Forum Klix.ba

Svim' poznato.
Ostaje pitanje, zashto se ne vrati?
I da, ne pljujem po nashem/mom Sarajevu, ... vec ukazujem/o.

NeenaSa wrote:Svim' poznato.
Ostaje pitanje, zashto se ne vrati?
I da, ne pljujem po nashem/mom Sarajevu, ... vec ukazujem.

nisam nigdje rekAo da ti pljujes znam ja da ti volis seher sa svim njegovim manama

duzan sam odgovorit na pitanje

njen izbor, pitaj je ti

Procitao letimicno tekst I meni ovo zvuci na zal za svojom mladoscu a me kao neki osvrat na grad
Mogu I ka isto pisati za sarajevo iz 2000-e
Da mi je bolji bio dom mladih razrusen nego ovaj fensi
Da onaj solarij u pruscakovoj je I dalje za mene kafic s
Ono da se zvalo internet a ne restoran o labirintu I senatoru da ne pricam itd
Al to nista ne znaci harisu nekom koji je u to vrijeme izlazio u igman na ilidzi I sl
Samo sto je u vrijeme jel bijese zlatan bio neki drugi restoran mozda ne na ilidzi nego u ilijasu I sl itd itb

Recimo, ja kao stari, rođeni Sarajlija, mlađa od Zlatkove, ali ipak već sad stara sarajevska raja, ne mogu da prežalim stare i razvaljene, smrdljive stolice sarajevskih kina: Radnik, 1.maj, Sutjeska, Partizan, Romanija, Dubrovnik ... Prelijepi mirisi i fleke prvih ljubavnih, mokrih, strastvenih dječačkih čežnji sarajevske pubertetske mladeži u zadnjim redovima. Simpatični i dražesni likovi, profinjena lica, sve fina, kulturna, sarajevska raja, ljubitelji umjetnosti, na ulazu preprodaju karte po tržišnim cijenama i pri tome sa nun-čakama vježbaju i demonstriraju scene iz kung-fu filma koji se prikazuje ... I džaba vam sad sav glamur, udobne fotelje, sve lijepo i uredno, sređeno i počišćeno, nekakve 3D naočale i kokice. Džaba vam SFF. Džaba vam nekakvi sinema sitiji, za mene i pravu staru sarajevsku raju će to uvijek biti kino "Dubrovnik".
Idi (u Dubrovnik) i ne okreći se sine!

komese nesvidza vako sarajvo nekse tornja okleje sljego

Niko ne spori da se sa 18 diže 24/7.

Ako je tema Sarajevo, hajde da i ja dam svoj skromni doprinos. Rođen sam krajem '60-tih godina prošlog vijeka u Sarajevu. Cijeli svoj život do današnjeg dana uključujući i rat živim u Sarajevu. Najduže izbivanje iz grada je bila godina u JNA u miru i neki tereni tokom rata koji su trajali po dva - tri mjeseca. U vrijeme Olimpijade bio sam srednjoškolac. Moje sjećanje i nekakav intenzivan društveni život koji podrazumjeva izlaske u grad po raznim mjestima od kafića, disko klubova (ako je to Sarajevo uopšte imalo prije rata), koncerata, utakmica itd pokriva period od cca '80 godine prošlog vijeka pa do rata odnosno do '92 godine, kao i period nakon rata do cca 2005. godine. Počelo sa Čengom i Bosnom, a ne znam šta da napišem gdje se završilo, jer i dan danas se ponekad izađe na razna mjesta...

Sebe sam uvijek doživljavao urbanim (gradskim) čovjekom sa izrazito izraženim lokal-patriotizmom. Volio sam i volim grad i uvijek sam se svađao sa ljudima iz drugih gradova, ako bih procijenio da u lošem svjetlu spominju naš grad. Pogotovo sam bio "naelektrisan" na ljude iz BG i ZG ako bi sa nipodaštavanjem govorili o Sarajevu. Od muzike sam slušao isključivo R'N'R i nešto što se tada smatralo alternativom koja se mogla slušati po sarajeviskim klubovima poput Kuka i sličnih mjesta. Zgražao sam se Brene, Južnog vetara i sličnih gluposti. Oba Halida su mi tada bili seljaci kao i ostali Šerifi, Feridi, Hasani, Ćazimi, Abidi i Bog sami zna kako su se sve zvali ti likovi. Merlin, Jabuka, Plavi orkestar, Hari i slični su mi bili "grupe za trebe" (slušale ih pretežno žene), a u muzičkom smislu to su za mene bili ušminkani narodnjaci. Niko od ljudi sa kojima sam se družio nije slušao narodnjake ili nedo' Bog išao na koncerte Šemse, Sinana, Mileta Kitića i sl. Čak su mi i Kemica, Jadranka pa i Čola kao i ostali izdanci sarajevske pop škole bili previše sladunjavi, a samim tim i neprihvatljivi. Najviše mi je na živce išlo Dugme. Njih sam smatrao grupom koja je izdala R'N'R i okrenula se komercijali, jer je Brega "namirisao" krv (čitaj) pare. Jedino koga sam bezuslovno respektovao i volio su bili Indexi od starijih grupa, a Davorina sam smatrao (a i danas smatram) najvećom gradskom ikonom uz Kinđeta. New primitives i njihova zajebancija je više formirala moj karakter i pogled na život od svega drugog u mom životu osim moje porodice. Kada bih danas posmatrao sebe iz tog perioda okarakterizirao bih se kao R'N'R radilaka i lokal-patriotu.

