E moj Vodenko, ima jos onesvijestenih...
Moj tata iz Jugovinila
Autor Jurica Pavičić (Jutarnji.hr) Ponedjeljak, 13 Veljača 2006
Sa sobom su dobro skrivene imali smotuljke papira. Ti papiri bili su detaljni nacrti industrijskog postrojenja u Bitterfeldu, fabrike koja je bila glavni opskrbljivač polivinil kloridom čitavog njemačkog Reicha.
Dvojica prebjega po dolasku u Švicarsku zamotuljke su prodali jednoj švicarskoj tehnološkoj firmi. A na vrata te firme, negdje koncem četrdesetih, zakucao je privredni ataše komunističke Jugoslavije.
Gornji uvod zvuči kao početak nekog od romana Johna le Carrea. U zbilji, međutim, priča koju smo ispričali nije uvod u nekakav hladnoratovski triler, nego uvod u povijest tvornice Jugovinil, ružnog industrijskog giganta koji je tijekom desetljeća i desetljeća komunističke Jugoslavije proizvodio čarobni prah kojim se hranila balkanska industrija potrošačkih dobara.
Svega koju godinu nakon lekareovskog bijega iz sovjetskog sektora, švicarska consulting kuća s početka priče po narudžbi će Borisa Kidriča na nasutom obalnom pojasu u ljupkom gradiću Kaštel Gomilici (slavnom po pitoresknom otočiću s mostom što su ga digle švore benediktinke) sagraditi točnu kopiju bitterfeldske tvornice.
Iz velebnog industrijskog grada prvi će PVC prah poteći 1950. Tih ranih pedesetih na plastiku se nije gledalo kao danas, kao na ekološku napast, jeftini, dosadni i nepoderivi materijal koji sve pojeftinjuje i profanira. Zaboravite reciklažu i Montessori vrtiće: u to doba, ranih pedesetih, plastika je bila budućnost, ona je bila Amerika. Ako su socrealistički ideolozi i žudjeli za čeličnim visokim pećima iz “Maljčika”, obični poratni puk žudio je za plastikom: za šuškavcima, za dječjim kadicama, plastičnim barkama, igračkama, šlapama, podmetačima.
Pedesetih i šezdesetih jugoslavenska će industrijska galanterija zatrpati svog Petrović Petra izlozima punim lokalnih konzumnih dobara, barkica, patika, igračaka i kabanica, a krv koja je kolala tim krvotokom široke potrošnje bila je bijela, bila je prah i pumpala se iz Jugovinila.
PVC prah iz kaštelanskog urbicidnog zdanja stvorio je svagdan Jugoslavije pedesetih i šezdesetih. Ne treba se ona čuditi da je Jugovinil dospio i u estradne šlagere, poput onog tada maloljetne Zdenke Vučković koja je 1958. na opatijskom festivalu u paru s Ivom Robićem otpjevala himnu socijalističkog konzumizma: “tata kupi mi auto/bicikl i romobil/tata kupi mi bebu/kolica Jugovinil”.
Neka Prestane puhati jugo
Četrdeset osam godina poslije, na istom mjestu, u opatijskoj kristalnoj dvorani, ta ista Zdenka Vučković, danas zrela dama, izišla je ponovo na scenu i unutar manifestacije “Opatijske serenade” uz pomoć stanovite male Ane otpjevala istu pjesmu.
Ali, s malom razlikom: u znamenitom refrenu koji je ‘58. služio kao promemorija dječjih zgrtačkih želja više nije bilo Jugovinila. Mrsko, zavojevačko “jugo” nestalo je iz Zdenkine pjesme, a kolica koja ište mala Ana postala su obična kolica “polivinil”. Moram priznati da me vijest o tome ujela za srce, i to iz sasvim privatnih razloga.
