Forum Klix.ba

Furlan, trenutno su mi dostupne 'Price' i 'Ptica na zici' i prekucavam iz te dvije knjige, price iz ostalih knjiga cu plasirati kad zavrsim sa ove dvije knjige. Plasiracu i neke pjesme sa pocetka njegove karijere. Soon

Hvala puno na pricama, ako ima jos, mrak.

Orhanowski hvala ti!!!
Nemam rijeci kako si me obradovao, iako sam procitala sve ove price...Mislim da je njihova ljepota upravo u tome sto ih stalno mozes iznova citati i svaki put se oduseviti. Btw. "Price" u izdanju SB mozete naci u nacionalnoj biblioteci, kao i sve ostale njegove knjige.

PLAVA KRV


Kad god bi moj djed popio "bokalčić" previše u Lovcu (na proteste moje bake: "Šuti, budalo stara, ne daš mi djetetu spa­vati!"), objašnjavao mi je kako smo mi, Džamonje, "plave krvi".

Bio sam tek dijete (7-8 godina) koje je tek počelo "uvlačiti" cigarete, ali pamtim kako je objašnjavao genezu nastanka našeg prezimena.

Elem, mi vučemo porijeklo od italijanskih kontova Zamonni, da bismo, tamo u nekom vijeku, prešli u Dubrovnik, malo se smirili tamo (a, ja, poučen dosadašnjim iskustvom sa svojim privremenim stanovima, pretpostavljam da smo bili protjerani), a onda preselili u Ljubuški, gdje se prezime mijenja u Zamenje; dolaskom Turaka ime se mijenja u Džamonje.

Djed bi tada zahrkao i pepelom cigareta, obavezno, progorio, najlonsku košulju, a ja bih posegnuo za ladicu s bakinim šivaćim priborom, uzimao iglu i bo se u kažiprst - normalno, kaplja krvi je bila crvene boje.

Čudio sam se tome (jer sam beskrajno vjerovao svom djedu), ali sam čekao taj dan kad će kroz mene poteći ta famozna "plava krv".

Čekao sam i čekao, gulio koljena po pošljunčanim parkovima, padao s drveća dok bih "krao" zelene jabuke i šljive, a krv je i dalje bila crvena.

A, onda sam (tad mi je već bilo dvanaestak godina i već sam počeo piti) jednog dana (sad sam već ja imao jednu pivu previše) rekao djedu:

"Znaš šta, dedo? Skontao sam odakle potiče naše prezime!"

"Kako?"

"Je li tvoj otac bio zlatar u Mostaru?"

"Jeste, i to smo imali zlatarsku radnju do samog Starog mosta, on mi je i platio fakultet u Beču..."

Prekinuo sam ga:

"Nemoj mi sad o svojim studentskim danima, nego da završim ovo što sam počeo: e, pa, vidiš, tvoj stari je umjesto pravog kame­nja u prstenje, minđuše uvaljivao staklo."

"Kakve sad to ima veze?"

"Pa, na turskom se staklo kaže 'džam', pa kad su prokužili šta radi - tako je i naša porodica dobila prezime."

Dedo se pjenio od bijesa, obraćao se baki:

"Ružo, ja ovo ne mogu podnijeti da me vlastito dijete vrijeđa u vlastitoj kući", da bi samo našao izgovor da opet ode do Lovca ili Hvara, gdje bi obično sreo mog budućeg kuma, Predraga Fincija, kako priča nebuloze (u pauzama "stolnog" spavanja) i govorio, ne bez saosjećajnosti:

"Bože, Predrag, što Vi mene ponekad podsjećate na mog Darija."



* * *

S "plavom krvlju" ću se sresti nekih tridesetak godina kasnije kad sam upoznao Marija Delgada.

Bio je student Likovne akademije i trebao mu je stan.

Jeste da je imao "aristokratske" crte lica - ili se to meni samo činilo, jer moja "babura" od nosa se nije mogla porediti sa njego­vim profilom i on mi je pričao sličnu priču koju sam davno čuo od svog djeda: elem, njegova porodica je iz okoline Parme, imali su više love od samih Borgia, a meni je bilo malo šuhveli kako to da neko tako "plave krvi" traži smještaj kod nekog ubogog Dace, kako to da ja plaćam svaku rundu pića...

Svejedno, uskoro se uselio kod mene i, uz sve razlike koje su nas razdvajale, postali smo prijatelji: ja sam cijenio njegovu ciničnu vrstu humora, a da li je on išta cijenio kod mene - to će mi ostati vječna nepoznanica.

Počeo sam se tada zabavljati sa Sabinom i nije joj bilo drago što dijelim stan s nekim, ali sam joj rekao:

"Dušo, kad ti budeš spremna da useliš - njemu, i svakome dru­gom je 'noga'."

(Imao sam problema s njenim ocem - ili je bar ona tako rekla - da me otac ne podnosi zato što nisam musliman, a meni je od prve sekunde bilo jasno da je to zbog toga što sam kokuz.)

Bilo kako bilo, Sabina je upoznala Marija i potpuno joj legao na dušu: kad bi njeni roditelji išli na odmor u svoju kuću na Čiovu, mi smo dane provodili u njenoj vikendici, tamo negdje kod Sedrenika, roštiljali, okretali janjce i pili količine vina.

(Jedne večeri sam kupio karton "vranca" i smlatili smo ga prije ponoći, pa je Sabina otišla do komšije da posudi flašu loze ili šljive - više se ne sjećam - a Marijev komentar, koji je popio makar četiri litra, bio je: "E, neka si, vala - ja ti baš nisam neki vindžija.")

Za sve te godine, ja ga nikad nisam upitao odakle je, ima li familije, šta planira kad završi (ako završi, jer još nijednom nisam vidio nijedan njegov rad), gdje će ići, gdje stanovati...

Imao je on neke povremene ženske, ali, ljubav mu je bila u Parizu - Blanka, ako me sjećanje ne vara - i često je pokazivao raz­glednice koje je slala: prefinjen rukopis, ali sadržaj hladan kao Grenland.

Rekao mi je da Blanka radi kao kustos u Luvru i da očekuje da mu ona nađe posao.

Meni je već tada isticao, moj "rok trajanja", što će reći četvrta godina sa Sabinom, i naši zagrljaji su, takođe, postajali sve hladni­ji - ono što smo nekad radili s merakom pretvorilo se u neku obavezu ili dužnost, konverzacije su bile sve kraće, a pauze sve dulje, a, u zadnje vrijeme, kao da se proljepšala, naprosto procvje­tala - što je bio siguran znak da ima (ili računa na) nekog drugog.

To, znate, boli - sujeta je nešto što se ne da prevazići.

(Potpuno sam bio zaboravio na događaj kad me je Sabina uhvatila s nekom bezveznom kokom, incident koji mi je oprostila, ali nikad nije zaboravila.)

Svejedno, našla me je jednom u Korzu (a gdje bi drugdje?!), sva uplakana; sjeli smo kod Lisca i ona mi je rekla da joj je Mario, blago budi rečeno, predložio neke "nedostojne radnje".

Nije mi trebalo puno vremena da ga nađem - prvo sam ga tražio u kući, a onda našao na Likovnoj.

Dok sam ga tražio, vratile su mi se djedove riječi:

"Ne mogu podnijeti da me vlastiti prijatelj vrijeđa u vlastitom stanu."

Pošao mi je u zagrljaj (baš kao da se nismo sto godina sreli), a ja sam ga opalio štosom i, vjerujte mi, raja, krv iz njegovog nosa i zuba, baš kao i iz mojih zglobova - bila je crvena.

NAČAS GAJIMO ILUZIJE


Stari je fol kad su Bosanca pitali možemo li mi a da u razgovor ne ubacimo "bezbeli", a on odgovorio: "Bezbeli da možemo."

Neki "vrli pitac" mi je nedavno postavio jednako apsurdno pitanje: mogu li ja napisati tekst a da ne pomenem svoju djecu, a ja sam mu odgovorio: "Šta bih trebao? Da pominjem tvoju?"

Istog dana jedan "moralista", čovjek koji je u ratu propio pare što mu je majka dala da kupi naramak drva, čovjek koji je pri­jatelju, čija je žena abortirala i jedva ostala živa, rekao: "Jedan trošak manje", pitao me je zašto toliko psujem na ovim stranicama, pa sam mu, ne časeći, odbrusio: "Boli te kurac!"

Inače, cijeli dan je počeo "depresivno". Izlazim iz kuće, silazim niz stepenice, mimoilazim se s "novokomponovanim" komšijama, poželim im dobro jutro, a oni, tupim očima gledaju kroz mene i ni mukajet.

Prolazim pored Ministarstva vanjskih poslova na kojem već mjesecima (godinama?) državna zastava visi okrenuta naopačke i to me uvijek podsjeti na pokojnog prijatelja Vladimira Srebrova, oko čijeg su se čina paljenja zastave kod Vječne vatre vodile žustre polemike da li ga treba suditi, hapsiti zbog te blasfemije.

Nasred Titove ulice, u po bijela dana, gospodin u Armanijevom odijelu iseknjuje nos, prvo jednu pa drugu nozdrvu, s neskrivenim ponosom gleda zelenkastožućkastog "patka" što je izbacio na pločnik, a onda iz džepa vadi batistenu maramicu i briše prste.

Ne mogu da odolim, a da mu ne kažem: "Mašala!"

Sav ozaren, on mi uzvraća: "Hvala", i ide da obavi neku svoju vrlo važnu funkciju.

U Siranu, ženska, koja bi mi mogla biti mati, sjeda i na guzove, ko džoja, zateže bestidno kratku mini suknju, a meni ne da đavo mira pa joj kažem: "Gospođo, zašto ste je uopšte oblačili?"

Gleda me s prezirom:

"Vi ste pijani."

"Nisam još, ali Vi ste ružni. A ja ću se kadli-tadli otrijezniti."

Kasnije sjedim u bašti, kod Mome, planiram svoj dan, a za sto mi prilazi Nina, bolno lijepa, sa tim svojim nogama, sisama, više slična spomeniku nego ženi. S osmijehom koji sam skoro zabo­ravio me ljubi: "Čestitam", kaže.

"Jesam li to dobio na lotu? Ne sjećam se da sam uplatio."

"Daj, ne zajebaji. Čula sam da si se vratio u svoj stan."

Ima već dvije godine kako me je jebala (cijelu noć), a onda me zgužvala, kao lotos maramicu i bacila u smeće, jednostavno nesta­la iz mog života, a ja nisam prestao da mislim o njoj...

Nešto priča, a ja je ne slušam, nego u sebi ponavljam: "Daco, ne zalijeći se opet. Ne vrijedi. Opet će da boli kad se probudiš u praznom krevetu. Opet će da zjapi praznina. Izdrkaj ga - to najbo­lje znaš. Tako će sve ostati među nama."

