#76
Posted: 28/09/2006 08:26
Djeca Sarajeva...


Ni deset godina od početka opsade grada, Sarajevo nije dobilo svoju "knjigu mrtvih". Dani su pokušali da po prvi put objave cjelovite spiskove poginulih sarajevskih branitelja i civila ubijenih u gradu. Zahvaljujući Udruženju Muslimana za antigenocidne aktivnosti (MAG), te općinskim ministarstvima za boračka pitanja, dobili smo spiskove koji su pred vama. Unatoč ogromnim naporima koje smo uložili u kompletiranje spiskova, svjesni smo da ni oni nisu potpuni, mada su najpotpuniji do sada napravljeni. Stoga vas molimo za razumijevanje zbog eventualnih nedostataka ovog priloga: neka naš pokušaj bude još jedan poziv nadležnim organima da se od zaborava otrgnu oni koji su u slobodu Sarajeva ugradili vlastite živote...
Da tako je ali nikako ne treba ni zaboraviti Indiru, Marijana koji su bili pripadnici iste jedinice od prvoga dana i poginuli na igmanu, zatim bolnicara Bajru koji je jedini poginuo kada je bio napad na 11 Plavih, zatim Zorana Bjelanovica kojeg je ubila granata u prolazu na polozaju, zatim jednog maenog ljiljana, jednog od blizanaca Pinja kojeg je isto tako ubila granata a nije imao vise od 6-7 godina. Ponosan sam sto sam bio dio te jedinice od prvoga dana jer je ta jedinica bila BiH u malom i ostala je takva do kraja rata.Cile83 wrote:http://digitaljournalist.org/issue0302/rr06.html
Amir Coric
Rodjen 09-10-1950 u Sarajevu je jedan od moji heroja.Covjek koji je od prvog napada na Trg Pere Kosorica tako zvani Trg Heroja bio tu za svoju raju i mahalu....neki se tog dana jos sjecaju kad su bijeli orlovi posli prvi put da zauzmu Trg neki se sjecaju brace Basic,brace Abdulovski itd itd....
21-11-1994 agresorski metak je jos jedan zivot ugasio,al nije sjecanje na mog heroja
Damir Coric rodjen 27-10-1972g u Sarajevu,isto jedan od prvih branilaca Trga.Momak koji se od 1992 pa do dan danas jos bori sa posljedicama rata i njegovog teskog ranjavanja.To je moj heroj.Mnogo je heroja koji se nespominju i nisu dobili zlatnu ljiljan al opet su i oni ti koji su se borili sa svoj grad,svoje selo,svoju mahalu i svoju zemlju.
Svaka cast onima koji su dobili zlatni ljiljan al u mojim ocima je svak heroj onaj koji je prezivio rat,onaj sto je zivot dao za svoju zemlju,ljudi koji i dan danas zive sa posljedicama tog jebenog rata svi su oni heroji jer nisu dopustili da Bosna i Hercegovina bude velika srbija.
De nauci sastavit recenicu pa onda...yole wrote:Tema vam je prava,samo mogli bi ste ubaciti i kojeg Hrvata ili Srbina.Samo je armija branila Bih,a kad su klali neduzne Srbe i Hrvate o njima nitko nish ne pise.Boze u kojoj ja zemlji zivim,mrzim ze Bosno.

Postavka za sjećanje na opkoljeno Sarajevo
Srijeda, 09 April 2003 (Čitano 321 puta)
Sarajevo - Opkoljeno Sarajevo naziv je stalne izložbene postavke kojom se obilježava 11. godina od opsade glavnog grada BiH, a koja je otvorena u ponedjeljak u izložbenom prostoru Istorijskog muzeja BiH u Sarajevu.
