Evo jedan interesantan tekst:
http://www.b92.net/casopis_rec/62.8/pdf/091-157.pdf , kao i dio intervjua s njegovim autorom, politologom dr. Dejanom Jovicem. Tekst i intevju bave se razlozima raspada Jugoslavije, i preporucam ga svima koji krajem osamdesetih nisu bili tu, ili nisu pazili na satu, a posebno onima koji su umorni od ideoloskih tumacenja. Intervju je iz 1999. godine.
JUGOSLAVIJA JE DRŽAVA KOJA JE ODUMRLA
Dr. Dejan Jović
Dejan Jović (rođen 1968. godine u Samoboru) od rujna ove godine stalni je predavač međunarodne politike na Sveučilištu u Stirlingu u Škotskoj. Prošle je godine obranio doktorat na London School of Economics and Political Science, a zatim je pola godine proveo na postdoktorskom studiju na European University Institute u Firenci. Upravo dovršava knjigu o ideološkim sukobima unutar jugoslavenske političke elite između 1974. i 1990. Knjiga će biti objavljena najprije na engleskom jeziku, a izdavači su londonska kuća Hurst i američki New York University Press.
Diplomirao je politologiju u Zagrebu 1990. godine, a magistrirao na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani 1994. Iste godine odlazi u Manchester, gdje je 1995. magistrirao iz političke teorije. Od 1995. do 1999. živi i studira u Londonu.
Od 1993. godine piše u omladinskim i drugim novinama. Bio je urednik u Poletu (1984-1985) i voditelj istraživačkog tima tjednika Danas (1989-1992).
Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu vodio je seminare iz predmeta Uvod u politologiju (1991-1994), ali mu nakon doktoriranja u Londonu nisu htjeli dati mjesto na tom fakultetu. Na London School of Economics vodio je od 1996. do 1999. seminare iz predmeta Politika u Istočnoj Evropi. U Stirlingu će samostalno predavati dva predmeta: Stabilnost i dezintegracija država, te Politika i povijest Jugoslavije.
Proučavali ste prilike i odnose u bivšoj Jugoslaviji, koji su doveli do njenog raspada. Do kakvih ste zaključaka došli?
- Prvo, da se Jugoslavija nije morala raspasti, a posebno ne na način na koji se raspala. U povijesti se, inače, ništa nije moralo dogoditi kako se dogodilo, nego je sve rezultat političkog djelovanja, dakle, ovisi o onima koji proizvode događaje. Ima mnogo autora koji danas tvrde obratno, i to i unutar bivše Jugoslavije i izvan nje. Tvrdi se da se Jugoslavija morala raspasti zbog raznih razloga _ ja sam ih nabrojio sedam u svojoj dizertaciji. I vani autori često pokazuju sklonost nekom fatalizmu, tvrdeći da višenacionalne države ne mogu preživjeti zbog kulturnih razlika među nacijama _ članicama. Paradoksalno je, međutim, da mnogi od tih autora dolaze upravo iz multietničkih zemalja, recimo, iz Velike Britanije ili iz Sjedinjenih Američkih Država. Kad ih se upita - kako to da su njihove zemlje preživjele a Jugoslavija nije, oni najčešće kažu da je to zbog ekonomske razvijenosti tih zemalja, zbog koje nikome nije bilo u interesu da se odvoji.
Međutim, u Jugoslaviji je ekonomski razlog bio manje važan. Recimo, Slovenija i Kosovo su na kraju došli na vrlo slične političke pozicije, a bili su po ekonomskoj razvijenosti na dva pola. Osim toga, mnoge su multietničke zemlje koje su siromašnije od Jugoslavije relativno stabilne _ recimo, Indija. Konačno, Jugoslavija se raspala kad joj je ekonomski krenulo najbolje. U posljednjoj godini pred raspad inflacija se sa 25.000 posto smanjila na nulu, a vanjski se dug smanjio za pet milijardi dolara. Ekonomski je razlog i inače bio gotovo nevažan: recimo, u Srbiji je Milošević pobijedio na izborima za predsjednika Srbije 1993. godine, kada je inflacija desegla apsolutni svjetski rekord. I još tako što je pobijedio američkog bogataša Milana Panića, koji je po svim zapadnim standardima bio kao neki lik iz bajke o bogatom Zapadu. Štoviše, kako Eric Gordy pokazuje u svojoj nedavno objavljenoj knjizi, visoka inflacija je pomogla Miloševićevom SPS-u da uništi alternativu svojoj vlasti.
Kada ih se suoči sa tim činjenicama, mnogi analitičari raspada Jugoslavije potegnu etnički razlog, tj. argument da se Jugoslavija raspala zbog mržnje među njenim narodima. Ali, te etničke mržnje nije bilo kroz četrdeset i više godina nakon Drugog svjetskog rata, ili barem - da budemo sasvim precizni _ nije bilo u većoj mjeri nego u drugim multinacionalnim i multikulturnim zajednicama. Recimo, odnosi Srba i Hrvata u Jugoslaviji bili su daleko bolji nego odnosi između bijelog i crnog stanovništva u Sjedinjenim Američkim Državama, a problemi kao što su oni u Sjevernoj Irskoj jednostavno nisu postojali. Etničku su mržnju stvorili nacionalisti, a onda su je proglasili razlogom neizbježnog raspada Jugoslavije.