Ali prokleta primisao: "Ali, možda ovaj put...", preplavljuje razum i ja je pozivam kući, na večeru: "Bio sam danas u ribarnici i vidim da imaju svježih prstaca. Šta misliš?"



* * *

Slušamo Arsena i Josipu Lisac, pijuckamo domaću lozu (kasni­je ćemo preći na vino - ona ga je donijela), prstaci se krčkaju, a moja soba blista kao božićna jelka...

"Nešto si mi zamišljen", kaže ona.

"Ja?! Ti znaš da ja rijetko mislim."

A mislim:

"Ovaj put ćeš ostati. Ja ću pisati knjigu i kuhati nam svaki dan neko drugo jelo. Nećemo odgovarati na telefonske pozive, ostavićemo sebi upaljeno svjetlo po cijelu bogovjetnu noć, jutrom ćemo šetati, a zavidne oči će me pratiti: kako onakav kreten uhvati onakvu žensku?"

Prstima (a čime ćemo drugim?) jedemo prstace i zalijevamo ih bijelim vinom, oglašava se hodža, potoni crkvena zvona, a i dosad­ni pas iz komšiluka...

"Samo da operem ruke", kaže ona i ustaje, a ja joj ne dam, nego joj ližem prste: "Sad je u redu."

Smije se: "Ti si lud."

Ništa kraće, jezgrovitije i tačnije nije mogla reći i tu taj krhki mjehur iluzije koju sam načas gajio puca; pomalo grubo je guram u krevet...

Opaljujem najbrži metak u svom životu, ustajem i oblačim se. Ona me zapanjeno, ne shvatajući ništa (ili shvatajući sve?), pita:

"Šta nije u redu?"

"Sve je O.K. Samo moram da odem po djecu na aerodrom..."

"Nisi mi rekao ništa", počinje, ali kad vidi moj odsutni pogled, prekida i počinje se oblačiti (nema ništa ljepše od žene koja se svlači, a ništa nezgrapnije od žene koja se oblači) i na odlasku, ne gledajući me u lice, kaže:

"Nazovi me."

"Hoću", kažem. Samo kažem.

JEREMIJA-TERAPIJA


Nikad mu nisam saznao pravo ime. Upoznali smo se u bolnici (ludnici?) jedne godine, ne znam tačno koje, ali znam da je to bila godina kada su Sidran i Kusta dobili Zlatnog lava u Veneciji za Doli Bel. Novinari iz jednog tadašnjeg visokotiražnog lista (u isto vri­jeme niskomoralnog) došli su mi, k'o biva, u posjetu e da bi plasi­rali priču kako je Sidran plagirao moje priče i moj scenario. Tu šuplju insinuaciju sam (uprkos novčanoj ponudi), ono što se kaže, s indignacijom odbio.

Nije bilo razloga da budem u bolnici. Doduše, postojao je jedan! U to vrijeme sam bio lud. (Što ne isključuje mogućnost da nisam još uvijek.) Kako se očitavalo to moje ludilo? Osim "normalnih manifestacija ludila", zaljubljivao sam se u svaku ženu, djevojku koju bih upoznao, sreo, pa čak samo ugledao na ulici. To me je cijepalo, pa umjesto da pronađem svoj mir u nekom samostanu ili manastiru, ja sam lijek potražio u manastirki i obilasku brojnih sarajevskih kafana i kafića što je izazvalo sasvim suprotan efekat - iz dana u dan sam bio sve luđi i luđi.

Tako sam se jednog jutra probudio u bolnici na odjeljenju koje je vodio Dubravko Horvat. Prepoznao sam propisanu terapiju - istu onu koja je mog oca, u istoj bolnici, zanjihala na pasu bolničkog ogrtača u smrdljivom bolničkom klozetu, desetak godina ranije. Odbio sam primati te lijekove i Dubravku objasnio svoje razloge, a on mi je izašao u susret i prepisao mi nešto drugo. Osjećao sam se da "svakim danom sve više napredujem", pa sam letio kroz bol­ničke hodnike pjevajući: And therapy is what we need, my friend...

Tad sam i upoznao Jeremiju. On bi letio iz suprotnog pravca i pjevao: Ja sam ja - Jeremija, služio sam stari kadar šizofrenija... To nas je nekako povezalo, valjda ta suprotnost, jer kako sam ja bio zaljubljen u svaku ženu na ovom svijetu, on je bio zaljubljen u samo (vjerovatno fiktivnu) jednu i čitao mi debele sveske soneta njoj posvećenih.

Jeremiju su otpustili iz bolnice, bližio se i kraj moje terapije, ali sam ja odbijao da je napustim. Možda pogađate razlog: u međuvre­menu sam se zaljubio u svaku sestru i doktoricu. Ali, došao je, morao je doći, i taj dan. Izašao sam iz bolnice i osjećao se poprilično izliječenim. Naime, nisam se više zaljubljivao u svaku, nego u svaku drugu ženu. Dubravko mi je pri izlasku rekao da ništa ne brinem, da kad nađem jednu, nijedna druga mi više neće pasti na pamet. Tako je i bilo. (Ali, da budem iskren, ne vidim u čemu se sastojao napredak: prije sam bio lud za svim ženama, a sad sam bio lud samo za jednom.)

Sjedio sam jednog ljeta sa svojom "jednom i jedinom" u bašti Park kafane i cijeli svijet je bio moj. Preo sam kao mačak od zado­voljstva kada bi ona prekrstila svoje duge noge i zabljesnula druge stolove, kada bih registrovao poglede koji bulje u njene grudi skrivene samo prozirnom indijskom košuljom, kad bi se nagela, promrsila mi kosu i poljubila me iza uha...

Od puta Gradine ulicu je prelazio poznat lik. Ustao sam sa sto­lice: "Hej, Jeremija!"

Mahnuo sam mu rukom, a on je za trenutak zastao, onda se osmjehnuo: "Hej, Terapija!"

Predstavio sam ga svojoj curi i prvi put ga upitao:

"Kako se ti, zapravo, zoveš?"

"Jeremija."

"Mislim - zaprave?"

"Jeremija - zar se ne sjećaš da si mi ti dao to ime?"

Uljuljkan u svoj san o vječnoj ljubavi i popriličnom dozom mas­tike, nisam mogao odoljeti da ga ne upitam šta je s njegovom vječnom ljubavi kojoj je posvetio i napisao hiljade soneta. U očima su mu se rodili oblaci i samo je kratko odgovorio:

"Udala se, ja nikada u životu neću imati nijedne žene", a onda je skočio sa sto­lice i ja ga poslije toga godinama nisam vidio.

Slijedeći put sam ga sreo (skoro na istom mjestu) ispred Šipada i požurio mu u susret. Bio je to on, mada se promijenio: nosio je elegantno odijelo, aktovku u ruci.

Uskliknuo sam:

"Hej, Jeremija", a on me pogledao praznim očima i rekao:

"Oprostite?"

"Hej, Jeremija. To sam ja - Terapija! "

"Mladiću, niti sam ja nekakav Jeremija, niti Vas poznajem, a Vama bi bolje bilo da odete kući da se malo istrijeznite", i sigurnim, samouvjerenim korakom prošao pored mene. Bio sam siguran (a opet nisam) da je to bio Jeremija, ali sam poslušao savjet te osobe i otišao kući i priželjkivao slijedeći susret. Nije se desio.

Zadnji put sam ga samo vidio (negdje prije samog rata). Davno sam prekinuo sa svojom "jednom i jedinom". U međuvremenu ih je bilo još, ali tad je samoća pritiskala svaki damar u mom mozgu, pa sam kupio nekakav slovenački porno časopis.

Nikada ne obraćam pažnju na lica (i druge dijelove tijela) muških likova u tim "foto-romanima", ali kao da me grom ošinuo kad sam prepoznao lik koji tandrči tri koke - Jeremija!!! Bio sam siguran (a opet nisam) da je to on.

Nisam mogao vjerovati da se preko soneta dolazi do porno časopisa.

Povjerio sam se radovanu karadžiću, a on mi je rekao da mi je potrebna terapija. Nažalost, "terapija" je uskoro počela...

citam dnevno po koju pricu - hvala Orhanowski! ... pa posto slucajno imam jednu odkucanu, da barem malo pomognem ...


STRANAC

Ponekad … tako uhvatim svoj ispitivački pogled u ogledalu: vidim, ne samo jednog nego potpuno nepoznatog čovjeka, već, zu to, i krajnje nesimpatičnog, kako zuri u mene.

Pokušavam da u tim crtama lica pronađem nešto svoje, pokušavam da prepoznam neki lični pečat, nešto po čemu bih morao znati da sam to baš ja, a ne neko drugi... ali, uzalud.

Ja se onda osmijehnem ... stranac u ogledalu mi uzvraća osmijeh, ali, jasno vidim, da to nije moj osmijeh, vidim samo da su se njegove usne razvukle, mišići njegovog lica oponašaju moje, a oči su ostale tuđe.

Ili: namigujem tom liku u ogledalu, namigujem mu povjerljivo, kao što to i inače rade ljudi koji dijele neku zajedničku tajnu. On mi uzvraća mig, ali pri tome mu se na licu ne vidi ništa, nikakav znak da je i on upućen u ono što ja znam, usne i dalje stoje čvrsto stisnute u jednu tanku crtu otpora i neshvatanja, i ja uvidam a je moj trud uzaludan, da se obraćam krivom čovjeku.

Dalje, pokušam da se osmijehnem i da mu namignem u isti čas, ali tada obično neko uđe u sobu, lift ili u, klozet u kafanu, i ja brzo odvraćam pogled od ogledala i počinjem da se pipam po dzepovima kao da trazim sitniš ili kao da provjeravam jesam li ponio ličnu kartu sa sobom, ili vadim kutiju cigareta iz džepa...

Sjećam se dana kada sam se vratio sa sahrane svoga oca i stao pred ogledalo. U duši mi je vladala pometnja, neka tanka, čelična sonda bola bila mi je provučena kroz grkljan i grebala me pri svakom udisanju i izdisanju, u svakom mišiću tijela osjećao sam neke zapretene, besmislene pokreta, koji su htjeli van, a ja sam ih sprečavao.

Stajao sam pred ovalnim ogledalom u sobi i iz njega me je gledalo blijedo lice uokvireno dugom smeđom kosom, lice koje ničim nije odražavalo moje stanje, koje nije imalo nikakve veze s onim sto se meni dešavalo, lice bešćutno nezainteresovano...

Jedva sam nakupio pljuvačku u suhim ustima i pljunuo tog stranca naspram mene i tek tad je on reagovao, iznenadio se, usuknuo, pogledao me s gađenjem i s mržnjom, sa željom da mi vrati istom mjerom, da me udari...