Organizatori izlozbe su Istorijski muzej BiH i Gradska uprava Sarajeva. Postavka je tematski podijeljena u više zasebnih cjelina, kroz koje možemo pratiti hronologiju dešavanja u BiH od međunarodnog priznanja naše države do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Na taj način na ovoj izložbi susrećemo se sa plakatima, fotografijama koje pokazuju prve sarajevske žrtve, Suadu Dilberović i Olgu Sučić, koje su pale na tadašnjem Vrbanja mostu, fotografije drugog masakra na pijaci Markale, masakra koji se desio 1992. godine u tadašnjoj Ulici Vase Miskina, fotozapise Viječnice i Pošte u plamenu, zgradu srušenog Oslobđjenja, kao i fotografije enterijera jednog sarajevskog razreda u kojem se čas zbog granatiranja učionice nije održao do kraja.
Tom prilikom, podsječamo, poginula je nastavnica Fatima Gunić sa još tri svoja učenika, dok su 23 učenika ranjena. Na izlozbi je prezentiran i dnevnik ovog razreda, učenićke pernice i školski materijali kojim su se služili, uprskani njihovom krvlju.
Osim fotografija koje su nas vratile u prošlost, a koje pokazuju i odbranu grada iz njegove unutrašnjosti, na ovoj izložbi pokazani su i trodimenzionalni predmeti kojim su se Sarajlije, u prilikama koje su se nužno nametale, svakodnevno koristili.
Fotografije koje između ostalih potpisuju Rikard Larma, Emil Grebenar, Danilo Krstanović, Kemal Hadžić, Tošo Mitasevski i Ron Haviv pračene su tekstovima koje ih objašnjavaju i opisuju.
Ova izložba muzeološkim sredstvima prikazuje i rad međunarodnih organizacija u vrijeme agresije na BiH i Sarajevo, svakodnevni život i preživljavanje naših sugrađana, koji su između ostalog riskirali vlastiti život čekajući u redovima za hljeb i vodu.
Izložba pokazuje i rad zdravstvenih, privrednih i drugih institucija, kao i rad medija, te kulturne i sportske manifestacije koje su se dešavale u to vrijeme. Ova postavka, koja ima informativni, obrazovni i kulturoloski značaj, nudi i video, te audio zapise koji su prezentirani u ratnom periodu.
Opsada grada Sarajeva zabilježena je kao najduža opsada u novijoj istoriji ratovanja.
Zuta Fadila-- HANKA PALDUM i MEHO PUZICT8 wrote:Sjećanje na heroinu Fadilu Odžaković Žutu
I ranjena je hrabrila saborce
Delegacija iz Sarajeva posjetila braću koja su se prva vratila na Kozaru u Novom Goraždu
Predstavnici Udruženja 1. slavne 111. viteške brigade i Službe za boračko-invalidsku zaštitu općine Novo Sarajevo posjetili su porodicu heroine Fadile Odžaković Žute, legendarne pripadnice 13. pofalićko-velešićkog bataljona, posthumno odlikovane "Zlatnim ljiljanom" i "Zlatnim grbom sa srebrenim mačevima".
Za vijest o pogibiji sestre njena braća Alija i Hajrudin čuli su putem Radija BiH, kada je, nakon pjesme "Velešićki bataljon", spiker kazao da je Žuta herojski poginula u odbrani domovine.
Porodice Alije i Hajrudina Odžakovića prve su se vratile na Kozaru u Novom Goraždu. Žive teškim, povratničkim životom...
Tokom susreta sa Salkom Hajdarevićem, predsjednikom Udruženja, Elvedinom Hodžićem, Fadilinim saborcem i prijateljem, te Halilom Dardaganom, pomoćnikom načelnika za boračko-invalidsku zaštitu, evocirane su uspomene na 18. septembar 1992. godine. Tada je Žuta ranjena pri zaustavljanj agresorske vojske koja je ispred sebe u živom štitu vodila zarobljene bošnjačke civile. Nije dozvolila da joj se pruži pomoć nego je saborce hrabrila da se nastave boriti. Umrla je dva dana kasnije u Vojnoj bolnici u Sarajevu.
Delegacija je obišla i mezar Fadiline majke Ibrimše u Kolijevkama i proučila Fatihu.