Nakon nešto detaljnijeg opisa mojih tadašnjih stavova sada ću napisati nešto o samom gradu, odnosno kakva je bila njegova pozicija tada posmatrano iz mog ugla. Po mom mišljenju čak i u tom najprosperitetnijem periodu za sam grad (tokom '80 godina prošlog vijeka) u kulturnom i svakom drugom smislu Sarajevo je bilo teška provincija. Jednostavno smo bili na margini svih kulturnih dešavanja u Jugi, a i šire. Od kulturnih događaja tipa festivala u našem gradu je tada postojao samo MES koji je bio okrenut isključivo na Jugoslaviju i Sarajevska zima nakon Olimpijade koliko se mogu sjetiti ovano na prvu. Ne sjećam se da je ikad u Sarajevu u tom periodu bila postavljena neka izložba svjetski relevanih umjetnika poput na primjer Picasa ili sličnih dok su se takve izložbe dešavale recimo u BG. Isto važi za gostovanja nekih svjetski relevantnih pozorišnih predstava, opernih ansambala, koncerata filharmonijskih orkestara, svjetski priznatih solista (izuzev Pogorelića koji je bio na početku karijere i bio je Jugosloven). Ostavljam mogućnost da se nešto i desilo, jer pišem iz glave o događajima od prije trideset godina, ali se ja u ovom trenutku zaista ne mogu sjetiti takvih događaja. Do STENS-a '73 godine (svjetskog prvenstva u stonom tenisu) nijedno veće sportsko takmičenje nije održano u našem gradu, jer nismo imali infrastrukturu. Do gradnje Skenderije nismo imali poštene dvorane, a prvi olimpijski bazen dobijamo tek debelo nakon rata (poslije 2000. godine). Realno Olimpijada daje strahivit poticaj koji na žalost ne uspjevamo iz mnogo razloga iskoristiti.

Istina je da su gostovale sve značajne rok grupe iz Jugoslavije, ali od neki stranih grupa su gostovali samo oni koji su bili treća liga ili neki čija je karijera u tom trenutku propala, odnosno nije postojala. Mitska imena poput Wishbon Ash ili Alvin Lee dovoljno govore sama za sebe. U kinima je vrhunac sezone i glavna atrakcija bila prikazivanje izbora filmova koji su bili prikazani na beogradskom FEST-u. Inače filmovi su dolazili sa minimalno godinu, a često i više godina zakašnjenja u odnosu na svjetske premijere. Blokbasteri u kinima su bili filmovi iz serijala Žikina dinastija i sličnih filmova uz nezaobilazne kung fu filmove sa Bruce Lee-jem. U gradu je postojao sličan broj pozorišta, odnosno pozorišnih trupa kao i danas, s tim da ostavljam mogućnost da ih je bilo čak i nešto manje nego danas. Redovno je svake godine gostovao samo cirkus Ambel Riva i to na različitim lokacijama u gradu, a jedne godine su gostovali i Harlem GT. U Pionirskoj dolini je bilo mnogo više životinjskih vrsta nego danas, ali je i takva bila drugorazredan zoo vrt u poređenju sa BG, ZG ili Ljubljanom. Trebao sam otići sa roditeljima u BG u zoo vrt da prvi put vidim slona uživo.

