Zanimljivo

[Haman2]

ENVER BIJEDIĆ ŠOKIRAO TVRDNJOM: "Jasmin Imamović me mrzi deset puta više nego Karadžića i Mladića"! (VIDEO)
Predsjednik kantonalnog odbora SDP-a u Tuzli, Enver Bijedić, povrdio je u razgovoru za N1 televiziju da će SDP, iako relativni pobjednik izbora za kantonalnu razinu vlasti, definitivno ostati u opoziciji "voljom drugova iz Sarajeva".



Bijedić je kazao da su iscrpljene sve mogućnosti i da SDP ne može sastaviti vlast bez nacionalnih stranaka, a tome se protivi većina članova Glavnog odbora SDP-a. Bijedić i dalje misli da je pogrešna odluka Glavnog odbora, no kaže da će poštivati demokratsku volju većine u stranačkom rukovodstvu.

Bijedić je potvrdio kako nisu pretjerano dobri odnosi unutar SDP-a, te je u tom kontekstu rekao kako mu je ozbiljan izvor iz Predsjedništva SDP-a rekao da ga Jasmin Imamović mrzi više nego Karadžića i Mladića zajedno.



Na insistiranje voditelja, Bijedić je otkrio da mu je tu informaciju prenio kolega iz Predsjedništva SDP-a, Zukan Helez.

"Ne mogu objasniti takav stav Jasmina Imamovića. Sjećam se jednog ranijeg sličnog incidenta kada je bivšeg stranačkog šefa, Zlatka Lagumdžiju, uporedio sa srebreničkim genocidom", rekao je Bijedić.

U nastavku pogledajte cijeli intervju Bijedića za N1 televiziju.

VIDEO ako kliknete na link
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/115 ... video.html

[Haman2]

Izgleda da ce doci do raskola medju clanovima SDP Tuzle. Ako se to dogodidi SDP polako ali sigurno ide u zaborav. Koga osuditi za propast SDP-a?????
Po svoj prilici dolazi vrijeme preletaca. KO ce profitirati, Nasa stranka, SBB ili neko drugi ?????

[Haman2]

Dragan Bursać, Hadžera iznad četničkog spomenika
27. 05. 2019. u 10:56:00



Da, dobro ste pročitali, djevojka je 81 dan bila u društvu leševa svojih najbližih. Hadžera je doživjela i preživjela nešto što transcendira i «Jamu» Ivana Gorana Kovačića. Pun krug do pakla i nazad. U režiji i izvedbi tih i takvih bilećkih četnika, kojima se podiže spomenik.

Hadžera Ćatović je djevojka u punoj snazi. Ima dvedeset godina. I cijeli život pred sobom. Hadžera tog septembarskog jutra nervozno steže znojave dlanove, krši prste i gleda oko sebe. A tu pored nje stoji i njena rođaka, trudna žena od svojih trideset godina. Ona ponešto krivi glavu i kao da mrmlja. U tom nesuvislom glasanju, Hadžera tek razabire kako joj trudnica zapravo pruža ruku i daje komad hljeba. Hadžera brzo onaj hljeb gura ispod dimije i nastavlja se micati, korak po korak.

Pad u mrak i svjetlo smrti

A oko nje, ljudi sa šubarama, opasani redenicma. Prepoznaje neke od njih, to su joj komšije, samo se sad ne odazivaju na pomen svojih imena. Jednostavno, zovu se četnici. Hadžera ne zna ni ko su ni šta su četnici, tek vidi da su ti četnici iz okolnih bilećkih sela sakupili oko 500 ljudi, žena i djece i da ih onako vezane guraju prema bezdan-jami Čavkarici. A kameni kraški bezdan tu u Planoj, nadomak Bileće dobio je ime po čavkama koje se tu sakupljaju, koje jedu strvine, jer zna se-što upadne u Čavkaricu, ne izlazi iz nje u jednom komadu, nego postane hrana za lešinare poput ovih strvinara što i sada lete iznad glava ljudi uvezanih po petoro u čudnoj koloni na dan 3. septembra 1941. godine.

I prolazi Hadžeri kroz glavu da će je ovi četnici, kako sami sebe zovu, ubiti, zajedno sa 500 drugih ljudi, ali opet sama sebi kaže, ne budali, jer prvo ne čuje se pucanje, a drugo ne biva da komšije pobiju 500 svojih susjeda tek onako. To nikad ne biva. Ehej, pola hiljade ljudi!

Tek kad je prišla jami, vidjela je cijelo zlo. Četnici onako vezane ljude, njih po pet odjednom guraju u grotlo provalije. Tupi zvukovi mesa i kamena, urlici i lomljava kostiju odzvanjaju po okolini. A nakon toga, sablasni, mrtvački mir. Pa onda nova tura ljudi spremnih za ubijanje. A dan dugačak, predugačak. Četnici iz Bileće se smiju i samo guraju ljude u smrt.

Došao je red na Hadžeru. Stoji djevojka, gleda u onaj bezdan i mozak se isključuje. Toliku navalu adrenalina ne može podnijeti. Sljedeće čega se sjeća je bol u lopatici koja je smrskana prilikom pada na stijene i koja joj onako u krhotinama reže meso i kožu. Brzo, instinktivno se pomjera pod mračni kamen i sekundu poslije, tijelo trudne rođake se stropoštava pored nje. I trudnica je još živa. Izgleda se nekako u letu okrenula da ne bi naudila neorđenom djetetu, ali je prilikom pada slomila kičmu. Hadžera u onom mraku ne broji mrtve, ali ćuti oko sebe umiruće ljude, dok joj bol reže ruku i krvava leđa. Tijela u konačnici kradu i ono malo svjetlosti, koje se odozdole vidjelo na obzorju grotla. Još jedno horsko smijanje četnika i mrak.

I nastaje muk, najstravičniji ikada.

Samo, gotovo periodično, čuje se ona trudnica, koja ječi. No i to postaje sve rjeđe i rjeđe. I nekako je zvuk sve otegnutiji, ali tiši.

Čavkaricu su četnici baš nahranili tog septembarskog dana. Najmanje pet stotina duša je ubijeno.

Hljeb mrtvih i hljeb živih, hljeb naš nasušni

Za to vrijeme u raljama smrti, živa Hadžera Ćatović.

Kasnije će reći i ostaće zapisano:

"Ja sam i dalje živjela, hranila sam se hljebom kojeg sam ponijela sa sobom kad sam pošla, jer sam se nadala da će mi trebati usput. To isto su učinili mnogi od nas.

Dosta sam našla hljeba u džepovima mrtve djece, te sam se i s time hranila. Dva puta su mi čobani bacali po malo hljeba. Ispočetka me je bilo mnogo strah, ali sam poslije navikla. U samoj jami nije zaudaralo i tu sam proboravila 81 dan. Nakon toga su me izvadili seljaci iz Nevesinja. Kad sam izašla, nije na meni bilo više od 30 kilograma…“

Da, dobro ste pročitali, djevojka je 81 dan bila u društvu leševa svojih najbližih. Hadžera je doživjela i preživjela nešto što transcendira i «Jamu» Ivana Gorana Kovačića. Pun krug do pakla i nazad. U režiji i izvedbi tih i takvih bilećkih četnika.

Da, manje sreće ili bez sreće je bilo njenih 500 sunarodnika, koji su ubijeni samo zato što su se drugačije zvali i na drugi način Bogu molili. I neko bi, onako ljudski, bacio anatemu na te bilećke četnike, ali samo da je to. A nije! Odgovorni su oni bili i za smrt 526 muslimanskih civila istog tog septembra u Berkovićima i Trusini. I opet, njih 365 bačeno u jamu. Za svaki dan u godini po jedan ubijen čovjek.

Teško, preteško je brojati mrtve, ali baš ove četničke jedinice u svega nekoliko dana pobile su preko 1000 Bošnjaka, tada muslimana, samo u nekoliko dana septembra 1941. godine.

I, činilo se da je ideologija zla uništena u decenijama koje su uslijedile. Činilo se da su jednom za svagda poraženi nacistički kvislinzi, a onda...

Hadžera u vremenu električne energije i restrikcije suza

A onda opet Hadžera Ćatović. Morala je kao starica da bježi od povampirenog četništva u Crnu Goru, tih devedesetih. Tada su potomci onih koljača nanovo počeli ubijati i protjerivati nejač nesrpsku iz Istočne Hercegovine, ono malo nejači što je preostalo nakon pokolja u Drugom ratu. Samo su se i četnici modernizovali. Istina, ostale su kokarde, ali su nevini ljudi u okolini Bileće elektrošokovima i strujom ubijani.

«E, ovo sad nisam očekivala, da me pod stare dane ti isti četnici protjeraju iz moje kuće, iz mojeg zavičaja… Bog da im sudi… Bogme, sine, moje suze su davno istekle… Pored svega jada, ja bih se opet tamo vratila… Boluj, nano, dok te ne zakopaju», kazaće Hadžera Ćatović, tamo pred smrt u dalekoj Danskoj 2014. godine.

I šta ti je jedan život. Bol, smrt, stradanje, još bola, još smrti, još stradanja....

