Banksy wrote:Haris.ba wrote:
Jednostavno, dijagnoza je neimanje smisla za zajedništvo. Što je mislim ridikul osvete historije prema nama (naših grešaka). Nakon toliko godina pod sistemom koji je vazio o primatu socijalnog nad individualnim, trenutno je prisutan sistem radikalnog individualizma. Ali, individualizma koji negira i sopstveni interes neophodne saradnje sa drugima radi same, vlastite dobrobiti.
Pogrešna vam je postavka. Dijagnoza je pravna nesigurnost i odsustvo države zakona i to nema veze s individualizmom ili zajedništvom. Ako je pojedinac zadovoljan i pravno zaštićen, ako se osjeća sigurno i ušuškano u svom društvu i državi, onda se od njega može očekivati da, pored individualnog, pa čak u početku i prividno na sopstvenu štetu, polako počne izgrađivati i neku vrstu zajedništva s drugim osobama, po raznim osnovama, kako je bilo u Titovo vrijeme.
U državi bezakonja i društvu pravne nesigurnosti, što živimo danas, svaki pojedinac se, u svrhu sopstvene zaštite i biološkog opstanka, neminovno pretvara u samoživu i surovu zvijer, a onda se iz toga rađa devijantno društvo, a u njemu mnoga zla.
btw tema je baš poglupa, od starta...
Moguće.
Sad je pitanje kokoši i jajeta/društva i pojedinca. Nekome se posreći, pa pasivnošću dobije. Ali, mislim da se svi možemo složiti da mora biti neka aktivnost da bi se nešta napravilo. Loše, ili dobro nebitno.
E. Ako čovjek čeka da duhovna konstrukcija - država, dođe i zadovolji ga i pravno zaštiti, pa da on kaže - e ok, ova država valja, i ja ću sada da budem fin - mi ćemo se načekati.
Nije država bezakonja i pravne nesigurnosti sama od sebe. Svaki građanin snosi dio odgovornosti. Nisu oni koji imaju državne instrumente koji dovode do bezakonja i pravne nesigurnosti došli sa Nibiru planete.
Ne rješavaju politički izbori sve. Ali, već poznata anegdota kako narod koji ne glasa najviše komentariše kako isti pobjeđuju je istinita.
Zajedništvo smo probali stvoriti odozgo prema poslije Drugoga rata. Kako je išlo, išlo je. Jedino rješenje sada jeste da probamo od baze prema vrhu.
Haj da opet upotrijebim primjer sa etažnim vlasništvom. Dolazi mi komšija kojemu prokišnjava. Ima finu platu. Redovna. Ima i ogroman dug za održavanje. I kaže. Kako je ovo stanje? Meni prokišnjava. Neću da plaćam dok prokišnjava. Ja ću tužiti. Kad mu se kaže da kad izmiri dug, komotno se može popraviti krov, on kaže da neće "iz principa", jer ne zna gdje će pare. I ostali etažni vlasnici poprave krov. Zato da ne bi nastala veća havarija. I naravno, ništa ne bude od te uplate. I ko je sad ovdje lud? Komšija kupi novo auto, a ovi što su popravili krov gledaj i plači.
Kako očekivati da neko voli svaku čuku u državi kada ne voli sebe? Kada radi spostvenog interesa da mu samom bude bolje, naš čovjek ne vidi da treba da radi korisne stvari za društvo, ponaša se sam i odgaja svoju djecu da budu društveno odgovorne osobe.
Kako očekivati od čovjeka koji ne voli sebe, da voli druge?