A. BAJRAMOVIĆ, AVAZ







Narcis Mišanović
15.11.2007
Mirjana Rakela
Najmlađi borac Armije BiH prvi put za RSE govori o svojim iskustvima iz rata. Narcisu Mišanoviću bilo je samo jedanaest godina kada se našao u dvostrukom obruču u sarajevskom naselju Dobrinja.
U Hrvatskoj postoji udruga maloljetnih branitelja domovinskog rata koja ima oko tri tisuće članova. To je bio povod za temu o djeci - vojicima i svjetskim udruguma koje se bore protiv regurutiranja djece, što se još uvijek događa na svim kontinentima. Trenutno su u toku 33 oružana konflikta. U sadašnjim i nedavnim ratovima tragali smo za djecom u vojničkoj uniformi. Najmlađeg vojnika pronašli smo u Sarajevu. Narcis Mišanović imao je samo 11 godina kada je sudjelovao u obrani sarajevskog naselja Dobrinja.
RSE: Gdje ste se priključili Armiji BiH i koliko ste godina tada imali?
MIŠANOVIĆ: Imao sam jedanaest godina. Priključio sam se na Dobrinji, koja je čitav rat bila okružena, čiji stanovnici su cijelo vrijeme bili bez hrane, vode, plina i svega drugog što je potrebno za normalan život. Bio sam raspoređen u 3. bataljon 5. čete, gdje sam proveo čitav rat obavljajući kurirske poslove, a bavio sam se i održavanjem oružja u svojoj četi. Tu sam bio sve vrijeme rata, do potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Nakon toga sam demobilisan i poslan u civilni život.
RSE: Bili ste dijete, što je za Vas tada značilo priključiti se vojsci, svim tim odraslim ljudima?
MIŠANOVIĆ: Bila mi je izuzetna čast dijeliti sudbinu s tim ljudima koji su imali samo jednu želju – da prestane rat, da se odbranimo, da se ne desi Srebrenica ili nešto slično. Borili smo se i branili svoje porodice, svoje kuće, svoj grad, svoje škole, svoje fakultete, borili smo se za sve ono što je naše. Svi smo željeli jedno – slobodnu BiH svih naroda i narodnosti. Ja sam tad, kao dijete, imao jedan kod u glavi da suživot sa ostalima nije greška nego vrlo pozitivna stvar. Svi tu ljudi koji su tu sa mnom bili su željeli živjeti skupa. Zajedno sa mnom, rame uz rame, bilo je i Igora i Marka i Slobodana i Željka. Svi su bili tu i imali istu želju. Niko nije gledao na ime i prezime.
Ja sam tad, kao dijete, imao jedan kod u glavi da suživot sa ostalima nije greška nego vrlo pozitivna stvar....
RSE: Da li ste se tada, kao dječak, plašili određenih trenutaka, da li ste razmišljali o tome da možete poginuti?
MIŠANOVIĆ: Tada za to nisam imao osjećaja, tako da se nisam ni bojao. Tek danas, u ovim godina, kada se ponekad u mislima vratim u to vrijeme i sjetim se nekih opasnih situacija, shvatam da je ići na ta mjesta bila jedna velika ludost. Međutim, toliko je tada bila snažna ta želja i taj otpor da nisam razmišljao o vlastitom životu, odnosno nisam razmišljao o tome da mi se nešto može desiti. Prolazio sam kroz stihije metaka i granata. Bilo mi je bitno doći na liniju i donijeti ono što treba, odnosno obaviti svoj kurirski zadatak. Mislio sam samo na to da moram obaviti zadatak, uopšte nisam razmišljao o tome da li je opasno nekuda proći ili ne. U mom kvartu u kojem sam živio, svaki ćošak je bio pokriven snajperom i bilo vam je potrebno puno sreće da prođete a da vam se ništa ne desi. Dosta puta sam vidio svoje prijatelje, suborce, kako gube svoje živote, dijelove tijela i tako dalje. Međutim, ti ružni događaji su mi davali još više snage da se borim protiv tog zla. Tako da ni u jednom trenutku nije bilo straha. Danas bi isto učinio, bez razmišljanja bih opet stao u odbranu dobrog.
