Dobra tema

U anketi samo fali jos jedna opcija, a to je kombinacija Razgovor i Batine.
I to je kombinacija koja daje rezultate, a evo i zasto, ali i kako. Bice duzi post, jer se sve to ne moze nikako spakovati u dvije recenice.
1. Djeciji mozak do trece godine ne razumije pojam negacije. Mozete mu do besvijesti ponavljati "Ne, Nemoj" i sl., ali to jednostavno ne pali jer dijete to - ne razumije. Vjerovali ili ne, ali to je tako, i psihologija je to potvrdila odavno. Sto bi moj jaran rekao - Odem u park da se igra, a tamo dobra mama, i ja mu stalno ponavljam "Ne diraj teti guzu", a on k'o mutav navali
Dakle, u ovoj zivotnoj dobi djetetu na neki nacin treba bukvalno sugerisati, tj. fizicki pokazati sta smije, a sta ne, kao i sta treba, a sta ne. Posto ne razumije verbalnu negaciju, ostaju na raspolaganju metode koje ja nazivam "psece". Ruzno zvuci, znam, ali zapravo to i jesu te metode. Bukvalno igra kazne i nagrade, kroz koju ce dijete shvatiti sta smije, a sta ne smije.
Primjer (koji je vjerovatno vecini poznat):
Dijete ima 1-2 godine, prohodalo, i uredno kupi i rusi sve sa stola, ukljucujuci i kafu, case, mobitele, itd.
Ja sam primjenjivao vrlo jednostavnu metodu da mu pokazem da to ne smije raditi (jer vikanje "ne diraj to" i sl. nisu davali ama bas nikakvog rezultata, posto je dijete tu culo samo ono "diraj to", a "ne" se gubilo) - 2-3 puta sam ga/ih samo malo pecnuo vrucom dzezvom po ruci kada krene rukom prema stolu. Logicno, za dusebriznike koji ce sad skociti na mene - nisam isprzio dijete, niti je imalo plikove, bolove ili bilo sta slicno.
Rezultat: Nakon prvog puta je opet pokusao, i nakon drugog, ali treci put je vec bilo vidljivo oklijevanje, i nakon toga je bilo dovoljno da samo krenem rukom prema dzezvi da bi se odmah odmakao od stola. Sve to je onda islo i kroz smijeh, i on se smije, i ja, ali - nema vise obaranja i kupljenja stvari sa stola

.
2. Dijete ce UVIJEK testirati i probavati dokle i koliko nesto smije. Nas/vas posao, kao roditelja, jeste da mu se postave granice. Ako se ovo ne uradi, s 10-12 godina cete imati razmazenog nadobudnog monstruma koji ce stalno divljati i revati k'o pavijan za svaku mogucu glupost koju mu ne dozvoljavate, a sa 14+ cete imati nadobudnog i svepametnog tinejdzera kojem vise nikako necete moci stati u kraj. S 18 cete onda dobiti rezultat svog "miroljubivog" odgoja - nafuranog freak-a koji misli da moze sve sta i kako hoce, koji vas ne zarezuje ni 2% (a ono do 2% ce vas zarezivati samo radi para), a koji je sustinski supalj k'o crkveno zvono i nema blage veze ni o cemu. Sve ovo onda dolazi na naplatu s 21-25, gdje se vidi totalna pogubljenost u vremenu i prostoru.
Sve ovo govorim iz licnih i iskustava mnogih prijatelja, pri cemu je masa tih prijatelja i meni prigovarala radi mog nacina odgoja moje djece (pusti ga/je, sta ima veze, dijete je, i sl.). Danas, kada su djeca dobacila do 16-18+, vecinom govore - u pravu si ti bio, vidi ove moje budale, zajeb'o sam se, trebao samo te poslusati, i sl.
A ja sam koristio upravo metodu s pocetka, tj. kombinaciju kazne i nagrade, ili mrkve i stapa, tj. razgovora i "batina". Kada dijete napuni 5-6 godina i kada je sposobno da razumije sve sta mu se govori (iako tada jos ne razumiju sustinu i dubinu, logicno), tu treba poceti s kaznjavanjem i nagradjivanjem.
Kaznjavanje izmedju 5-6 i 10-11 godina se, bar kod mene, ogledalo u tankoj sipki (vrba je odlicna

) koja je "radila" u slucajevima tersanja i revanja, medjusobnih svadja, revoltiranog i bijesnog bacanja stvari, nesuvislog revanja za necim (daaaj, daaaj, hocuuu, necuuuu), lupanja nogama i sl.
Druga varijanta je bila kratki i brzi samar (u nedostatku sipke), ali ne jak da se djetetu glava okrene za 180. Samo dovoljan da malo obraz zabridi i da shvati da je tu kraj price, dreke, rasprave.
Treca varijanta je bila kais, pa po guzovima. Ovo se, doduse, desilo samo jednom ili dvaput, i kad su bas zasrali, tipa razmazana cijela cokolada po krevetu i zidu radi bijesa sto mu se nesto nije dozvolilo/kupilo.
3. Od 12-13 idu kazne druge vrste, a ogledaju se u oduzimanju tehnike (mobiteli, tableti, kompjuteri), ukidanju konekcije na tim njihovim uredjajima, zabrane izlazaka.
Podrazumijeva se da se nakon svakog "incidenta" s djetetom sjedi i prica, objasnjava mu se zasto se to nesto mora/ne mora ili smije/ne smije, zasto je fasovalo/kaznjeno, sta i kako treba da radi da vise ne bi fasovalo radi toga i slicnih stvari, itd., a ovo je znalo trajati bukvalno i po 2-3 sata. Nekada i po 2-3 sata tokom vise dana.
Danas, i u ovom nakaradnom sistemu, vjerovali ili ne ali cak i "djetetu" od 20 godina se moraju razjasnjavati neke stvari... Ovo je rezultat obrazovnog sistema koji djecu ne uci da razmisljaju i rjesavaju probleme, nedostatka vojnog roka (koji bih ja odmah sad vratio za muskarce) koji je za samo godinu od 18-ogodisnjaka pravio ljude, totalno poremecenog i nakaradnog sistema vrijednosti koji, zapravo, vise ni ne postoji, laznom moralu koji frca na sve strane, licemjerju u navjerovatnim kolicinama, itd..
Da sad neko ne bi pomislio da sam ja nekakav zlostavljac djece, sto nisam ni izbliza, tu su uvijek postojale i nagrade.
Ogledale su se u ranijem ukidanju neke kazne, nekoj kupovini necega sto je dijete trazilo (i sto bi se svakako kupilo, ali je fol u tome da mu se to predstavi kao nagrada za nesto sto je dobro uradjeno), odvodjenju negdje gdje dijete zeli, itd..
Poenta je da s djecom treba i te kako balansirati, a to balansiranje podrazumijeva razne i dugotrajne metode. Cesto ni jedna metoda nece dati zeljeni rezultat na prvu, ali sigurno hoce s vremenom. Sve ovo iziskuje puno zivaca i vremena, ali jbg... Ko zeli da od djece napravi ljude, potrudice se. Ko misli da ce ih drustvo odgojiti - taj se debelo zajeb'o.