Iako se godinama svadjam sa ovima i onima i odbijam iskoristiti bilo kakvu vrstu vezu smatrajuci da cu tako ucestvovati u rusenju sistema, kada je bila upitanju bolest najblizih posustala sam. Jer niko od nas ne zeli vidjeti kako mu se najmiliji pati. Covjek bi prodao i sebe da svome rodjenom ublazi bol.
I iz tog razloga mi ne radimo nista po ovom pitanju. A oni koji rade ovaj posao, na ovaj nacin, znaju apsolutno na sta smo spremni. Samo ne znaju koliko.
Niko od njih nece glasno reci: Daj mi 2000 maraka. "Procedura" je vrlo suptilna i tesko je reci da odredjeni medicinski radnik ustvari trazi mito. Skoro pa postoji "tajni jezik" isareti i sl da osoba shvati da je duzna da plati ukoliko zeli "bolju" pomoc. Znaci nista konkretno, pa se time ne moze ni dokazati. Sve i kada bi se htjelo, "zakon" je na strani medicinskog radnika, samim tim sto neka konkretnih dokaza, vec prije optuzbe na stranu onoga koji je dao kovertu, kao da je sam inicijator svega.
Kada se sve zavrsi, tesko je uopste dokazati da se takvo nesto desilo.
Moj otac je na intenzivnoj njezi lezao cijelih mjesec ipo dana, zahvaljujuci jakim vezama. I ipak je umro. Dokaz da ni veza nije svemoguca i da se nerijetko njome moze uciniti nesto vise nego sto je u tom trenutku potrebno.
Sa gospodinom Hirosem nemam losa iskustva. Ne sjecam se da je niti jednoga trenutka u toku lijecenja moga daidze "potrazivao" nesto, na bilo koji nacin. Kada je u jednome trenutku odveden na Kosevo da primi blokadu, gospodja ( ne znam joj ime, nisam bila prisutna u tom trenutku) doktorica je bila vrlo drska i istresala se na mamu i daidzinicu, valjda ocekujuci novac a ove dvije kroz zbunjenost nisu ucinile nista po tom pitanju. Blokada mu je data pogresno, nakon cega je uslijedila jos veca bol i nikada vise nije ustao iz kreveta. Da li je ona licno doprinijela ovome ne mogu sa sigurnoscu tvrditi ali mamina prica je ta da je gospodoja ocekivala novac a one u bunilu mislile jedna za drugu da je neka od njih predala kovertu.
Svaki dan smo davali novce i poklone sestrici iz palijativne njege, koja je upocetku dolazila mrzovoljna i gruba, dok nismo shvatili da ona nesto ocekuje. Kada smo poceli davati novac, sa osmjehom i njeznoscu mu je pristupala uz krevet.
Znam, odvratno, ali mi smo presli zemlju i nebo da mu ublazimo bolove od raka. Kada sjedite uz bolesnika 24 sata i gledate ga kako se pati a ne moze da umre, u stanju ste uciniti sve i ne dovoditi upitanje ni moral ni etiku ni zivot ni smrt. Samo mu zelite olaksati,zelite da oni zadnji njegovi trenutci prodju sto bezbolnije.
Ja sam intenzivno prosla takva tri slucaja i to nas je kostalo kapital. Novaca niko nema dovoljno da poplaca takve usluge ( o penzionerima i onima koji nemaju da ne govorim) jer samo jedna kutija citostatika je u to vrijeme kostala 130 maraka za deset dana, koje je morao piti tri puta dnevno a da ne govorim o drugim "medicinskim uslugama"
Moj prijatelj je digao kredit da bi mu otac hitno operisao srce u Tuzli, za 7000 eura. Koliko sam shvatila to je bila " normalna" procedura a ne mito.
U pojedinim africkim zemljama u bolnicama stoje cjenovnici. Ukoliko osoba ne moze da plati tretman moze da crkne,nece biti primljena. Mi se skoro pa nikako ne razlikujemo od toga. U privatnim klinikama bit cemo primljeni kao bogovi ali i to opet ne znaci da ce nam biti pruzena adekvatna pomoc, jer kada je novac prioritet za profesionalnost, onda tudji zivot zasigurno nije.
