#76 Re: Ko da je bilo jucer-Protek vremena i njegova percepcija
Posted: 19/11/2022 03:00
Život je dug, al ljudsko sjećanje je kratko. Uzmimo za primjer školu. Osnovnu, srednju, fakultet... Koliko samo je trajao jedan školski čas, posebno ako je bio dosadan? 
Cupkaš nogom, vrtiš se tamo-vamo, gledaš okolo, šapućeš sa drugom iz klupe, crtaš po teci, brojiš minute, ali nikad, nikad proći. Vječnost čitava. Koliko takvih predugih časova smo preslušali školujući se? Svaki dan - 5 il 6 časova. Svaka školska sedmica, 5 dana. Svaki mjesec, 4 sedmice. Svaka školska godina, oko 9 mjeseci. Kompletno školovanje - 11, 12, 16 ili više godina. U svim tim godinama, bezbroj časova. I trajanje svih tih časova čini jedan okean vremena. Al od čitavog tog okeana, ljudsko sjećanje hvata samo pokoju kaplju: pogled simpatije, tuča u školskom dvorištu, zanimljiva lektira...
Slična stvar i nakon školovanja. Gdje sam bio prije tačno tri godine? Jesam li radio ili bio slobodan? Ako sam radio, šta sam tačno radio? Kakvu sam odjeću nosio? Kakvu su odjeću nosile kolege? Kakve smo frizure imali? Jesmo li se svađali ili fino slagali? Pojma nemam. Znam samo da sam tad bio živ i da sam boravio negdje u Bosni - vjerovatno u Sarajevu, al nisam siguran.
Samo pokoji detalj iz života se fino zalijepi za sjećanje. Sve ostalo je u nekoj magluštini koja nam pruža samo opšti dojam: bili smo živi i bili smo tu.
Eh sad, kad se čovjek osvrće na svoj život, on neće gledati detaljne videosnimke svakog dana koji je proživio. On neće vrijeme iza sebe doživjeti onakvim kakvo jeste, a jeste dugo. On će se osloniti na sjećanja, a sjećanja sadrže samo kratke fragmente duge prošlosti. Sagledaš te kratke fragmente, pogrešno povučeš znak jednakosti između njih i čitavog života, te tako stvoriš dojam da je život kratak.
I čini ti se da vrijeme leti.
I što si stariji, čini ti se da vrijeme sve brže i brže leti. Zato što nas, kako starimo, sve manje i manje stvari impresionira. Sljedstveno, stvaramo sve manje i manje preciznih sjećanja. Tokom godine, dojme nas možda dva ili tri doživljaja. I robujemo iluziji da je godina potrajala koliko i ta dva il tri doživljaja. A naravno, trajala je mnogo, mnogo duže.
I još jedna stvar. Kad imaš 7 godina, jedna godina čini sedminu tvog života - to je golemo, to traje! Al kad imaš 50 godina, jedna godina čini pedeseti dio tvog života; to je malo, to je ništa, to prođe za tren.
Elem, volite život, život kakav jeste, a ne život iskrivljen kržljavim sjećanjima
Cupkaš nogom, vrtiš se tamo-vamo, gledaš okolo, šapućeš sa drugom iz klupe, crtaš po teci, brojiš minute, ali nikad, nikad proći. Vječnost čitava. Koliko takvih predugih časova smo preslušali školujući se? Svaki dan - 5 il 6 časova. Svaka školska sedmica, 5 dana. Svaki mjesec, 4 sedmice. Svaka školska godina, oko 9 mjeseci. Kompletno školovanje - 11, 12, 16 ili više godina. U svim tim godinama, bezbroj časova. I trajanje svih tih časova čini jedan okean vremena. Al od čitavog tog okeana, ljudsko sjećanje hvata samo pokoju kaplju: pogled simpatije, tuča u školskom dvorištu, zanimljiva lektira...Slična stvar i nakon školovanja. Gdje sam bio prije tačno tri godine? Jesam li radio ili bio slobodan? Ako sam radio, šta sam tačno radio? Kakvu sam odjeću nosio? Kakvu su odjeću nosile kolege? Kakve smo frizure imali? Jesmo li se svađali ili fino slagali? Pojma nemam. Znam samo da sam tad bio živ i da sam boravio negdje u Bosni - vjerovatno u Sarajevu, al nisam siguran.
Samo pokoji detalj iz života se fino zalijepi za sjećanje. Sve ostalo je u nekoj magluštini koja nam pruža samo opšti dojam: bili smo živi i bili smo tu.
Eh sad, kad se čovjek osvrće na svoj život, on neće gledati detaljne videosnimke svakog dana koji je proživio. On neće vrijeme iza sebe doživjeti onakvim kakvo jeste, a jeste dugo. On će se osloniti na sjećanja, a sjećanja sadrže samo kratke fragmente duge prošlosti. Sagledaš te kratke fragmente, pogrešno povučeš znak jednakosti između njih i čitavog života, te tako stvoriš dojam da je život kratak.
I čini ti se da vrijeme leti.
I što si stariji, čini ti se da vrijeme sve brže i brže leti. Zato što nas, kako starimo, sve manje i manje stvari impresionira. Sljedstveno, stvaramo sve manje i manje preciznih sjećanja. Tokom godine, dojme nas možda dva ili tri doživljaja. I robujemo iluziji da je godina potrajala koliko i ta dva il tri doživljaja. A naravno, trajala je mnogo, mnogo duže.
I još jedna stvar. Kad imaš 7 godina, jedna godina čini sedminu tvog života - to je golemo, to traje! Al kad imaš 50 godina, jedna godina čini pedeseti dio tvog života; to je malo, to je ništa, to prođe za tren.
Elem, volite život, život kakav jeste, a ne život iskrivljen kržljavim sjećanjima
