RODOSLOVNE KARTE OBITELJSKIH STABLA

[Benjaminsky]

[pepermint]

Ima li kakva karta za obitelj Izetbegovic?

[Benjaminsky]

DINASTIJA FRANKOPAN

[Benjaminsky]

Frankopani (ili Frankapani) su sa Šubićima tj. Zrinskima najveća hrvatska velikaška obitelj. Isprva se nazivaju knezovima Krčkim kao i Šubići Bribirskim, a novo ime uzimaju početkom XV stoljeća kada u duhu vremena nastoje dokazati svoje podrijetlo s rimskom plemićkom obitelji Frangipane. Odvjetci obitelji postupno stupaju u službu ugarsko-hrvatskih vladara te zauzvrat stječu do sredine XII stoljeća Modrušku i Vinodolsku županiju.
Prvi krčki knez koji se spominje je Dujam I, mletački podanik. Opskrbljivao je Mlečane vojskom, brodovima i žitom. Njegovi sinovi Bartol I i Vid dobivaju otok Krk u doživotno nasljedstvo. U suradnji s općinom 1191. utvrđuju Krk te podižu tvrđavu sa sudnicom i tamnicom. Dujmov treći sin Bartol I ulazi u službu ugarsko-hrvatskoga kralja Bele II i prema krivotvorenim ispravama iz 1193. za vjernu službu dobiva u nasljedno leno Modrušku županiju. Zauzvrat, obvezao se kralju služiti u vojsci s deset oklopnika unutar države, te s četiri oklopnika izvan države. Prema ispravama kralja Andrije I iz 1209. i 1223. osigurava u nasljedstvo Modruš i Vinodol. To 1251. potvrđuje i Bela IV. Poznato je da Vid IV nosi naslov modruškog i vinodolskog kneza. Stjepan I Frankopan 1380. u Primorju i Modrušu, po uzoru na susjedne njemačke velikaše, organizira teritorijalnu vojnu službu.
Od 1271. načelnici su, a potom od 1302. i kneževi grada Senja. Koncem XII stoljeća stječu županiju Gacku s Otočcem, a 1323. Slunj i Drežnik. Ivan V. (umro 1393.) kao pristaša kralja Žigmunda stječe Cetin i plemićke općine oko Klokoča; 1390. imenovan je hrvatskim banom.
Nikola IV Krčki se u ispravi iz 1422. proziva Frankopan. Papa Martin V. potvrđuje mu tobožnje podrijetlo rimskog roda Frangipana i dodjeljuje grb. Nikola postaje i hrvatsko-dalmatinski ban, a Frankopani najmoćnija i najutjecajnija velikaška obitelj u Hrvatskoj. Posjedi knezova Frankopana uz otok Krk obuhvaćaju Senj s kotarom te županije: Gatansku, Vinodol, Modruš, Drežnik sa Slunjem i Cetin s Klokočkim kotarom. Nikola je imao kćer i deset sinova, koji nakon njegove smrti 1432. ne žive dugo u slozi. Udaljavaju se i međusobno sukobljavaju. Moć obitelji opada jer su Nikolini sinovi naslijeđene posjede podijelili i osnovali čak osam obiteljskih ogranaka. U sukobu s kraljem Matijom Korvinom gube Gacku s Otočcem, dio Hrvatskoga primorja i Senj. Posljednji odvjetak Krčkih knezova Ivan VI predao je 1480. Krk Mlečanima kako bi izbjegao da ga osvoji kralj Matija Korvin. Daljnje slabljenje obitelji uvjetovale su i neprekidne turske provale na frankopanske posjede. Dio ih se oslanja na napuljskog kralja, dio na Mlečane, a dio na Habsburgovce. Obiteljske nesuglasice i razmirice dovode 1449. do sastanka u Modrušu gdje braća dijele veliku imovinu. Najvažniji postaje Stjepan II koji dobiva trg Modruš i dio tvrđave Tržan te gradove i tvrđave Vitunj, Grobnik i Dubovac, a Bartol IX. trg Brinje i drugi dio Tržana te varoš Bihać. Nakon te podjele, jedino otok Krk, do 1451. i Senj do 1469, ostaju dobro kojim zajedno upravljaju i dijele dohotke.
Stjepan I Modruški, najstariji Nikolin sin, u mladosti stupa u službu ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda i postaje jedan od njegovih najuglednijih dvorjana. Zahvaljujući osloncu na Habsburgovce, sačuvao je matični dio nasljedstva, a kao carev savjetnik i grof dobio je 3. veljače 1443. i pravo kovanja novca. Podupro je Matiju Korvina pri njegovu izboru za kralja 1458, a već 1463. imenovan je hrvatsko-dalmatinskim banom. Zahvaljujući prijateljstvu s papom Pijom I, ali i objektivnim okolnostima, uspijeva ostvariti svoj životni san i u Modruš dovodi biskupa. Time svoju političku vlast uređuje po uzoru srednjovjekovnih država. Nakon smrti Bartola X. Ozaljskog 1474, gradovi Ozalj i Ribnik pripali su Stjepanu I, a njegovi potomci nazivaju se Ozaljski. Do smrti 1481. dobiti će kraljevu potvrdu posjeda za gradove i tvrđave Modruš, Tržac, Vitunj, Plas, Ključ, Ozalj, Ribnik, Dubovac, Zvečaj, Grobnik, Vinodol, Drivenik, Hreljin te luku Bakarac.
Stjepanov sin Bernardin Ozaljski odgajan je u obitelji modruškog potkneza Martina Oštreharića. Srodstvo s vladarskim i banskim kućama utjecalo je na njegov ugled, ali mu nije olakšalo život. Turci nakon 1460. sustavno pustoše frankopanska imanja, napose Bernardinova, koja su najbogatija i na najkraćem putu za prodore u Kranjsku, Austriju, Istru i Furlaniju. Zbog toga se knezovi 1469. za pomoć obraćaju Mlecima nudeći svoju djedovinu u zamjenu za utočište na njihovom području. Time izazivaju kralja Matiju Korvina koji zaposjeda Senj. Kralj se uskoro dočepao Sokolca s trgom Brinjem, a 1480. dolazi u posjed Vinodola. Tada će Ivan VI predati Mlecima otok Krk. Konačne udarce Frankopanima zadaju Turci zaposjedajui njihove gradove i posjede.
Godine 1493. sudjelovali su u bitci na Krbavskom polju. Ivan IX. Cetinski je poginuo, Nikola VI Tržački je pao u tursko zarobljeništvo, a Bernardin Ozaljski se jedva spasio. Nakon tog poraza, Frankopani sve teže brane svoje posjede, pa ih postupno napuštaju. S obzirom na to da je pomoć kršćanske Europe i ugarskog dvora bila nedovoljna, Frankopani s nekim hrvatskim velikašima razmišljaju o prelasku na stranu Turaka, ali konkretne, povoljne ponude ipak odbijaju.
Na prijelazu iz XV. u XVI stoljeće obitelj Frankopana je vrlo brojna, a posebno potomci Stjepana II Glavna briga im je očuvanje obiteljskih posjeda i hrvatskih zemalja koje su se našle na udaru pljačkaških turskih četa iz Bosne i vojnih pohoda prema habsburškim zemljama. Bernardin je od 1470. pa do kraja života 1530. redovito sudjelovao u obrani Hrvatske i uz to oživljava frankopansku tradiciju te njeguje hrvatski jezik i glagoljsko pismo. Ima i skriptorij kojemu nalaže da prevede Bibliju na hrvatski jezik. Taj prijevod do danas nije sačuvan, ali postoje naznake da je korišten u kasnijim protestantskim izdanjima.
Potkraj XV stoljeća najmoćniji ogranak su Ozaljski: Bernardin, najmoćniji hrvatski velikaš svojega doba, istaknuti sudionik protuturskih ratova. Godine 1522. održao je u Nürnbergu čuveni govor u kojem traži pomoć Zapada u borbi protiv Turaka. Nakon smrti Stjepana II 1577, posljednjega muškog potomka Ozaljskih, dio posjeda Frankopana prelazi obitelji Zrinski.
U XVI stoljeću obitelj se ipak našla pred izumiranjem. Najprije se 1543. ugasila cetinska loza, potom 1572. slunjska i 1577. ozaljska loza. Nakon sloma ugarsko-hrvatske vojske u bitci na Mohačkom polju 1526, Frankopani sudjeluju u radu Hrvatskog sabora koji je na zasjedanju u Cetinu 1527. ponudio kraljevsku krunu Ferdinandu I Habsburškom. Posljednji Frankopan iz Slunjske loze Franjo I sav prihod sa svojih posjeda troši na utvrđivanje svojih gradova i straže. Što se ostatka obitelji tiče, jedino tržačka loza imala potomstvo te je obiteljskim posjedima upravljao Juraj II, krajiški kapetan u Ogulinu.
Iz Brinjskog ogranka izdvaja se hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban Krsto I. Među odvjetcima slunjskog ogranka ističe se hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban i protuturski ratnik Franjo I Potkraj XVI stoljeća opstojala je samo tržačka loza. Njezin je istaknuti odvjetak hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban Nikola IX. Njegov je brat general i zapovjednik Hrvatske i Primorske krajine Vuk I Krsto. Juraj II Tržački ili njegovi potomci, prema nekim mišljenjima, utemeljitelji su loze Frankopana u Porpettu kraj Udina (Frangipane). Ogranak Tržačkih izumire smaknućem urotnika i književnika Frana I Krste 1671. godine.
Frankopani postaju sve nezadovoljniji habsburškom politikom prema Turcima i apsolutističkim ponašanjem bečkog dvora koji nastoji slomiti samosvijest hrvatskih i ugarskih velikaša. Zrinski stoga pripremaju protudvorsku pobunu, a pridružuje im se i posljednji muški potomak Frankopana, Frano Krsto. Neuspjeli politički savezi s Francuzima i Osmanlijama, tjeraju ih da 1670. pozovu hrvatsko plemstvo i kmetove na oružje, no ustanak je slomljen i prije nego je započeo. Beč je unaprijed obaviješten o planovima ustanika, a oni uvidjevši da nemaju saveznika, putuju u Beč od cara moliti milost. Tu su uhićeni i osuđeni na smrt. Obitelj Frankopana uništena je smaknućem Frana I Krste 1671. u Bečkom Novom Mjestu, nakon čega su im imanja opljačkana i spaljena.