RSE: Bili ste maloljetni. Kako su reagirali Vaše kolege suborci? Jesu li Vam davali oružje? Jesu li Vas pokušavali na neki način maknuti od tih borbi?
MIŠANOVIĆ: Kako da ne. Ja sam zapravo uvijek bio vrlo uporan i oni su na kraju popustili uzeli me među sebe. Otimao sam se kontroli, samoinicijativno pomagao i onda je moj kasnije komandir čete rekao mojoj majci: «Bolje da bude sa nama, ovako bez kontrole će nastradati. Mi ćemo ga prihvatiti». Bio si sigurniji u Armiji BiH nego u vlastitom stanu ili nekom podrumskom skrovištu. A imao si i redovan obrok. Majka je pristala. Uzeli su me među sebe i pazili kao svoga sina. Bio sam tu sasvim dobrovoljno i uvijek sam mogao otići. Niko me nije ni na šta tjerao. Malo pomalo, toliko su stekli u mene povjerenja da sam postao ravnopravan sa odraslima. Nisu me smatrali ničim manje važnim, djetetom, već su me jednostavno prihvatili kao sebi ravnog.
RSE: Poznato Vam je da međunarodne organizacije, pogotovo UNICEF, vrlo često ističu da maloljetna djeca ne bi smjela biti sudionici oružanih sukoba, da ne bi smjela nositi oružje, da ne bi smjela biti u vojnim jedinicama. Da li se uopće tih godina o tome razmišljalo?
Brže sam rastavljao kalašnjikov nego mnogi stariji pripadnici Armije BiH. ...
MIŠANOVIĆ: Dobro se sjećam sa su se bojali upravo tog problema – da ne ispadne da je Armija BiH pokušala mobilisati maloljetna lica. Stalno su me ubjeđivali – pa znaš, ne može, dijete si… Mene niko nije natjerao, to je bila moja volja i ja sam tražio da se ispuni moja volja. Oni su pokušali poštivati ta pravila, ali ja sam navaljivao. U ratu se dešavaju i takva čuda. U II svjetskom ratu je bio Boško Buha i tako dalje. Bilo je još Narcisa, i u ovom i u svakom ratu. Ne osjećam se krivim, ne osjećam da sam prekršio ikakav zakon, niti ja, niti moji pretpostavljeni. To je bila moja želja i oni su je ispunili. U ratu sam izgubio i oca i brata, tako da je i to uticalo na njihovu spremnost da me prihvate. Te stvari se jednostavno dese i to bude tako. Na kraju su riješili i moj status. Jedno vrijeme nisam imao riješen status jer zvanično nisam mogao biti pripadnik Armije BiH. Međutim, kada je došao u posjetu predsjednik Alija Izetbegović, iznenadio se otkud ja u Armiji BiH. Objasnili su mi situaciju i on je tražio da se moj status riješi. Nakon toga, u vihoru rata dolaze sudija i zapisničar, moja majka daje izjavu da me samovoljno daje u oružane snage BiH odnosno u Armiju BiH i izdaje se rješenje u kojem stoji da sam ja tu dobrovoljno i da imam pravo da se povučem kad kod želim. Dakle, pokušali su to da riješe i zakonski. Naravno, da bi i sebe ogradili, da sutra ne dođe upravo do tog spominjanja međunarodnih zakona i prava djeteta. Iako sam ja tu kao dijete bio zaštićen, nimalo ugrožen.
RSE: Jeste li nosili oružje?
MIŠANOVIĆ: Naravno. Postao sam čak i dobar poznavalac pješadijskog oružja. Jedno vrijeme sam bio oružar, dobro sam savladao rastavljanje i sastavljanje oružja i neke sitne popravke. Brže sam rastavljao recimo kalašnjikov nego mnogi stariji pripadnici Armije BiH. Čak sam trebao ići na jedno takmičenje gdje je jedna od vještina bila upravo rastavljanje i sastavljanje oružja, ali oni su rekli – gdje će dijete bolje od nas da rastavlja i sastavlja oružje i povukli su me. Rekli su mi: «Hajde ti u šahovsku sekciju, nemoj ovamo, sramota nas je». Toliko sam tim poslovima pristupao ozbiljno, s nekom ljubavlju. Ali sve to je zapravo bila ljubav prema domovini i prema ljudima koje voliš i koji žive oko tebe.