A ova Hadžera, što je ubijena, pa uskrsnula dva puta, našla je konačni smiraj u selu Gornje Grančarevo kod Trebinja. Svjedok epohe, svjedok jednog vijeka, svjedok jedne ubilačke bratije- četničke, koja joj je periodično obilježavala život i uništila nekoliko generacija.

Četnički totemi smrti iznad humki ubijenih

Zlo je konačno mrtvo. Ili možda ipak nije? Ili će sad i Hadžerin grob da prekopavaju? A moglo bi se i to destiti.

Jer, evo čemu ovaj tekst: Nije (samo) ovo priča o stradanju jedne generacije ili o stradanju generacija ili o stradanju jedne osobe kroz prizmu masovnih zločina, a ne! Ponajmanje je ovo priča o tragediji koja se desila.

Ovo je priča, naime, o tragediji koja će se tek desiti. I ne, nema veze sa nekakvim zloslutnim hipotezama i teorijama zavjere, nego sa sasvim konkretnim stvarima, ljudima i događajima.

Nakon što je prije sedam godina srušen spomenik partizanima u Bileći, preciznije nakon što je bagerima, valjcima i kamionima sa zemljom sravnjeno Spomen obilježje Desetoj hercegovačkoj brigadi, ovog vikenda biće otkriven i kako rekoše osveštan spomenik Đenaralu Draži Mihailoviću, ideološkom ocu i majci svih četnika svijeta, reditelju, scenaristi i duhovniku, pod čijom je palicom Hadžera Ćatović doživjela i nekako preživjela sve ono što ni filmska priča ispisati ne bi mogla.

Istina, biće to nekakav nakaradan, falusoidni četnički totem. Kurcoliki, rekli bi, ali opet, obilježje u slavu pobjednika. I da, dobro ste pročitali, u ovom dijelu svijeta, u ovoj kotlini zla, fašizam je pobijedio i potomci fašista se ponose njegovim znamenjem i likovima. Eto vam Bileće, eto vam rušenja partizanskog spomen-kompleksa, eto vam vaspostavljanja fašističkog kurcolikog četničog spomenika!

I neko će se zapitati, hoće li se sjetiti Bilećani, oni što se spomeniku dive i što četnike hvale, hoće li se sjetiti Hadžere, hoće li se sjetiti više od hiljadu ubijenih Bošnjaka iz septembra '41, hoće li se sjetiti svih onih zatrtih '92?

Da, hoće se sjetiti i biće im drago zbog zla koje su učinili njihovi preci i najbliža rodbina. Biće im drago zbog zla koje su učinili i neki od niih. Jer je nakaradni sistem pomogao i potpuno revitalizovao zlo.

Pa, spomenik mu je podigao, zaboga!

A sve mi se čini da ni priča sa Hadžerom, nije svršena, Jer njen grob, njen kako smo pretpostavili, konačni smiraj nije daleko od četničke Bileće i Dražinog spomenika. Njen tabut leži u enitetu koji slavi koljače njene porodice i njenih sunarodnika. Od Draže do Mladića.

Tako vam je to kad fašizam oživi kao vampir, a onda u konačnici pobijedi.

A legendarna pjesma «Bilećanka»? Zar stvarno mislite da to nekoga zanima u Bileći i Istočnoj Hercegovini?

Možda nas jedino Hadžera gleda odzogo iznad četničkog spomenika i možda nam jedino Hadžera može pomoći. U žive se ne uzdam previše.

https://www.radiosarajevo.ba/kolumne/dr ... W_FmBCDcvM

[Haman2]

Pogledajte kako je izgledao Keln-Njemacka nakon Drugog svjetskog rata. Demokrscani su na celi sa Adenauerom obnovili Njemacku za samo 10 godina. Dakle, demokrscani su obnovili Njemacku. Tako je kad se radi za domovinu i njene gradjane. Nije bitno koja je to partija, bitno je sta i kako radi.

NEVIĐENU STRAVU UPAMTILI SU ZA CIJELI ŽIVOT: Od 1.047 bombardera nije se vidjelo nebo, a kada su ispustili smrtonosni teret nastala je APOKALIPSA, za sat vremena nestalo je sve…
„Slobodna Bosna“ nastavlja serijal iz povijesti
Jeste li znali



Na današnji dan 1942. godine, Britanci su pokrenuli napad na njemački grad Köln. Ukupno 1.047 bombardera krenulo je prema njemačkoj te su ispustili oko 1.500 tona bombi u samo 90 minuta.

Uništena je srednjovjekovna gradska jezgra, a moral Nijemaca nikada nije bio slabiji. Sir Arthur Harris isplanirao je operaciju "Milenij". Htio je smanjiti velike gubitke tokom zračnih napada te je zahtijevao velik broj bombardera kako bi brojčano nadjačao neprijatelja.

NAPOMENA: Kliknite na link da procitate cijeli tekst i pogledate VIDEO.

[Haman2]

Da, da bilo je bosanskih muslimana koji su se opredijelili za četništvo i četnike
Prof.Dr.Nadan Filipović


Ismet Đuherić

I u novije vrijeme, tačnije za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, bilo je bosanskih muslimana koji su se opredijelili za četništvo i četnike. Naprimjer, Ismet Đuherić je bio prvi komandant jedinice Vojske Republike Srpske „Meša Selimović”, u čijem su sastavu bili uglavnom Muslimani iz sela sa područja opština Bosanski Brod i Derventa. Ova jedinica „Muslimana sa kokardama”, kako su je neki nazivali, bila je i do danas ostala jedna od velikih kontroverzi proteklog rata. Ismet Đuherić je prije rata bio veliki komunist zaposlen u Skupštini opštine Bosanski Brod. Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je pripadnik rezervnog sastava takozvane JNA. Imao je čin kapetana i pripadao tadašnjoj 327. brigadi u Derventi, u čijem je sastavu bio i Brodski bataljon.

Ismet Đuherić nije bio usamljen. Među Bošnjacima bio nemali broj onih koji su u ovom poslednjem (da li poslednjem???) ratu vojevali kao borci „slavne“ vojske takozvane „republike srpske“, odnosno na strani četnika, najvećih neprijatelja muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini. Mnogi od tih prodanih duša, bilo lakoumnih „jugonostalgičara“, bilo naivnih zarobljenika muslimansko-srpskih bračnih zajednica, gdje su „bolje polovice“ bile zadrte aktivne „četnikuše“, izgubili su živote ili su ostali invalidi ratujući za tu genocidnu pradaržavnu tvorevinu, nastalu na krvi bosanskih muslimana.Tako jeste, to je trajna istina, ali tu istinu muslimani Bosne i Hercegovine nekako opet „merhametli“ stalno metu pod tepih i prosto je ne vole spominjati. Kao da ih je stid što su masovno genocidirani, poklani, silovani, poharani i na „pet strana svijeta“ rastjerani. Sve je kod nas po onoj ohrdanoj oprobanoj „formuli“ „Bilo, ne ponovilo se. Samo sabur. Ukloni se. Kraju lađu.“

No, bosanskim se muslimanima taj isti krvavi film s istom glumcima u glavnoj ulozi ponavlja i ponavlja, a oni se nadaju da će jednom prestati. Neće, međutim, taj crveni film prestati sve dok bosanski muslimani ne budu glasno i jasno i stalno izražavali svoje iskreno poštovanje prema tih stotine hiljada na bigajri hak pobijenih sunarodnjaka. Da je toliko Srba pobijeno, „nebeski narod“ bi taj broj pomnožio sa deset ili dvadeset, pa bi udario u kuknjavu koja bi trajala najmanje hiljadu godina. A da je kojim slučajem zaplatilo sto puta manje Židova, odmah bi se govorilo o najnovijem holokaustu. No, muslimani nisu ni Srbi, ni Židovi, ni polarni medvjedi, ni kitovi, ni nosorozi, pa da ih neko štiti. I svi vidimo da muslimane nema niko da brani i ne smije niko da brani.

O tim samo spomenutim najnovijim muslimanskim četnicima bit će kasnije govora. Neko bi se mogao zapitati: “Zašto o njima kasnije? Zašto sada ne govoriti o njima?”

Mislim da zbog korektnosti u pisanju treba dozvoliti da prođe izvjesno vrijeme, tačnije dovoljno vremena da se sve staloži, da se sakupe sve relevantne provjerene informacije i dokumenti, pa se tek onda može na utemeljen način govoriti o toj pojavi i o tim „muslimanskim domoljubima“, koji se okrenuše protiv svoga, na uništenje, genocid i potpuno biološko istrebljenje davno osuđenog naroda.

Međutim, kakvi bi mi Bošnjaci ili bosanski Muslimani bili kad ne bi uvijek imali na pretek muslimanskih izdajica. Ne fali nama ni onih krupnijih izdajica koji sjede „na visinama“ u Sarajevu, primaju ogromne plaće i opušteno uživaju u napljačkanom bogatstvu. Takvi vuku potez za potezom, a sve u korist štete Bosne i Hercegovine, a za pravu sadašnju i buduću korist entiteta nastalog na genocidu. To su naši veliki Bošnjaci na riječima, a još veći četnici na djelima. Nije raja slijepa, zna narod sve, ali sve nešto bogumilski saburli čeka i nada se da će njihova jedina kuća Bosna i Hercegovina biti sama od sebe spašena. Hoće, hoće, samo onda kad na vrbi grožđe rodi.