Zdenka Vučković i Ivo Robić
Tih pedesetih i šezdesetih, naime, moj je otac bio mladi inženjer u tom istom Jugovinilu, odrastao sam u socijalističkoj visokogradnji za Jugovinilove radnike, a bušta koja je prvog stizala iz kaštelanskog monstruma tehnički je gledano plaćala moje pelene, autiće, bicikl i romobil. Ali, nisam samo ja bio ujeden za srce. Opatijski damnatio (industrijske) memoriae razljutio je mnoge u splitskom bazenu, počev od tri tisuće negdašnjih radnika pa do našeg novinskog kolege Mosora Bibića koji je predložio da se i ime vjetra “jugo” pretvori u “poli”.
Kakvi smo mi čobani
Jugovinil je, naravno, tijekom cijele svoje povijesti bio prepun kontroverzi. Za početak, Jugovinil nikad nije proizvodio nikakva kolica. Sama fabrika neprijeporno je bila produkt hladnoratovske kombinatorike. U to postinformbiroovsko doba nije bilo slučajno što je plastičarska tehnologija Trećeg Reicha sa Zapada iscurila Titu, dakle “američkom komunističkom savezniku”, kako bi rekao Tvrtko Jakovina.
Pedesetih i šezdesetih Jugovinilovi inženjeri iz socijalističke nedođije dobivali su stipendije za usavršavanje u SAD-u, a moj otac pamti da je tvornica imala vrhunsku kemijsku knjižnicu prepunu američkih knjiga. Među ostalim, pamti, u knjižnici je našao priručnike s Kidričevim osobnim bilješkama na margini, ali i američke špijunske snimke iste one tvornice kojoj je Jugovinil bio preslika - tada DDR-ovskog Bitterfelda. Jugovinil je bijelom krvlju ložio novi smjer partijske politike u kasnim pedesetima, politiku privrednog rasta kroz poticaj konzumne potrošnje.
Čovjek sklon teorijama zavjere gotovo bi povjerovao da su Amerikanci svom crvenom savezniku namjerno uvalili plastiku, znajući da za rastvaranje komunizma ima samo jedno efikasno sredstvo: potrošačka žudnja. Potrošačka žudnja na koncu je srušila svemir Brežnjeva i Honeckera, ali ni Jugovinil nije prošao bajno. Rano je postao gubitaš adiktivno oslonjen na nerezonske kredite. Smatralo ga se ekološkom bombom, spočitavalo se da more truje živom, zemlju radioaktivnom šljakom, a pejzaž grdi divovskim kuglama za skladištenje otrovnog monomera. U devedesetima Valentić je uz pomoć mađarskih partnera pokušao obnoviti proizvodnju.
Dalmatinski pastoralni desničari u tome su ga silovito spriječili, dosljedni antimodernom uvjerenju da je industrija šejtan i komunjarska podvala. Dio strojeva potom je kupio i odšarafio kemijski mogul Ježić i odvezao na Krk. Jugovinilom litoral danas zauzimaju marine. Golemi industrijski grad stoji i dalje kako je stajao, samo ga sve više izjeda vrijeme i guta visoka trava. Kad smo jednom prolazili autom pored nje, moj je mali rekao: “Dida je star, pa je i njegova tvornica stara”.
Vjerujem ljudima koji kažu da se Jugovinil nije mogao spasiti i da je od njega bilo više štete nego koristi. Ipak, gigant koji je na grbu imao simbol znanosti (retortu) zaslužio je nešto više od toga da mu se cenzurira ime u benignom šlageru. I to ne samo zato što i dan danas milijuni nas imaju pasaru, vrtnu stolicu, šlape ili ceradu od njegova praha, nego i zato što je bijeli eliksir iz njegovih retorti generaciji naših očeva i mama omogućio da žive u gotovo podnošljivom svijetu. Ali, kad bismo retortu znali uvažavati, ne bismo bili čobani kakvi jesmo.
Jurica Pavičić (VIJESTI IZ LILIPUTA)
Izvor: Jutarnji.hr
Nije reziserima nacionalna osvjestenost nikada ni bila cilj, ... to su vam scenaristi uvalili kao zvaku, .... da se zabavite dok se oni novcano ne osvjeste, a dok se vi ne onesvjestite. 
