci Kakva je to buka? Abeceda i pretjerivanja, 2000.), scenarije za stripove, kazališne i radio-drame, a napisao je i jedan operni libreto (Bez dlake na jeziku, uglazbljen i premijerno izveden 2000. godine). Ovih dana će se u talijanskim knjižarama pojaviti i njegova nova zbirka priča Što hoću od tebe. Scarpa je nesumnjivo jedno od najzanimljivih imena koja su u Italiji obilježila literarne devedesete i do danas ostala najživljim dijelom apeninske književne scene. U nas je ta nova generacija talijanskih pisaca poznata isključivo zahvaljujući antologiji Animalije (Naklada MD, Zagreb 2001.), u kojoj su prevedene i dvije Scarpine priče. Hrvatska publika imat će priliku upoznati Tiziana Scarpu na 2. festivalu europske kratke priče.

[StLouis]

Ali Smith

Tekst bez spisateljice

Što pisci imaju za reći o svojim knjigama, zapravo nije važno. Što govore o njima u najboljem je slučaju zanimljivo

Mima Simić

Mnoge od tvojih priča tematiziraju proces pripovijedanja. Slijedeći istu postmodernističku liniju, popričajmo o formi intervjua. Kako čitaš intervjue?

- Sa zrnom soli, rekla bih. Što znači da mi je zanimljivo što pisac/spisateljica ima za reći, ali sam svjesna da se knjige bolje čitaju kad njihovi autori ne vire preko čitateljeva ramena.

Što nalaziš bitnim u intervjuima s nekom spisateljicom/ piscem?

- Hmm… Odgovaram li na ovo pitanje s akademske ili spisateljske pozicije? Da čitam s akademske - o, Bože, vjerojatno bih ispocrtavala sve živo i koristila kako mi paše. Hvala Bogu što više nisam u akademskim krugovima, iako pozicije još držim. Sa spisateljske pozicije, najbolji intervjui koje sam ikad čitala bili su oni u zbirci intervjua s Margaret Atwood. Ona je sjajna i inteligentna sugovornica. Grace Paley, također. To je zato što pričaju i o politici i o knjigama. Bojim se da nisu svi pisci sjajni sugovornici uživo.

Pretpostavljam da je privid osobe ono u čemu najviše uživam čitajući, ali znam da je to tek privid. A tu je i stvarnost kad možeš čuti autorov/ičin glas u intervjuu, ne glas njegove ili njezine knjige nego njegov ili njezin glas. Kao kad ste na čitanju. Ali tu se potencijalno možeš jednako uzrujati kao na čitanju. Ima pisaca koje sam išla slušati kako čitaju svoje priče i sad mi je žao jer su mi njihovi monotoni glasovi zaglavili u ušima i sad se ispriječili između mene i piščevih knjiga.

Što u intervjuu želiš doznati o novom autoru/ici koje nisi čitala, a što o onima koje jesi?

- Ništa. Važno mi je samo da je knjiga dobra. Ako mi netko kaže - pročitaj ovo, dobro je, onda sam sretna. Uistinu nemam potrebu da doznajem išta o osobi. Zapravo mislim da to šteti.

Na koji način misliš da čitanje intervjua s piscem može utjecati na čitanje njegovih/njezinih knjiga?

- Kao što sam prije spomenula, sigurno je da može utjecati itekako loše. Što pisci imaju za reći o svojim knjigama zapravo nije važno. Što govore o njima u najboljem je slučaju zanimljivo.

Ako je intervju također vrsta reklame, što prodaje?

- Jebi ga, nemam pojma. Uskoro mi izlazi nova zbirka kratkih priča i dala sam hrpe intervjua, ali hoće li se knjiga prodati? Ne. Nitko ne kupuje kratke priče… Zašto? Zato što izdavači ne daju iste novce za oglašavanje zbirki priča kao što daju za romane, pa knjižare zbog toga nemaju poticaja da ih guraju i čitatelji dolaze do zaključka da kratke priče zapravo vrijede manje nego roman.

Knjige pustiti čitateljima

Da si hrvatska čitateljica koja nikad prije nije čula za Ali Smith, što bi htjela znati o njoj?

- Ne znam! Ja sam jedna vrlo dosadna osoba koja ne radi ništa osim što čitav dan sjedi u svojoj sobi i piše e-mailove ili para stranice ili čita knjige po cijele dane, i ne mogu zamisliti da bi išta što imam za reći moglo ikoga zanimati. Ono što im treba reći je misliš li da je knjiga dobra ili ne. Ako misliš, više ljudi će je pročitati zbog tvoje preporuke, a to je jedino što vidim da je važno za tu jednadžbu.

Budući da je Ali iz Škotske, očekuješ li da će na čitanja svojih priča doći s knjigom u jednom a s gajdama u drugoj ruci?