U zbirci pripovjedaka Milorada Pavića Ruski hrt, ima priča o jednoj djevojci, komunističkoj aktivistkinji, koja je uhapšena i odvedena u logor na Banjici i koja policiji nije ništa htjela da oda, nijedan podatak o svojoj organizaciji, nijedan podatak o sebi, pa čak ni ime...

Kada su je vodili na strijeljanje, upitali su je da li hoće da umre bezimena ili da ipak bude sahranjena pod svojim imenom, a ona je tada, kao svoje ime, rekla ilegalna imena jedne druge djevojke i mladića iz svoje grupe...
U spiskove strijeljanih uvedeno je to ime, a krvnici su obustavili potragu za onim mladićem i djevojkom...

Često se pitam, u predahu između dva sna ili u trenutku dok čekam zeleno svjetlo na semaforu i imam osjećaj da sam taj isti trenutak već nekad preživio, ko je bio taj čovjek koji je umro umjesto mene, koji je u trenutku umiranja uzeo moje ime i na taj način me zaštitio, omogućio mi da bezbjedno i mirno živim i radim?

Je li se pokajao zbog toga? I je li to onaj stranac, koji me, nekad bešćutno, a nekad s mržnjom, gledao iz ogledala?

Htio bih da mu kažem da krivica nije do mene, da nema pravo da se ljuti, jer, ovaj život koji vodim, stvar je njegovog izbora i odluke.

Hej Orhanowski jesi li ti šta u rodu s Džamonjom? I buraz hvala ti za sav trud koji činiš da bi podijelio Džamonjine priče s nama. Svaka ti čast! Samo nastavi ovako. Jer ovo je jedan od načina da i drugi skuže ko je bio Džamonja i da se bolje upoznaju s njegovim životnim djelom. još jednom svaka ti čast majstore i kapa do poda.

hahaha, nisam u rodu sa Dzamonjom, nisam ga ni poznavao, volim njegove price i volio bih da ih sto vise ljudi procita. Mislim da je glupo umrijeti, a ne procitati Dzamonjine price Kakva smrt? Ko ce umrijeti?
Dzamonja je jednom izjavio: Za dobru pricu je potreban dobar pocetak, dobra sredina i dobar kraj.
Sve njegove price imaju dobar pocetak, dobru sredinu i dobar kraj. Uzivaj.

...

SKRUŠEN I PONIZAN


"Cijela kuća mi miriše na losion poslije brijanja. Jutros sam bio na buvljoj pijaci i... Ne prekidaj me kad ti pričam", kažem Goranu Cindriću preko telefona. "Ma, nisam, kretenu, kupio gajbu losiona, nego sam naletio na neke stare gramofonske ploče: Dylan, Joe Cocker, Neil Young, Jose Feliciano... Šta radim? Evo, čistim ih. Bile su masne kao da je neko ručao na njima, pa sam ih prvo oprao deterdžentom, a sad ih čistim losionom pošto nemam 90% alkoho­la... Dobro, dobro - imam flašu vina. Hoćeš li navrnuti? Kad kas­nije? Dok mi se kuća ne izluftira... Hajde, vidimo se."

Jutros sam sjedio na ivici kreveta obučen u gorčinu i brojao si godine. Premalo ih je da se mogu s nečim podijeliti, a previše ih da bi se podijelile s nekim. Osjećao sam se kao potplaćeni bokser koji za "trideset srebrnjaka" mora predati meč nekom talašika pro­tivniku, ali, da bi sve izgledalo uvjerljivije, trpjeti udarce do posljednje runde. Kada će kao trkaće grlo, konj, halapljivo progutati jabuku s dlana vlasnika, nagradu za to što mu je upravo istrčao novi milion dolara. Osjećao sam se kao pas koji liže ruku što ga hrani, ali ga cijelog života drži na lancu, a tek rođeni dan, u kojem mi valja dokazivati da jesam i da sam bio i da hoću biti, još je puzao kroz prozor, a neka mi je Bog na pomoći kad se uspravi i kad se zalaufa i počne mi oduzimati sipljivi dah...

U nekom beskrajnom šalterskom redu, ljudi ispred mene (a, svi su bili ispred mene - nikog iza!) držali su svoje živote uredno složene u raznobojne fascikle, u svežnjeve uvezane gumicama za kosu, a svi dokazi mog postojanja su bili razasuti po džepovima kao mrvice duhana, iskrzani i ispolijevani kafom i pivom... To se, na kraju, pokazalo prednošću, jer se službenica nije ni potrudila da ih pogleda, a kamoli da ih prelista, nego je opalila muhur na neki komad papira i ja sam se skrušeno i ponizno, ne okrećući joj leđa, povukao iz "njenih odaja", odviše zahvalan da bih pitao šta mi je raditi dalje, treba li to ovjeriti, kopirati, kome proslijediti...

Prošetao sam do Merkatora. Obletio sam cijeli grad u potrazi za onim kovertama što iznutra imaju one balončiće što ih je toliki merak pritiskati dok ne prsnu uz malo "pop", ali nema ih ni za lije­ka... Valjda ću ih tamo naći.

Sjajno osvijetljeni, golemi prostor me uvukao u sebe i progutao, ali sam nekom ludom srećom iz prvog pokušaja našao ono što sam tražio, a da nisam morao tražiti pomoć i idiotski objašnjavati: znate, to su one što "popnu" kad ih pritisneš. Svejedno, osjećao sam se neprijatno pred kasom primjerenijom nekom aerodromu nego malo većem "granapu", što Merkator u suštini jeste, samo s tri koverte u niklovanim kolicima u koje bi lako mogle stati petorke, pa sam ih napunio pancetom, gorgonzolom, ljutim senfom, kranjskim kobasi­cama, renom - sve dobrim stvarima koje mi je zabranjeno jesti.

Na povratku, u tramvaju sam gurnuo kartu s prave strane u poništač i osjećao se ponosnim i sigurnim u slučaju da naiđu revi­zori. Kartu nisam držao u ruci. Stavio sam je u džep da bih mogao za trenutak produžiti taj osjećaj ispunjene "gradske dužnosti" (skrušenosti i poniznosti!) kad mi je zatraže "na pokaz". Prošla su njih dvojica kroz tramvaj. Nisu me ni pogledali. (Osjećao sam se na neki način izdanim, prevarenim. Nije me tješilo to što ni nikom drugom nisu prišli.) Dok su išli prema stražnjim vratima, čuo sam kako mlađi objašnjava starijem: "Psihologija, sve ti je to, jarane moj, psihologija."

Valjda mu je objašnjavao tajnu uspjeha na poslu, a onaj je klimao glavom i ponavljao za njim: "Sihologija, sihologija...", mada čisto sum­njam da je ikad prije čuo tu riječ, a još manje šta bi ona mogla značiti.



* * *

Ploče su sad sijale kao crna sunca, ali su i dalje preskakale. Na prvi pogled nije bilo ogrebotina na njima. Valjda je igla na gramofonu otišla u kurac, šta li? Sjetio sam se da sam prije u tom slučaju na ručicu stavljao praznu kutiju šibica i sve bi bilo k'o picino oko. Puna kuća praznih upaljača, ali gdje naći praznu kutiju šibica? Ne mora biti prazna. Može biti i puna, pa se isprazni, glupavo sam razmišljao. Ali, niko više ne sluša ploče, niko više ne pali cigarete šibicama. Bitne promjene su se odigrale u mom životu. Zaspao sam dok je Dylan ponavljao i ponavljao: "Lay lady lay, lay upon my bed... Lay lad lay..."

Opet sam bio s Goranom na Zlatištu. Poslije drotovske vježbe u gađanju. Tražili smo prazne čaure. Obično su to bile maloka­libarske, jer se one nisu brojale. One prave puščane su se, kao i meci, morale "pravdati": punili smo čaure fosforom s glavica šibica, svinuli bismo ih kombinirkama, a onda prasnuli ciglom... Bože, kako je to rokalo - jebo te pištolj na kapisle. Jednog dana sam u travi našao cijeli, neispaljeni puščani metak. Gocine oči su se zažarile od uzbuđenja, a moje od straha:

"Šta ćemo?"

"Sakrij to, jebote. Večeras ćemo ga, kad niko ne gleda, baciti u vatru na Pehinom brdu. Svi će se sasrati od straha."

"Ne budali, mogao bi neko poginuti..."

"U tome i jeste fol", rekao je Goco.

Nisam se dao nagovoriti, pa sam silazeći s brda stiskao metak u mokroj ruci i jedva čekao kad ću ga dati prvom milicioneru kojeg sretnemo i bio sam opijen slikom kako će me on pomilovati po glavi, pohvaliti, kako će me kao dobrog "Titovog pionira" slikati za novine s maramom i kapom na glavi...

Drot je pogledao metak, provjerio da nema traga udarne igle na čauri, strpao ga u džep, namjestio pendrek i rekao: "S'jevaj."

Probudio sam se, a Dylan je i dalje zvao gospođu da legne na njegov krevet... Zapalio sam cigaretu i čekao Gocu. Otkud mi taj san? Onda sam se sjetio kako sam tražio šibicu, revizora koji je ponavljao: "Sihologija, sihologija..."

Da sam onda poslušao Gocu i da sam bacio metak u vatru, da je srećom još i neko poginuo, možda bi moj život poprimio sasvim drugi tok, možda bi...?

Ovako: hvala na pažnji i izvinite, molim vas, izvinite, ako sam...

ČOVJEK K'O PIŠTA


Faše Strei - Izet je obigravao oko ražnja s janjetom, svako malo ga mazao krpicom namočenom u ulje nataknutom na žicu od ražnjića i zaljevao pivom i, bože me prosti, gledao ga s nekom očinskom ljubavlju. U bašti Istre smo slavili Budin rođendan. Bilo nas je dvanaestak za stolom i, po Budinom "naređenju", morali smo da pijemo samo ona pića koja počinju s "V": vinjak, vlahov, viski, votka, vino... Ja sam tada bio tek poletarac i "žestina" mi nije baš najbolje išla, pa sam naručio:

"Pivo."

Budo je rekao:

"E, ne može tako - dogovorili smo se: samo s V."

"Dobro", rekao sam, "daj mi onda jedno vivo."

Konobaru, Dušku Makedoncu, trebalo je nekoliko puta ponovi­ti da shvati u čemu je fol - bio je jako spor na razmišljanju, osim kad je nekog trebalo "zapaliti".

Društvo u Istri je bilo standardno: u jednom ćošku - "pjesnici", u drugom pravi pjesnici i pisci, u trećem novinari, a u četvrtom "lopovi" - jednom riječju - polusvijet. U sred bašte, svinut oko jednog jadnog izdanka breze (jablanovi su već bili posječeni, pa je po Sarajevu kružio vic da, kad papak urbanista čuje da se neko preziva Jablan, juri sa sjekirom za njim) "laureat" je recitovao (čitaj galamio):

"Imam para k'o lista duvana..." (Naravno, nije imao ni dinara u džepu.) Neko je dobacio: "Ne seri - a duvana ni za lijeka."