Međutim, poduža vremenska distanca i iskristalizirane činjenice, te razlučivanje istina od poluistina i laži, daje nam mogućnost da se na najobjektivniji i na provjerenim historijskim podacima utemeljen način podsjetimo o ulozi i aktivnostima u toku Drugog svjetskog rata tih naših „hajirlija“, muslimanskih četnika, onih što su preteče ovih današnjih najnovijih muslimanskih četnika koji iz svojih luksuznih kabineta ruše i uništavaju Bosnu, glupo misleći da će se oni sa četnicima na kraju uspješno „rastaliti“.

Bosnjacko oko

[Haman2]

O napadu Srba, Crnogoraca i Rusa na Dubrovnik 1814.godine



Srbi i Crnogorci su 1814. godine topovima napadali opkoljeni Dubrovnik, pljačkali okolna područja, ubijali, spaljivali i silovali dok ih je štitila „bratska“ ruska flota raspoređena ispred Dubrovnika. Oni nisu napali Dubrovnik samo zato što je bio bogati i kulturni grad, već samo s ciljem da popljačkaju njegova ogromna bogatstva koja su u Gradu sakupljana stoljećima. Te 1814. godine Srbe i Crnogorce je podržavala ruska flota, a 1992. godine takozvana Jugoslavenska ratna mornarica.

Ruska podrška ni slučajno nije bila izraz neke pravoslavne solidarnosti ili „bratske ljubavi“, već je samo i jedino bila izraz dugotrajnih ruskih interesa u ostvarivanju izlaska na obale Mediterana. Dugogodišnja ruska nastojanja da u svoje ruke uzmu barem jednu značajniju luku u Jadranu datiraju još od Petra Velikog i traju do kraja dvadesetog vijeka.

Možda nekim nije poznato da je Leonid Brežnjev prilikom posjete Jugoslaviji, 1976. Godine, otvoreno zahtijevao od Tita cijelu Boku Kotorsku kao morsku bazu za sovjetsku flotu u Sredozemlju. Middleton Drew, Yugoslav report that Tito rebuffed Brezhnev on air and naval rights and a role in the Warshav pact, New York Times, January 9, 1977, Tito je taj prijedlog odbio „kao s nokta“!

[Haman2]

Kapetan Dimitrije Tucović


Dimitrije Tucovic

Tucović je 20. novembra 1914. prvo sahranjen ispod jednog hrasta u selu Šušnjar, gde je izdahnuo posle ranjavanja na Vračebrdu. Na kori drveta njegovi ratni drugovi su tada urezali: “Ovde leži radnički vitez”. Ipak, na molbu njegove majke i sestre, njegovo telo je otkopano i ponovo sahranjeno na seoskom groblju u Šušnjaru.

Godinu dana kasnije, po nalogu brata Vladimira, njegovi posmrtni ostaci su preneti na vojničko groblje u Lazarevac. „Alo!“ je došao u posed fotografije sa njegove četvrte sahrane, koja je obavljena 1939, kada su njegovi posmrtni ostaci premešteni s vojničkog groblja u kriptu Crkve Svetog velikomučenika Dimitrija.

Po završetku Drugog svetskog rata, 1949. godine, komunističke vlasti su Tucoviću organizovale i petu, jubilarnu, i zasad poslednju sahranu, a za njegovonovo večno konačište izabran je Trg na Slaviji, gde se i danas nalazi njegov grob.

Odbornici Skupštine grada Beograda doneli su prekjuče odluku da pokojni Dimitrije opet “pakuje kofere”. Naime, u sklopu rekonstrukcije Trga na Slaviji njegov spomenik, pa samim tim i grob, biće izmešten na plato ispred Narodne banke Srbije. Radovi na rekonstrukciji ovog trga, na kome će umesto spomenika biti izgrađena velika moderna fontana, započeće u martu iduće godine.

Nije Tucović jedini putnik na onom svetu

Nije Dimitrije Tucović jedini poznat Srbin koji je nakon oproštaja od ovozemaljskog života krenuo na velika putovanja po onom svetu. Vuk Karadžić, otac naše pismenosti, dosada je tri puta ukopavan. Premeštani su posmrtni ostaci i pesnika Branka Radičevića, putopisca, esejiste i diplomate Rastka Petrovića, pesnika Jovana Dučića. Posmrtni ostaci vladike Nikolaja Velimirovića proputovali su gotovo pola sveta dok 1991. godine, 35 godina nakon njegove smrti, iz američkog Libertvila nisu preneti u manstir Ćelije u selo Lelić.

http://www.alo.rs/vesti/reportaza-sr...esti-put/62079

[Haman2]

Kapetan Dimitrije Tucović



Mobilisan je 1912. te je kao rezervni oficir I pešadijskog puka Moravske divizije prvog poziva učestvovao u balkanskim ratovima i srpskom vojnom pohodu na Albaniju.[9] Tucović je sa srpskom vojskom prešao Albaniju sve do Elbasana. Kada su zauzeli u većinski albansku varoš Đakovicu, prokomentarisao je: "Ušli smo u tuđu zemlju".[17] Kao svedok pokolja albanskog stanovništva u novopripojenim oblastima, Tucović je opominjao da je „izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom“, što je „zločinačko delo“ za koje se „mora ispaštati“.[18]

Povratkom iz vojske 1913. ponovo zauzima aktivno mesto u radničkom pokretu. Postao je član Međunarodnog socijalističkog biroa 1914.[9] U praskozorje Prvog svetskog rata boravi u Berlinu sa namjerom da doktorira. Međutim, Austro-Ugarska je 1914. objavila rat Srbiji i Tucović se vraća u domovinu, gde stupa u srpsku vojsku i učestvuje u početnim pobedama nad Austro-Ugarskom. Tucović je tokom čitavog ratnog perioda, sve do svoje pogibije, pedantno vodio ratni dnevnik. Četiri dana pred smrt pisao je o bezakonju koje je zavladalo u redovima vojske:

„Na Jučerašnjem maršu pokazalo se u punoj svetlostl besnilo ratnih strasti. Vojnici su izgubili svaki čovečanski osećaj i kao besni psi jure rojem pored druma od kuće do kuće, tražeći šta će opljačkati. Deca i žene uzaman zapomažu da spasu što imaju, dok ih naperena puška u grudi ne ućutka. Gledao sam kako jedan vojnik svlači s dece na kolima koja beže ponjavu i preti majci da će je ubiti ako bude zapomagala. Jedan trese košnicu, drugi prosipa rakiju, treći vadi hleb iz vatre. Nastao je takav haos kao da ova zemlja ne postoji i kao da niko nikoga ne pripoznaje.[19]“
(Tucovićev ratni dnevik, 16. novembra 1914. godine)

Dimitrije Tucović ocenjuje da je srpska buržoazija proklamujući osvajačku politiku prema Albaniji "prvi put sa lica srpskog naroda skinula veo jedne poštene nacije koja se bori za svoje oslobođenje". On podseća da je Srbija htela izlazak na more i jednu svoju koloniju, ali je ostala bez izlaska na more a od zamišljene kolonije stvorila je krvnoga neprijatelja. Tucović zaključuje da je "bezgranično neprijateljstvo" albanskog naroda prema Srbiji prvi rezultat albanaske politike srpske vlade. Drugi još opasniji rezultat je "odgurivanje Albanije u šake Italije i Austro-Ugarske", dve na zapadnom Balkanu najzainteresovanije velike sile.

[biscanka2]

ZDFinfo- doku/balkan-u plamenu-bure baruta-Jugoslavija

https://www.zdf.de/dokumentation/zdfinf ... n-102.html

[Haman2]

"BOSNO MAJKO, ZEMLJO MILA": Kada pročitate pjesmu 15-ogodišnje Aleksandre iz Gradiške shvatićete da ima nade za nas
Bravo Aleksandra!


Foto: AvazFoto: TNT portalIlustracija: Arhiv

Pjesmu smo dobili na naš redakcijski e-mai i ostali oduševljeni.

Snagom riječi, ljepotom i iskrenošću.

Svaka čast!

MOJA DOMOVINA

Bosna i Hercegovina

to je moja domovina,

tu je moja djedovina,

tu je moja očevina.

Od Kulina slavnog bana

pa sve do današnjih dana

napadana sa svih strana

al ostala postojana.

Bošnjaci, Srbi i Hrvati

svi morate dobro znati

Bosna nam je svima mati

koju treba poštovati.

Poštovati i voljeti,

svakoj muci odoljeti,

ako zlotvor zaprijeti

- za nju ćemo i umrijeti.

Ako narod to ne shvati

uludo će ratovati,

ginuti i strahovati,

nikad mira ne imati...

Vi, dušmani, dobro znajte,

našu Bosnu ne dirajte,

možda ona vama smeta

al je zato nama sveta.

Bosno majko, zemljo mila

uvijek si nam draga bila,

mnogo puta krvarila

al slobodu ostvarila.

Neka čuje sva planeta

dok je vijeka i svijeta

naša Bosna će da cvjeta

zemlja mila, zemlja sveta.

