Puna ih je Baščaršija, ćevabdžinice i buregdžinice, zagledaju izloge, slikaju se digitalnim aparatima ispred Sebilja, snimaju kamerom s baščaršijskim golubovima. Bučni su i ovdašnji jezik kojeg koriste pun je primjesa danskog, njemačkog, švedskog, engleskog…
???
Koja svojevrsna glupost, izrecena valjda samo da bi se imalo sta nabrajati.
Provela sam par sedmica u seheru u hotelcicu u kojem nikada nisam mogla iscupati racun od vlasnika. Nisam vikala ulicom

, obicno sam isla lagano haha i slusala muziku iz mp3 pl. Prvih sam dana kao zadnja stajala na semaforu cekajuci zeleno za pjesake i pri tome vjerovatno izgledala kao budala. Kasnije sam se navikla pa i sama rizikovala, te prelazila ulicu i kada mi je auto vrlo blizu. Dosavsi natrag u zapadnu evropu, morala sam se navikavati na cinjenicu da policija hoce kazniti kada predjes preko crvenog na pjesackom, te sam cekala sa ostalom rajom zeleno. Doduse, slican rusvaj na ulicama se moze primjetiti i u parizu, ipak, tamo je nesto preglednije i manje je jurnjave.
U posti sam jednom pokusala zamijeniti eure u KM. To je vec bila citava avantura. Naviknuta na linije metar ispred saltera na kojoj trebate cekati vas red respektujuci privatnost osobe ispred vas, ja sam prisla salteru i stala pola metra iza gospodina koji je upravo obavljao svoj posao na salteru dok su dvije gospodje stajale nacickane sa njegove obje strane. Onda je usla i treca gospodja koja me pogledala ispod oka, te se nacickala na jednu od druge dvije gospodje, naravno ispred mene, misleci valjda da ja tu stojim za ukras

. To sam jos nekako pretrpila

, mislim se, hajde jedna, nije tragedija, sticicu valjda i ja na red. No, utom vec udje jos jedna gospodja, a za njom i gospodin, i stadose ispred mene disuci gospodinu za vratom. Tada sam vec ljutito rekla, molim vas pustite me da stanem u red. Stojim i ja u redu, samo ne zelim da gospodinu virim preko ramena! Pridosli gospodin i gospodja su na to ucinili korak-dva nazad i stali u jednu ravan sa mnom, ali meni je vec bio pukao film, te sam jednostavno izasla potrazivsi jednu od stranih banaka u gradu u nadi da ce tamo biti ona poznata linija i obaveza postovanja iste. Da, linija je bila tu, ali vecina raje su jednostavno isli do samog saltera za osobom koja je bila ispred njih. Na moju srecu, iza mene nije bio niko, tako da mi niko nije gledao preko ramena dok sam mijenjala novac. Drugi put u posti na zeljeznickoj pak nisam vise imala snage da se prepirem, pa sam skockanu djevojku pustila da stoji rame uz rame sa mnom dok ja vadim novac i licnu kartu iz novcanika i popunjavam formulare... Bljak.
Mada mi je to zapravo profesija ili bolje reci dio studija kojeg sam odabrala, knjige sam ove i par zadnjih godina kupovala u znatno manjim kolicinama nego u devedesetim i tik nakon rata. Razlog je jednostavan: sada je situacija bolja i ja sam cesce u mogucnosti da dodjem u Bosnu, pa se ne moram snadbijevati odjednom, zatim postoji mogucnost narudzbe preko interneta, a ni vani vise nije tako tesko doci do nase literature.
Novac koji trosim dolje nije novac krvavo stecen cisteci ili radeci na gradjevini. Rijec je dijelom o stipendiji, a dijelom o novcu zaradjenom na stolici za kompjuterom u birou.
Nasa dijaspora nije nepismena ili polupismena, rijec je jako cesto o studentima. Nisu svi, ali neki jesu veoma uspjesni: imate medju tom izbjeglickom djecom vani tutore na ETF, germanistici, romanistici, asistente na ETF, osobe koje su objavljivale clanke u ekonomskim i medicinskim novinama, osobe koje su diplomirale medicinu sa desetkom,... Naravno, ima tu i momcica koji nigdje ne rade, zive eventualno od socijale, vozaju spustane BMW-ove sa sportskim gumama, slucaju glasno narodnu muziku, i sl., ali ko moze reci da toga nema u Bosni?
I tu se doticemo jako bitnog problema: da li su se tu papci dokopali asfalta ili ne, nije toliko vazno, sustina je da su to papci iz bosanske provincije, papci koji su rodjeni u Bosni, papci kakvih je ostalo u Bosni na izvoz. To je narod koji nije s neba pao, vec vuce direktno i blisko porijeklo iz Bosne, to ste i vi i mi... Desetak godina dijaspore jesu urezbarili svakome od nas dodatne crte u karakteru, ali jos smo Bosanci. I ako nekoga ili nesto mrzite, mislim da je ipak rijec o vlastitom odrazu u ogledalu.
Za kraj: pitanje je koliko dugo cete jos imati dijasporu. Mislim da je to vec neko napisao: mi koji smo izasli iz Bosne u starosnoj dobi iznad deset godina, cemo jos neko vrijeme dolaziti, razapeti izmedju nase ceznje i vase odbojnosti, ali nasa djeca, to je sasvim izvjesno, ce biti oni koji ce pisati pokoju kartu sa odmora na drugom kraju svijeta i nece trositi porodicno par hiljada eura u Bosni za par sedmica...
Ako nas do tada sve ne potopi kakav globalni cunami...
Dijaspora, dijaspora. Ne poznajem drzavu koja ima gori odnos prema svojoj dijaspori, a da vise o njoj ovisi...