Zašto se onda Jugoslavija ipak raspala?
- Moj je zaključak da je Jugoslavija vjerojatno jedina država koja je jednostavno odumrla. Mislim da je glavni razlog ideološki. Jugoslavenska je politička elita veoma dugo i iskreno vjerovala da država mora slabiti a ne jačati. Samoupravljanje je bilo antidržavni, ili _ kako se govorilo _ antietatistički koncept. Nikad nije bilo jasno kako je moguće graditi državu na antidržavnom konceptu. Iz ideoloških razloga, da bi se bilo drukčiji od sovjetskog državnog socijalizma i od međuratne Jugoslavije, smatralo se da je svako iskazivanje jugoslavenstva pomalo sumnjivo. Nije bilo jugoslavenske televizije, ni jugoslavenskih stipendija za studente. U Zagrebu je bilo daleko lakše učiti engleski, nego makedonski ili slovenski. Ja sam se, recimo, htio upisati na tečaj slovenskog, ali to nije bilo moguće čak ni 1991. godine kada sam započeo studirati u Ljubljani. Mogao sam umjesto toga odabrati latinski ili japanski. Čak ni savezni službenici nisu govorili sve jezike jugoslavenskih naroda, itd. Ukratko, nije se poticala jugoslavenska kultura, a bez zajedničke kulture (u najširem smislu te riječi, onako kako je upotrebljava Ernest Gellner) teško je zamisliti opstanak zajedničke države. Jugoslavija je nastala na ideji kulturne srodnosti njenih naroda, a s vremenom se pretvorila u ideološku tvorevinu kojoj je u temelju bila antidržavna ideja. Da se poslužim duhovitim zaključkom profesora Stevana Pavlovića: kad je nastala 1918. godine, Jugoslavija se zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a zapravo se temeljila na ideji jugoslavenskog naroda, kao jednog jedinog naroda. A nakon pola stoljeća, kada se zvala Jugoslavija, pretvorila se u zemlju Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, Muslimana, Crnogoraca i dvadesetak narodnosti i etničkih zajednica. Povrh toga, također zbog ideoloških razloga, nije se mogao formirati jugoslavenski politički narod (demos), jer socijalizam nije bio sistem reprezentativne demokracije nego predstavljanja vizije. Savezna politička tijela, recimo, nisu predstavljala građane Jugoslavije, nego su oblikovala viziju boljeg svijeta, prije svega kroz ustave. Cijela je povijest političkih konflikata u socijalističkoj Jugoslaviji zapravo povijest pisanja Ustava, tj. sukoba između raznih vizija društvenog razvoja, što je donekle i normalno u zemlji koja je bila u tranziciji prema nekom boljem svijetu. Kad je dominantna vizija nestala, kad su političke elite počele prihvaćati elemente drugih vizija, cijeli je koncept kolapsirao.
Za razliku od drugih autora, koji tvrde da je socijalizam imao jaku policijsku državu i slabo civilno društvo, ja bih prije rekao da je država bila slaba a društvo jako. Ljudi, recimo, nisu smatrali normalnim da plaćaju poreze, ali su zato uspostavili _ kako bi rekao profesor Županov _ razgranatu mrežu privatnih veza kojima su nadoknađivali nedostatak novca. Raspadom ideološke vizije na kojoj se temeljio cijeli sistem, ljudi su se osjetili ugroženima i nesigurnima. Nisu zahtijevali manje države, nego više. Paradoksalno je da je i za Titova života jedino ozbiljno nezadovoljstvo protiv vlasti (studentski protesti u Beogradu, a i drugim centrima 1968. godine) bilo motivirano idejom egalitarizma i državne intervencije radi pravednosti. I tu se razlikujem od mnogih drugih analitičara raspada Jugoslavije - po meni, socijalizam se nije raspao zato što su ljudi bili motivirani liberalnim vrijednostima, kao što su individualizam i sloboda, nego prije svega zato što su tražili više jednakosti i više države. Vlast je tražila više samoupravljanja, a građani više države. Cijela ideja antibirokratske revolucije, recimo, bila je ideja egalitarizma i države. I Kučan i Tuđman su također na tim idejama dobili izbore, jer su uvjerili Slovence i Hrvate da nisu ravnopravni s drugima u Jugoslaviji i da trebaju svoje države da ih zaštite. Stoga ne treba čuditi što su zatim, uz suglasnost svojih birača, uspostavili jake države koje su gotovo potpuno poništile dostignuća samoupravljanja.
) za ovaj post.
covjek je imao veze sa Jugoslavijom koliko i Ante Pavelic. Proslavio se sto je Srbija u njegovom vremenu bila najveca.