[Benjaminsky]

[pepermint]

Ima li kakva karta za obitelj Komsic?

[Benjaminsky]

DINASTIJA GORJANSKI
Gorjanski spadaju među znamenite hrvatsko-ugarske velikaške obitelji srednjega vijeka. Podrijetlom su iz ugarskoga grada Doroszma u županiji Csongrád. Prvi se put spominju u ispravi hercega Bele iz 1269., kojom je on za osobite zasluge knezu Ivanu od plemena Druzma i sinu Stjepanu I, darovao posjed Gorjan (Gara) u Vukovskoj županiji u trajni posjed, prema kojemu je obitelj dobila ime. U XIV stoljeću obitelj je ondje podignula utvrdu i varoš oko nje pa je Gorjan tijekom vremena postao njihovom glavnom utvrdom. Uspon obitelji započeo je sa Stjepanom I, koji je početkom XIV stoljeća postao mačvanski ban. Njegovi sinovi Pavao I, Ivan I Batoš i Andrija I utemeljili su nakon očeve smrti u prvoj polovini XIV stoljeća tri grane.
Osnivač prve, banske grane bio je Pavao I mačvanski ban. Među značajnije članove te grane pripadaju Ivan II koji je bio veszpremski biskup. Pavao II, knez i Deziderij, koji je bio mačvanski ban. Ta je grana izumrla s početkom XVI stoljeća. Osnivač druge grane bio je Ivan I Batoš. Ta je grana izumrla sredinom XV stoljeća. Osnivač treće i važnije, palatinske grane bio je Andrija I. Među važnije članove te grane pripadaju Nikola I, Nikola I, Ivan VI koji je bio župan tamiški i vojvoda usorski, te Ladislav II Nikola I, mačvanski ban i ugarski palatin koji je u vrijeme protudvorskog pokreta bio pristaša kraljica Elizabete i Marije. Godine 1386. pobunjenici pod vodstvom braće Horvat i Ivana Paližne napali su kraljice i Nikolu kod Gorjana. Tom prilikom poginuo je palatin Nikola, a kraljice su zarobljene.
Ta je grana izumrla s Jobom, koji se 1482. istaknuo u borbama protiv Osmanlija. Cijelu povijest Gorjanskih obilježila je tradicionalna obiteljska politika odanosti dinastijama Anžujaca i Luksemburgovaca, koje su im omogućile politički uspon od sitnog plemstva sredinom XII stoljeća u najmoćniju velikašku obitelj Ugarsko-hrvatskog kraljevstva XIV i prve polovine XV stoljeća Bili su vlasnici mnogih imanja u Vukovskoj, Požeškoj, Baranjskoj, Srijemskoj, Križevačkoj i Virovitičkoj županiji u srednjovjekovnoj Slavoniji te u Bačkoj županiji i županijama Somogy, Temes, Arad, Bodrog, Veszprém, Komáron i Csongrád u srednjovjekovnoj Ugarskoj.

