Forum Klix.ba

U neko doba je, ni od koga pitan, poceo tumaciti da je covjek kao orah, jer ima vanjsku ljusku koja je mehka i upotrebljiva ali otrovna, unutrasnju ljusku koja je dobra jedino za spaliti i jezgru koja je blagoslov i cista hrana. “Tako mi”, govorio je, “imamo tijelo koje je mekahno i mozda za nesto korisno, ali je otrovno jer nas zavodi i skrece nam paznju sa svega vaznoga, odnosno sa jednoga koje je jedino vazno. Unutar tijela imamo zivot koji treba spaliti, koji treba sagorjeti sto brze i u sto sjajnijem plamenu nebili se makar malo osvijetlio mrak naseg vidljivog zivota. A unutar te dvije ljuske svi imamo jezgru, imamo dusu, zrno Stvarnosti. U sve nas je Bog pohranio dio Sebe, dio Istine koji je jednak sa svom istinom ako se u nju uronimo dovoljno duboko i ako joj se posvetimo dovoljno iskreno. Toj jezgri, tom zrnu istine u sebi, mi se trebamo posvetiti. Potonite u sebe dovoljno duboko, prodrite kroz one dvije ljuske, i doci cete do Istine. Ne treba putovati svijetom, ne treba ici daleko da bi se nasla istina. Treba samo uci sto dublje u sebe, do istine vodi putovanje unutra i u dubinu.”
- Otkud onda zlo u svijetu, otkud losi ljudi?- pitao sam. – Ako je u svima nama dio dobrote i istine, sta stvara zlo i lose ljude?
- Stvaraju ih glupa pitanja – odgovorio je ne gledajuci me i svi su se nasmijali. – Ozbiljno govorim. Zlo je glupost i dolazi od gluposti. Tamo gdje ima znanja nema zla, tamo gdje je ljubav nije moguce zlo. Zli su oni ljudi koji ostaju na svojim ljuskama, zli su jadnici koji u sebe nesmiju zaroniti dovoljno duboko, sto znaci da dolazi i od kukavicluka. Gluposti i nedostatak smjelosti radjaju zlo. Iako ima i onih koji nemogu zaroniti u sebe jer nemaju u sta, to moram priznati”.

Istocni Divan (govor Haladzdza)

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli i da se volimo mi.

Bio sam dijete i bila je dijete
- U carstvu kraj mora to bi -
Al vise neg ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee -
I zbog toga nebeski krilati serafi
Bili su zavidni.

I to je razlog sto jednom davno
- U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, noću,
Sledivši moju Annabel Lee.
I došli su plameniti rođaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba,
- Ni upola sretni ko mi -
Da! To je razlog (kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi),
Što noću je vjetar iz oblaka došo
I sledio, ubio Annabel Lee.

Al ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što stariji bili nego mi
I mudriji mnogo nego mi
I niti anđeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
Lijepe Annabel Lee.

Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne donese
O lijepoj Annabel Lee;
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pokraj svoje drage do zore,
Svoje drage, - drage -, života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more,
U njenom grobu uz šumorno more..

E. A. Poe

Meteor

Kroz rešetke popravnog doma
jedna naranča
uleti poput groma
i pada u kiblu kao kamen
zatvorenik
sav poprskan govnom
blista i sjaji
od sreće same
ona me nije zaboravila
ona još uvijek misli na me.

(Prévert)

Blaga i dobra mesečina
Blaga i dobra mesečina,
što pada, kô molitve matera naših
po grobovima zaboravljenih
milostiva je uteha onih,
koji nerado pod suncem hode.
Mesečina.
Kad prožme sivi i snuždeni oblak
i on bude beo i lep,
ko latice divnoga cveta.
I sivi, snuždeni oblak!
I licima usedelih devojaka
daje lepotu zaboravljenih noći,
mladosti snova i cveća
i očima tužnim sjaj strasnih
davnih ašikovanja.
Mesečina. Majka nevoljnih,
sestrica onih koji se vole,
ulazi u srca paćenika
i diže stare, suzne spomene,
kô svele ruže iz prašnih knjiga.

Svi koji mnogo stradaju
ne vole obesno sunce.
Mesečina. Njina je molitva srebrena
nad grobovima onih
koji su žalosno umrli.
Ko miris neznana cveća
ona je bolesnim,
ko bledi prsti devojke
miluje obraze samotnim,
ko ritam starih, starih pesama
zvoni u srcu nesrećnih.

Blaga mesečina, sestrica ljubavi,
milosno zove sebi turobne.