U vrh našeg stola je sjedio Budo, obučen u odijelo biserne boje, sa prslukom, i, naravno, sa odgovarajućom kravatom i ljuštrio vlahove da je to bila strahota gledati. Dobro-de što se na njemu nikad nije moglo poznatije li pijan ili nije, ali uvijek mi je bilo (i ostalo) nejasno kako se na njemu nikad nije vidio ni najmanji trag mamurluka: uvijek svježe obrijan, picnut k'o pišta, savršene frizure, pod dlaku ispeglano odijelo... jedino što ga je odavalo bio je mali "tremor" - sve dok ne bi ispio svoj bokalić od dva deca.

Do te večeri, pravo da vam kažem, nisam Budu ni poznavao: "Vozdra mali", "Šta mai", "Daj čupi piće", "Trkni mi po cigare"... bile su jedine riječi koje sam čuo od njega, a večeras sam se sasvim slučajno našao za njegovim stolom. (Ne sjećam se više, ali vjerovatno su me pozvali Majo ili Pero.)

Dernek je bio u toku, na stolu se pušilo janje, lavori salate i lukmire, flaše vina i sifoni sode... Iz ćoška su nas opasno gledali "lopovi", koji su prebrojavali zadnju crkavicu za bokalić "brlje", a "peder" Budo se razmetao... Po nesreći, u baštu je banula i "banda" Cigana: kontrabas, gitara i harmonika. Budo ih je pitao znaju li Svilen konac.

Čuj, znaju li?! To je, valjda, jednom od onog društva bilo previše (sjećam se da su ga zvali Šlic - valjda zato što mu je šlic vazda bio otvoren) i prišao je našem stolu i bez riječi zamahnuo vinskom flašom prema Budinoj glavi... Kako sam bio najbliži, skrenuo sam mu ruku s puta, a Budo je skočio, odvalio ga štosom i onda ga, za uho, izveo iz kafane i nabio nogom u guzicu. Rekao mi je: "Alal ti kurac, mali", i nastavili smo piti, ne samo tu noć, nego narednih dvadeset godina.

Iako je bio skoro duplo stariji od mene, postali smo prava raja. Ja sam bio vazda kokuz, a on kao da je štampao pare. (Znam da mu je stari bio neka fora, ali više ne znam šta, a on je, takođe, imao nekakav dobar posao na koji nije morao odlaziti.) Bio sam pozvan i na njegovu svadbu i upoznao njegovu ženu, Gordanu, jednu od najzgodnijih cura u gradu.

Tek se prestao nositi mini i u modu su ušle maksi suknje, a na Gordani je sve "pucalo" i, mada mi je bila žena od jarana, ja sam je u mislima skidao i kad bih je skinuo - ne bih znao šta da radim od takve ljepote!



* * *

Kad me jedne večeri Budo zamolio da mu dam ključ od svog stana, bezbeli da se nisam dvoumio. Ponovilo se to nekoliko puta i mada mi je bilo čudno zašto - pored onakve žene - on traži nešto sa strane, nisam ga nikad upitao.

Sve do jedne noći kad smo iz Šadrvana otišli u Drinu. Mislio sam da mu se još pije (već je bilo pet ujutro) i da je to razlog. Međutim (ćuj, ba, mene "međutim"), Budo je tražio pičke. Ko­nobari su se, kao prebijene mačke, vukli po kafani, k'o fol čistili stolnjake, za stolovima su napola spavali šoferi, a kurave, kakve bi i Hijeronimus Bos teško naslikao, nastojale privući njihovu pažnju.

Naručili smo piće, a onda je Budo prišao nekoj krezuboj spodobi, čije su se godine teško mogle odrediti, sageo se i nešto joj šapnuo na uho. Protresla je pijanom glavom, pogledala ga, a onda skočila sa stolice: "Majku ti jebem pedersku! Mene si našao zajebavati!"

Konobari su se prenuli iz polusna i kako su, sigurno, bili u talu sa kuravama, skolili Budu. Ona je i dalje vriskala: "Daje mi pedeset milja! I to u hali, na brzaka!" (Mislim da joj je tarifa bila oko milje, a to što je čula - bila je čista uvreda.)

Bojao sam se frke, ali su konobari, impresionirani njegovim besprijekornim izgledom, samo rekli: "Vrijeme vam je da idete kući. Zašto zajebavate jadnu ženu - ona pošteno radi svoj posao."

Sjeli smo na taksi i otišli do mene. Pili smo kafu. Budo se obri­jao i krenuo na posao.

Pitao sam ga:

"Koji ti je ono kurac trebalo?"

Slegnuo je ramenima:

"Jednostavno ne mogu... ne znam..."

"Zna li Gordana za ove tvoje..."

Htio sam reći "trebe", ali mi je od srca izletjelo:

"Perverzije?"

Samouvjereno je odmahnuo glavom:

"Ma, jok!"



* * *

U ratu su se Gordana i Budin sin ispalili u Makarsku. Tamo je Budin, pokojni, otac imao kućerinu, a Budo je ostao u gradu.

Nisam ga viđao u ratu, ali sam zato, kad sam se i ja ispalio, sreo Gordanu i malog. Popili smo piće u kafani na plaži, kod Željke, uzalud pokušavali da započnemo neku suvislu priču, ali sve se završavalo na: "Dobro sam, a ti? Kako deveraš? U redu je! Kako je Budo? Nisam ga viđao, ali čujem da je dobro. Šta kontaš? Ništa. A, ti? Ništa. Hoćemo li još po jedno? Neću, moram obaviti neka posla. Vidimo se..."

Nismo se više nikad vidjeli, ali sam čuo da je u Makarskoj upoz­nala nekog engleskog novinara, tušnula kuću, udala se za njega i da sad živi u Engleskoj.



* * *

Kad sam se vratio iz Amerike, samo sam jednom sreo Budu. Odijelo na njemu je bilo naraslo.

Nisam mu govorio da sam u Makarskoj sreo Gordanu. Sigurna sam da je i on sam znao gdje je.

Popio je dupli vlahov i, ne gledajući me u oči, samo promrmljao: "Jebo me bog ludi."

Dok bušim novu rupu na kaišu, jer i moje farmerke preko noći rastu, ne mogu si pogledati u oči, nego samo mrmljam: "Jebo me bog ludi."

STENMARK
ZA PISAĆOM MAŠINOM


Nedjelja je - taj najprokletiji dan za samotnjake. A, kad si kokuz i mamuran, ne može biti gore. Sjedim u stanu svog jarana Zlaje i besmisleno mijenjam televizijske kanale: na svakom isto - dvade­set ljudi "gonja" loptu po terenu i to bi trebalo da me uzbudi i zadrži mi pažnju?!

Po deseti put prelistavam Bosnu, jedinu "literaturu" koju imam, ali već sam sve iščitao - čak i tekstove nekog Edina Avdića i tražim spas, ali ga ne nalazim i ne vidim. Jer Kerim (kod kojeg mogu piti na teku) nedjeljom je zatvoren, Sirano takođe, a i Sarajevo...

Istom - zvono na vratima.

"To je neka dobra duša, s flašom i cigarama, koja me je telepat­ski dosegnula", mislim, i bos, po hladnom betonskom podu letim da otvorim vrata.

"Izvinite što Vas uznemiravamo. Vršimo anketu o predstojećim izborima", jedan dečkić mi potura neki list papira pod nos...

"Ma, idi se dijete u pičku materinu!"

Ipak, to zvono čini da promijenim odluku da se vratim u krevet i pravim se da spavam, nego se oblačim i silazim niz kliske ste­penice prema Marindvoru... Sjetim se da mi je Zlaja rekao da je Ptičar u Tvrtkovoj otvoren, a imam i tri marke u džepu, pa ću bar jedan satak moći zavarati svoj očaj.

Kod Omera, u Ptičaru, moj stari komšija Mirko.

Nismo se vidjeli "sto godina". Sjedimo okruženi posterima kanarinaca i štiglića, pijemo gemišt. Dolaze i Zlaja i Dragan i najednom se život čini podnošljivijim.

Možda ću predurati i ovaj dan i noć, a već sutra će biti bolje, mnogo bolje. Omer nam sipa još po jednu "sikterušu", jer zatvara u osam sati i idemo u kafanu koju drže neke Sandžaklije, pa nam, valjda, prepoznavši "marindvorske" glave, pred nosom zatvaraju vrata i mi stojimo nasred ulice u kojoj smo se rodili, igrali lopte i ćize i nijemo se pitamo: gdje sad? Mirko predlaže Jagodu.

Bogami, otvorena je i puna svijeta. Služi nas konobarica građena kao "playmaker" i šupljiramo dalje: pričamo o teorijama postanka svijeta samo da ne bismo pričali o tome da Zlaji treba tri hiljade maraka da bi dobio ugovor o korištenju stana, da će Mirka uskoro, po nekom zakonu "restitucije", izbaciti iz njegovog stana, da mene nema ni na mapi ovog "opsjednutog" grada - više ne haubicama i snajperima, nego duhovima prošlosti.

Kad smo došli do postanka čovjeka, Zlaja zaključuje diskusiju: "Čovjek je nastao iz kurca."

Mirko i ja ne možemo da se ne složimo s tom očiglednom istinom, pa nam je sad ostalo ništa o čemu bismo mogli laprdati. Zlaja brun­da kao medvjed da više nikad u životu neće piti, Mirko duma nešto svoje, a ja gledam u njegove ruke i sa pakosnim zadovoljstvom pri­mjećujem da su mu nokti prljaviji i zapušteniji čak i od mojih.

Za sto nam prilazi moj jaran, Faca, i hvali nešto što sam napisao, a čega se ja više i ne sjećam. Ali, sujeta je sujeta, pa me čini blaženim da slušam slavopojke...

Priča Faca kako se s nekim svađao o meni: kao taj neko je rekao da bi svako mogao pisati kao što ja to radim, a Faca mu je odgo­vorio: "Aha. To je kao kad gledaš Stenmarka na televiziji pa misliš: jebo njega - uzmeš štapove u ruke, staneš na skije i spustiš se - to može svaka budala."

Mada mi je do tada Facino laskanje godilo, odjednom se osjećam tako star i tužan, jer se sjećam vremena kad mi je pisanje značilo život, a ne preživljavanje, kad sam, zajebajući svoju ženu (bivšu - i to me rastužuje), dok bismo pili jutarnju kafu, a ona morala na posao, sjedao za pisaću mašinu i pjevao: "Gledaj ove ruke, gledaj sad..."