[Benjaminsky]

[Benjaminsky]

DINASTIJA KURJAKOVIĆ


Kurjakovići su nastali od roda Gusića. Sami Gusići (prema nekim izvorima Gušići) su jedno od dvanaest starohrvatskih plemena, čiji su starješine imali značajnu ulogu u srednjovjekovnoj hrvatskoj državi, spadajući među one povlaštene koji su imali pravo birati kralja. Gusići su u srednjem vijeku naseljavali i posjedovali područje velikog dijela povijesne hrvatske pokrajine Like i spadaju među najznačajnije predstavnike ličkog plemstva. U povijesnim izvorima spominje se da je Pavao Gusić, pripadnik roda krbavskih knezova Gusića, sudjelovao kao jedan od dvanaest predstavnika hrvatskog plemstva pri izboru Kolomana za ugarsko-hrvatskog kralja godine 1102. i bio sudionik („potpisnik“) sklapanja sporazuma poznatog pod nazivom Pacta conventa, čime je Hrvatska ušla u personalnu uniju s Ugarskom.
U svom Diplomatičkom zborniku Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije povjesničar Tadija Smičiklas ističe da su Gusići već 1287. godine imali u svojem grbu kao heraldički znak lik guske s vratom probodenim strijelom. U to su vrijeme članovi ovog velikaškog roda bili najbogatiji i najutjecajniji na području Krbavske župe i obnašali župansku čast. Sjedište im je bilo u Udbini, a župa je osim užeg područja Krbave uključivala i područje Korenice.
Krajem XII i početkom XIV stoljeća, točnije 1298. na čelu najjačeg ogranka ovog plemićkog roda nalazi se knez Kurjak Gusić, čiji se potomci od tada pa nadalje nazivaju Kurjakovići. Među njima je bilo nekoliko hrvatskih banova: Budislav (Butko) koji je Kurjakov unuk, Pavao i Ivan, Kurjakovi praunuci, te Ivan Karlović „Torkvat“, sin Karla Kurjakovića i Doroteje Frankopan.
U jeku turske navale na hrvatske krajeve tijekom XV. i XVI stoljeća krbavski se knezovi sele prema sjeverozapadu, u nešto sigurnije krajeve. U Gackoj podižu utvrdu Gusić-grad, koju međutim 1575. godine zauzimaju i kasnije razaraju Osmanlije. Sličnu sudbinu doživljava i grad Brlog. Gusići zatim najprije odlaze u Senj, gdje vrše različite vojne dužnosti, a kasnije u Ogulin i dalje, u druga slobodna područja tada većim dijelom okupirane Hrvatske.
U XVI stoljeću Gusići od austrijskog cara dobivaju plemićki naslov baruna i odgovarajući grb. Potomci krbavskih knezova Gusića i danas žive širom Hrvatske, te kod Novog Mesta u Sloveniji.
Kurjakovići su Krbavski od početka XIV stoljeća držali Krbavsku župu. Do polovine XV stoljeća proširili su vlast izvan Krbave na župe Hum, Nebljuh, Bužane, Liku i Odorje na Zrmanji. Obitelj je rodbinskim vezama stekla utvrde Zvonigrad i Obrovac, a potonja je, uz Bag, bila glavno uporište krbavskih knezova.
Godine 1322. sudjeluju u koaliciji hrvatskih velikaša protiv bana Mladena I Šubića te nakon njegova poraza dijele vlast u Hrvatskoj s Nelipićima. Godine 1324. nalaze se, tijekom opsade Nelipčevog Knina, na strani vojvode Nelipca u sukobu protiv bosanskog bana Stjepana I Kotromanića, Jurja I Bribirskog, knezova Krčkih i grada Zadra. Kraljevsku vlast priznali su tek 1345. kada je kralj Ludovik I Anžujski zarobio starješinu obitelji, kneza Grgura.
Nakon poraza hrvatskog plemstva na Krbavskom polju 1493. godine, kneginja Dora, udovica kneza Karla II primorana je isplaćivati Turcima godišnji danak. Njezin je sin ban Ivan Karlović, posljednji potomak obitelji.

[Benjaminsky]

DINASTIJA BABONIĆ



Babonići su hrvatska velikaška obitelj koja se u izvorima javlja krajem XI stoljeća. Posjedi obitelji prostirali su se na području srednjovjekovne Slavonije.
Prvi po imenu poznati član ovoga roda je Stjepan I. Prvotni posjedi Babonića nalazili su se na obali Kupe između Karlovca i Siska. Po najstarijem posjed bila Vodici nazivani su vodičkim knezovima. Kasnije važno uporište bio im je grad Steničnjak. Godine 1241. Babonići su primili darovnicu od kralja Bele IV kojom su bili oslobođeni plaćanja poreza i izuzeti od banske vlasti, a smatra se da je uzrok tomu bila njihova pomoć kralju prilikom povlačenja pred Tatarima preko Zagreba do jadranske obale.
Uspon obitelji bilježi se krajem XII stoljeća za vrijeme prijestolonasljednih borbi između zadnjeg Arpadovića, Andrije II Mlečanina i Anžujaca, kada Babonići koriste nesređeno stanje u državi i postaju, uz knezove Bribirske, najmoćnija vlastela u Hrvatskoj. U to vrijeme često se sukobljavaju s Gisingovcima i Gut-Keledima s kojima izmjenjuju bansku čast. Vrhunac moći dostižu pod Stjepanom IV., banom „čitave Slavonije“, kada im se posjedi prostiru od Kranjske do Vrbasa i od Save do Gvozda.
Slavonski ban Ivan Babonić sudjelovao je 1322. godine u bitki kod Blizne protiv hrvatskog bana Mladena I Bribirskog, nakon čega je imenovan banom „čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije“, ali već iduće godine izgubio je bansku čast i ubrzo se sukobio s kraljem.
Blagajski knezovi su odvjetak hrvatske velikaške obitelji Babonića koji je nastao u XIV stoljeću. Pridjevak Blagajski dobili su prema novom sjedištu, gradu Blagaju na Sani. Rodonačelnik knezova Blagajskih je Dujam Babonić, sin Radoslava I Babonića. Vladao je područjem Dubice, Vodice i Sane. Taj posjed mu je kao baštinski i nasljedni potvrdio ugarski kralj Ludovik I Anžujski.
Za velikog sukoba ugarskih i hrvatskih feudalaca protiv kraljice Marije, Blagajski pristaju uz njih i Žigmunda Luksemburgovca. Tijekom XV stoljeća knezovi Blagajski sudjeluju u protuturskim ratovima, ali izloženi osvajanju i pustošenjima svojih posjeda krajem XVI stoljeća sele se u Kranjsku, gdje se od 1582. godine ubrajaju u red kranjskih staleža.