Aleksandra Mrakić, 15,5 godina,

Laminci Brezici 431 (kod Gradiške)

(S.B.)

[Haman2]

ŠOKANTNA ANALIZA KLIMATSKIH PROMJENA: Hrvatska će 2030. gorjeti, a 2050. život neće biti moguć!

Nikada niti jedno ljudsko biće nije živjelo u atmosferi našeg planeta koja bi bila ovako zagađena, piše hrvatski Express, u šokantnoj analizi klimatskih promjena, u kojoj predviđa da će život u Hrvatskoj do 2050-ih godina biti nemoguć. Analizu prenosimo u cijelosti



Ovoga svibnja koncentracija CO2 u atmosferi Zemlje dosegnula je razinu od 415 ppm (čestica na milijardu čestica). To znači da, otkako su se mozgovima naših predaka prije oko sedam milijuna godina po prvi put stale vrzmati ideje o tome da bi možda ovu kost mogli koristiti ovako, a onaj kamen onako, nikada niti jedno ljudsko biće nije živjelo u atmosferi našeg planeta koja bi bila ovako zagađena.

Istodobno, australski Nacionalni centar za obnovu klime "Breakthrough" iz Melbournea objavio je studiju o klimatskim promjenama, prema kojoj, na osnovi znanstvenih podataka, ispada da možemo računati da postoje vrlo velike, realne šanse da se sredinom stoljeća, a to je za samo tridesetak godina, raspadne današnja civilizacija čovječanstva na Zemlji.

Sve zbog klimatskih promjena i procjena da je čovječanstvo, i kompletan život na Zemlji koji stradava uslijed industrijskog zagađenja korištenjem fosilnih goriva, na putu da totalno strada od zatopljenja od 3°C već danas. To čak nije niti najgori scenarij, najgori je onaj od 4°C već do 2050. godine, no za takvu kataklizmu vjerojatnost je, koliko se danas zna, ipak bitno manja.

Držimo se scenarija od zagrijavanja od 3°C do 2050. za što klimatološki modeli navode da bi 2,4°C otpadalo direktno na globalno zagrijavanje uslijed ispuštanja u atmosferu CO2 i drugih stakleničkih plinova, dok bi preostalih 0,6°C bilo posljedica dodatnih mehanizama koje bi ovako zagrijana atmosfera prouzročila; ogromni požari, Zemljino smanjeno odbijanje zračenja Sunca zbog sve manje površine pod bjelinom polarnog leda, otapanje permafrosta i curenje metana iz njega...

Napomena: Kliknite na link da procitate cijeli tekst.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/116 ... moguc.html

[Haman2]

“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine"
Nadan Filipović

Predratno bujanje srpskog antisemitizma – prva, relativno podnošljiva faza


(na fotografiji: Dimitrije Ljotić)

Nekoliko godina prije Drugog svjetskog rata u Srbiji je naglo počeo bujati antisemitizam. Glavni aktivisti i podjarivači srpskog antisemitizma tada su bili Dimitrije Ljotić i njegova fašistička stranka “Zbor”, mnogi velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve, kao i veliki dio srpsko-pravoslavne crkvene štampe. Taj Ljotićev „Zbor“ (po tadašnjoj njemačkoj vojnoj nomenklaturi - Serbischer SS-Freiwilligen Korps) bila je u punoj kvislinškoj službi Vermahta. Ideologija tom Ljotićevog “Zbora” je bila identična nacističkoj: istrebljenje Jevreja, komunista i zapadnjačkog oblika kapitalizma.
Dobro su zapamćene huškaćke izjave Dimitrija Ljotića u stilu - “Eksploziv u srcu svome Jevreji upotrebljavaju za hrišćanska društva da ih razore i u propast bace. U svim domenima ljudskog života oseća se razorna delatnost jevrejskog duha”, ili “Jevrejstvo se pojavljuje kao jedna društvena i nacionalna opasnost, koje se treba što pre oslobađati”.

Ljotićev “Zbor” ne samo da je imao ne samo potpuno otvornu podršku najvećeg dijela sveštenstva, već su mnogi srpski pravoslavni sveštenici bili aktivni članovi te fašističke organizacije. Mislim da neću pogiješti kada kažem da su Ljotićevci bili „srpski esesovci“. Srpski historičari i općenito verzirani intelektualci kriju kao zmija noge činjenicu da su pripadnici Ljotićevog zbora učestvovali u strijeljanju đaka u Kragujevcu u oktobru 1941.
Među pobornicima „Zbora“ se posebno isticao glavni ideolog antisemitizma u okviru Srpske pravoslavne crkve episkop Nikolaj Velimirović koji je još 1934. godine od Adolfa Hitlera dobio visoko odlikovanje za unaprijeđenje njemačko-srpskih odnosa. Episkop Nikolaj 1939. godine javno propovijeda najcrnji rasizam govoreći: “Mi smo deca Božija i ljudi arijevske rase kojoj je sudba dodelila počasnu ulogu da budemo glavni nosilac hrišćanstva u svetu. Mi smo članovi velike porodice slovenske koja je kroz mnoge vekove budno čuvala stražu na kapijama Evrope, da plemena slabije rase i niže vere ne bi uznemiravala krštenu Evropu u njenom mirnom razvijanju i napredovanju."

Ondašnji patrijarh Varnava 1937. godine u jednim njemačkim novinama izjavljuje: “Firer velikog nemačkog naroda vodi borbu koja služi na korist celom čovečanstvu. Ta borba potiče iz idealnih motiva i nema ničega zajedničkog sa imperijalističkim ciljevima". (Izvor: Službeno glasilo SPC, Glasnik srpske pravoslavne patrijaršije - 1-2 za 1937). Führer vodi borbu koja služi na korist celom čovečanstvu. Bog je poslao nemačkom narodu jednog dalekovidnog Führera. Mi verujemo njegovoj iskrenoj reči”.

Za Jevreje patrijarh Varnava kaže: “Jevreji su neprijatlej lukav kao zmija i opasan”, a vlast Sovjetskog saveza naziva “židovskom varaličkom bandom”. (Mirko Đorđević, Hitlerovi pravoslavci, Danas, 20.2.2009).

Ministar unutrašnih poslova Kraljevine Jugoslavije izjavio je u septembru 1938. godine da u “Kraljevini Jugoslaviji ne postoji jevrejsko pitanje”, ali i to da “jevrejske izbeglice iz nacističke Nemačke i drugih dijelova Evrope nisu dobrodošle u Kraljevinu Jugoslaviju”. (Vladimir Todorović, Poslednja stanica Aušvic, Batschka 1944 Judenfrei, Danubius, Novi Sad, 2009, 245)

U decembru 1938. godine jedini Jevrej u Senatu Kraljevine Jugoslavije, vrhovni rabin Isak Alkalaj, izbačen je sa sjednice Senata na zahtjev predstavnika radikalne stranke, a posebno Milana Stojadinovića, koji je tom prilikom kolegu senatora zasuo najprostačkijim antisemitskim uvredama. Kada je pokušao ući na slijedeću sjednicu Senata Isaku Alkalaju je zaprijećeno fizičkom silom i ubistvom. (Izvor: Holokaust u Jugoslaviji, Jevrejska opština Zemun, 2013)

Posebno se moraju istači donošenja Uredbi o zabrani upisa Jevrejima na fakultete i više škole u Kraljevini Jugoslaviji, pa zakon kojim se Jevrejima zabranjuje obavljanje trgovine živežnim namirnicama, kao i poslove pripremanja i posluživanja hrane. Uz te uredbe sa zakonskom važnošću donesena je uredba o isključivanju Jevreja iz nekih rodova vojske Kraljevine Jugoslavije, te ograničavanja polaganja oficirskih ispita i onemogučavanje napredovanja u vojnoj hijerarhiji, a što se odnosilo samo na Jevreje.

Tako je antisemitizam u tim predratnim vremenima uzdignut na nivo službene politike Kraljevine Jugoslavije. (Izvor: Holokaust u Jugoslaviji, Jevrejska opština Zemun, 2013)

http://www.bosnjackooko.com

[Sanjarko]

Kisalost mora je veci problem od zagadzenja atmosfere sa CO2. Ako se traka toka u morima prekine to je kraj po nauci. Najvise CO2 i ostali polutanti okeanima i morima skode kako sam shvatio.

[Haman2]

Saborna pravoslavna crkva u Sarajevu
Autor teksta, Nadan Filipović



Gradnja Saborne crkve u Sarajevu počela je 25. juna 1863. godine kada je postavljen kamen temeljac, a potpuno je dovršena i osvećena 1872.godine. Prvi graditelj je bio neki majstor ili neimar Andrija, meni nepoznatog prezimena. Prema crkvenim zapisima majstor Andrija je bio iz Velesa, odakle je sa sobom doveo svoju ekipu zidara. Kad je pregovarao sa sarajevskim vlastima zatražiše službenici od njega da im pokaže bilo kakav plan ili barem detaljniji nacrt buduće crkve. On im je odvratio da nema nikakva plana, ali je dodao da ako žele vidjeti kako će crkva izgledati neka lijepo odu i pogledaju crkve u Nišu i Smederevu. I zaista, kako se kasnije pokazalo, nova pravoslavna crkva u najstrožijem centru Sarajeva je sjedinila ljepotu spomenutih hramova u Nišu i Smederevu, ali je mnogo veća i ljepša od njih. Ne zapade majstora Andriju da dugo gradi crkvu, jer se te zime, odlazeći sa obiđe familiju u Velesu, razboli i više ne ustade.