Prsti su samo doticali slova, a ona su se na nekakav čudan način slagala u cjelinu, tvorila riječi i rečenice, priče, a ja se osjećao kao Šopen kad svira na klaviru.

Sjećam se tog omamljujućeg mirisa friške štampe koju sam mirisao kad mi je Stevan Tontić dao primjerak Lica u kojem su mi objavljene priče - niko i ništa me nije moglo dotaći, niko mi nije mogao nauditi, bolio me kurac šta iko misli o meni dok sam nosio taj knjižuljak ispod ruke...

Da ne pričam o prvoj knjizi! Hej! Rajko Petrov Nogo je o njoj pisao u NIN-u na pune dvije stranice, a ja sam hodao gradom kao paun i prvi put shvatio šta je Miguel de Unamuno mislio kad je tvr­dio da čovjekov osnovni poriv nije želja za samoodržanjem, nego bijeg iz anonimnosti.

Sjećam se sreće svoje rodice Buce kad sam joj poklonio tu knjigu, a sad me je stid i strah da je čak i nazovem, jer znam koliko me voli, a ja ne činim ništa da tu ljubav opravdam, nego kao sova čučim na nekoj suhoj grani i nukanjem tražim izgovor za sve što pogrešno činim.

Sjećam se medvjeđeg zagrljaja svog pokojnog prijatelja, Nedima Idrizovića, koji nije dao nikom ništa da plati u Korzu kad sam mu potpisao svoju knjigu, a on me zajebavao da bi se moja sabrana djela mogla proturiti ispod vrata...

Sjećam se zanosnog tijela moje Sabine dok leži pod čaršafom, a ja joj kažem: "Samo da napišem priču za "Oslobođenje" i eto me natrag u krevet..." i pisao i iz mene se naprosto prosipala ljubav.



* * *

Hvala ti, dragi Faca, na svim komplimentima koje si mi udijelio, hvala ti što si me branio i poredio sa Stenmarkom, ali nešto moraš da znaš: na televiziji smo gledali samo njegove pobjede, divili se lakoći s kojom prolazi kapije, ali se nikad nismo upitali ni vidjeli koliko je on padova i lomova imao, koliko toga se odrekao da bi završio slalom i digao ruke u pobjedničkom zanosu.

Samo on to zna. Zato je tvoj protivnik u diskusiji sasvim upravu: svako bi mogao pisati ovako kao što ja pišem!

Ali, po koju cijenu?

SRIJEDA, 11. OKTOBAR

Na danasnji je dan prije pet godina umro moj prijatelj, pisac, Sarajlija, i jos svasta nesto DARIO DzAMONJA. Da je mene i druge prijatelje slusao, nikad Daco umro ne bi. Jednom smo dugo pricali o smrti a Daco poentirao u neka doba: “Nema nista lakse nego umrijeti - zivis, zivis, pa umres“.
Fali nam, svima, jebo on sebe!

(Senad Avdic)

Ma i meni je Džamonja jedan od najjačih naših pisaca. Smatram čak da bi ovako trebalo ići u osnovnoj školi bi se trebao obavezno pročitati čitav opus Branka Ćopića a u srednjoj Džamonjin. Jer je ipak Džamonja za malko odrasliju publiku. Sve u svemu ja ga iznimno cijenim pa sam nba svom blogu objavio post s naslovom IN MEMOARM, ali sad nećemo o tome koga zanima moj blog može to checkirati na http://mercuryboy.blogger.ba. A sad da postam priču onima koji ne žele posjetiti moj blog. Orhanowski svaka ti čast još jednom za sve što objavljuješ i hvala ti puno. Inače ovo je prva Dacina priča. I evo šta on kaže:






Ovo je i prva priča koju sam ikada napisao.
Ustvari, bio je to pismeni zadatak iz srpskohrvatskog jezika koji sam pisao u prvom razredu gimnazije.
Iz pismenog sam dobio četiri plus, a kad sam tekst kao priču objavio 1972. godine u ''Licima'', dobio sam trideset hiljada.

... i ostala mnogobrojna rodbina

Umiranje je sve što je ostalo od moje ulice.
Umire drveće potkresanih grana, umiru avlije, drvena vrata sa zvekirima.
Kaldrma je davno asfaltirana. Umiru ljudi...
O meni počeše govoriti da sam lud, jer sve te ljude koji prolaze ispod mog prozora, a ja ih gledam iz dana u dan, nazvah pogrebnom povorkom živih. A ovako je počelo. Ovako...
Jednog jutra, još snen, izađoh na prozor. Vrijeme je bilo lijepo, sunce je mirisalo. Ništa nije slutilo na smrt. Onda.. Ugledah... Ugledah je... Kao i svakog jutra prolazila je starica, uvijek obučena u crno, sa bijednim ručkom pritisnutim na grudi. Oduvjek je se takve sjećam.
A onda... Onda joj ugledah lice i znao sam, znao sam da je već mrtva, da više nikada neće ovuda proći. Ljudi, znao sam to! Zaista sam znao!
Cijelo jutro sam proveo na prozoru čekajući je i nadao se da se to možda i neće dogoditi.
Oko dva sata na njena ulazna vrata uđe jedna komšinica.
Malo kasnije opet izađe i kad je ugledah kako sasvim normalno ide svojoj kući, obradovah se. Pomislio sam:''Ipak se to nije dogodilo.''
Ista komšinica se uskoro vrati, a onda nešto viknu pokazujući rukom u pravcu staricine kuće.
Sjećam se još samo crne, nepregledne rijeke zabrađenih žena koja je doticala...doticala...
Za druge u toj smrti nije bilo nikakve misterije. Umrla je od starosti mirno. Kažu da je ležala na krevetu kao da je zaspala. Lice joj je bilo spokojno. Nije se borila sa smrću. Prihvatila ju je kao izlaz, kao druga. I kažu ništa u toj sobi nije govorilo o prisustvu smrti, osim njenog mačka čudno nakostriješenog i zgrčenog na ivici ormara...
Sad, dok promatram mljekara, smetljara, nekog slučajnog prolaznika, trudim se odgonetnuti koliko mu je još ostalo prolazaka ispod mog prozora.
Od tog dana sve vrijeme provodim pored prozora, sluteći je, gledajući je, a kad sam već primoran da izađem, sa zebnjom se u srcu pitam ko li to mene promatra sa svog prozora...

Ovdje imate link do lijepog poklona od jednog dobrog covjeka... Uzivajte...

FUSNOTE




Sjedili smo u bašti(1) FK "Sarajevo". Sjedili smo, dakle, tamo ispod jedne granatom skršene topole, pod staklenom nadstrešnicom zakrpanom polivinilskim kesama, u polumraku i hladnoći.

Ja sam pio nekakav otrov od "loze", a on kam. On je, nakon svih pizdarija, koje neumjereno konzumiranje alkohola nosi sa sobom, odlučio "ohladiti" ove godine.

Imao sam u džepu sto maraka i osjećao se kao da će one vječno tra­jati. Imao sam i par kutija cigareta u džepu i još cijelušteku kod kuće.

Kao što Bog nalaže - otvorena kutija je bila na stolu (a, zna se - što je na stolu - to je ponuđeno), a on me, kako Bog ne nalaže, pitao može li zapaliti...

"Dara, nemoj me zajebavati."

"Uzeću samo jednu uz kafu..."

"Ma, jebi se."

Dara je uvijek imao tužne oči. Čak i u njegovim najdivljijim pijanstvima, iza otrovnih i surovih riječi, krio se duboki bol ranjene životinje, svojstven samo usamljenim ljudima; u njegovim naj­duhovitijim ispadima, dok se kafana prosipala od smijeha, oči su mu mutno sijale tugom ispod gustih obrva.

Kako je i njega gladovanje presjeklo na pola, oči su se povukle još dublje, pa ih nisam ni mogao vidjeti kad je rekao:

"Vala, kad se OVO(4) završi, ima da se oduzmem."

A, meni se zamrzio strašno pitanje na usnama: "A, šta ako se nikad ne završi?"

1) "Bašta" je nešto što podrazumijeva cvijeće, sunce, travu, nekakve ptice i insekte, drvo jabuke ili koju šljivu dopola okrečena stabla, grm jorgovana(2) stazu zasutu šljunkom, karirane stoljnjake i zeleno ofarbane drvene stolice i, bezbeli, ražanj, pa neka neupućeni ovaj izraz shvate samo figurativno.

2) Sad se sjetih vica: kao pijanac ulazi u tekstilnu radnju i traži od prodavačice košulju boje jorgovana. Ona mu kaže da, nažalost, nemaju te boje. On joj veli: "Jel ti to mene zajebavaš? Eno, pun ti izlog košulja!"

- Ali, druže, (3) ono su sve bijele košulje.

A, sreće ti, jesi li ti ikad čula za bijeli jorgovan?

Vic potiče iz onih vremena kad se svako svakome obraćao sa "druže", a "gospodin" je bilo upotrebljavano samo u posprdnom kontekstu: na šalteru "Pošte", ili banke, u bolničkim, željezničkim, čekaonicama, u besmisleno dugim i sporim redovima, kada bi na nečiji prosvjed: "Jebemu mater, radi li iko ovdje?", slijedilo neiz­bježno: "Oooh,! Gospodinu se negdje žuri. Jedino se njemu žuri!" Sa jednim izuzetkom: za Tita se uvijek, mada ispod glasa, ali baš kao da ga lično znamo, govorilo: "To je pravi gospodin."

OVO je bio uobičajeni eufemizam za sve ono što nam se de­šavalo u Sarajevu: užas, smrt, strah i glad - jednom riječju - RAT. Baš kao da smo samim izbjegavanjem te strašne riječi htjeli ublažiti njegove posljedice.

P.S. U Americi sam primio vijest da je Dara, daleko od svog rodnog Marindvora, umro u Požarevcu.

Da li se "oduzeo" prije smrti - to ne znam. Znam samo da svaki dan sam sebe nijemo pitam: "A, šta, ako se nikad ne završi, Dara, jarane?"

P.P.S. Poštovani čitaoci će se upitati: zašto ovoliko "fusnota" u ovako kratkom tekstu?

Zato što je nadnaslov rubrike kakav jest!