[Benjaminsky]

DINASTIJA NELIPČIĆ
Nelipčići ili Nelipići su potekli od plemena Snačića iz Cetinske županije. Središte njihove vlasti nalazilo se na području između rijeka Krke i Cetine: Knin, Sinj, Ključ, Nečven. Prvi po imenu poznati pripadnik roda Nelipac spominje se 1244. prigodom sklapanja mira između Trogira i Splita, kojim je zaključen njihov dvogodišnji rat u kojem je Nelipac sudjelovao kao saveznik Trogirana.
Povijest Nelipčića može se kontinuirano pratiti tek od XIV stoljeća kada za Nelipca I „sina Jurja, sina Isanova“, počinje nagli uspon roda. Isprva je priznavao vlast Bribiraca, koji su mu dodijelili naslov vojvode ali se potom pridružio skupini hrvatskih velikaša koji su s vojskom Karla I Roberta, 1322. porazili Mladena I Kada su se iste godine Bribirci usprotivili kraljevu nastojanju da učvrsti vlast u Hrvatskoj i protjerao iz Knina kraljevsku posadu, Nelipac I je iskoristio priliku i preuzeo vlast nad Kninom. Kako je njegovo jačanje ugrožavalo interese Bribiraca i kralja, Nelipac I ubrzo se suočio s njihovim napadima. Međutim, pohodi koje su protiv njega poduzeli Juraj I Bribirski 1324. i slavonski ban Mikac Mihaljević završili su Nelipčevim pobjedama, koje su ga učinile najmoćnijim velikašem u Hrvatskoj. Za njegova se života rod Nelipčića podijelio na dva ogranka; rodonačelnik prvog roda bio je sâm Nelipac I, a drugoga njegov brat Isan.
Kada je Nelipac I umro, njegovu je smrt odlučio iskoristiti novi kralj Ludovik I Anžujski. Na Knin, u kojem su se nalazili Nelipčeva udovica Vladislava Kurjaković i njihov sin Ivan, kralj Ludovik I odmah je poslao vojsku pod komandom bana Nikole I Banića. Vladislava se nakon kraćeg otpora odlučila izmiriti s kraljem kojemu je osim Knina vratila i Počitelj, Srb, Ostrog i Unac. Zauzvrat je kralj Vladislavi i Ivanu oprostio njihovu dotadašnju nevjeru potvrdivši Ivanu kao nasljedne posjede njegova roda Sinj, koji je postao novim sjedištem Nelipčića, Cetinsku županiju. Otada pa sve do smrti Ivan je ostao vjeran kraljev vazal. Kao nagradu za pomoć pruženu u ratu protiv Mletačke Republike kralj ga je nakon Zadarskoga mira 1358. imenovao knezom Sane i Vrbasa, a 1372. mu je u zamjenu za neke njegove gradove dao Novi na Neretvi i Imotski s Humskim kneštvom. Ivanov sin Ivaniš koji je kao dijete naslijedio oca uzdigao je Nelipčiće. Više je puta bio biran za kneza Šibenika, Trogira i Splita, sebi je podvrgnuo Klis i Omiš, te se samovoljno prozvao „banom Dalmacije i Hrvatske“.



Ženidbenim vezama Ivaniš se povezao s tada najmoćnijim bosanskim velikašem Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem, za kojega je bila udana njegova sestra Jelena (koja se nakon Hrvojeve smrti udala 1416. za bosanskog kralja Stjepana Ostoju). Potkraj XIV stoljeća u prijestolnim borbama je Ivaniš pristao uz Ladislava Napuljskoga te je, uz Hrvoja Vukčića Hrvatinića, godinama bio jedan od glavnih oslonaca Ladislavove stranke. Poslije se priklonio Žigmundu Luksemburgovcu pa je 1406. s krčkim knezom Nikolom IV Frankapanom sklopio savez kojim su se obje strane obvezale podupirati kralja.
Kako bi spriječio da posjedi roda nakon njegove smrti pripadnu kraljevskoj kruni, jer nije imao muškoga potomka, Ivaniš je 1411. posinio Nikolina sina, Ivana VI Frankopana, kojega je zaručio sa svojom starijom kćeri Katarinom, kojoj je u miraz odredio dati sve rodovske posjede. Kralj Žigmund, tada zaokupljen borbama s Mlečanima, potvrdio je Ivaniševu odluku, ali je nakon njegove smrti od Ivana VI Frankopana, zahtijevao da mu ustupi svu baštinu svoje žene, tj. rodovske posjede Nelipčića. Budući da se Ivan VI Frankopan odbio pokoriti Žigmundovu zahtjevu, on ga je razriješio banske časti te je na njega poslao vojsku bana Matka Talovca. U borbi za baštinu Nelipčića, Ivan je izgubio život, a najveći dio baštine naposljetku je pripao Žigmundovim pristašama, braći Talovac.
Isanov ogranak Nelipčića bio je manje ugledan i moćan. Sjedište mu je isprva bilo u utvrdi Ključ, koju su članovi tog ogranka, zbog mletačkog pritiska, polovinom XIV stoljeća napustili i preselili se u Nečven. Kneza Isana naslijedio je sin Konstantin koji se istaknuo ratujući sa svojim stricem Nelipcem I protiv Mlečana i Bribiraca. Njegov sin Nelipac II, skradinski kaštelan, bio je Žigmundov pristaša. Njegovom inicijativom, a na molbu Splićana, u Skradinu je 1388. bio sklopljen savez usmjeren protiv Žigmundovih neprijatelja, bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića i vranskoga priora Ivana Paližne koje su osim Nelipca II činili Split, Šibenik i Ugrinići. Zadnji put se Nelipac II spominje potkraj 1396., kada su mu Trogirani pružili gostoprimstvo. Mišljenje o tome kako se ovaj ogranak Nelipčića početkom XV stoljeća preselio u Slavoniju, gdje im je sjedište bilo u Dobroj Kući i gdje im je u prvoj četvrtini XVI stoljeća nestao trag, u historiografiji nije općeprihvaćeno. Dio povjesničara smatra kako slavonski Nelipčići potječu od bosanskog plemena Hrvatinića i kako nemaju nikakve veze s Isanovim ogrankom Nelipčića.

[Benjaminsky]

Hrvatska je imala osim ovih šest (jer neki povjesničari broje Šubiće-Zrinske kao jednu obitelj) još plemićkih obitelji: Paližna, Talovac, Iločki, Banić, Kanižaj, Čupor, Lacković, Horvat, Patačić, Erdödy, Drašković, Berislavić, Tahy, Alapić, Gregorijanec, Raškaj, Rattkay, Knežević, Bedeković-Komorski, Keglević, Jelačić-Bužimski, Kukuljević-Sakcinski, Kulmer, Pejačević, Oršić itd. Većinu njih je Ugarska svojatala da su njihovo plemstvo, a isto je to činila i Hrvatska njima. Osim toga, tu je mnogobrojno plemstvo Slavonije (opet ugarsko), Dalmacije (mletačko, tj. talijansko) i gradsko plemstvo Dubrovnika (dobar dio talijansko), ali svi oni nisu imali neki osobit značaj za Bosnu, pa zato nisu ni zastupljeni. Ali su zato hrvatske velikaške obitelji koje su ovdje poimenice spomenute, navedene u drugom mom radu.

[Benjaminsky]

Srbija je kao državna tvorevina postojala također prije srednjovjekovne Bosne. Njome je dominirala dinastija Nemanjić, a poslije su bile dominantne još dvije dinastije: Lazarevići i Brankovići.