Crkvu je nakon Andrijine iznenadne smrti dalje nastavio graditi neki drugi majstor čije ime ja zaista nisam uspio pronaći. Crkva je uglavnom završena 1868. godine, a dotadašnja gradnja je koštala preko 36.000 dukata. Poslije završetka gradnje valjalo je crkvu urediti. Pošto je država finansirala gradnju bogatije Sarajlije su tri puta namjenski oporezivane, a istine radi taj “crkveni porez” platiše i muslimani, i katolici, i jevreji, te svakako i bosanski pravoslavci koji se još tada nisu proglasili Srbima.

Sultan je poslao 500 dukata svoga ličnog priloga, a da za sultanom ne zaostane ni milimetra pobrinu se knez Mihajilo Obrenović koji takođe dade 500 dukata priloga. Novac za uređenje crkve prilagali su srpski trgovci i bogatiji ljudi iz Beograda i Srbije, kao i Srbi iz Beča, Trsta i Dubrovnika. Zlato za crkveni krst i crkvenu jabuku dadoše žene imučnih sarajevskih pravoslavaca, trgovaca i zanatlija. One udate su skidale po dva dukata ili više sa svojih ogrlica, a sve imućnije cure (djevojke) dadoše po jedan dukat. Kada se trebalo nabaviti olovo za pokrivanje krova i kubeta poznati trgovac Manojlo Jeftanović reče “Koliko god sav narod priloži, ja ću sam treću paru (trećinu).” Prekrasni ikonostas izradili su majstori iz Rusije, a on je bez ikona koštao preko 2000 dukata. Ikone su slikane u Sergejevskom manastiru kod Petrograda, a novac za to su obezbijedili članovi ruske carske familije i ruska aristokracija.

Kad se 1872. godine trebao namiriti konačni dug majstorima u Rusiju su otišle poznate Sarajlije Savo Kosanović i Makso Despić i tamo su sakupili preko 2000 dukata. Tim su novcem plaćeni svi dugovi majstorima, a boga mi dosta i preostade. Kosanović i Despić donesoše iz Rusije desetak skupocjenih odeždi za svećenike, na desetine crkvenih knjiga i drugih potrebnih predmeta što se koriste na liturgijama.

Osvećenje nove pravoslavne crkve održano je na Ilindan 2.augusta 1872. godine pred preko 10.000 ljudi. Za vrijeme osvećenja u obližnjoj kući trgovca Sime Odavića sjedili su dvojica paša, sarajevski, Asim Mustafa-paša, pa drugi poslan iz Stambola od samog sultana, svakako sa čestitkama i prigodnim poklonima, te desetine turskih veledostojnika. Sarajevski muslimani su bili zastupljeni u jako velikom broju na osvećenju, a većina je za tu svećanu priliku donijela poklone za novi pravoslavni hram.

U Sarajevu i cijeloj Bosni bili su izuzetno poštovani pravoslavni svećenici, kao naprimjer sarajevski prota Stevan Baković, te Đerasim Lalić, Vasilije Stajić i Petar Petrović Fočak.

Stevan Baković je rođen u augustu 1796. godine u selu Ožegovcima kod Bijelog Polja. Školovao se u manastiru Trojici kod Pljevalja. Godine 1817. mitropolit Venijamin ga je postavio prvo za đakona u Sarajevu, pa onda za jereja, a poslije za paroha. Ali, mladi je paroh Stevan Baković bio veoma nemirne prirode i nešto se debelo zakačio sa mitropolitom Venijaminom, pa nakon samo četrnaest mjeseci službe u Sarajevu bi po kazni premješten prvo u Stolac, a kasnije u Duvno. U Sarajevo se ponovo vratio 1820. godine. Naime, u taj vakat sarajevska parohija nije imala stalnog paroha, pa su u Sarajevo na liturgije dolazili kojekakvi seoski popovi iz okoline, a to je baš bilo sramota. Zato je mitropolit Venijamin opet izabrao Stevana Bakovića za sarajevskog paroha. Parohijsku službu vršio je sve do 1887. godine, a bio je veoma aktivni organizator u izgradnji nove pravoslavne crkve, te pravi bosanski pravoslavac i bosanski patriota, koji je najiskrenije poštovao sve ljude drugih vjeroispovjesti, a njemu je to poštovanje vraćeno višestruko, te je bio izuzetno obljubljen u Sarajevu i cijeloj Bosni i Hercegovini. Nije mogao proći Baščaršijom a da ga sve sarajevske zanatlije nisu pozivale i čašćavale makar kahvom koju je on rado s njima pio po njihovi ćepencima.

Umro je u dubokoj starosti 19.marta 1891. godine, a ožalilo ga je cijelo Sarajevo. Prema pričanjima starih sarajevskih Srba, na njegovoj sahrani je bilo više muslimana od pravoslavaca, a na taj dan su svi muslimanski trgovci zatvorili radnje u znak iskrene žalosti.

Bosnjacko oko

[Haman2]

TAKVO ZLO ČOVJEČANSTVO NIJE UPAMTILO, PRVO JE UBIO BRATA, ČAK I VLASTITU MAJKU I DVIJE SUPRUGE: No, njegova je smrt bila POSEBNO JEZIVA
„Slobodna Bosna“


Screenshot
Glavni lik naše današnje priče je jedan od najzloglasnijih rimskih careva.

Neron je postao poznat po velikom požaru u Rimu, progonima ranih kršćana, ali i po ubojstvu vlastite majke Agrippine.

Bio je posljednji potomak julijevsko-klaudijevske kuće. Na tron rimskog cara dovela ga je majka Agripina nakon što je prethodno otrovala vlastitog muža, cara Klaudija.

U početku je vladao umjereno zahvaljujući utjecaju svojih savjetnika Seneke i pretorijanskog preferkta Bura i supruge Oktavije. Međutim uskoro se ispostavilo da je Neron svirepi vlastodržac. U skladu s tim pogubio je mnoge ugledne Rimljanje i zaplijenio njihovu imovinu. Godine 55. prije nove ere dao je otrovati svoga brata Britanika. To je bio samo uvod u njegove zločine. Četiri godine kasnije otišao je tako daleko da je ubio čak i vlastitu majku. Godine 62. ubio je Bura i suprugu Oktaviju da bi oženio svoju ljubavnicu Popeju Sabinu koju je također nekoliko godina kasnije ubio.

Neron je bio bolesno ambiciozna osoba.

NAPOMENA: Cijeli tekst ako kliknete na link.

[Haman2]

Nije trebalo ovdje?

[Haman2]

DODIK UVRIJEDIO NJEMAČKU, ALI MU JE STIGAO BRUTALAN ODGOVOR: "Dodik već duže vrijeme se*e i jede iz iste posudice...”

Dakle, Milorad Dodik bi trebao da ustane svaki put kad se pomene Njemačka, a ne da krkanski i kabadahijski odbija sastanak sa ambasadoricom ove zemlje.



Odlazeća ambasadorica Njemačke u BiH Christiane Hohmann poslala je zahtjev za oproštajni prijem kod predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika. Dodik je u pismu ambasadorici taj zahtjev odbio jer je nezadovoljan radom u njenom mandatu.

“Imajući u vidu da Vas, kao predsjedavajući i srpski član Predsjedništva BiH, nisam ni primio u nastupnu posjetu, obavještavam Vas da ne mogu udovoljiti Vašem zahtjevu za oproštajnim susretom”, kaže Dodik na početku pisma.

On ističe da su njeni javni istupi i diplomatske aktivnosti tokom boravka u Sarajevu bili politički obojeni, subjektivni i diplomatski neprimjereni, a obećao je o tome “obavijestiti i najviše predstavnike Savezne Republike Njemačke”.

“Pored toga, kao ambasador Savezne Republike Njemačke u Bosni i Hercegovini u protekle više od tri godine radili ste na štetu srpskog naroda i Republike Srpske, a time i protiv same Bosne i Hercegovine i njenog Ustavom predviđenog uređenja. Kao predstavnik zemlje, koja na ovim prostorima nosi teško historijsko breme, očekivano je bilo da pokažete više razumijevanja i diplomatskog senzibiliteta u Vašem radu”, napisao je predsjedavajući Predsjedništva BiH.

Tim povodom na društvenim mrežama oglasio se i pisac i kolumnista Dragan Bursać:

“Dodik odbio da primi njemačku ambasadoricu.

To je znate ona zemlja što je sa stotinama miliona maraka pomogla svima nama da ne budemo baš Somalija. To je ona zemlja što je ovih dana izdvojila preko 10 miliona eura za kanalizaciju u Bosanskoj Gradišci, da Dodikov kraj ne vonja po govnima. To je ona zemlja koja prima silne ekonomske izbjeglice koje bježe od Dodikovog režima. To je ona zemlja koja je u paketu sa pet ostalih najmoćnijih u konačnici stvorila Dodika.