Andrić

Esselamu alejkum...

kako su vam divne duse. Masaallah teme...navraticu ja ovdje cesce akobogda.
Pedivan ambijent...sad nazalost moram ici

selam

BUDJENJE

Školjka na pješčanoj obali poče
u suncu da se sjaji

Žbunom lovorike i bajama javi se
sjeverni vjetar

Na limunovom stablu zamirisa jače
bijeli cvijet

Sve prisutnije se tada čuše glasi
drevnog vremena

Galebovi evo već dugo kruže okolo
budućeg kretanja

U srebrnoj pjeni probudjenog mora
izda se boginja

Krajnji je čas zbiljski shvatiti
vlastitu odsutnost

I zakoračiti u one neizvjesnosti
provalije

U samom
sebi
(M.Dizdar)

Sve o mojoj duši reći će vam moje oči.

Ne zastidi se!

Nemoj se nikada zastiditi svoje majke i njenih dimija, bosanske sinije i bošce iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije i bakrenog abdesnog ibrika i djuguma, nanine sehare, svoje iz djetinjstva avlije i kuce cardaklije.

Ne zastidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osuncanih cvijetnih bosanskih caršija, babine tihe eglene i nanine šarene šamije, djedove žute hadjijske abanije i amidjinog crvenog u desno naherenog fesa.

Nikada se ne zastidi avlijskog prosca i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kucnog mutvaka. Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispracala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.

To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago, ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana.

Ne zastidi se Božiji robe, strinine resedije, nutme, halebije, gurabije, cetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je Bošnjo tvoja koda, kojom te je Uzvišeni oznacio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i djulistanu dunjaluckom, zemlji Bosni.

Ne zastidi se Bošnjo dajdžinih šalvara kada ih obuce i krene u svoju mahalsku džamiju, šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz šalvara si izašao i nikad se ne nasmij' kada ugledaš Bošnju da ih je obukao, znaj dobro šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao.

Ne zaboravi Bošnjo u dalekom svijetu, na cvijece: zambak, sabljicu, hadjibeg, kalanfir, (karanfil) majcinu dušicu, bosiljak, šekaik, pokraj cvijeca si uvijek prolazio kada si se umoran vracao i sa puta dolazio u svoju avliju iz džamije, škole, njive, igranja sa djecom na livadi...

To cvijece te je uvijek docekivalo pored avlijske staze ogradjeno okrecenim kamenjem i svojim mirisom ti iskazivalo najljepšu dobrodošlicu.

Ne zaboravi Allahov insanu gdje god bio da bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ces biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman.
Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova, dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana, vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe obicaje, drage, bosanske adete.
Upamet!


Abdullah Bosnic

Esselamu alejkum


a krasnih li ociju

i eglena...treba mi rjecnik za neke izraze uh

selam svima samo nastavite...uzivam

Ako su vrata iz riječi samo san ako su samo gatka
bajna
Ja ipak neću više da se s vrata vratim
Ja opet hoću tamo da snim
Tu slatku
Gatku

(M.Dizdar,Vrata)

