STVARNO STANJE STVARI: Ovaj tekst o bankrotu Jugoslavije objavljen je prije 35 godina, a i danas zvuči poznato!
(Napisala: Neda Nikolić (RTV revija, 1982.)
Juni1982 odgađanja više nema. Do kraja ovog mjeseca Jugoslavija mora vratiti 982 milijuna dolara duga prema inozemstvu, a već idućeg mjeseca i u prosincu, za otplatu dospijeva još preko milijardu! U prijevodu: riječ je o nezamislivoj svoti većoj od deset i pol milijardi starih dinara!
Cifre su tako velike da prošle jeseni, kada su delegati u Skupštini Jugoslavije pitali tko će vratiti 4 milijarde prošlogodišnjeg kredita, budući da se 3 i pol milijarde 1982. moraju platiti za ranija zaduženja, nitko nije mogao odgovoriti.
Naravno, riječ je o tome da Jugoslavija tih novaca- nema. Nije ih imala ni ranije, ali je godišnja dugovanja otplaćivala onako kako to rade i svi danas u svijetu: uzimala je nove pozajmice kako bi platila stare. Neki veliki krediti pretvarani su u dugoročne, i na taj način je njihovo vraćanje odgađano.
Sada odgađanja više nema, a nema mogućnosti ni za nova zaduženja. Kad bi ih i bilo, to bi bio najskuplji način odgovaranja obavezama...
Model izlaska iz krize
Svjetska privreda drastičnim mjerama traži izlaz iz recesije, čiji se vrhunac predviđa tek za 1983. To znači da je vodeća monetarna sila, Amerika, koja, otkad je ukinuta zlatna podloga dolara, praktički diktira tempo izlaska iz recesije, konačno pribjegla isprobanim restriktivnim mjerama od kojih su strahovale sve nerazvijene zemlje, uključujući i polurazvijene, kao što je Jugoslavija.
Još 1979. godine Reagan je započeo uvođenje promjena u monetarnoj politici s ciljem da se inflacija zaustavi pomoću tzv. "skupog novca". To u pravilu znači kresanje budžeta, socijalnih davanja, smanjenje administracije, investicija i potrošnje sirovina i energije, robne razmjene, osobne potrošnje i zaposlenosti.
Ovo je opći model izlaska iz krize koji podrazumijeva niz surovih intervencija i moguće socijalne potrese, ali to je otprilike isto ono što je već uspješno provela vlada Margaret Thatcher, a što je Zapadna Nemačka promišljeno i bez političkih previranja već ugradila u svoju ekonomsku politiku.
Listi navedenih mjera Reagan je, da bi obuzdao investicije i održao vrijednost dolara, dodao i takozvane "promjenjive kamatne stope", u koje je ugrađena inflacija i koje sprječavaju svako nerealno zaduživanje.
Sada kamatne stope američkih banaka prelaze čak 30 posto vrijednosti kredita, što znači da nitko normalan neće tražiti kredit ako nema u vidu zaista dobru investiciju.
Gorki lijekovi
Posljedica toga je da su već ionako nepovoljni, kratkoročni i lihvarski krediti zapadnih banaka, sada zemljama dužnicama postali praktički nedostupni. Što se Jugoslavije tiče, stvar je jasna - pod svaku cijenu se mora naći način da dođemo do dodatnih sredstava.
Prvi uvjet za rasplet naše ekonomske krize je da sve dosadašnje pozajmice uredno vraćamo. Uostalom, to je i jedini način da izbjegnemo mogući bankrot, jer međunarodni monetarni sistem poznaje samo dva izlaza: dodatne pozajmice ili uništavanje dužnika.
"Zapadni bankari strahuju da jugoslavenski problemi - iako sad nisu ozbiljni - mogu to postati ako nervozni kreditori presjeku zajmove" - pisao je prije mjesec dana "The Wall Street Journal".
To što bankari misle da naši problemi nisu ozbiljni, možda će utješiti kreditore, ali nas neće.
Da je do nervoze već došlo, može se zaključiti po neuobičajenoj izjavi američkog State Departmenta, kojom je nastojao uvjeriti bankare da Jugoslaviju ne bi smjeli tretirati kao Poljsku. Ipak, vrlo je teško objasniti bijelom svijetu sve specifičnosti našeg povijesnog nasljeđa, samoupravnog razvoja, kao i političkog sistema.
To što mi, kada tražimo kredite, objašnjavamo kako je Jugoslavija specifična politička tvorevina ravnopravnih naroda i narodnosti u kojoj se ekonomski život odvija prema dogovoru republika, pokrajina, općina i regija, dogovorom stavova o prioritetima koje je još u tijeku - kreditore uopće ne može impresionirati.
Nedavna anketa koja je obuhvatila stotinjak najvećih svjetskih banaka pokazuje da je njihov glavni strah opasnost od lančanog sloma međunarodnog sistema kreditiranja zbog bankrota neke velike dužničke zemlje ili velikog broja odgoda plaćanja.