Dakle, Milorad Dodik bi trebao da ustane svaki put kad se pomene Njemačka, a ne da krkanski i kabadahijski odbija sastanak sa ambasadoricom ove zemlje.

Da, Dodik već duže vrijeme sere i jede iz iste posudice, no dosad jedino i isključivo narod trpi svinjarije.

Ali pazite, dovoljno je da Njemačka samo jednim potezom zatvori granice i eto Mili problema u dvorištu. A onda neka govori nevoljnicima, hajte u Rusiju i Krim na privremeni rad”, napisao je Bursać.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/117 ... udice.html

[Moenx]

Izgleda da ce doci do raskola medju clanovima SDP Tuzle. Ako se to dogodidi SDP polako ali sigurno ide u zaborav. Koga osuditi za propast SDP-a?????
Po svoj prilici dolazi vrijeme preletaca. KO ce profitirati, Nasa stranka, SBB ili neko drugi ?????

He hw nist od toga svako se zavukao u svoj dio SDP
POKUsali su na ruke pa ko jaci kad vide da ni jedni ni drugi ne znaju kamo srljaju ostadosr tu gdje jesu

He he he he

[Haman2]

Nakon toliko godina od okoncanja rata jos uvijek slusamo stare parolase. Kuda sve ovo vodi?????

ZASTRAŠIVANJE BOŠNJAKA U BIJELJINI I ZVORNIKU: Polijepljeni leci "Nož, žica, Srebrenica" i srušeni nišani...

Džematlije u Bijeljini i Zvorniku pozivaju da se ne plaše ovakvih zastrašivanja kojih je bilo i ranije. Apeluju na sve da budu uz ljude koji žele u svojim domovima i džematima mirno živjeti, zajedno sa svojim komšijama.



Povodom događaja koji su proteklih dana uznemirili muslimane u Bijeljini i Zvorniku oglasilo se Muftijstvo tuzlansko saopćenjem za javnost. "Najoštrije osuđujemo kontinuirane napade na imovinu Islamske zajednice, te govor mržnje i zastrašivanje vjernika. U posljednje vrijeme je zabilježeno nekoliko takvih uznemirujućih događaja u Bijeljini i Zvorniku", saopćili su.
Najprije su u noćnim satima 7. juna 2019. godine, u gradskom mezarju Kazanbašča u Zvorniku, nepoznate osobe porušile četiri nišana, te je načinjena značajna materijalna šteta, a nišani su potpuno uništeni ili u znatnoj mjeri oštećeni.

"Nepoznate osobe su 11. i 12. juna 2019. godine na oglasnoj tabli ispred Atik džamije u Bijeljini, na ulaznim vratima u harem džamije i na ulaznim vratima službenih prostorija Medžlisa Islamske zajednice Bijeljina, postavili uvredljive i prijeteće letke. Na lecima su nacrtani nož i žica, te ispisano 'Srebrenica', postavljen je letak na kojem je mapa Kosova s natpisom 'Otadžbina je ovo Srbina' i letak sa likovima, među kojima je i lik Draže Mihailovića, s natpisom 'Naši preci padoše davno, ime ti Srbijo postade slavno'", naveli su.

O navedenim događajima u Bijeljini i Zvorniku, kažu, obaviještene su policijske uprave u ovim gradovima.

"Ovim povodom zahtijevamo da nadležne institucije u Bosni i Hercegovini pokažu odgovoran pristup u sprječavanju djela kojima se nanosi šteta i bol građanima, uništava imovina Islamske zajednice, ispoljavaju govor mržnje i prijetnje, izaziva nacionalna, rasna i vjerska mržnja, razdor i netrpeljivost (što je kažnjivo članom 145a Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine), odnosno javno izaziva i podstiče nasilje i mržnja (što je kažnjivo članom 359. Krivičnog zakona Republike Srpske).
Pozivamo organe koji su zaduženi da osiguraju pravo svim građanima na miran i slobodan život da se odgovorno angažiraju i poduzmu efektivne mjere kojima će preduprijediti ovakve događaje", ističu iz Tuzlanskog muftijstva, piše Klix.

Džematlije u Bijeljini i Zvorniku pozivaju da se ne plaše ovakvih zastrašivanja kojih je bilo i ranije. Apeluju na sve da budu uz ljude koji žele u svojim domovima i džematima mirno živjeti, zajedno sa svojim komšijama.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/117 ... isani.html

[Moenx]

Meni je za ovaj vid huskanja kriva vlast
A vlast se zove Dodik

[Moenx]

To vam je kao kad imate serifa na divljem zapadu
Od sposovnosti serifa zavisi hoce li u gradu biti kauboja ilu normalnih ljudi
Pa izvolite

[Haman2]

ZBOG OVOGA IM SE I DANAS GADE RUSI: Premijera su lažno optužili, kad se sklonio u ambasadu Jugoslavije obećali su mu oprost, a onda su ga na prevaru SMAKNULI


Screenshot
Glavni lik naše današnje priče je mađarski političar Imre Nagy.

Godine 1949. isključen je iz Politbiroa pod optužbom da ne prihvaća poljoprivrednu politiku Partije, no 1951. godine ponovno je postao član Politbiroa. Od 1952. godine bio je ministar i zamjenik predsjednika Vlade.

Sve je počelo da se kuha još 5. marta 1953. nakon Staljinove smrti.

U većini komunističkih partija u državama istočnog bloka nastaju reformistički pokreti, pa tako i u Mađarskoj. Već sredinom te godine premijer Mađarske postao je Imre Nagy, istaknuti komunista koji je zemlju poveo novim smjerom socijalizma. Time se zamjerio Politbirou u SSSR-u i u aprilu 1955. prosovjetska struja u partiji u Mađarskoj ga je smijenila. Ali, konzervativci u Partiji nisu razumjeli šta se događa u mađarskom društvu.

Zahtijevali su demokratski socijalizam, ulazak Mađarske u UN, poštovanje ljudskih prava…

Do večeri bilo je već 200.000 protestanata, a generalni sekretar Radničke narodne partije Erno Gyero zatražio je intervenciju sovjetske vojske. Sovjetska vojska je, međutim, do parlamenta stigla tek sljedećeg dana, tako da je Imre Nagy opet postavljen za premijera jer je stara vlada pala.

Četiri dana trajali su ograničeni sukobi pobunjenih studenata, radnika, sindikalaca, dijelova pobunjenika iz mađarske vojske protiv Sovjeta s tenkovima, da bi 28. oktobra zavladalo primirje. Mađari, predvođeni partijskim krilom Imre Nagya mislili su da su pobijedili, jer su se sovjetske trupe povukle u kasarne. No, 4. oktobra Sovjeti su se vratili, a 1.130 tenkova sa 31.550 vojnika sukobilo se sa Mađarima. Sovjeta je poginulo 755, pobunjenika oko 3.000, uz još 3.000 civila i 11. novembra revolucija je slomljena.

Nagy se, strahujući za vlastiti život, sklonio u zgradu jugoslavenske ambasade u Budimpešti.

Posredovanjem jugoslavenske vlade postignut je pismeni sporazum o prestanku azila Imre Nagya uz obvezu mađarske vlade da neće politički goniti sudionike budimpeštanskog ustanka koji su se sklonili u zgradu jugoslavenskog veleposlanstva. No, iste večeri Nagy je uhapšen i na prevaru odveden u unutrašnjost Mađarske. Na tajnom montiranom procesu suđeno mu je kao kontrarevolucionaru te je na današnji dan 1956. godine smaknut vješanjem s još tri generala.
Na isti dan 1989., pola miliona Mađara u Budimpešti prisustvovalo je njegovoj ponovnoj sahrani uz državne počasti.

(SB)

NAPOMENA:Kliknite na link da pogledate 3 VIDEA.

[Haman2]

AKO SI NACIONALNO NEOSVJEŠTEN, NEMOJ DRUGIMA NACIONALNU SVIJEST ZAMRAČIVATI!
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 16. June 2019. 18:06:54



DR. CERIĆ: Je li ikad iko čuo i jednu rečinicu u korist bosanske državnosti od ANUBiH? Nije, a što bi ako Bošnjaci/Bosanci pristaju da im u svemu srpska ili hrvatska nacionalna, politička, državna i kulturna pamet bude mjera, jer nemaju svoju vlastitu nacionalnu, političku, državnu i kulturnu mjeru - standard, po kojem bi se mjerale nacionalne, političke, državne i kulturne vrijednosti u Bošnjaka, vrijednsoti koje su pravo i obaveza svakog Bošnjaka/Bosanca i Bošnjakinje/Bosanke ma gdje bili. A kako će imati pored ovakih akademika i intelektualaca, kao što je Esad Duraković, kojem smeta "Bošnjačka gimnazija" i BANU - onako iz navike, iz pakosti, iz džahilluka, iz bilmezluka, iz potrebe da se bude ono što nisi, odnosno da se ne bude ono što jesi.