Od dana kada je Hatidza upitala Muhameda s.a.w.s. da je ozeni,
do noci kada ona ubijedi muza da je Objava bila nesto vise od halucinacije,
i za tren ona i Barakah postase vjernice.
Bila sam vise nego mozete zamisliti.
Od vremena kada Aisha stade nepokolebljiva protiv klevetanja od momenta drzeci umiruceg muza do vremena kada je poslije trazila njeno znanje,
Bila sam vise nego mozete zamisliti.
Od leta u Medinu do sada,
od slavnog uspjeha u Mekki do milion jos drugih uspjeha,
u hiljadu i cetiri sto dvadeset godina. Uvijek sam bila vise od toga!
Nikada nisam bila lahko shvatljiva za vas.
Ja sam Bosnjakinja zena, silovana i tucena od strane srpskih vojnika, moga muza su tjerali da to gleda dok se Svijet okrenuo.
Krv koja je tekla iz tijela Alzirke, tekla je od mene i ukaljala zemlju, da cijeli Svijet vidi.
Ja sam zena na bagdadskom sokaku,
prosim od stranih novinara za konzervu mlijeka,
da mogu nahraniti moju djecu, koja umiru od gladi.
Ja sam Palestinka majka, oplakujem osmogodisnjeg sina upucanog u glavu od vojnickog metka.
Ja sam kcerka Egipta koja se bori za opstanak u Kairskom sirotinjskom kvartu,
dok Vlada puni dzepove sa stranim novcem za pomoc, a pustos se penje da gusi mlade.
Ja sam Indonezanka, koja zaradjuje $ 2 na dan sijuci kosarkaske patike za NBA dok nemir nisti zemlju oko mene.
Ja sam Iranski student u sportskom dzinsu i miki maus majici, ispod mog crnog pokrivaca veselog i voljenog jos dobivenog od 8-godisnjeg dugog rata, koji je kostao zivote mnogih ljudi.
Ja sam sestra, supruga, majka, kcerka pet stotina miliona ljudi.
Ja sam cijelih, pet stotina miliona sestara i one su ja.
Uvijek sam bila vise nego prijetnja ili simbol mrznje i tlacenja!
Uvijek sam bila vise nego pomocnik teroriste,
uvijek sam bila vise nego veo ili mahrama,
uvijek sam bila vise nego obicna zena od mnogih,
uvijek sam bila vise nego specijalna zelena karta.
U svim ovim mitovima, uvijek sam bila slabijeg glasa, kada je istina mnogo glasnija.
Ja nikada nisam bila da me tako olahko priklijestite,
jos vise, ja nikad nisam bila tajanstvenost, koju ste kreirali za mene!
Ja sam borbena kcerka Hatidza, Aisha, Merjem i Sara.
Ja sam majka poslanika, zena Halifa, sestra sehida.
Ja sam zena koja docekuje svitanje licem uprtim ka Mekki sa molitvom, sklona pokoravanju samo Sveznajucem, Ja sam borba na Allahovom putu, borbena svakodnevno, da odrzim iman i identitet, da otvorim zatvorene oci svjeta!

..

Noć ova što dolazi
dodiruje me i prati
dok lutam sam
ulicama jednog grada

Obavija me i nosi
sada ( ta noć )
ta mlada
ta crna
čarobna ptica

Hoću li sačuvati imalo topline
i hoćemo li moći
izgovoriti one tajne riječi
za spas svoje duše

Iz dubine duboke
ja sam rodjen
iz tamne tame nastao je dan
a sada mir svoj i san
u visinama tražim

Znam da moramo jednom
uz one stube poći
napustit čak i uspomene
i ništa neće ostati isto

u tom roku

U tom vječnom
samotoku

SARAJEVSKA MOLITVA

Kumim te Bogom, veliki Bože,
skloni sa svijeta životinje!
Neka preostane sve od mačijeg roda,
moje sirotinjstvo neka preostane,
ali - skloni životinje.
U pseći rod ne diraj,ne dotiči tice,
samo te molim,
milosni Bože -skloni životinje.
Skloni životinje, sa obronaka, skloni.
Skloni životinje, preklinjem te Bože -
ali mi ne diraj svinji ni vepra,
ne diraj slavuja,
ni kućnog šarenog pjevača.
Ne diraj mi ništa
u šta je lijepo pogledati!
Ne diraj ništa.
Ali životinje svakako skloni.
Mrava ne diraj,i marvu zanemari,
ali životinje - skloni.
Gdje si ih metno, otuda ih skloni.
Sa svijeta, gdje si ih metno, skloni.
Skloni ih, Bože, i pomozi im, Bože.
Niko im, bez Tebe, pomoći ne može
Nema im nigdje stana ni staništa,
na oba svijeta - kuće ni kućišta.
Skloni ih, Bože,sa oba svijeta.
Skloni, i pomozi.


Abdulah Sidran

Toplo meso omotano tkaninom, izdvojeno iz prirode, postavljeno na stražnje noge: u crkvu, u sudnicu, na kazališne daske, na propovjedaonicu, na katedru, u pisoire, u krčme, u kasarne, to toplo meso obučeno po tajanstvenim pravilima raznolikih historijskih kostima, razvrstano u svetotajstvene kaste, podržavljeno ljudsko meso u dresuri djavolskog stroja, to jadno ljudsko meso izgubljeno je potpuno pred beskrajno velikom količinom otvorenih pitanja, ne snalazeći se u zbrkama, odvojeno jedno od drugog ono osjeća isključivo sebe kao svoje vlastitio meso, zaboravlja mesnatu sličnost svog mesnatog bližnjeg i tako od straha i od gluposti grize jedno drugom grkljan, poživinčeno u stravi i u užasu pred tminom.
Ljudi su ispunjeni odgojem, praznovjerjem, predrasudama i lažima kao slamom, ljudi igraju uloge kao lutke na orkestrionima, kako su ih drugi navinuli, po tudjem taktu njima kao takvima potpuno neshvatljive i nerazumljive muzike...
( M.Krleža,Na rubu pameti )

Kad ugase se svijetla
i upali samoća
kad utihnu glasovi grada
počne da odzvanja čovjek
kao prazna posuda.
Zveči tišina u njemu
kao kad ubaciš novčić u bunar
kad ubaciš u njega
težinu misli.
Kad grad obavije mrak
upale se oči samoće,
užarene oči čovjeka
suočenog sa sobom
kad nema ni s kim,
kad ga ni krevet ne prihvata
već odbacuje nekuda,
na prozor,na terasu,
da posmatra svijet
iz svoje betonske kutije
što ga guši, ali ne pušta u noć......