UZAVRELI SMRAD


Književnik, scenarist, Abdulah Sidran je ovih dana uputio dopis producentu filma "Sarajevo" Bakiru Tanoviću i redatelju istog ostvarenja Veljku Bulajiću u kojem ih je zamolio da više "ni pod razno" njegovo ime ne vežu za bilo što što ima veze sa ovim film­skim ratnim spektaklom. Nešto ranije, usmeno, Sidran je Tanoviću i Bulajiću sugerirao da za poslove koje su tražili od njega an­gažiraju drugog sarajevskog pisca Nedžada Ibrišimovića. Sve ovo ne bi imalo preveliku težinu, da prvi uvjet kojeg su sarajevske vlasti (Izetbegović, Bičakčić, Rizvanbegović) postavile "slavnom režiseru" pred početak radova na filmu nije bio taj da scenarista obavezno mora biti - Sidran, i time, dakako, uvjetovali finansijsku potporu projektu "Sarajevo". Pošto ih je Bulajić uvjerio da je to "gotova stvar" i da je "Sidran dio tima", dobio je prvu količinu para u iznosu od 250 hiljada maraka. Po svemu sudeći, te je pare Bulajić munjevitom brzinom uspio potrošiti samo za nekoliko nedjelja "rutinskih priprema". Novi scenarist, nova nafaka!

Doduše, u međuvremenu su se po Sarajevu provrtili kojekakvi Bulajićevi koproducenti (stranci, dakako!), spremni da u enormnim novčanim količinama pomognu jedan u nizu njegovih epohalnih filmova. Para nisu ostavili, ali moralna podrška nije izostala. Bu­lajić je u međuvremenu poradio na medijskom utvrđivanju novodostignutih položaja, uključivši u svoje odbrambene redove "me­dijskog maga" Senada Hadžifejzovića, poznatog po vremenskim prognozama Lejle Babović, "medijskog magnata" Fahrudina Radončića, kao i "slobodnog novinara" Dževdeta Tuzlića.

U međuvremenu, pored Sidrana, Bulajićev "Titanik" napustili su mnogi zabludjeli putnici. Odustao je od Bulajića redatelj Benjamin Filipović, odstupnicu priprema i scenograf Kemal Hrustanović, a prava drama je nastala nakon što je obnarodovan scenarij filma "Sarajevo", kojeg bi se, kažu upućeni, postidio i sam Veljko Bulajić iz vremena "Kozare". Originalni scenarij je jedan slavni talijanski pisac (niko nikad čuo, niko nikad vidio) pisao povodom opsade Dubrovnika, što Vrdoljak i Tuđman nisu htjeli finansirati. U bosanskoj, Bulajićevoj, varijanti sve je manje-više ostalo isto, opsada je opsada, četnici su četnici, Hrvati su Bošnjaci, Bulajić je Bulajić, samo je Srđ - Žuč!

Nije problem u tome što će nas Bulajić "još ćerati", kvaka je u tome što će mu ovdašnje vlasti to, po svemu sudeći, dopustit. Onomad na nekoj lokalnoj televiziji, premijer se Bičakčić pohvalio da toliko dobro poznaje historiju da bi mogao pisati filmske sce­narije. Gospode Bože, zar i on!

OVISNIK


Prošlog petka odem u samoposlugu s rođakom da kupim vinova lišća za japrak. Odabrali smo najgori dan i najgori sat oko šest sati popodne, kada se svi vraćaju s posla i kupuju za vikend i narednu sedmicu.

Redovi se odužili unedogled, a ispred nas se još neka baba preračunala, natrpala u kolica više nego što ima para, pa sad je pred teškom odlukom šta da vrati: kesu "čipsa" ili rolnu tariguza.

"Ma, jebo japrak", iznerviran kažem rođaku i u istom trenutku uhvatim pogled momka što stoji do nas u redu.

"Odakle ste, raja?"

"Iz Sarajeva, a ti?"

"Isto."

Pruža nam ruku i s osmijehom se predstavlja:

"Ja sam Atif. Atif Abazović."

Meni ime zvuči poznato, a i lika kao da se sjećam: to kako mu se oči smiju, jer mu usta ne vidim od gustih brkova, kako poprav­lja naočale na poveliku nosu...

Osjećanje je obostrano, jer i on bi se zakleo da mene zna "odnekle".

Izlazimo iz samoposluge i mi ga zovemo na piće preko puta. Pristaje, iako kaže da je davno prestao piti:

"Godinu prije Olimpijade sam zaglavio u bolnicu. A i ne zaglavio: u toj godini sam popio žestine toliko da, kad bi se ispunio kakav bazen vinjakom, mastikom, lozom, zvekanom, vlahovom - teško bi ga bilo i preplivati. Za isto vrijeme jedino što sam pojeo bile su hrenovke u "Grilu" kod Druge gimnazije, manje ih nego što imam prstiju na rukama. Tad sam prest'o."

Rođak i ja naručujemo po "Martel", a on "pitcher" (2 litra) piva. Mi se zagledasmo, a on objašnjava:

"Pivo nije piće - pivo je hrana. Znate li da u svakom pivu ima gutljaj mlijeka i zalogaj mesa?"

I to mi zvuči poznato, a i sve ostalo što priča: profesori iz Druge gimnazije, raja iz "FIS"-a, konobari iz "stare Istre", koke iz "Park" kafane, šibicari s "Bulevara"... baš kao da smo on i ja vodili jedan paralelan život, a nikad se nismo upoznali, nego se samo sretali u prolazu, mimoilazili u kafanskim klozetima, sjedili u istim redovi­ma u istim kinima, navijali na istim utakmicama, vozili se istim tramvajima...

"Šta sad radiš, Atife?"

On pali cigaretu (opet mi poznatom kretnjom), duboko, duboko uvlači dim, dokusuruje pivu, nadlanicom briše brkove, gleda me pravo u oči i kaže:

"Liječim se. Bezuspješno. Evo, već je pet godina kako 'apstini­ram' od Sarajeva, i da sam cijelog života bio na 'igli', do sad bih se 'očistio', ali od Sarajeva ne mogu, pa da me ubiješ. Ponekad mi se čini da je ono umrlo u meni, da sam ga se kotaris'o, ali dovoljna je najmanja sitnica, poznat glas preko telefona, ime u novinama, san, da se sve iznova uzburka u meni, da naprosto podivljam od želje da... da... da ne znam ni sam šta..."

Šutimo i pijemo, jer znam (iz vlastitog iskustva) da bi najsurovije bilo pitati ga:

"Pa, što se ne vratiš?"

Rastajemo se i obećavamo jedan drugom da ćemo ostati u kon­taktu.

"Akobogda", ja uvijek dodajem.

Sinoć zovem rođaka i pitam ga ima li Atifovu adresu ili telefon, a on mi kaže da se ne sjeća nikakvog Atifa kojeg smo sreli u samo­posluzi i bili na piću s njim.

Kažem mu da nisam lud, a on mi opet ponavlja da mora biti da sam se zabunio, da sam to bio s nekim drugim taj dan, jer on je tog cijelog dana do kasno radio, nigdje iz kuće poslije nije izlazio, gledao košarku na televiziji...

Sad sjedim i sjećam se kako taj dan Atif nije ništa kupio u samo­posluzi (Za koji je kurac onda stajao u redu?) i mislim da li je moguće da sam ja to samo sanjao Atifa Abazovića.

Ili je Atif sanjao mene?

SERONJA


Postoji samo jedna stvar na svijetu koju više mrzim od primanja savjeta. To je da ih dajem. Trudim se da izbjegnem i jedno i drugo, ali ne ide to baš tako lako. Postoje mudroseri koji čim se probude, prije nego što i zapale, popiju kafu, počnu praviti spisak savjeta koje će taj dan podijeliti. Da li ih sortiraju po temama i oblastima ili po ličnostima ne znam, ali znam da sam na svakom i svačijem spisku. Nema toga pod suncem u šta se oni ne razumiju, pa im ja dođem kao nepresušno vrelo inspiracije ili, primjerenije rečeno, deponija bez dna u koju mogu sipati svoje smeće u vidu savjeta iz urođene im mudrosti ili stečenog iskustva. Ako u kafani naručim teleću jetru, naći će se neki dr. Švajcer da mi otkrije da za moju jetru nema lijeka do mladog sira i surutke. Kad primijetim da je mladi sir baš toliki eliksir života, davno bi ga Japanci ili Amerikanci prodavali za sto hi­ljada maraka po kili, a ne naše seljanke na pijaci po tri marke, a u surutku (ako je već ne bi prodali) pred odlazak kući džabe dijelile samo da ne vucaraju dvolitarske flaše nazad, iz rukava vade nekog "tetića" kod kojeg je "jetra sad kao kod malog djeteta"; najpatetičniji su rođene drkadžije koji bi, "da su na mom mjestu", "sredili stan - ne treba ti više od pet-šest hiljada maraka i privedi nešto". Kažem im da su novine pune oglasa u kojima "zgodne, pametne, dobrostojeće djevojke "traže" stare, ružne, nezaposlene kokuze, koji po moguć­nosti boluju od ciroze" tako da nikako ne mogu da se odlučim za koju ponudu da se odlučim; na ivici sam suza kad saznam kako bih trebao ubuduće pisati, a trčim u klozet da povraćam od muke kad mi se predoči šta sam trebao uraditi, a nisam, i šta nisam, a trebao sam...

Još je gore s davanjem savjeta. Svakome se barem jednom u životu desilo da je s ženom ili djevojkom išao u kupovinu – tu definitivnu provjeru ljubavi i strpljenja! - da je bio upitan za naj­bezazleniji savjet u vezi s kupovinom modela cipela, dužine suknje ili boje zavjesa. Pun entuzijazma i svjestan odgovornosti, u glavi je apotekarskom vagom mjerio argumente "za" i "protiv" prije nego što bi donio sud, a uvijek bi se završilo blagim krivljenjem glavice prvo na jednu, pa na drugu stranu, žmirkanjem očima i sl.

"Ipak ću uzeti ovu."

Kad me (rijetko) neko upita za savjet po nekom pitanju od životne važnosti, sjetim se one priče kako je Mujo otišao hodži da ga savjetuje šta da radi:

"Hodža, Fata me vara".

"Rastavi se, Mujo."

"Ali, hodža, šta će djeca reći"?

"Nemoj se rastavljati".

"Ma, ne mogu više od sramote proći ulicom".

"Rastavi se, čovječe".

"Kako ću, hodža, kad je još uvijek volim?"

"Onda, duraj."

"Ali, mili moj hodža..."

"E, pa znaš šta ćeš? Lijepo ti sad pravo u crkvu i pokrsti se".

"Ma, đe ću to, hodža?!"

"Ajde, ajde - idi popa zajebavati, a ne mene."

Jutros sam saznao da mi je jaran gadno najebao. P'jan se shorgao niz stepenice i sad je u bolnici. Cijeli dan se spremam da mu odem u posjetu. Nije bolnica na kraju svijeta, a ni njemu nije ni prvi ni zadnji put da se napio. Provjerio sam, zvao sam bolnicu. Kažu: "orijentisan i komunikativan". "Kad će izaći?" Ostaće neko vrijeme na opservaciji.

Smišljao sam šta bih mu mogao reći. Ništa pametno. U stvari, ništa! A, opet se nisam mogao praviti da sam slučajno nabasao na njega u bolnici.