Bio sam se zarekao da neću komentirati komentare Esada Durakovića, koji voli da piše o svemu i svačemu - i o onom što ga se tiče i o onome šta ga se ne tiče, kao i o onome šta znao i onom što ne zna. No, za njega je važno da piše i da ljudi steknu dojam da je zabrinut za naciju, državu i pomalo za vjeru i moral - kao akademik, intelektualac, u Bošnjaka ovdje i sada. I u tome nema ništa ni pogrešno, ni neprimjereno, ni sramno. Naprotiv, u općoj učmalosti, ugursuzluku i baš-me-brigosti poželjno je da se ponekad javi poneki akademik, intelektualac, u Bošnjaka da kaže poneku pametnu. Međutim, nije poželjno da "akademik", "intelektualac", u Bošnjaka rekne to ponekad nesuvislo, neprimjereno i neodgovorno, kao što je ovoga puta rek'o Esad Duraković u vezi „Inicijative o uspostavi javnih ustanova za bosanski jezik i bošnjačku književnost u matičnoj državi Bošnjaka – Bosni i Hercegovini“ od strane Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI), inicijative koja dolazi prekasno, preblago i jalovo, ali ipak dolazi kao ideja, koja je, eto, makar što je jalova, zasmetala Esadu Durakoviću, "jer nije ispravna sa stanovišta državotvornosti".

Rekoh, bio sam se zarek'o, ali nisam se skroz odrek'o prava da komentiram komentare Esada Durakovića, poput ovog njegovog komentara na inicijativu VKBI. Naime, ovaj akademik, intelektualac, u Bošnjaka u ovom svom komentaru, ničim izazvan, spominje "Bošnjačku gimnaziju" i "Bošnjačku akademiju nauke i umjetnosti" (BANU). Ne, ne, nikako ni lijepo ni korektno, jer to nije u njegovoj naravi. Lijepa riječ o Bošnjacima u Bošnjaka je skupa, a ružna riječ je jeftina pa se lahko prodaje i kupuje. Obično, lične frustracije se prenose na kolektiv, pa ispada da je pojedinac nesretan zbog kolektiva, a ne kolektiv zbog pojedinca. A jedna od Durakovićevih najvećih ličnih frustracija, koje prebacuje na kolektiv Bošnjaka je, kako je naglasio u svom komentaru, nastanak u ratu i opstanak u miru "Bošnjačke gimnazije" u Sarajevu. Ni nakon više od dvadeset godina rada i djelovanaj "Bošnjačke gimnazije", kao unikatno-najuspješnijeg odgojno-obrazovnog projekta u Bošnjaka, logika nacionalne samo-frustracije, samo-negacija i samo-diskvalifikacije kod nekih akademika i intelektualaca u Bošnjaka nije se promjenila ni za jotu. Čak im ni vlastita djeca, koja su dragovoljno i sa ljubavlju pohađala ovu školu, nisu dovoljan razlog da mijenaju svoj odnos prema ovoj jedinstvrnoj školi u Bošnjaka u Bosni. Da, ako ništa drugo Duraković bi, ono ljudski, ako ne već i intelektualno, jer je to očito iznad njegove intelektualne moći, trebao poštediti duševne boli stotine maturanata "Bošnjačke gimnazije", koji su ponosni na svoju školu i zbog koje su uspješni u svojim raznim karijerama ne samo u Bosni, već i u svijetu. Ali, kao što narod kaže: - “Ćoravom je džaba namigiviti”. Uostalom nije više ni važno šta o "Bošnjačkoj gimnaziji" misli frustrirani akademik, intelektualac, u Bošnjaka, koji se samo tako zove, ali od čije akademske i intelektualne pameti Bošnjaci, u ovom slučaju, nemaju nikakve koristi.

NAPOMENA: Cijeli tekst ako kliknete na link: http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=67742

[Haman2]

Razlozi zbog kojih je Lav N. Tolstoj izbačen iz crkve


L.N. Tolstoj

To da ja odbacujem neshvatljivu trojicu i basnu o padu prvog čovjeka, koja u naše vrijeme nema nikakvog smisla, bogohulnu istoriju o Bogu koga je rodila djevica da bi iskupio rod ljudski, to je potpuno tačno. Međutim, Boga – duha, Boga – ljubav, jedinoga Boga – početak svega, ne samo da ne odbacujem nego ništa drugo i ne priznajem da postoji osim Bog.

Islam je vjera razuma i logike. To je vjera čija su dogmatska načela u potpunom skladu sa razumom i zdravom ljudskom logikom, načela koja svojom logičkom jednostavnošću i prijemčivošću osvajaju srca ljudi različitih intelektualnih i profesionalnih razina i profila, načela koja za svoju potvrdu ne trebaju nikakve zamršene argumentacije i svjesne i nesvjesne obmane. Islam znači saglasnost sa razumom i slijeđenje uputa razuma na putu Božijeg zadovoljstva.

Smatramo je je jedan od dokaza ispravnosti bilo koje vjere, mišnjenja i ideje njihova usaglašenost sa razumom i čistom logikom. Ono čemu se naš razum otvoreno suprotstavlja, smatrajući to nelogičnim i neshvatljivim, to svakako ne može biti istina i takvo vjerovanje, takvo mišljenje i takve ideje treba odbaciti i potražiti istinu negdje drugdje.

Smatramo da su razum i logika najvrijedniji darovi Boga čovjeku i da razum kao takav nikako ne može biti u nesuglasju sa Božanskom objavom (vahjom, revelacijom), budući da im je izvor jedan (Božanski).

Prenosimo vam cjeloviti odgovor velikog svjetskog pisca i još većeg čovjeka, L.N.Tolstoja upućen Ruskoj pravoslavnoj crkvi koja ga je zbog njegova „bogohulna vjerovanja“ zvanično izopčila iz crkve i time ga lišila „spasenja“. U tekstu Tolstoj obrazlaže razloge neprihvatanja hrišćanskih dogmi, trojstva, prvog grijeha, Isusove žrtve za iskupljenja ljudskog grijeha, itd. Riječi L.N.Tolstoja zorno oslikavaju čistotu ljudske duše, koja razumom i čistom logikom kao unutrašnjim vodičima, koji su od Boga i koji vode k Bogu, traga za istinom i Bogom i razobličava sedimentirane laži i obmane koje su se tokom historije pojavile u kršćanskom vjerovanju i udaljile kršćanski svijet od izvorne i vjerodostojne poruke Isusa (Isaa, a.s.).

Prema riječima L.N.Tolstoja neke od nelogičnosti kršćanskog vjerovanja spadaju u temeljene dogme hrišćanstva / kršćanstva, te budući da ih razum ne može prihvatiti, njihovim odbacivanjem dolazi do automatskog odbacivanja i crkve kao glavnog skrbnika i promicatelja ovih nelogičnih ideja.

Neke od tih nelogičnosti u kršćansko – hrišćanskom vjerovanju prema stanovištu Tolstoja su:

trojstvo
čovjek bog (utjevljenje Boga u čovjeku)
pad čovjeka (prvi grijeh)
stradanje Isusa zbog spasenja čovjeka od prvog grijeha
posredništvo crkve između ljudi i Boga (izvan crkve nema spasenja)
krštenje novorođenčadi
ispovijest grijeha…
Naravno, ovdje nam nije za cilj dokazivati Tolstojevu vjeru i uvjeravati nekoga da je veliki Tolstoj prihvatio još veći islam, kao istinu za kojom je tragao tokom cijelog života, nego nam je želja da kroz primjer Lava Nikolajeviča Tolstoja pokažemo svim zdravorazumnim tragaocima za smislom i istinom da put odbacivanja naslijeđenih dogmatskih stega i okova, te davanja dopuštenja svome, od interesa i strasti oslobođenom, razumu da slobodno promišlja i prosuđuje neumitno okončava odbacivanjem nelogičnosti i kontradiktornosti kršćanskog učenja, te da će, na poslijetku, taj oslobođeni čovjek zasigurno svoj smiraj potražiti negdje drugdje, u nekoj novoj religiji ili ideologiji. Između ostalog, ne dokazuje li ovu našu tvrdnju upravo današnja tendencija napuštanja kršćanstva na Zapadu i traženja pribježišta u nekim drugim istočnjačkim religijama a ponajviše u islamu. Primjer Lava Nikolajeviča Tolstoja je zoran primjer oslobođenja uma i slijeđenja unutarnjeg glasa savjesti koji vode čovjeka do veličanstvenih visova istine.

U nastavku možete pročitati odgovor L.N.Tolstoja Sinodu ruske pravoslavne crkve koji je neposredno pred smrt velikog pisca izdao proglas o njegovom izopčenju iz crkve. (odgovor Tolstoja Sinodu prenosimo iz knjige – Sabrana djela Lava Nikolajeviča Tolstoja – knjiga šesnaesta – Publicistički spisi 1855 – 1909. , Prosveta – Rad, Beograd 1969, str. 542 – 551.)

Odgovor na odluku Sinoda od 20 – 22. februara i na pisma koja sam dobio povodom tog slučaja

U početku nisam htio da odgovaram na odluku Sinoda o meni, ali je ova odluka izazvala vrlo mnogo pisama u kojima meni nepoznati korespondenti, jedni psuju zbog ovoga što odbacujem ono što ja i ne odbacujem, drugi me savjetuju da povjerujem u ono u šta ja nisam prestajao vjerovati, treći izjavljuju da imaju isto mišljenje, u šta sumnjam da u stavrnosti postoji, i izražavaju suosjećanje, na koje sumnjam da imam pravo; i odlučio sam da odgovorim i na samu odluku i da ukažem na ono što je u njoj nepravedno, i na pisma koja mi šalju nepoznati korespondenti.