[Benjaminsky]

KRALJEVINA i CAREVINA SRBIJA

DINASTIJA NEMANJIĆ
Nemanjići su din. koja vladala Srbijom od XII st. do 1371. kada je poginuo zadnji vladar Uroš V u bitci protiv Osmanlija na Marici. Din. je dobila ime po osnivaču Stefanu Nemanji. Prvi kralj Srbije bio je

STEFAN PRVOVJENČANI (jer je prvi „ovjenčan“ krunom). Ženio se dva puta; od prve žene Jevdokije (nećake viz. cara Isaka II Anđela) imao je sina Radoslava, a od druge, Ane (kćerke mlet. dužda Enrika Dandola imao je dva sina: Vladislava I i Uroša I. Sve trojica su bili kraljevi.

Naslijedio ga je RADOSLAV, a ovoga VLADISLAV i onda UROŠ I. Sve trojica su nastojali proširiti drž., a od Uroša I se počeo kovati novac. Uroš I je sa ženom Helenom koja je bila viz. princeza imao sinove: Dragutina i Uroša II Milutina. Uroša I je sa prijestolja zbacio sin Dragutin koji je predao vlasti bratu Urošu II, ali je zadržao vlast u sjevernom dijelu drž. Oba su brata političkim vjenčanjima nastojala pribaviti sigurnost drž.

DRAGUTIN je oženio Katarinu, kćerku ugar. kralja Stjepana V i sa njom je imao kćerke Jelisavetu koju je oženio sa bos. banom Stjepanom I Kotromanićem, a drugu kći Urošicu oženio je za moćnog vladara Pavla I Šubića, bana Hrvatske, Slavonije i Bosne.

[Benjaminsky]

Njegov sin VLADISLAV II nastavio je vladati u sjevernim krajevima Srbije. Uroš II se ženio pet puta, a djecu mu je rodila Jelena Tesalijska i Simonida, kći viz. cara Andronika I Prva žena mu je rodila sina koji ga je naslijedio kao kralj Uroš III, a druga je mati Ane Nede koju su udali za bug. cara Mihajla III Šišmana.

UROŠ III je imao dvije žene; Teodoru, kćerku bug. cara Smilca i Simonidu praunuku viz. cara Mihajla VIII Paleologa, te je imao petero djece. Uroša III je oslijepio, zbacio sa vlasti i ubio sin

DUŠAN, prvi srp. car. Oženio Jelenu, sestru bug. cara Ivana Aleksandra i doveo Srbiju do najvećeg teritorijalnog obima te je izlazila na tri mora: Jadransko, Jonsko i Egejsko. Namjeravao je osvojiti Carigrad i time preduhitriti osm. osvajanje Vizantije. Tražio je od pape Inocenta VI da bude imenovan za vođu kršćanstva protiv Osmanlija, ali nije dobio podršku. Najvažnije djelo njegove vlasti je Dušanov zakonik. Kćerku Teodoru je morao dati sultanu Orhanu, a naslijedio ga je sin UROŠ V sa kojim se ugasila loza Nemanjića.

[Benjaminsky]

DINASTIJA LAZAREVIĆ

LAZAR HREBELJANOVIĆ je najvažniji u toj srp. plemićkoj porodici. Na dvoru srp. cara Dušana upoznao je Milicu sa kojom je u braku imao pet kćeri i sina. I on je kao i drugi morao dati svoje bližnje na osm. dvor. Sestru Draganu je dao za ženu osm. oficiru Musi, a kćerku Oliveru Despinu sultanu Bajezidu I te je ona bila maćeha, ali vrlo brižna prema budućem sultanu Mehmedu II Fatihu. Očekujući osm. napad, postao je vazal ugar. kralja i povezao se sa bos. kraljem Tvrtkom I Kotromanićem. Ipak, predvodeći kršćansku vojsku na Kosovu, pretrpio je katastrofalan poraz te je zarobljen i pogubljen kraj mrtvoga sultana Murata I.

Naslijedio ga je sin STEFAN LAZAREVIĆ, a do njegovog punoljetstva mati Milica je bila regent. Kao vazal Bajezida I morao je ratovati protiv vlaškoga vojvode Mirče iz din. Besaraba u bitci na Nikopolju, te protiv vojske kralja Zigmunda Luksemburškog i u bitci kod Angore, a i protiv Timura, tj. Tatara. Nakon poraza sultana Bajezida I, koji je zarobljen od Tatara u bitci kraj Angore, oslobodio se vazalnog odnosa prema sultanu te je od viz. cara Ivana VIII Paleologa dobio naslov despota. Za vrijeme din. previranja u Osmanskome Carstvu dobio je Srebrenicu u Bosni od sultana Mehmeda I, a nakon smrti Balše III Balšića stekao je i vlast nad Zetom.

[Benjaminsky]

DINASTIJA BRANKOVIĆ

VUK BRANKOVIĆ je prvi istaknutiji član te porodice. Bio je oženjen Marom, kćerkom kneza Lazara Hrebeljanovića te je bio gospodara na prostoru današnjeg Kosova. U bitci na Kosovom polju učestvovao je zajedno sa bos. vojskovođom Vlatkom Vukovićem i knezom Lazarom. Vuk Branković i Mara imali su tri sina: Grgura Đurađa i Lazara. Poslije Kosovskog boja morali su kao vazali ratovati za Osmanlije. Grgur je sa bratom Đurađem učestvovao u borbama pod Osmanlijama, te je u bitci kod Angore zarobljen od Mongola, ali ga je Đurađ otkupio.

LAZAR BRANKOVIĆ je učestvovao u borbama za osm. prijestolje koji se vodila među Bajezidovim sinovima Musom i Sulejmanom. Prije najvažnije bitke prebjegao je od Muse i prišao Sulejmanu koji je pobijedio. Pošto je despot Stefan Lazarević ostao na strani poraženog Muse, Sulejman je poslao Lazara u Srbiju da preuzme vlast u odsustvu Stefana Lazarevića, a Đurđa zadrži kao taoca. Međutim, na povratku su ga uhvatili Musini ljudi, ali su ga pustili uz uslov naprave varku: da Đurađ na početku sljedeće bitke kod Jedrena pređe iz Sulejmanovog u Musin tabor. To je Lazar i poručio Đurađu, ali je on do kraja bitke ostao privržen Sulejmanu, a Musa je u toku bitke ubio Lazara.