Da bi neko bio priznat kao umjetnik u bilo kojoj oblasti umjetnosti morao je "uspjeti" u BG i ZG ili van granica tadašnje države Jugoslavije. Uspijeh u Sarajevu ti nije značio ništa. U Sarajevo se iz drugih gradova i djelova Jugoslavije do početka '60 godina dolazilo po kazni. Ti "kažnjenici" poput Jurislava Korenića koji osniva MES i Kamerni teatar 55, zatim Mladena Pozaića po kome danas muzička škola nosi ime su strahovito doprinjeli razvoju kulture u našem gradu. Ali i pored svega toga mi smo bili provincija u Jugoslaviji iza BG, ZG pa i Ljubljane. U nekim stvarima je čak i Novi Sad bio ispred nas. Sve sam ovo napisao čisto da pokušam objektivizirati našu poziciju u tom vremenu. Čak i film kao naša najveća perjanica je imao ograničen broj imena, prije svega režisera poput rahmetli Šibe Krvavca, Mirze Idrizovića, Bate Čengića, Ivice Matića pa do nesretnog Nemanje Kusturice. Nije mnogo Zlatnih arena iz Pule došlo u naš grad za najbolji film, a ni nagrada iz inostranstva do pojave Dolly Bell i Oca na službenom putu. Ne pokušavam reći da nije bilo ništa, ali sam siguran da je bilo daleko manje nego što se sada sa nostalgijom priča o nekim boljim vremenima ranije. Ono što je zasigurno bilo bolje je povezano sa činjenicom da je Jugoslavija bila veća i stabilnija država od današnje BiH. Kao takva je pružala neke mogićnosti koje današnja BiH ne pruža, a tiče se ulaganja u nauku, kulturu i sport koja su bila višestruko veća nego danas što je na neku način stvaralo određenu materijalnu sigurnost umjetnicima i sportistima, a čega danas nema. Druga stvar je što i ja sam maksimalno romantiziram taj period '80 - tih godina jer sam tada bio mlađi 30-tak godina. Jednostavno žal za mladošću bez objektivnog sagledavanja realnosti.

Kako je danas i da li je bolje ili gore nego prije rata je stvar lične percepcije svakog od nas. Sagledavajući današnju situaciju moje mišljenje je da su neke stvari bolje i pored objektivnog ekonomskog propadanja i neimaštine u kojoj trenutno živimo, a takođe ima stvari koje su mnogo lošije kao posljedica dejtonske BiH. Tu prije svega mislim na RTV BiH kao nasljednicu predratne TV SA, te propadanje Zemaljskog muzeja, Galerije BiH i ostalih institucija koje treba finansirati sa državnog nivoa, a što politika iz RS godinama blokira, kao i ulaganja u male sportove poput streljaštva, hrvanja, odbojke i sličnih kao i velikih, a zapostavljenih sportova, poput atletike, gimnastike ili plivanja koji kod nas ne mogu preživjeti bez pomoći države. Sve u svemu po ko zna koji put ništa nije ni crno ni bjelo.

Što se Zlatka Dizdarevića i sličnih tiče jasno je da je njima bilo bolje prije rata jer je kao član dinastije Dizdarević bio privilegovan po svakom osnovu. Ako ćemo razgovarati generalno o pitanju gdje živjeti to je po meni individualna odluka svakog od nas. Svako treba da se potrudi da živi na onom mjestu na svijetu gdje će se osjećati sretan i nesputan. Takođe treba da živi sa onim ljudima koji će uljepšati njegov život i učiniti ga boljim i sretnijim. Kvalitet života zavisi od potreba pojedinca i njegovih želja pa tako se neko osjeća sretnim i ispunjenim u nekom velegradu, dok neko drugi "bježi" u prirodu i tamo je sretan. Zbog svega toga se pojedinac ili neka porodica moraju na neki način žrtvovati da bi ispunili svoje želje. Tako je svuda u svijetu pa zbog čega bi Bosna i Sarajevo bili iznimka. Ono što me nervira je kada pojedinci nekritički "djele" lekcije sadašnjem Sarajevu i kada mi je sve prije rata bilo bolje, a sada ništa ne valja (što je čest sindrom kod ljudi iz dijaspore) kao i nekritičko branjenje svega što je Sarajevo danas bez obzira valjalo to ili ne (što često rade ljudi koji žive danas u Sarajevu). Predratnom Sarajevu je trebalo skoro četiri decenije da stane na noge nakon demografskog razaraja koje je doživjelo u WW2. Nestala je gotovo trećina predratnog stanovništva (prije svega Jevreja), a došli su neki drugi. I rat '92 je isto tako promjenio demografiju grada. To su prevelike promjene da bi ih i grad mnogo veči od Sarajeva mogao brzo i lako apsorbovati. Ovaj grad je skoro 1.500 dana bio pod najbrutalnijom srednjivjekovnom opsadom i užasno je razaran. Poginulo je preko 10.000 njegovih stanovnika tokom te opsade. Prelako se prelazi preko tih vrlo teških činjenica. Zato treba pustiti Sarajevo da živi svoj život, a svako od nas mu treba svojim djelovanjem i življenjem pomoći da bude ljepši i bolji....