Odluka Sinoda uopšte ima mnogo nedostataka. Ona je nezakonita ili namjerno dvosmislena; ona je proizvoljna, neosnovana, nepravična i, osim toga, sadrži klevetu i podstrekava na ružna osjećanja i postupke. On je nezakonita ili namjerno dvosmislena zato što ako ona hoće da bude isključenje iz crkve, ona ne zadovoljava one crkvene propise po kojima se može proglasiti takvo isključenje, ako je ona, pak, izjava o tome da onaj ko ne vjeruje u crkvu i njene dogme ne može ni da joj pripada, onda se samo po sebi razume da takva izjava ne može imati nikakav drugi cilj sem taj da, pošto to u suštini nije isključenje, liči na isključenje, što se upravo i dogodilo pošto je tako i shvaćeno.

Ona je proizvoljna zato što u svim navedenim tačkama okrivljuje samo mene za nevjerovanje, dok ne samo veliki broj nego i skoro svi obrazovani ljudi u Rusiji zastupaju takvo nevjerovanje, i neprestano su ga izražavali i izražavaju i u diskusijama, i u predavanjima, u brošurama i knjigama. Ona je neosnovana zato što ističe da je glavni povod što se ona pojavila sve veće širenje moga lažnog učenja koje sablažnjava ljude, a meni je, međutim, vrlo dobro poznato da jedva ako ima stotinjak ljudi koji sa mnom dijele isto mišljenje, i da je širenje mojih spisa o religiji, zahvaljujući cenzuri, tako ništavno da većina ljudi koji su pročitali odluku Sinoda nema ni pojma o tome šta sam pisao o religiji, što se dobro vidi iz pisama koja dobijam.

Ona sadrži očiglednu neistinu tvrdeći da je crkva pokušavala da me urazumi, ali da su njeni pokušaji ostali bezuspješni, a u stvari ničega sličnog nikad nije ni bilo.

Ona predstavlja ono što se pravnim jezikom zove kleveta, jer u njoj ima namjerno neistinitih tvrdnji koje idu na moju štetu.

Ona, najzad, podstrekava na ružna osjećanja i postupke, jer je, kao što se moglo i očekivati, kod neprosvijećenih i nepromišljenih ljudi izazvala ozlojađenost i mržnju prema meni koja dovodi i do pretnje ubistvom, i koja se ispoljava u pismima koja dobijam. „Sad si ti predan anatemi i posle smrti dopašćeš vječitih muka i izdahnućeš kao pas…prokletstvo tebi…matori đavole…proket bio.“ – piše jedan, drugi prekorjeva vladu što već nisam zatvoren u manastir, i pismo mu je puno psovki. Treći piše: „Ako te vlada ne ukloni – mi ćemo te sami natjerati da ućutiš.“ ; pismo se završava prokletstvom. „Imam ja načina, nitkove, da te uništim.“, piše četvrti… slijede nepristojne psovke. Znake takve ozlojeđenosti poslije odluke Sinoda primjećujem i u susretima s nekim ljudima. Na sam dan 25.februara, kad je odluka bila objavljena, šetajući trgom čuo sam riječi upučene meni: „Evo đavola u čovjekovom liku.“, i da je masa bila drugog sastava, vrlo je mogućno da bi me istukli kao što su prije nekoliko godina istukli čovjeka kraj Pantelejmonovske kapele.

Prema tome, odluka Sinoda je uopšte ružna; to što je na kraju rečeno da se lica koja su potpisala mole za mene da postanem kao oni, ne čini je ljepšom.

To je tako u opštim crtama, a u pojedinostima je ova odluka nepravična u sljedećim stvarima.

U odluci se kaže: „U svijetu poznati pisac, po rođenju Rus, po krštenju i vaspitanju pravoslavni, grof Tolstoj, sablažnjen ohološću svoga uma, drsko je ustao na Gospoda i na Hrista njegovog i na njegovo sveto dostojanstvo, javno se pred svima odrekao hraniteljice i vaspitateljice matere svoje, Crkve pravoslavne.“

To da sam se ja odrekao crkve koja sebe naziva pravoslavnom, potpuno je tačno. Ali ja se nje nisam odrekao zato što sam ustao protiv Gospoda, već, naprotiv, samo zato što sam svom svojom dušom želio da Mu služim. Prije nego što ću se odreći crkve i sjedinjenja s narodom koje mi je neizrecivo drago, ja sam, posumnjavši po nekim znacima u istinitost crkve, posvetio nekoliko godina da bih učenje crkve izučio teorijski i praktično: teorijski – pročitao sam sve što sam mogao o učenju crkve, izučio i kritički analizirao dogmatsku teologiju; praktično – strogo se pridržavao, tokom više godina, svih propisa crkve, posteći sve postove i posjećujući sva bogosluženja. Ja sam se uvjerio da je učenje crkve teorijski lukava i štetna laž, a praktično je skup najgrubljeg praznovjerja i vrađbina koje potpuno prikrivaju sav smisao hrišćanskog učenja.[1]

Ja sam se stvarno odrekao crkve, prestao sam da ispunjavam njene obrede i u zavještanju sam napisao svojim rođacima da ne puste k meni crkvene sluge kad budem umirao i da moje mrtvo tijelo sklone što brže, bez ikakvih zaklinjanja i molitava nad njim, kao što se sklanja svaka odvratna i nepotrebna stvar da ne bi smetala živima.

Ono, međutim, što je rečeno da sam ja „posvetio svoj književni rad i talent koji mi je od Boga dat na širenja učenja suprotnih Hristu i crkvi“ itd. i da „u svojim djelima i pismima koje sam razaslao u velikom broju svojim učenicima i po cijelom svijetu, a naročito u granicama naše drage otađbine, propovedam s fanatičkom revnošću nipodaštavanje svih dogmi pravoslavne crkve i same suštine hrišćanske vjere.“ – to je netačno. Nikada se nisam brinuo za širenje svoga učenja. Istina, ja sam u svojim djelima iznosio svoje shvatanje Hristovog učenja i nisam ta djela sakrivao od ljudi koji su željeli da se s njima upoznaju, ali ih nikad sam nisam štampao; ljudima sam govorio kako ja shvatam hristovo učenje samo onda kad su me o tome pitali. Tim ljudima sam govorio ono što mislim i, ako sam ih imao pri ruci, davao im svoje knjige.

Zatim je rečeno .....

NAPOMENA: Ako zelite procitati cijeli tekst kliknite na link
http://poslanikislama.com/?p=295

[Haman2]

NAKON ŠTO IDU NA GODIŠNJI BEZ DA SU IŠTA RADILI, KRIŠTO PORUČILA: "Odmor je naše zakonsko pravo"
Predsjedavajuća Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Borjana Krišto kazala je da zastupnici u Parlamentu "moraju dobiti rješenje o godišnjem odmoru, koristili ga ili ne", odgovarajući na novinarsko pitanje da li je moralno koristiti godišnji odmor iako mjesecima nije održana sjednica.


Foto: Arhiv

"Što se tiče sjednice Doma naroda, oni će vam to kazati. Pitanje koje se odnosi na imenovanje delegacija V.E. naravno da nije moguće bez održavanja zajedničkog Koelgija na kojem će se utvrditi kriteriji za izbor članova za sastav delegacije koje mora potvrditi i jedan i drugi Dom", kazala je Krišto i dodala:

"Treba se usaglasiti kako oko termina, tako oko dnevnog reda. Kako toga nije bilo, tako nismo nažalost uspjeli ni održati sjednicu zajedničkog kolegija".

U ponedjeljak ističe rok za imenovanje članova u PS Vijeća Evrope?

"Koliko god mi vama kazali, ja se nadam i duboko vjerujem u svoju odgovornost. To je stvar u domenu PS, i jednog i drugog doma. To je političko pitanje, ja ne mogu preuzeti odgovornost za kretanje stvari u Parlamentu. Svi se moramo ponašati odgovorno i raditi svoj posao. Znamo u čemu je problem, politički dogovori su neminovni i mora postojati konsenzus. Kada je u pitanju funkcionisanje zakonodavne vlasti na nivou BIH, jasno je da je uvjetovano uspostavom Vijeća ministara. Znači da je na potezu Predsjedništvo BiH, da nam dostavi kandidate prije svega", smatra Krišto.

Da li je moralno koristiti godišnji odmor nakon što nije formirana vlast?

"Možda ni vi, a ni ja nismo ti koji bi trebali govoriti o tome šta je moralno. Svako ima karakter i odgovornost. Što se tiče godišnjih odmora, mi smo u obavezi ispoštovati zakonske odredbe. Da li zastupnici išli ili ne na godišnji odmor, oni moraju dobiti rješenja. Znam puno slučajeva koji dobiju rješenje, a ne odu na godišnji odmor. Sukladno zakonu, mora se iskoristiti zakon do 31.6. i to je posao službi da to rade", kazala je.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/118 ... wIOJrHSC7I

NAPOMENA: Stvarno, nasi politicari su sve zakone podredili svojim potrebama. Primati plate a ne raditi ? ? ?