Ceznem da ti kazem najdublje rijeci
koje ti imam reci; ali se ne usuđujem,
strahujuci da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i odajem
tajnu svoju sali.
Olahko uzimam bol svoj,
strahujuci da bi ti to mogla uciniti.

Ceznam da ti kazem najvjernije rijeci
koje ti imam reci; ali se ne usuđujem,
strahujuci da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblacim u neistinu,
i govorim suprotno onome sto mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup,
strahujuci da bi ti to mogla uciniti.

Ceznem da upotrijebim najdragocjenije rijeci
sto imam za te; ali se ne usuđujem,
strahujuci da mi se nece vratiti istom mjerom.
Zato dajem ruzna imena i hvalim se svojom surovoscu.

Zadajem ti bol, bojeci se
da neces nikada saznati sta je bol.

Ceznem da sjedim mirno pored tebe;
ali se ne usuđujem; jer bi mi inace
srce iskocilo na usta.
Zato brbljam i caskam olahko,
i zatrpavam svoje srce rijecima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujuci
da bi ti to mogla uciniti.

Ceznem da te ostavim zauvijek;
ali se ne usuđujem, strahujuci da bi
mogla otkriti moj kukavicluk.
Zato ponosito dizem glavu
i dolazim veseo u tvoje drustvo.
Neprekidne strijele iz tvojih ociju
cine da je bol vjecito svjez.

LAGANO S TUGOM

U prozorima kisa, kao neki zaboravljeni mars.
Ponovo jesen, opsta jesen, klasicno doba elegija.
Otici cu malo na stanicu da se priviknem na rastajanje.
Ako se ne vratim, ostace moje pjesme da lutaju ovim gradom.

Bila je nekad ta mladost, u nekom prastarom juce.
U srcu vasem i mom, bila je, ostala i bice.
Ja odlazim, ali neki isti ovakvi kao ja ici ce mozda
umjesto mene na groblja pogubljenih da uce sintaksu odanosti.
Moje pjesme stajace im uvijek na raspolaganju.

Ja idem, vrijeme je. Ja sam vec, rekoste, proslost.
Pozdrav svemu novom sto je doslo da neznuje i voli.
Mene nikad vise niko ne moze nazvati pocasnim imenom balavac,
privilegisanim, kao kad kazes: Proljece!

Kako sad zavidim tom balavcu Izetu Sarajlicu iz VIIa,
koji je u nasljedjenom vojnickom sinjelu
i nesvjestan pogresne upotrebe najdrazeg glagola voljeti
polazi u osvajanje svijeta.
Ja nikad vise ne mogu da napisem svoju prvu elegiju.
Ja nikad vise ne mogu da imam sedamnaest,
ni dvadeset pet.

Ja idem. Zar vec? Zar sav da predjem u sjecanja?
A toliko toga je ostalo sto jos sam zelio da kazem.
Ja idem. Ja sam jos tu.
Ako dodjete u Tvrtkovu 9/3
casticu vas cajem i uspomenama.
Ja sam jos tu.
Minutu cutanja za mene!


Izet Sarajlic

O Khidr!
My tricky friend
and true,
my green Satan,
my soul-destroyer...

You've pounded my heart
into a tasty morsel,
thrust me onto a skewer,
and roasted me like kabob.

I never knew I could be so delicious.

The friends of God do not understand
my love for you.
They think me mad, of no account;
they imagine my joy is from
lack of understanding.

I tell your tales and do my part,
but even if they hear me
they don't listen.

As for me, I choose that
wild and reckless dance!
headlong into the fire.

Turn me over the coals —
again, and yet again —
that I may wear this
blackened char of self
as my crown of glory.

Each man is himself a pen:
a slim reed
cut from the bed of possibility,
fired in the pain and trials of life,
until the crack
that is his central flaw
fills with the ink of yearning
and bright tales appear —
from so humble a tool —
to tell of our Master's beauty.

