''Ja sam vec odavno bio odlucio. Cekajuci, prozdirao sam knjige iz oceve biblioteke. Za dve godine sve sam ih procitao. Volterov "Filozofski recnik" na mene je ostavio najjaci utisak, dok mi se "Tako je govorio Zaratustra" ucinilo daleko slabijim od onoga sto bih i sam umeo da ucinim.
Najradije sam citao Kanta, koga uposte nisam razumevao, i zbog toga sam bio ponosan i zadovoljan. Obozavao sam da se izgubim u lavirintu njegovih razmisljanja koja su u meni odjekivala kao nebeska muzika. Covek koji, kao Kant, pise tako vazne i tako nekorisne knjige mogao je samo da bude angeo…
Tvrdoglavost sa kojom sam citao ono sto nisam razumevao bila je posledica snazne duhovne gladi. I, kao sto nedostatak kalcijuma nagoni neku decu da grebu i jedu krec i gips sa zidova, tako je i moj duh osecao potrebu za tim kategorickim imperativom koga sam prezvakavao godinama ne uspevajuci da ga progutam. ..
Ipak, jednoga dana sam uspeo. Jedna vrata su se otvorila i ja sam razumeo. ..Sa Kanta sam presao na Spinozu, koji me je odusevio, Dekart mi je kasnije posluzio da supostavim metodoloske i logicke osnove mojih buducih ispitivanja. Poceo sam da citam filozofe skoro iz vica, a zavrsilo se placem. Ono sto roman ili neki pozorisni komad nisu bili u stanju da ucine, dogodilo se onoga dana kada sam, ne secam se vise kod koga, procitao jednu blistavu definiciju principa identicnosti.
I danas, iako me cista filozofija uopste vise ne interesuje, primer covekove spekulativne inteligencije, kakav god on bio, nateruje mi suze na oci.''
salvador d.