Prvi poljubac....Uh dje me nadje...
Juli 1995. godine, Baske Vode...
Otisla kod tetke koja je dole bila u izbjeglistvu, malo da se dijete izvuce iz rata. Jos uvijek sam isla u osnovnu skolu, zavrsavala, premda sam izgledala dosta starije.
A on, lik kao iz snova svake tinejdzerice. Onako sa smekom loseg momka, ali sa prelijepim sanjalackim osmijehom. Jos nisam zaboravila njegov kacket, majicu koju je nosio a ispod koje su se octravali misici, crne farmerke, patike....
Upoznali smo se tako sto je prisao sa drugom nama- mojoj drugarici Tanji iz Vodnjana i meni, bosanki. Izlazili smo par noci zaredom, nikada dogovoreno, samo bi se nasli u gradu. Dolazio je i na plazu preko dana da me vidi. I onda, zadnju vece prije nego sto cu krenuti, te tople julske noci, ispod onog malog svjetionika, dok smo sjedili na zemlji i gledali u more, samo se primaknuo i poljubio me, kad da mi poklanja taj mjesec iznad nas i toplinu citavog ljeta. Bila sam izgubljena, leptiri u stomaku koje sam cijelo vrijeme osjecala sa njim su se pretvorili u krdo slonova koji su bjezali, trcali lomili sve pred sobom. Naravno, buduca velika coolerica nije dozvolila da se to primjeti, vec sam odgovorila kako sam znala i umjela, i naposljetku mu podarila veliki osmijeh.
Kad sam se vratila u BiH, dobila sam od njega par pisama. I onda se nije javio dugo, dugo.... Da bi me iznenadio jedne veceri sa telefonskim pozivom iz SAD. Preselio se u Bridgeport sa roditeljima, i zvao me da mi kaze da me nikad nije zaboravio, da mi kaze da bi se najradije vratio po mene da me vodi sa sobom, da bi me zenio... Odbila sam, sve je to bilo previse daleko vec od mene, zavrsavala sam srednju skolu, trebala upisati fakultet, imala vec dugu vezu.
NIkad se vise nismo culi...
Moj dragi "Mario".... Hvala! I will never forget
