superiska wrote:HAVANA wrote:Ja vazda kontam,ne do mi bog da sam sebe rodio.Ima tu dosta i do naravi,svako dijete druga prica.Mozes se ti i slomit od paznje i odgoja a da naopako krene.Posmatraj,pricaj,smisljaj...Nesta,dever je kako god.A moraju se pustiti da odrastu,i pogrijese,i odluce pogresno,ispravno,svakako...Iz greske se najbolje uci.Necu 200 godina zivit,ako ih ja naviknem na sve,najebali su kad me ne bude.
"Prije sam imao šest teorija o odgoju djece. Sada imam šestero djece i nijednu teoriju."

Nisam sigurna jesam li ja ispala cotija zato sto su oni takvi ili su oni bili takvi zato sto sam ja oduvijek cotija... Ali definitivno sad, u ovakvoj situaciji u kojoj jesam, ne mogu zamisliti da sam se javljala za svaki korak, dok npr. Imam prijateljicu koja se javlja kad idemo na pauzu na faxu, kad se vracamo na predavanje, sta je jela i pila... Ne kazem da je moje ili njeno ispravno, samo je meni tako neato nezamislivo.
A sad, mozda je to i ona druga strana price, sto sam od starta znala da ima bitnijih stvari i problema od onih koje ja kao imam, kad kroz svoje namrsteno celo ne mogu vidjeti moje, kad od briga na svojim plecima ne vide brige na mojim, naucis da je to tako, prihvatis kao standard i picis sam. Prosla sam pakao u odredjenom periodu srednje skole, da se nije odrazilo na zdravlje, ne bi ni tad, nakon gotovo godinu dana, saznali za problem.
A mislili su da imaju apsolutnu kontrolu, da znaju i gdje sam i sta sam i sta mislim i kako disem i iskreno tuzno je, evo i sad nakon poprilicno godina cuti da te saopstveni roditelji ne poznaju gotovo pa nimalo. Kao odlican ucenik, imala sam potpuno povjerenje od strane vecine profesora, zadnje dvije godine srednje skole sam kad se sve sabere, jedva 6 mjeseci provela u klupi, a moji ne znaju ni za jedan cas, a kamoli za dane, mjesece...
Ma sad kad skontam, sreca i njima i meni pa sam se udala