- Kad sam bila mala, jednom sam prilikom uistinu pitala oca mogu li ići na satove gajdi, nakon što sam vidjela dijete kako ih svira na pozornici u lokalnom kazalištu - i to ne bilo kakvo dijete - djevojčicu. Vrlo neobična pojava - gajdašice. Ali nikad nisam išla na gajde. Premda sam prilično talentirana, mogu skidati stvari po sluhu, pjevati drugi glas, i izvući melodiju iz apsolutno svega, uključujući theremin (neobični glazbeni instrument u obliku antena, za ovaj intervju relativno nebitan, op. M. S.)

Budući da sam Škotkinja, trebali biste očekivati da ću mnogo psovati i furati se na sociorealizam. Pa, uistinu i psujem, ali sociorealizam zapravo nije moja furka.

Kako misliš da bi u Škotskoj percipirali hrvatskog autora/icu kad bi došli čitati svoje priče?

- Škotska bi mogla biti zainteresirana jer je ona upoznata s malim nacijama i radničkim nacijama i nacijama koje su prošle kroz sranje. Engleska bi prezirno otpuhnula i ostala kući gledati tv ili piti sherry.

Misliš li da bi ih percipirali kao egzotično Drugo?

- Drugo, da. Egzotično, vjerojatno ne. Mnogo viskija bi se popilo i na vječno prijateljstvo zaklelo. U Škotskoj, je li, ne u Engleskoj - gdje bi pisce doveli u prilično turobnu gostinsku sobu praktički istom nakon čitanja i ostavili ih u vlazi i bijedi.

Može li tekst uistinu postojati bez pisca kao referenta; bi li to bilo previše uznemirujuće?

- Da, može! Trebao bi! Voljela bih da je tako. Ne bi bilo nimalo uznemirujuće. S druge strane, osobno sam stidljiva. Također, voljela bih to itekako i s moralnog aspekta. Mislim da je piščev posao pustiti knjigu, učiniti je zdravom i dobrom koliko je to moguće i zatim je prepustiti čitateljima.

Bastardni jezici, male književnosti

Razmišljaš li ikad o sebi kao privilegiranoj, s obzirom na to da ti je engleski materinji jezik?

- Privilegiranoj - ne. Ali volim svoj naročiti engleski, koji je čudna vrsta sjeverno-škotskog. Dolazim iz Invernessa gdje je nakon jakobinskog ustanka 1745. godine bilo zabranjeno govorenje gelskog - grad je bio preplavljen engleskim vojnicima i postao garnizon. Tako su sjever i jug stvorili čudnu mješavinu. Otac mi je Englez, a majka mi je bila Irkinja. Govorim bastardni engleski oblikovan pod utjecajem svih navedenih stvari, kao i gelskih gorštačkih ritmova i škotskih ritmova s istočne obale. To je blagoslov. U školi smo morali učiti gelski, bio je to dio reforme. Svi smo ga mrzili; stvarno je težak. Ali sad kad mi je četrdeset i živim u Engleskoj često osjetim nostalgiju za zvukovima gelskog, premda je jedino vrijeme kad sam se s njim redovito susretala bilo dok sam radila na porti Highland radija u Invernessu kad mi je bilo 19 i kad sam bila jedina osoba tamo koja nije pričala gelski; svi su ostali bili sa zapadne obale. To je bila rijetkost.

To što živiš/radiš/objavljuješ u Engleskoj…, jesi li tako bliže centru ili možda ne vjeruješ u centre?

- Ne, istina je, ne vjerujem u njih. Ali bilo je zanimljivo gledati kako Škotska postaje sve veći izdavački centar posljednjih par godina zahvaljujući hrabrim i energetičnim izdavačkim kućama poput Canongatea. Prije toga su pisci čije su knjige objavili u Škotskoj obično napuštali svoje škotske izdavače odmah nakon prve knjige i pridruživali se engleskim redovima - za veće novce i bolju prodaju. Sad se škotski izdavači prilično dobro drže. Prvu knjigu objavila sam za Virago jednostavno zato što su me oni prvi uzeli, a to nije imalo nikakve veze s centrima. Sad objavljujem za Penguin, jednostavno zato što su uzeli knjigu kad sam je imala.

Bezrodne priče

U tvojim pričama pripovijedanje funkcionira i kao postupak za razbijanje naracije (skrećući pozornost na arti. cijelnost pisanja u opoziciji spram "života" koje bi trebalo predstavljati) ali i kao katalizator za odnose među likovima (često jedan drugome pričaju priče). U njima također nalazim pregršt referenci na druge medije, poput filma/ televizije. Reci nešto o tome.

- Zanimljivo je da je upravo to tema mog novog romana (o kojem ne mogu reći ništa više od toga). Fasciniraju me priče koje bismo trebali uzimati kao istinu, kao danu strukturu stvari. Obožavam promatrati što se događa kad predložiš da su moguće i druge strukture, i da date strukture možda nisu tako čvrste ili dobre ili izolirane ili ih se treba uzeti zdravo za gotovo kao što se misli.

U tvojoj prvoj zbirci priča Free Love većina priča, osim što se bave pričanjem, na kraju se tematski svode na ljubav ili nešto opasno njoj nalik. Što je tu opasno?