ĐURAĐA BRANKOVIĆA je njegov ujak despot Stefan Lazarević proglasio za nasljednika jer nije imao svoje djece. Učestvovao u bitci kod Angore 1402., ali je nakon bitke bio zatvoren u Carigradu. U savezu sa Osmanlijama sukobio se sa svojim ujacima Stefanom i Vukom na Kosovu polju kod Tripolija 1402. i bio potučen. Pomirio se sa despotom Stefanom 1412. i na čelu njegove vojske ratovao zajedno sa sultanom Mehmedom I protiv njegova brata Muse. Od 1422. do 1426. ratovao je u Zeti protiv Venecije. Bio je i ugar. i osm. vazal. Kada su Osmanlije osvojili cijelu Srbiju, Đurađ je otišao u Zetu, ali se brzo vratio u Ugarsku da pripremi novi rat. Sa Ivanom Hunjadijem je prodro u Srbiju i Bugarsku sve do Sofije. Mirom u Segedinu Osmanlije su Đurađu vratili Srbiju, ali je Ugarska je nastavila rat i bila poražena kod Varne. I u novom tur.-ugar. ratu kada je Ivana Hunjadi poražen na Kosovu, Đurađ je ostao neutralan i čak nakon poraza zarobio Hunjadija.
Đurađ se ženio dva puta, ime prve žene nije sačuvano, a druga je bila Jerina unuka viz. cara Jovana V Kantakuzina. Iz ta dva braka imao je petero djece. Kćerku Maru je morao poslati u harem osm. sultana Murada II, a sinovi su mu Grgur, Stefan i Lazar.
Grgur i Stefan Branković su oslijepljeni 1441. po naredbi osm. sultana Murada I Grgur je imao vanbračnog sina VUKA. Vuk je kao despot prvo prišao Osmanlijama, a onda je prešao u Ugarsku gdje je ratovao protiv Čeha, Poljaka i Osmanlija, te je upamćeno da je spalio Vrhbosnu koja je tad već bila pod Osmanlijama. LAZAR je bio despot Srbije i oženjen Helenom, unukom Manojla Paleologa. Imali su dvije kćerke, od kojih je starija bila Mara, koju je udao za bos. kralja Stjepana Tomaševića koja je Bosni u miraz donijela cijelu despotovinu.

STEFAN BRANKOVIĆ je bio despot Srbije i doživio je pad pod Osmanlije i Smederevske despotovine i kraljevine Srbije, pa i Bosne. Bio je oženjen sa Angelinom Arianiti i imali su sinove Đurađa i Jovana. Međutim ni njih dvojica ni Vuk nisu imali muških nasljednika.

[Benjaminsky]

DINASTIJA OBRENOVIĆ
Obrenovići su srp. din. koja je vladala Srbijom prvo kao kneževi, a zatim kao kraljevi. a dobila je naziv po prezimenu rodonačelnika te din.

MILOŠ je sin Todora Mihajlovića i majke Višnje, te se u djetinjstvu prezivao Teodorović. Kasnije se njegova majka Višnja preudala za Obrena Martinovića, pa su oba njena sina i Miloš i Jevrem iz prvog braka (koji će produžiti din.) dobili prezime Teodorović-Obrenović. A kad je umro Milan, Milošev polubrat iz drugog braka njene majke, on je zadržao samo prezime Obrenović jer je Milan bio vrlo omiljen u narodu. Miloš je bio jedan od vođa u I srp. ustanku protiv Osmanlija. Kada je po njegovoj naredbi ubijen vođa ustanka Karađorđe Petrović, Miloš je pokrenuo II srp. ustanak poslije kojeg je postao knez Srbije. Oženio je Ljubicu Vukomanović sa kojom je imao 7 djece (troje umrlo u djetinjstvu), a dva sina su ga kasnije naslijedila: Milan I i Mihajlo o obojica su vladali. Međutim, zbog njegove despotske naravi narod se počeo buniti, te su njegovi politički oponenti nastojali nametnuti „Sretenjski ustav“, pa „Turski ustav“ – što je dovelo do abdikacije u korist sina Milana.

MILAN I je vladao samo 25 dana jer je umro je od sušice pa ga je naslijedio brat.

MIHAJLO je bio maloljetan pa je prvih godina vladalo namjesništvo kojim je upravljao Mihajlov stric Jevrem Obrenović. Zbačen je u buni Tome Vučića Perišića da bi potom Svetoandrejska skupština na vlast dovela Aleksandra Karađorđevića. Mihajlo je zajedno sa majkom pobjegao i u Beču se oženio za Juliju Hunjadi. Po povratku iz Austrije i pada Aleksandra Karađorđevića sa vlasti prvo je vladao dvije godine njegov otac Miloš, da bio poslije njegove smrti Mihajlo ponovo stupio na prijestolje. U posljednjoj godini njegove vlasti zadnji je osm. garnizon napustio kneževinu Srbiju. U unutrašnjoj politici vladao je autokratski te ga je ubio Kosta Radovanović. Mihaila je naslijedio unuk Miloševog brata Jevrema Milan.

MILAN II je sin Miloša Obrenovića (sin Jevremov) i njegove supruge Elene Marije Katardži koja se razvela poslije rođenja sina i preudala, pa ga je usvojio brat po stricu, gore spomenuti Mihajlo. Budući da je bio maloljetan, vladalo je namjesništvo. U vanjskoj se politici oslanjao u početku na Rusiju, a poslije Sanstefanskoga mira na Austriju zato što je Rusija planirala stvoriti Veliku Bugarsku. Zahvaljujući Austriji na Berlinskom kongresu 1878. god. Srbiji je uvaženo proširenje granica i nezavisnost i čak je proglašena kraljevinom. Kasnije je započeo rat sa Bugarskom i izgubio ga, ali mu je opet pomogla Austrija (jer su ranije potpisali „Tajnu konvenciju“ o uzajamnoj pomoći) i jer je Bukureštanski mir priznao status quo prije rata. Zbog unutarnjih (Timočka buna) i vanjskih neuspjeha i skandala u vezi rastave od kraljice Natalije, bio je prinuđen uoči abdikacije donijeti liberalniji ustav. Poslije abdikacije je živio u Parizu, ali se vratio u Srbiju i u dogovoru sa sinom proveo vojne reforme. Ali, zbog sinove ženidbe sa dvorskom damom Dragom Mašin, otišao je u Beč gdje je umro. Naslijedio ga je sin Aleksandar.

Zbog maloljetnosti ALEKSANDAR vladalo je namjesništvo, ali četiri godine poslije, kao sedamnaestogodišnjak izveo je prvi drž. udar te se proglasio kraljem i omogućio ocu Milanu povratak iz egzila. Drugim je drž. udarom ukinuo ustav i vratio prethodni. Vladao je vrlo autokratski sa velikim represijama u političkom životu. Skandal koji je poljuljao kraljevinu desio se kada je bez blagoslova oca vjenčao dvorsku damu svoje majke, Dragu Mašin, stariju 12 godina od njega i koja je već bila udata, a ktomu je bila i nerotkinja. Skandal se produbio sa umišljenom trudnoćom kraljice Drage. Zbog toga se udaljio od Rusije, a približio Austriji, a kad ga je ona odbila kao saveznika, pokušao se bezuspješno vratiti Rusiji. Ubijen je sa suprugom u atentatu tajne organizacije „Ujedinjenje ili smrt“, tj. „Crna ruka“ kojoj je bio osnivač Dragutin Dimitrijević Apis, jedan od organizatora atentata na austr. nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu. Ubica je Mihailo Ristić Džervinac.

