He-he.... Nije ovaj dijalog sa prve stranice vidio profesora filozofije....Bar ne moga
A, svega mi, nije vidio ni teorije o evoluciji.
No rasprava se razvila (kao i uvijek) u drugom pravcu, pa da i ja malo dodam. Ionako nikog nema, svi valjda spavaju, pa mogu da se raspisem.
SVi mi, ukljucujuci i najvece skeptike, vjerujemo u mnogo sta. Veliki dio onoga u sta vjerujemo je, vjerovatno, istina. Definicija vjerovanja je "smatrati nesto za istinu".
Dvije su vodece teorije o tome sta je istina. Tzv. korespondentna teorija i tzv koherentna teorija.
KOrespondentna teorija kaze da je istina ono sto odgovara (koresponduje) realnosti (Platon, Aristotel, Tomas od Akvina, Bertrand Russell itd). Problem sa korespondentnom teorijom je da svako od nas mora imati neku teoriju o tome sta je realnost, kako mi dozivljavamo realnost, na koji nacin se realnost moze izraziti itd. (@El Vedex, ako citas, evo ti jos jedno ime, Wittgenstein je pisao dosta o ulozi jezika u stvaranju slike o realnosti). Kao sto se vidi u nasim postovima na forumu, realnost nije bas ista za sviju...
KOherentna teorija kaze da je istina ono, i samo ono sto se uklapa (koherira) u sveopstu cjelinu shvatanja (stavova) (Spinoza, Leibniz, Hegel itd.). Za pojedine idealiste je koherentna teorija jedina prihvatljiva, jer ne zahtijeva postojanje jedne realnosti koja je neovisna o nasoj svijesti. No i ova teorija ima probleme. Posto niko od nas nema razvijenu jednu sveopstu teoriju koja pokriva sve aspekte nase realnosti, lako se desi da se jedna ideja u datom momentu uklapa u "koncepciju a", dok se susta suprotnost od te ideje u drugom momentu uklapa u "koncepciju b". Posto jedna ideja i njena suprotnost ne mogu obadvije biti istina - sistem pada u vodu.
Znanje je definisano sa tri uslova (izvinjavam se studentima filozofije ako tusim, ovo i onako nije za vas

): 1. vjerovanje u nesto, 2. to nesto je istinito, 3. posjedovanje dobrih razloga za vjerovanje u nesto.
Dakle osoba
N zna da
p ako, i samo ako
1.
N vjeruje da
p
2.
p je istina
3.
N ima jako dobre razloge da vjeruje da
p
I ovdje, naravno ima problema. Osim onog ocitog "dobri razlozi", ima i manje ocitog. Na primjer, istinitost nasih premisa. Posto je nedozvoljeno koristiti tzv cirkularna objasnjenja (gdje je A dokaz za B, a B dokaz za A), potrebno je uvije iznova dokazivati premise. Decartes je pokusao, i dosao do zakljucka da je jedina apsolutna istina Cognito, ergo sum.
Zaustavljam, da vas postedim naucne metodologije, aksiomatskih metoda, empirijskih i teoretskih zakona, hipoteticno-deduktivne metode, hermeneutike i na kraju, ipak, etike,
ko vjeruje - vjeruje, ko zna - zna, a za istinu cemo, bojim se, jos malo sacekati