U svjetlu tih razloga, naš dosadašnji način izlaska iz krize za njih je neshvatljiv i bizaran.
Kada je Indija dobila najveći novčani kredit u povijesti Međunarodnog monetarnog fonda (pet i pol milijardi dolara), Fond je tražio garanciju da će sredstva biti iskorištena za ispravljanje strukturne neravnoteže privrede i da će troškovi koji ne služe razvoju, kao i državni proračun, biti drastično smanjeni. Usprkos obećanjima, indijska vlada od svega toga ukinula je jedino dodatak na skupoću administraciji, neke privilegije na željeznici i izdala najavu o štednji goriva.
Znači, ipak nismo najgori.
Pogotovo ako naš dug od približno 19 milijardi dolara usporedimo s poljskim od 32 milijarde i argentinskim od čak 34 milijarde: po razvijenosti Jugoslavija još zauzima solidno 38. mjesto u svijetu, što dokazuje dohodak od 2.620 dolara - smjestili smo se između Urugvaja (2.820) i Argentine (2.390).
Usvojen program stabilizacije
Svaki ekonomist zna da zakon ponude i potražnje nije moguće suzbiti putem samoupravnih dogovora. Isto tako, poznate su, više-manje, sve mjere koje stoje na raspolaganju za rješavanje ekonomskih kriza. To su, uglavnom, one koje i spomenuti Fond zahtijeva od niza nerazvijenih zemalja prije dodjele kredita.
Naime, radi se o tome da se provedu vrlo neugodne restrikcije: da se na minimum svedu neproizvodne investicije, zamrznu nadnice, prepolovi državna mašinerija, poveća nezaposlenost, smanje sva prosvjetna i socijalna davanja, obustave neisplative investicije i proizvodnja (otpuštanje, ukidanje tvrtki), uvede maksimalna štednja sirovina i energije, da se proširi tercijarni sektor (mala privreda, uslužne djelatnosti), i da se potpuno liberaliziraju cijene, kako bi djelovanjem zakona, ponude i potražnje vrijednost proizvodnje bila dovedena u vezu s realnim, svjetskim cijenama.
Upravo mogućnost djelomičnog provođenja ovakvih mjera već mjesecima razmatra savezna Komisija za stabilizaciju. Sada je usvojen i program stabilizacije, ali tek predstoji višemjesečno mukotrpno dogovaranje o tome koje mjere, kada i kako primijeniti.
U međuvremenu, savezna vlada će raditi svoj posao – gasit će požare izvanrednim odlukama, dekretima i sve širim administriranjem, s paradoksalnim ciljem da se jačanjem administrativnih mehanizama smanji državna regulativa i naposljetku otvori prostor za elementarne ekonomske zakonitosti.
Živi bili pa vidjeli
Od prošle godine, privredna kretanja su se "zaoštrila". Dogodilo se upravo ono što su skeptici, pozivajući se na zdrav razum, i predviđali prilikom donošenja privrednog plana za 1982. Tada najveći problem, deficit u razmjeni s inozemstvom, koji je iznosio 2,3 milijarde - smanjen je na 635 milijuna dolara, ali za to smo platili vrlo visoku cijenu.
Ako zanemarimo pad društvenog standarda za 8 posto i porast cijena za 46 posto, usprkos povećanju zaposlenosti iznad planirane (podnošljive) granice, usporen je privredni rast, a u poljoprivredi je fizička količina proizvodnje za dvije trećine manja od planirane.
U prvoj polovini ove godine izvoz je povećan za 5,3 posto, a uvoz je za 13 posto manji, ali bez obzira na to, plan izvoza nije ostvaren. Pokrivenost uvoza izvozom popela se na zavidnih 72 posto, no od velike želje da rast cijena ne prijeđe 13 posto, nema ništa, tako da bismo sada bili sretni da ovu godinu izguramo i s 23 posto.
Sve to plaćeno je zaduživanjem.
Još nikome u javnosti nije pošlo za rukom da sazna stvarnu prezaduženost Jugoslavije. Razni nadležni već mjesecima daju proturječne podatke koje zatim međusobno demantiraju, tako da su na kraju delegati obaju vijeća Savezne skupštine morali na zatvorenoj, tajnoj sjednici biti obaviješteni o stvarnom stanju.
Skupe iluzije
Izgleda da je tek sada jasno i glasno s najviših pozicija rečeno ono što ekonomisti godinama ponavljaju: jugoslovenska ekonomska kriza izrasla je na gotovo dva desetljeća dugom administrativnom gušenju ekonomske logike u upravljanju privredom, ona je rezultat lakomislenog potiskivanja ekonomskih zakona u korist političkog voluntarizma jedne naopake ideje o ubrzanom ekonomskom rastu i neodgovornom trošenju "otuđenog" viška rada.
Sociolozi su skloni korijen krize tražiti ne u ekonomiji, nego u politici koja je odgovorna za
tzv. "institucionalni gigantizam" koji je doveo do toga da danas imamo milijune članova delegacija, tisuće zakona i propisa, na desetke tisuća samoupravnih sporazuma, milijune sastanaka i delegatske materijale koji se mjere na tone i koje ćemo uskoro od delegacije do delegacije prevoziti kolicima.