Znam da on od mene ne očekuje nikakvog savjeta, ali je red poslije sahrane nekom izraziti saučešće, kao što je red i poželjeti sretan rođendan, tako i bolesniku valja nešto reći.

Možda to umotam u onu priču kako mi je rahmetli Ibraga, koji je držao bife u FIS-u i bio si najbolja mušterija, birvaktile, dok mi još kafansko paperje nije bilo ni otpalo, rekao:

"Mali, piće je jebena stvar. Od njega možeš i umrijeti. A, možeš se i razboljeti."

Kao i uvijek sam ga slušao samo na pola uha (a i to zato što je on častio pivom) i samo povlađivao, ali sam ga ovaj put upitao:

"Čika-Ibro, da ne ide to nekako obratno?"

Pogledao me je kroz plavosivu koprenu katara koji mu se navlačio na oči i objasnio mi nešto za šta mi je trebalo još mnogo godina da shvatim:

"Tako to biva kod većine ljudi. To je normalno, ali je užasno umrijeti od pića, a tek se onda razboljeti."

Jok! Jebo Ibragu!

A, da ispričam da mi je sve to rekao Charles Bukowski jedne godine u "Corral" baru u Tampi, na Floridi? Što da ne - što više sereš, ljudi ti više vjeruju i pažljivije te slušaju?

U tom premišljanju je već uveliko vrijeme posjete prošlo, pa sam nazvao njegov broj telefona ni sam ne vjerujući u čudo da će podići slušalicu, da su "opservacije" završene i da je pušten kući.

Otići ću sutra.



* * *

Prošlo je sutra, a ja nisam otišao. Pa je prošao još jedan dan...

Otići ću danas. Kad odnesem tekst u Redakciju, blizu mi je... Ili prije? E, jebiga, čim sam se ja i oko toga počeo premišljati - znači da opet neću otići.

Zazvonio je telefon i čuo sam njegov glas u kojem nije bilo ni mrvice prijekora:

"Seronjo!"

"E, ti si!"

"Nisam - moj babo je."

"Da ti kažem..."

"Nemoj mi ništa govoriti. Sve sam pročitao u 'Bosni'."

Nisam ga pitao ni odakle zove, ni kako je, treba li mu šta donijeti...

Samo mi nije bilo jasno kako je mogao pročitati kad još nisam tekst ni predao?!

Pitaću ga sutra: prije ili poslije nego što odnesem tekst u Redakciju?

PJENA


"Nemoj..."

"Šta?"

"Nemoj", ponovila je, "molim te".

"Šta: nemoj?"

Pokazala je glavom na flašu piva koju sam izvadio iz frižidera i iz visine nasuo u duboku čašu tako da se, mada je pivo bilo hladno, stvorila pjena.

Provukao sam hladnu i vlažnu ruku preko čela i kroz kosu. To mi je godilo. Ono što mi nije godilo bio je njen ton. Više bih volio da je bio zapovjednički, a ne molećiv: dvanaest godina nakon što mi je zasrala život, ta molba je zvučala kao da je ona meni nešto oprostila. Da mi je naredila, značilo bi to da joj još uvijek nešto značim, a tad bih je poslao u kurac i sve bi bilo kao prije.

"Rekao si mi da si prestao piti."

"Jesam. Ovo sam tebi nasuo. Znaš da ja pijem 'bez pene', a sviđa mi se kad se tebi iznad usne naprave 'brkovi' - dobro idu uz tvoj firaunski ten."

To je bilo istina. Kupio sam pivo za nju i zamišljao kako će ona otpiti, a ja ću joj nadlanicom lagano, nježno obrisati nausnice, a onda... onda će biti šta bude.

Prinijela je čašu ustima i, kao da mi je pročitala misli, vratila je na sto, ustala i prišla pisaćoj mašini. Papir je bio uvučen i pomalo na­boran od kapi kiše koju je vjetar jutros nanio kroz otvoren prozor...

"Može li se znati šta će biti slijedeće ili je to tajna? Pročitala sam sve što si pisao, bar ono što mi je dolazilo do ruku. Reci mi..."

Prekinuo sam je:

"Jedini čovjek koji čita moje priče i kojeg razumijem što to radi je moj urednik. Ostale, koji to ne moraju čitati, gledam, najblaže rečeno, sa čuđenjem."

Rukom je poravnala nepostojeće nabore na suknji i nagnula se nad sto, vjerovatno da mi pokaže šupak, koji je, mora se priznati, još uvijek izgledao fenomenalno.

Pokazala je slike na stolu: "Jesu li ti ovo kćerke?"

Odmahnuo sam glavom: "Nisu".

Začuđeno me je pogledala, a ja sam samo htio preduhitriti pita­nja koja bi slijedila:

"Ovo je... Vesna? A, ova, starija... Nevena? Je li tako?" Ono obavezno: "Slatke su". I još obaveznije: "Na koga liče?"

Jebiga, sad više nije bilo povratka, pa sam nastavio:

"Nisu. Znaš, ja sam perverzan, lud, mahnit, otkačen, bolesni alkoholičar kojem se mozak pretvorio u gnjecavu pihtiju, pa na stolu držim uramljene slike tuđe, nepoznate djece..."

"Izvini. Nisam ništa loše mislila."

"Izvini ti. Znaš, teško mi je o njima pričati..."

Sad nisam mogao propustiti priliku da ne budem zao, jer sam znao da je ostala neudata i da nema djece:

"To ti ne razumiješ."

Pravila se da je prečula što sam rekao i sjela i pripalila.

Ja sam ustao s ležaja, popeo se na stolicu i preko prozora razapeo čaršaf.

Kao i prije dvanaest godina, na prozorima nisam imao ni roletni ni zavjesa. To nam je prije bila "predigra", jedini način da se sakri­jemo od komšijskih zirkanja.

Opet je rekla:

"Nemoj".

Ovaj put to nije bila ni molba ni naređenje, nego strah.

"Šta?"

"Nemoj to raditi".

"Moram. Sunce udara u ekran televizora, pa se ništa ne vidi."

"Zar ćeš..."

"Trebao bih premjestiti televizor na drugo mjesto, ali nemam produžnog kabla. Stalno zaboravljam da ga kupim".

Strpala je cigarete i upaljač u tašnu. "Je li tačan onaj sat na zidu?"

"Pojma nemam. Gledam samo sekundaricu kad mjerim puls. Ako padne ispod normale, moram uzeti neke hapove. Ako skoči - neke druge. Živa jebada, kažem ti."

Nije znala šta bi još rekla, kako bi se pozdravila, oprostila se... Pomogao sam joj:

"Izvini, moram u klozet. Uzimam i neke lijekove za ispišavanje. Stalno moram trčati u klozet. Zato sam i prestao ići u kino i pozorište."

Bešumno sam pišao u lavabo, pa sam čuo kako su se vrata otvo­rila i zatvorila.

Otišla je bez pozdrava. Kao i prije dvanaest godina. Ali ovaj put nije ostavila nikakvog traga u meni.

Na stolu je ostala samo pivska čaša u kojoj se slegla pjena. Prinio sam je nosu. Tuknula je na ugrijano i ustajalo pivo.

Tuknula je na hladne i ustajale uspomene. Prosuo sam je u lavabo, a flašu bacio u kantu za smeće. Skinuo sam čaršaf s prozo­ra, a sunce je obasjalo slike moje djece.

NEZAHVALNI ŽIVAC


Često sam slušao (iskreno, češće čitao) kako se ljudi vajkaju: "Toliko još toga treba uraditi, a tako je malo vremena". Uvijek sam to shvatao kao providno opravdanje za one koji nisu ništa niti će ikada išta uraditi. Vazda su imali vadionu: "Samo da mi je bilo još malo vremena."

Davno sam se ispisao iz tog kluba. Meni je tako malo toga ura­diti, a toliko puno vremena. E, kad bih mogao unovčiti svoje slo­bodno, prazno vrijeme, bio bih bogat čovjek. A, opet - šta bih time dobio? Dobio bih još više vremena s kojim ionako ne znam šta da radim.

Cik zore me je zatekao u krevetu kako mrljavim usta i posteljinu čokoladom i mlijekom. Nisam mogao duže spavati jer sam u snu bio podstanar Richardu Trećem. Ili je bilo obratno. Ne sjećam se više, ali nimalo prijatno druženje, kunem vam se. Poslije sam ga (ne Richarda, znate već koga) pokušao baciti na ruku, ali mi je pred oči stalno izlazila scena kako iz Sigourney Weaver vade Aliena, pa sam to batalio.

Već sam popio lonac kafe, okupao se i obrijao, doručkovao i oprao suđe, ispeglao košulje (čak i one dijelove koji se ne vide, koji se uvuku u pantalone), usisao kuću, stavio veš u mašinu, a još ne čujem komšije kako idući na posao kašlju na stubištu...

Što ne čitam nešto? Šta? Znam šta piše! Što ne pišem nešto? Šta? Znam šta ću napisati!

Kradem Bogu nekoliko beznačajnih minuta režući nokte na rukama i nogama...

Nekad sam se tako lijepo znao praviti da spavam, a sad stalno svrćem pogled prema zidnom satu čije su kazaljke prikovane za brojčanik...

'Ajde, uskoro će se otvoriti i kafane. A, ne znam, vala, ni šta ću tamo? Prvog kojeg ću sresti je onaj nesimpatični stvor koji će me po stoti put pitati zašto nosim jemeniju oko vrata. Jednom sam mu strpljivo objasnio da mi godi kao dašak lagan dodir beza na vratu, da se tako kragna košulje manje prlja, a lakše je proprati jemeniju nego košulju, da kada, po ovom madžaru, prolazim pored Begove džamije, uvijek je natopim ledenom vodom i tako rashladim vratne žile, da sam taj fol naučio kad sam u Americi radio kao kuhar... u estetske razloge nisam ni ulazio.

Dok se voda za kafu još grijala, a ja nisam ni otvorio novine, ušao je upakovan u košulju, potkošulju, sako, kao da me je vrebao u zasjedi i s vrata pitao:

"Izvini, bogati, što te pitam, ali što ti nosiš tu jemeniju?"

Bio sam na rubu suza od očaja.

"Zato što hoću! Što mi se može! Iz razloga što tebe za to živo boli kurac! Zato što me ti ne bi imao ništa drugo pitati!"

U drugoj kafani je bilo relativno podnošljivo sve dok se nije pojavio jedan profesionalni "udav". (Ne mogu ne priznati da je na neki način bio jedna tajanstvena ličnost, jer nikad nisam saznao čime se bavi, šta mu je posao. A, ni drugi mi nisu znali reći.)

Sjeo je i ne pitajući je li slobodno.

"Čestitam", rekao je.

Pravio sam se budala:

"Na čemu?"

On se "šeretski" nasmiješio i gurnuo me laktom u rebra:

"Na knjizi."