RSE: Što sada radite?
MIŠANOVIĆ: Sada sam predsjednik boračke organizacije na području općine Novi Grad Sarajevo. Opet sam, dakle, u nekom sistemu boraca, veterana. Nastavio sam se, u miru, boriti za njihova prava, koja su ugrožena. Tu sam već nekih devet-deset godina.
RSE: Što je bilo sa školom?
MIŠANOVIĆ: Školu sam završio. Mogao sam otići na školovanje vani, o trošku države, bilo mi je ponuđeno da biram gdje ću, međutim, gdje god da odem, ne bih se dobro osjećao. Rekao sam – čitav rat sam ostao ovdje, tako da ću i svoje školovanje nastaviti ovdje. Ka bih otišao, čitav moj cilj ne bi bio doveden do kraja,
I u ratu sam stigao da idem u školu. ...
stao bih napola. Tako da sam ostao da i dalje dijelim sudbinu svog naroda. Tu sam se školovao, završio elektrotehničku školu. I u ratu sam stigao da idem u školu. Išao sam na ta neka «ratna» predavanja, kao i sva djeca. Iako, sve je to išlo jako loše jer je bio rat. Dolazio sam na nastavu u uniformi. Nisam, dakle, ni u ratu prekidao školovanje. Ispunjavao sam svoje obaveze i išao u tu neku školu. U četi su mi čak pomagali oko gradiva, sa mnom su učili. Govorili su mi da sam biljka u usponu i da me moraju zalijevati.
Rat je loša stvar. ...
Tako da su mi moji prijatelji i suborci pomogli i pri školovanju. S te strane, u ratu nisam ništa izgubio. Izgubio sam, međutim, oca i brata. Stan u kojem smo živjeli je bio srušen. Rado bih mijenjao svoje obrazovanje za živote svojih članova porodice. Ali takva je sudbina. Rat je loša stvar.

Članovi Kluba patrotske lige Tuzla, u okviru svog programa, svake godine obilaze spomen obilježja poginulih boraca i nosilaca najvećeg priznanja Zlatnog ljiljana. Cilj ove akcije je da se ne zaborave oni koji su živote dali za odbranu BiH. Meldin Hajdarević bio je pripadnik Armije Republike BiH i nosilac najvećih odlikovanja, zlatnog ljiljana i zlatne plakete grada. Život je nesretno izgubio u selu Ravne na Nišićkoj visoravni u akcijama oslobođanja koridora za Tuzlu. Svake godine, odlaskom na mjesto pogibije, Meldina se prisjete njegovi saborci, porodica i prijatelji, članovi Kluba patrotske lige Tuzla i mještani rodne Gornje Tuzle. Nekadašnjeg člana Muslimanskog omladinskog saveza Meldina Hajdarevića nisu zaboravili ni članovi današnje Asocijacije mladih SDA-a Općinskog odbora Tuzla. U sjećanje na godišnjicu pogibije ovog zlatnog ljiljana, sutra će u Domu kulture u Gornjoj Tuzli, sa početkom u 10 sati, biti organiziran i šahovski turnir sa simboličnim nazivom “Meldin Hajdarević”.
http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtopic.php?t=24391Bosanac sa dna kace wrote:daj napisite nesto o Ivanu Mijacevicu iz Gradacca, ja ne mogu da izguglam nidje
http://bhstring.net/tuzlauslikama/tuzla ... p?id=18523Fair Life wrote:http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtopic.php?t=24391Bosanac sa dna kace wrote:daj napisite nesto o Ivanu Mijacevicu iz Gradacca, ja ne mogu da izguglam nidje
http://boreokoociju.blogger.ba/arhiva/2006/04/02/201533