John Wiegley

"The important thing is to have a good heart, a sense of caring for one another, a sense of community, a sense of humanity. Without these values, a person will not be happy, there will always be some frustrations inside. If you are a believer in Christianity, Judaism, Islam, and also if you are a non-believer in any religion, you can still have these values I am not promoting Buddhism. I try to promote human values to promote a happier and more peaceful human society."



-- The Dalai Lama -

DEDINA ŠUTNJA

Mnogo dana u ovo malo godina potroših
Pitajući se zašto je dedo bez glasa
Kroz život prošao
Da li zbog znanja koje su mu drugim slovima ispisali
I drugim jezikom izrekli
Da li zbog memljivog istrga Bosne iz korjena mašrika
Ne znam dal’ griješim kad mislim da vjerujem
Jer sam se bojao da me Bog ne pokara
Da sam pazio na prirodu
Jer sam se bojao da mlado stablo ne zaplače
Da sam klanjao jer me nana po dolasku iz škole pitala:
“Hoćeš li prvo klanjat ili ručat?”
Moram da izvučem iz sjećanja taj glas šutnje
I riječima prostim sebe da se sjetim
…kad sam debelim prutem šibao šarunu
a naveče uz tihu vatru ognjišta
pamtio po sluhu dovu pokajanja
i kad se na stolu amidžine žene
našao “ilmihal” bez riječi spušten
i kada su ženskadija na noge skakala
čuvši u razdanici kako mu ruka vatru pripaljuje.
Ne znam da li griješim kad vjerujem
Da me njegova šutnja učila islamu
Da sam od nenine pokornosti njemu
Ja naučio robovati Bogu
Od njenog osmijeha njemu uživati u tome.
Ne znam da li griješim kad mislim sada
Da će nas zaboravimo li njihovu šutnju pokarati Bog
Godine se trune,tišina naseljuje mezarja
Dedino je lice u jutarnjem smrtnom trenu
Ostalo nasmijano
Pritajenim osmijehom bez glasa

Eso

O rosnom jutru
Dok jos nisam znao sto je rosa,
sam pricao i zivio,
dok nisam zivot znao,
niti ga sad znam
ista bolje
od rosnog jutra
me vuce
doklegod
Hladno je, a miris
mi je tako poznat.
Mirisi na stara mjesta,
kojih se ne sjecam,
niti trebam.
I pitam se,
i razmisljam.
Ima li negdje
u gradu jos
jedne budne dushe.
Ovako same,
na balkonu
ceka izlazak
sunca.
Kapljica padne
preko balkona,
pravi rosu
u travi.
Jer sam
znao....

@Lika jel mozda poznas Esu?

Da se ne zaboravi

Ako te neko upita
kako je bilo,
te i te godine
u tom i tom danu
u toj i toj zemlji na balkanu.

Reci mu
da,bilo je
bilo je,jer sam vidio
vidio sam,jer sam bio
a ispričat ću ti,jer sam i sad.

Ispričat ću ti,jer ne znaš
kako izgleda
kolona ljudi u zbijegu
ispričat ću ti
jer nisi vidio
marlju krvi u snijegu.

Ispričat ću ti
jer nisi čuo,
vapaj gladnih usta...

A glas se gubi, u plavetnilu neba
sa kojeg lešinari radosno kliču.

Ispričat ću ti jer nisi bio
u noći bez sna
koju para jauk pasa
i nisi čuo nisi bio
nisi čuo nisi vidio.

Ispričat ću ti
da se ne zaboravi
da ti pričam dalje
da se više ne ponovi.....

tiki

..
najzad, kad je u pitanju sreca, svako ipak smatra da moze najveci zbir Zivotnih Prijatnosti..da oznaci kao pravo dobro..
ali um se buni i protiv toga
prijatnost je uzivanje
Ali , ako je zivot usmjeren samo na uzivanje, onda bi bilo ludo da budemo skrupulozni u sredstvima kojima ga sebi pribavljamo...bilo da ga postignemo pasivno, blagodareci darezljivosti prirode..
bilo blagodareci nasoj inicijativi i nasem vlastitom delanju.

sir Immanuel & something for dumati about band

SUZE

Moje su vode
davno do mora stigle.

Do kojih i kada
ni one ne znaju.

Ne znam gdje je suza
koju sam poklonio Vrbasu.

Ništa ne znam ni o suzi
koju sam Neretvi darivao.

Voljeli smo se suzama
Una nam je svjedok bila.

Na mostu u Višegradu
plakali smo zbog rastanka.

Jednu sam suzu Bosni poklonio
da i ja obilazim svijet suzama.