[Benjaminsky]

DINASTIJA KARAĐORĐEVIĆ
Karađorđevići su srp. din. koja je dobila ime po „Crnom“ Đorđu (tur.) Karađorđu Petroviću, vođi I srp. ustanka koji je ubijen po naredbi Miloša Obrenovića (vidi gore). Din. je vladala Kneževinom, pa Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Srba Hrvata i Slovenaca, te Jugoslavijom. Bio je oženjen sa Jelenom Jovanović i imali su sedmero djece (prvo je umrlo u djetinjstvu). Naslijedio ga je sin Aleksandar.

ALEKSANDAR je mladost proveo u Rusiji iz koje se vratio poslije smrti Milana I Obrenovića. Karijeru je počeo u vojsci kao poručnik. Kad je Mihajlo Obrenović zbačen sa vlasti u Vučićevoj buni, „ustavobranitelji“ su ga proglasili knezom. U njegovo doba zamišljen je plan Velike Srbije, tj. njeno širenje na susjedne drž., a i približavanje Austriji, pa potom, Francuskoj i Velikoj Britaniji. Ta politika je dovela do njegovog zbacivanja te je pobjegao iz zemlje i umro u izbjeglištvu. Oženio je Persidu Nenadović i sa njom je imao 10 djece.

PETAR I je završio vojnu školu u Francuskoj, te se borio u fr.-prus. ratu. U Bosanskohercegovačkim ustanku je ratovao kao Petar Mrkonjić (po kome je bos. grad Varcar-Vakuf dobio ime Mrkonjić Grad). Kasnije je živio je na Cetinju gdje je oženio Zorku, kći kneza (kasnijeg kralja) Crne Gore Nikole I. Poslije ubistva kralja Aleksandra Obrenovića i njegove žene, Narodna skupština ga je izabrala za kralja Srbije. Unutrašnje probleme je zatomljavao ekspanzionističkom vanjskom politikom te je često dolazilo do međunarodnih kriza: sa Bugarskom zbog Makedonije, carinski rat sa Austro-Ugarskom, I na kraju balkanski ratovi. Budući da se odvojio od Austro-Ugarske, novi saveznici su mu postali Francuska i Rusija. Kralj Petar I „Ujedinitelj“ imao je sa Zorkom petero djece (jedno je umrlo u djetinjstvu). Kći Jelena se udala za velikog kneza Ivana Romanova. Stariji sin Đorđe ga nije naslijedio jer su ga proglasili psihički labilnim, te je iznuđena abdikacija.

ALEKSANDAR I je učestvovao u I svj. ratu kao vrhovni komandant vojske i regent Kraljevine. Poslije ujedinjenja bio je regent, pa kralj Jugoslavije. Vladao je vrlo autokratski i donio je „Vidovdanski ustav“. Poslije atentata Puniše Račića na hrv. zastupnike u Skupštini, ukinuo Ustav te je vladao apsolutistički provodeći velikosrpsku politiku uz pomoć vojske, što je dovelo do planiranog atentata u Marseju, Vlade Černozemskog koji bio član makedonska organizacija VMRO-a, a pomogla mu je u tome ustaška emigracija.

[Benjaminsky]

KNEŽEVINA ZETA

Prostorno mala, ali neuništiva Crna Gora imala je prvo ime Duklja, zatim je postojala kao kneževina Zeta kojom su upravljale dvije dinastije: Balšići i Crnojevići, a tek u XIX. st. je dobila naziv Crna Gora koja je imala samo jednog kralja, a i njega su Karađorđevići na prevaru „neutralizirali“ poslije I. svjetskog rata.

[Benjaminsky]

DINASTIJA BALŠIĆ

Balšići su plemićka porodica u Zeti, a nazvani su po osnivaču din. Balši. On je imao tri sina i kćerku. Kao knez Zete prvo je vladao Đurađ I pa Balša II, a onda Đurađ II Stracimirović. Međutim, ti su krajevi priznavali vlast Tvrtka I. Balša II je poginuo u ratu sa Osmanlijama.

I ĐURAĐ II je ratovao protiv Osmanlija i bio zarobljen, ali kad im je predao gradove Skadar, Drivast i Sveti Srđ, oslobodili su ga. Poslije je ipak uspio preoteti od Osmanlija gradove koje je dao, ali ih je već iduće godine ustupio Mlečanima za 1000 dukata godišnje. Sukobljavao se i sa Sandaljem Hranićem zbog posjeda Luštice, Grblja i Budve. Njegov sin i nasljednik je:

BALŠA III ratovao je sa Mlečanima kako bi ponovno zadobio ustupljena područja. Nakon naizmjeničnih uspjeha, mirom je stekao Budvu, Bar i Ulcinj, a izgubio Drivast i okolicu Skadra. Umro je u toku rata sa Mlečanima, kod svog ujaka srp. despota Stefana Lazarevića. Mlečani su tada zauzeli sve njegove gradove. Njegovom je smrću prestala vlast Balšića u Zeti, jer nije imao sinova. Naslijedio ga je Stefan Lazarević i tako privremeno ujedinio Zetu sa Srbijom. Inače su Mlečani vrlo često podgrijavali razdor u Zeti između Balšića i suparničkih Crnojevića, koji se vladali u planinama Gornje Zete.

[Benjaminsky]

DINASTIJA CRNOJEVIĆ
Crnojevići (ili Đuraši i Đuraševići, nazvani su po vojvodi Đurašu Ilijiću) je plemićka porodica u Zeti. Radič Crnojević je poginuo boreći se protiv Đurđa I Stracimirovića.
Zapaženiju ulogu u XV st. počinju dobivati njegovi potomci Đurađ Crnojević i brat Lješ, ali vodstvo u Zeti preuzimaju tek nakon smrti posljednjeg Balšića, Balše II

STEFAN I je mlet. vazal, ali i vojvoda Gornje Zete.

Njegov sin IVAN (Ivan-beg), priznaje vrhovnu vlast Venecije i ratuje protiv Osmanlija, ali im je ipak morao ustupiti Skadar. Pošto je Donja Zeta ostala pod osm. vlašću, Ivan je prebacio središte svoje drž. na Obod, pa na Cetinje.

Njegov sin i nasljednik ĐURAĐ je 1493. god. osnovao prvu štampariju kod Južnih Slavena. U politici se oslanjao na Mletke i povezao se sa fr. kraljem Karlom VIII u nastojanju da pokrene krstaški rat protiv Osmanlija, ali je morao pobjeći kada je njegov brat

STEFAN II to otkrio Osmanlijama i počeo vladati kao osm. vazal. Kada su Stefana II Osmanlije uklonili sa vlasti, Đurađ se tajno vratio u Zetu. Doušnici su to otkrili Osmanlijama koje su ga zarobili i prebacili u Anatoliju gdje je umro.

Treći sin Ivana Crnojevića bio je STANIŠA koji je prihvatio je islam i prozvao se SKENDER-BEG CRNOJEVIĆ. Njemu su Osmanlije predali na upravu Crnogorski sandžak.