Toj mašineriji dodajmo još i državu - tisuće stručnih službi, tajnika, kao i poznate SIZ-ove, mjesta za desetke tisuća neproduktivnih posrednika između živog rada i raspolaganja viškom tog rada.
Ako ovoj slici dodamo poznatu dijagnozu o nedostatku odgovornosti, a sve češće se čuje da je kod nas zapravo "društvena moć obrnuto razmjerna stupnju odgovornosti", onda je jasnije zašto mjesecima čekamo da "saznanja prodru u svijest" i da "stavovi zažive, kako bismo ih ispoštovali."
Još od napuštanja privredne reforme, povećana stopa rasta naše privrede dopingirana je tzv. dodatnom ili uvoznom akumulacijom, što je udomaćeni izraz za strani kredit, a narasle potrebe "institucionalnog gigantizma" plaćane su tzv. "deficitarnim financiranjem" - u prijevodu: štampanjem novaca bez pokrića.
Struktura ulaganja i proizvodnje, točnije - raspodjele, orijentirana je na prerađivačke kapacitete i uvoz sirovina, a osnovne stvari, kao što su energetika, sirovine i hrana potpuno su zanemarene. Uz to, ekonomska politika godinama je poticala razvoj privrede na bazi domaćih kredita, pri čemu je dužnik, s ovim stupnjem inflacije, vraćao svega 39 posto duga.
U tim uvjetima, svaki normalan privrednik bio je prisiljen investirati pomoću kredita, kako bi izbjegao vraćanje stvarne vrijednosti duga. Logična posljedica bila je potpuna kontrola cijena, koje su formirane mimo ponude i potražnje, političkim pogađanjem i dogovorima.
Iluzija da se ekonomske zakonitosti mogu gušiti bez ozbiljnih ekonomskih, pa i socijalnih potresa i da se zakon ponude i potražnje može ukinuti dogovorom, počela je blijediti pred eksplozijom nestašica roba, koja je nužna posljedica ovakvog administriranja.
Onda je došlo do tzv. "podgrijane potrošnje", što znači da kad je ponuda manja od potražnje, cijene
neminovno skaču, a vrijednost novca slabi, pa svatko gleda da ga se što prije riješi kupovinom bilo koje robe, dok je još ima.
I tako smo stigli do onog fantastičnog "ubrzanja inflacijske skale."
Pošto ima znakova da je "zaživjela svijest" o tome da se ekonomija jedne zemlje ne može voditi na bazi jake volje i da nema nikakvog spasonosnog čuda koje bi olakšalo izlazak iz krize, preostaje još da nabrojimo neke od planiranih stabilizacijskih mjera koje djelomično potvrđuju ono što je do sada rečeno.
Te mjere - obećava SIV – bit će provedene "snažnom disciplinom".
Iako će većini zazvučati apokaliptično, prijedlozi Krajgerove komisije tek idu u proceduru dogovaranja iz koje će, možda, izaći u ublaženom obliku. Predviđa se, između ostalog:
- Pad i restrukturiranje investicija (učešćem u kreditima i do 33 posto i osobnom odgovornošću za investicijske odluke), smanjenje rasta društvenog proizvoda, smanjenje porasta ili pad zaposlenosti, izvanredne izmjene Zakona o udruženom radu zbog oslobađanja od neproduktivne radne snage i uvođenja rada s polovinom radnog vremena ("Nitko nema monopol na radno mjesto"), rasterećenje privrede u "maksimalnom iznosu" od 5 posto smanjenja poreza i doprinosa, otvaranje stečaja OUR-a koji proizvode gubitke, maksimalna ulaganja u poljoprivredu i malu privredu radi zapošljavanja dijela od 800.000 nezaposlenih, od kojih je 3/4 mladih i 40 posto sa sela, drastično smanjenje potrošnje u vanjskoj privredi te opće i zajedničke potrošnje (otprilike 20 posto), smanjenje osobnih dohodaka i - u prvoj godini - jačanje administrativne kontrole cijena s ciljem da se do kraja 1984. počne prelaziti na svjetske cijene, koje će se formirati prema ponudi i potražnji.
Pod uvjetom da se navedene mjere rigorozno provode, predlagači očekuju da do 1985. godine inflacija postupno padne na desetak posto, čime bi se postigao sadašnji svjetski prosjek i ostvarila konvertibilnost dinara.
Bez obzira na to što ove mjere očigledno predstavljaju samo polovično uvođenje ekonomskih kriterija u našu privredu, njihova primjena bila bi vrlo bolna i izazvala bi - u ograničenom periodu - neugodne socijalne potrese.
S druge strane, ako ove restrikcije ne budu bile brzo, efikasno i do kraja provedene, Jugoslavija gubi i posljednju šansu da izbjegne privredni slom.
nije htio 2ije, bolje zvuci 1.9 milijardi i ti pricas o vanjskom dugu 