- Ti su ljubavni odnosi ponekad homoseksualni, ponekad heteroseksualni a ponekad seksualno ambigvitetni. Ovo bi, očito, trebalo funkcionirati kao svojevrsna univerzalizacija (postoji li ta riječ? Na škotskom…) Demokracija? Jednakost? Pravednost? Uključivanje? Velikodušnost? Na škotskom. uh: da bi celi svet brača bili, i tako to. (osim što bi trebali pustiti i cure, ne?)

Kakav je tvoj stav prema tome?

- Mislim da je to dobro. Volim uključivati koliko god je to moguće. Sviđa mi se što su one ja/ti priče skoro bezrodne (priče A. S. kojima su likovi ja i ti - na engleskom spolno teže utvrdljivi, op. M. S.). Tako se svatko može osjećati njihovim dijelom. Ali te priče također imaju začkoljicu - tj. ako ne znaš kojeg sam spola i čitaš prvu priču u zbirci Free Love ili priču pod naslovom Blank Card, do kraja priče ne znaš da su oba glavna lika žene… Koliko će ti trebati dok ne shvatiš da je djevojka/žena ona koja priča? I što to čini tvojim pretpostavkama o ljubavi, priči, autoritetu, pa čak i tvom poznavanju sebe kad ti jednom postane jasno?

Ne svrstavam se u kategorije

Budući da je seksualno uvijek političko, koja je tvoja politička pozicija?

- Najvažnija stvar je to da se ne svrstavam u nikakve kategorije. Uz to sam lezbijka, Škotkinja, dešnjakinja, socijalistkinja, posrnula katolkinja i imam smeđu kosu. Ali kad se sve zbroji - slušaj, ne svrstavam se u kategorije. Sadržim mnoštva. Kao i svi mi. To je moj politička, a uzgred i omiljena seksualna pozicija.

Što nas dovodi do očitog, onog što sam te trebala pitati odmah na početku: kako ovaj Bushev rat utječe na tvoje mjesto spisateljice?

- Kao osobu me razbješnjuje. Kao spisateljicu me čini još sigurnijom da ako svi ne počnemo preispitivati dane strukture stvari sa svim onim intelektualnim, strastvenim, političkim, razumnim i demokratskim što imamo, onda smo sjebani jednako koliko i jadni ljudi što krvare u Iraku.

Kao javna osoba, koristiš li svoj glas za neku vrstu političkog aktivizma?

- Uvijek ću govoriti kad mogu. Nisam bog zna kakva glasnogovornica, takva sramežljiva i pomalo dosadna, i jer me se tako lako strpa u ladicu i odbaci kao ženu, lezbijku (i to prilično čudnu i nalik trolu), ali poznajem silnu snagu prave riječi na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Misliš li da ti (kao intelektualka i javna osoba) imaš odgovornost djelovati/ reagirati?

- Neprestano.

Kako pisac reagira/djeluje?

-Piše iz petnih žila. Čini druge stvari mogućima. To je ono bitno što umjetnost radi, kad dobro funkcionira.

Glasovi protesta

Kakav je stav Škotske prema čitavoj stvari i postoji li uopće neovisni stav Škotske?

- O, stav je dobar i jak i anti. Prvog svibnja su izbori za škotski parlament. Ljudi u Škotskoj koji su protiv rata (prilično veliki broj) će svi pobjesnjeti na škotsku laburističku stranku zbog podrške Blairovu ratu i mislim da će doći do velikog prelaska u Škotsku Nacionalnu Stranku i vrlo uzbudljivu novu škotsku Socijalističku stranku. Automatski škotski stav, premda i Škotska pati od teškog urođenog rasizma, je još uvijek usmjeren prema demokraciji, pravednosti, socijalizmu. Svi znaju da ovaj rat nije pravedan, što je najvažnije, čak i bez svega drugog. U Engleskoj također postoji golema antiratna struja, ali otkad su krenuli u Irak, novine i mediji su se povukli: prekasno je, naši dečki, itd. itd. Bila sam na sva tri londonska prosvjeda, prvi je bio golem, drugi je bio prilično velik, treći ove subote je bio mnogo mnogo manji i mnogo podjeljeniji oko Izraela/Palestine. Ljudi sad za irački rat misle da je prekasno - smatraju ga gotovim/trijumfom (zaboga!). To je odvratno. Moja zastupnica u parlamentu to dobro zna - dala je otkaz. Gomila ljudi je ljuta diljem Velike Britanije. Hvala Bogu.

Ali Smith, rođena 1962. godine u Invernessu. Prva knjiga Free Love and Other Stories (1995.) dobila je Nagradu Saltire Society za prvijenac godine te Nagradu Scottish Art Councila. Njezin prvi roman Like (1997.) kritika je vrlo dobro prihvatila. Godine 1999. objavila je drugu zbirku priča Other Stories and Other Stories. Roman Hotel World koji je uslijedio osvojio je Nagradu Encore te ponovo Nagradu Scottish Art Councila. Također je ušao u uži izbor za Nagradu Booker i Orange. Ali Smith redovito piše članke i osvrte za časopise i novine kao što su The Scotsman i Times Literary Supplement.