[Benjaminsky]

KNEŽEVINA i KRALJEVINA CRNA GORA

DINASTIJA NJEGOŠ

Petrovići-Njegoši su crnogorska din. prvo crkvenih, a kasnije i svjetovnih vladara. Rodonačelnik din. je bio vladika Danilo, a imali su ukupno sedam vladara koji su bili uglavnom knezovi, a zadnji je bio kralj.

PETAR I Petrović Njegoš je bio crnogorski vladika, a za svjetovnoga vođu je izabran. U dva pohoda je odbio napade Mahmud-paše Bušatlije, nakon čega je sultan Selim III priznao autonomiju Crnoj Gori. Iskoristio Napoleonove ratove i zauzeo Kotor koji je odlukama Bečkoga kongresa bio vraćen Austriji. Učinio je mnogo za približavanje crnogorskih plemena i za razvoj crnog. državnosti. Naslijedio ga je njegov nećak Rade koji je nosio monaško ime Petar.

PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ je bio crnogorski vladika i pjesnik. U potpunosti je centralizovao drž. vlast. Senat, gvardija i perjanici postali su prva tijela središnje drž. vlasti. Uveo je porez i osnovao je štampariju. Oslanjajući se na Rusiju, donekle je učinio Crnu Goru samostalnijom od Osmanskoga Carstva. On je bio i pisac, a njegova najznačajnija djela su „Gorski vijenac“ i „Luča mikrokozma“. Petra II je naslijedio nećak Danilo II, a ovoga također nećak Nikola.

NIKOLA I je prvo je bio knez, a uoči balkanskih ratova se proglasio kraljem. Vezao se uz Srbiju da bi ratovao protiv Osmanlija. U bosanskohercegovačkom ustanku Crna Gora je zadržala svoj izlaz na more što je potvrđeno Sanstefanskim mirom i Berlinskim kongresom. Glavni je crnogorski komandant u balkanskim ratovima i I svjetskom ratu. Kad je Austro-Ugarskoj okupirala Crnu Goru emigrirao je u Francusku, a poslije rata na insistiranje Srbije zbacila ga je crnogorska Skupština.

[Benjaminsky]

SLOVENIJA

Slovenija u prošlosti nikad nije imala svoju, narodnu dinastiju koja. Njome su uvijek upravljali njemački grofovi.

DINASTIJA CELJSKI

CELJSKI su plemićka porodica njem. porijekla. Prvi je značajniji Fridrik I kojega Habsburzi postavljaju za upravitelja Kranjske, Štajerske i Celja. Car SRC-a, Ludvig IV Vitelsbah Bavarski dodjeljuje mu grofovski naslov. Fridrikovi sinovi Ulrik II i Herman I, koji se oženio kćerkom bos. bana Stjepana II Kotromanića, Katarinom, sudjeluje s bratom u ratu protiv Srbije i Bugarske, pa je Hermanu i Ulrikovom sinu Vilhelmu, car SRC-a Karlo IV Luksemburški, potvrdio naslov grofova.

Porodica je doživjela snažan uspon u doba Hermanova sina HERMANA I koji je bio hrv.-dalmatinski i slavonski ban. Nakon Nikopoljske bitke spasio je kralja Zigmunda Luksemburškog, pa je od njega dobio Varaždin, Vinicu i poslije Veliki Tabor, a kao knezu Zagorja, kralj mu je darovao cijelu Zagorsku županiju sa gradovima. Oslobodio je kralja iz zatočeništva Šiklošu, gdje ga je zatočilo ugar. plemstvo, te ga vjenčao sa svojom kćerkom BARBAROM (Crna Kraljica). Car Zigmund ga je potom imenovao banom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije te upraviteljem Zagrebačke biskupije, pa otada Celjski polažu pravo na nasljednu bansku čast.

Kada se njegov sin FRIDRIK II oženio Veronikom Desinić, dao ga je zatvoriti, a Veroniki suditi kao vještici i pogubiti je. Sklopio sa kraljem Bosne Tvrtkom II Kotromanićem ugovor o uzajamnom nasljeđivanju ako ostanu bez muških potomaka. Početkom XV st. težište politike Celjskih prebacuje se na Balkan, gdje se žene iI stvaraju saveze sa Frankopanima, Brankovićima i Kotromanićima.

ULRIK I je sin Fridrika II i slavonski ban. Oženio se Katarinom, kćerkom srp. despota Đurađa Brankovića. Car Zigmund proglasio Luksemburški ga je nasljednim knezom SRC-a, a kralj Albreht II Habsburški postavio ga je za namjesnika Češke. Bio je skrbnik maloljetnom kralju Ladislavu Posmrčetu, te je stekao velik uticaj u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, a nakon očeve smrti postaje ban Slavonije. Sukobio se sa Ivanom Hunjadijem, a sukob je privremeno smirio brakom svoje kćeri Elizabete i Matije, mlađega Hunjadijevog sina. Namjesnik Ugarske postao je iza smrti Ivana Hunjadija te je iste godine na čelu krstaške vojske došao u Beograd gdje ga je ubio Matijin stariji brat Ladislav Hunjadi.

[Benjaminsky]

MAKEDONIJA

Makedoniju kao srednjovjekovnu državu Južnih Slavena negiraju svi bugarski i srpski historiografi. Međutim, Makedonija uporno inzistira na svojoj specifičnosti u poimanju povjesno-nacionalnog identiteta i dinastiju koja je vladala u prekidima samo četrdeset pet godina proglašavaju svojom, a ne bugarskom.

DINASTIJA KOMETOPULI

Prvi zanačajni član bio je Nikola koji je vladao makedonskim i bugarskim zemljama zapadno od rijeke Strumice. Poslije ubistva Nikole vlast su preuzela njegovi sinovi: David, Aron, Mojsije i Samuil. David je branio jugozapadnu Bugarsku od Vizantije, a Mojsije je vladao u jugoistočnoj Bugarskoj. Treći brat Aron je vladao Sredecom, a Samuel je upravljao sjevernom Bugarsku i stolovao u gradu Vidinu. Mojsije i David su relativno rano poginuli, a između Samuila i Arona je izbio sukob budući da je najmlađi brat Aron postao previše okrenut Vizantiji pa ga je Samuil zarobio i pogubio. Samuil je potom porazio Vasilija II. te je zauzeo i grčke pokrajine Tesaliju i Epir, pa je čak 988. osvojio I Duklju. Poslije smrti bugarskog cara Roman, Saumil je proglašen novim carem. Poslije njegove smrti naslijedo ga je sin Gabriel Radomir, međutim ubio ga je stričević Ivan Vladislav. Sinovi Ivana Vladislava: Presijan, Alusijan i Aron II nisu ili dovoljno jaki ni jedinstveni pa su završili na carigradskom dvoru kao plemići. Kasnije je Petar Delijan pokušao ustankom obnoviti vlast Kometopula ali zbog izdaje nije uspio u tome.