Onda me je prijekorno pogledao:

"Kad ću je ja dobiti? Ali, da mi se potpišeš."

Rekao je to da sam se ja kao trebao osjećati krivim što je njemu prvom nisam dao i kao da pišući tu knjigu nisam ni o čemu drugom razmišljao nego o njemu i kao da živim za taj trenutak kad ću mu napisati posvetu.

"Biće", rekao sam.

"A, kad je promocija?"

Previše je toga bilo za objasniti, pa sam skratio:

"U utorak. U Jošanici. U osam sati ujutro."

Prvi put sam ga vidio zbunjenog:

"U utorak, u Jošanici?! U osam ujutro?! Moram to zapamtiti."

"Nemoj zajebat'", upro sam prst u njega i ostavio marku za kafu na stolu.

Zamalo me nisu kola zgazila na ulici, jer sam se bio zadubio u misli. Razmišljao sam kako bi to bilo da se ponovo oženim. Ovaj put s nekom ružnom, dosadnom, odurnom ženom. Dosadilo mi je da samom sebi proždirem utrobu. Tako bih imao dežurnog krivca za sve što mi se ne dešava.

U trećoj kafani je za stolom sjedio samo jedan čovjek kojeg sam ovlaš poznavao. Klimnuli smo glavama jedan drugom.

Ne znam zašto, ali sam se osjećao nekako čudno. Možda zato što sam mu prvi put vidio lice kako valja. Uvijek je bilo poluzaklonjeno Oslobođenjem. Sad su novine ležale neotvorene na stolu. Izgledao je mojih godina. Kao da smo i pomalo ličili. Samo kod njega je kosa bila dobrano posijedila, a brkovi tamni. Kod mene - obratno.

Kad god bih pogledao u njegovom pravcu, njegove oči su me fiksirale. Nešto strašno je bilo iza njih, nešto prazno i bez sjaja, nešto ledeno i sveznajuće...

Za trećim stolom je sjedio konobar Ivan besposleno maštajući o odlasku u Ameriku. Mahnuo sam mu da mi donese još jednu kafu i pokazao i na drugi sto.

Čovjek i dalje nije skidao oči s mene, a onda je tiho rekao (toliko tiho da čak nisam siguran da li sam to čuo ili mu pročitao s usana):

"Podsjećaš me na Jerry Garciu."

"Jerry Garciu?!"

Klimnuo je glavom:

"Iz Gratefull Dead. Čuo si za tu grupu? Zahvalni mrtvac. Ustvari, na njegovu 'B' stranu, na njegovu suprotnost..."

Pokušao sam dokučiti o čemu govori:

"Znači, ja dođem nešto kao Nezahvalni..." - jebiga, kako bi se to moglo prevesti. Kao Nezahvalni živac? Je l' tako?"

Iznenada je počeo skoro vikati:

"Čitam te, čitam te, pička li ti materina. Kažem sebi da neću, ali opet te čitam. Pas ti jebo mater: triput si grobaru pobjegao s lopate, a opet samo kukaš, cmizdriš, pizdiš... Muka mi je od tebe. Čuješ li - muka!"

Skočio je sa stolice i skoro se sudario sa suncobranom. U čudu sam gledao kako zamiče za ćošak.

Pitao sam konobara:

"Šta mu bi odjednom?"

Ivan se sagnuo prema meni:

"Šuti. Našli su mu tumor. Ne daju mu više od mjesec dana života..."

Uzdahnuo je i odmahnuo rukom:

"Pomakni se sa stolice."

Gledao sam u sebe i nisam se pomakao.

Pa zar niste pronašli:

http://rapidshare.de/files/36553767/Poz ... e.pdf.html

NEČIJI SIN


Cijeli dan sam izbjegavao susret s jednim čovjekom. Nisam ga vidio mjesecima, ali taj dan se baš podrepilo da stalno nalijećem na njega. Ja da pređem ulicu na semaforu: on preko puta. U Ćemaluši, vazda punoj k'o šipak, taj dan, kao za inat, samo tri čovjeka - jedan od njih - on. Šta ću? Zadubim se u gledanje izloga sa ženskim vešom dok on ne prođe. U prolazu kod Sirana, gdje se ne možemo mimoići, saginjem se i "vežem pertle" na mokasinkama...

Nejasno mi je: da me prati, bio bi mi iza leđa, a ne ispred mene. Još mi je jedna stvar nejasna: zašto li ja njega izbjegavani? Trebalo bi biti obratno - prije nekoliko mjeseci me izradio k'o bekana. I to ne jednom.

Sad ne bih mogao podnijeti njegov gumeni osmijeh i mlitavu ruku na ramenu: "Čuo sam da si bio u bolnici. Mislio sam ti doći, ali nisam znao gdje ležiš. Jesi li sad dobro? Samo reci ako ti nešto treba... Pa, šta je u stvari? (Slijedi coktanje usnama.) Pamet u glavu - šta drugo da ti kažem. Sad mi izgledaš super. Jes' da si smršao, ali to bi i meni trebalo, he-he... (Glađenje po masnom trbuhu, zatim pogled u kojem nikad u životu nije zaiskrila iskrenost.) Ozbiljno - nikad bolje nisi izgledao."

Ne bih mogao da mu ne kažem: "Dabogda ti djeca ovako dobro izgledala kad ih budeš sahranjivao."

Pored sveg svog stida što sam se doveo u kurac, još treba da preuzmem i njegov stid?! Kako li bih se tek osjećao da sam ja njega zajebao? Da li bih osjećao ovaj gorkokiseli okus u ustima baš kao da sam dušu ispovraćao, leptire u stomaku kao kad izgubiš zadnji dinar u kocki, nemoć u koljenima, kao da sam se probudio pored nekog groba u krevetu kojeg sam sinoć u kafani pred svima "filmski" ljubio i držao za ruku, kao da sam, od silnog uzbuđenja, omanuo kod neke dobre ženske, želju da legnem u krevet, pokrijem se po glavi, zaspim i probudim se u nekom drugom svijetu, kao neki drugi čovjek... ili se više i ne probudim.

Dok sam se penjao i dok sam otključavao vrata, čuo sam da zvoni telefon. Nije mi se žurilo da odgovorim, jer sam već odavno prestao primati pozive od nekog značaja ili one koje bi me obradovali...

Bio je to Zojo. (Poznavali smo se godinama i ja sam oduvijek mislio da ono Zojo dolazi od šatrovačkog za Jozo, a tako se, u stvari, prezivao. U ratu smo se zbližili. Žena i sin su mu zaždili u Ameriku, a on je stanovao kod mene, jer je bilo sigurnije nego u Cicinom hanu. Radio je kao barmen u nekom lokalu gdje su se skupljali "oslobodioci", političari, lopovi i kriminalci, ali baš nekog haira nije imao, ali bilo mu je dovoljno to što nije na liniji. Bojao se bilo šta zapaliti, ali je zato sve ostatke pića iz čaša sipao u jedan "bocun", pa su tako nastajali kokteli od kojih su odumirale moždane ćelije.)

Zvao je iz Amerike.

"Živ si?"

"Kažu."

"Ovdje pukla priča da si riknuo."

"Znam. Kako si ti?"

"Nikako. I sam si bio pet godina. Ako se prilagodiš Americi - onda si hadžija. A, ja sam pokušao nemoguće: da se Amerika pri­lagodi meni."

Glas mu je bio ozbiljan i tužan: "Zovem te da te pitam - ti u tome imaš iskustva - kako se razvesti?"

Pokušao sam se sjetiti: "Znaš kako je? U prvo vrijeme kao da si popio Red Bull - dobiješ krila. Kao da si pušten s lanca, iz kaveza. Ne znaš kud udaraš. Kao da su te provukli kroz kopir-mašinu u stotinu primjeraka, pa nema gdje te nema u isto vrijeme. Pitaš se: Bože, što li mi je ovako dugo trebalo? A, onda se jedno jutro probu­diš sam u krevetu. Nema ni sinoćnje fukse, nestalo je kafe u kući, sve košulje i čarape su ti prljave, kupanje i brijanje ti je zamorno i čini se nepotrebnim, sve češće se hvataš kako o bivšoj misliš: Moja..., a ono više nema ničega što bi mogao nazvati tvojim, svo­jim... Osim djece. A, i to je ubleha. Varakaš se da im nedostaješ kao što ona nedostaju tebi, a na pisma, koja im sve rjeđe pišeš, više ne dobijaš odgovore, telefonski razgovori su kratki i ispunjeni šutnjom... Sav si prazan. Jedino si pun suza, kajanja i govana... Ne znam, moj Zojo, ja ni sebe ne znam savjetovati, a kamoli koga dru­gog. Razmisli. Šta drugo da ti kažem? Znaš, u jednom trenutku ti se nešto čini neizdržljivim. Kao zubobolja. Lakne ti kad izvadiš zub i kutarišeš se bola, a pri tome zaboravljaš da si ostao bez zuba i da novi neće više nikad narasti. Pa, zar je kod tebe dotle došlo?"

Zojo mi kaže: "Ma, traje to već godinama. Ta sitna podjebavanja, nervoze, dizanje nosa, ali neki dan me nešto totalno razjebalo. U kafanu je ušao jedan Bosančeros (inače se tu skupljamo, a i ima nas poprilično). Bio je k'o zemlja. Hodao je od stola do stola i zaje­bavao, ali ga niko nije bendao. Onda je prišao meni: Vidi našeg borca. Borac, šta ćeš popiti? Znam da si se izjebao u Sarajevu, ali nisi jedini... Onda se počeo smijati pokvarenim zubima, stavio mi ruku preko ramena i u povjerenju (da čuje cijela kafana) rekao: MA, BOLAN, NIŠTA SE NE SEKIRAJ. BILA TI JE SA SVAKIM VJERNA! I smijao se, smijao, a ja sam pomislio kako bih ga samo prije par godina sastavio sa zemljom, ugušio onim trulim zubima... Ali, u meni nikakvog osjećaja - ni ljutnje, ni ljubomore, ni žalosti. Tu je nešto umrlo. Tu je sve umrlo."

Pokušao sam ga zagrliti preko telefona, pa da ništa ne moram reći. Sjeo sam na stolicu. Ništa mi nije padalo na pamet. Ništa pametno. Svejedno, važno sam se iskašljao: "Jebiga, Zojo. Ne moraš biti nečiji muž da bi bio nečiji otac. A, to je najvažnije."

I on je osjetio da lažem. Rekao je: "Izvini što sam te peglao."

Sjedio sam sâm na stolici i premetao po glavi: kad nisi nečiji - onda si ničiji. A, kad si ničiji - onda si ničiji.

Ištekao sam telefon iz zida, kao da će to sve riješiti. Slavodobitno sam glasno rekao: "E, neće mene niko zvati!"