MHAB, u pravu si. Zanemaruje se period od ´92 do ´95. A zanemaruju i to da je Sarajevo ostalo bez Unisa, TAS-a, Pretisa, Zraka, Energoinvesta, Hidrogradnje, Vranice... Bez zadovoljnog zaposlenog covjeka nema ni kulturnog uzdizanja.

"Prvo materijalna baza pa onda duhovna nadgradnja".

MHAB

MHAB

Odličan tekst
Svaka čast!

@nahab aferim!

Zvezde Granda , Zetra , Sarajevo , sutra , prekosutra , nebitno :

MHAB wrote:Ako je tema Sarajevo, hajde da i ja dam svoj skromni doprinos. Rođen sam krajem '60-tih godina prošlog vijeka u Sarajevu. Cijeli svoj život do današnjeg dana uključujući i rat živim u Sarajevu. Najduže izbivanje iz grada je bila godina u JNA u miru i neki tereni tokom rata koji su trajali po dva - tri mjeseca. U vrijeme Olimpijade bio sam srednjoškolac. Moje sjećanje i nekakav intenzivan društveni život koji podrazumjeva izlaske u grad po raznim mjestima od kafića, disko klubova (ako je to Sarajevo uopšte imalo prije rata), koncerata, utakmica itd pokriva period od cca '80 godine prošlog vijeka pa do rata odnosno do '92 godine, kao i period nakon rata do cca 2005. godine. Počelo sa Čengom i Bosnom, a ne znam šta da napišem gdje se završilo, jer i dan danas se ponekad izađe na razna mjesta...

Sebe sam uvijek doživljavao urbanim (gradskim) čovjekom sa izrazito izraženim lokal-patriotizmom. Volio sam i volim grad i uvijek sam se svađao sa ljudima iz drugih gradova, ako bih procijenio da u lošem svjetlu spominju naš grad. Pogotovo sam bio "naelektrisan" na ljude iz BG i ZG ako bi sa nipodaštavanjem govorili o Sarajevu. Od muzike sam slušao isključivo R'N'R i nešto što se tada smatralo alternativom koja se mogla slušati po sarajeviskim klubovima poput Kuka i sličnih mjesta. Zgražao sam se Brene, Južnog vetara i sličnih gluposti. Oba Halida su mi tada bili seljaci kao i ostali Šerifi, Feridi, Hasani, Ćazimi, Abidi i Bog sami zna kako su se sve zvali ti likovi. Merlin, Jabuka, Plavi orkestar, Hari i slični su mi bili "grupe za trebe" (slušale ih pretežno žene), a u muzičkom smislu to su za mene bili ušminkani narodnjaci. Niko od ljudi sa kojima sam se družio nije slušao narodnjake ili nedo' Bog išao na koncerte Šemse, Sinana, Mileta Kitića i sl. Čak su mi i Kemica, Jadranka pa i Čola kao i ostali izdanci sarajevske pop škole bili previše sladunjavi, a samim tim i neprihvatljivi. Najviše mi je na živce išlo Dugme. Njih sam smatrao grupom koja je izdala R'N'R i okrenula se komercijali, jer je Brega "namirisao" krv (čitaj) pare. Jedino koga sam bezuslovno respektovao i volio su bili Indexi od starijih grupa, a Davorina sam smatrao (a i danas smatram) najvećom gradskom ikonom uz Kinđeta. New primitives i njihova zajebancija je više formirala moj karakter i pogled na život od svega drugog u mom životu osim moje porodice. Kada bih danas posmatrao sebe iz tog perioda okarakterizirao bih se kao R'N'R radilaka i lokal-patriotu.

Nakon nešto detaljnijeg opisa mojih tadašnjih stavova sada ću napisati nešto o samom gradu, odnosno kakva je bila njegova pozicija tada posmatrano iz mog ugla. Po mom mišljenju čak i u tom najprosperitetnijem periodu za sam grad (tokom '80 godina prošlog vijeka) u kulturnom i svakom drugom smislu Sarajevo je bilo teška provincija. Jednostavno smo bili na margini svih kulturnih dešavanja u Jugi, a i šire. Od kulturnih događaja tipa festivala u našem gradu je tada postojao samo MES koji je bio okrenut isključivo na Jugoslaviju i Sarajevska zima nakon Olimpijade koliko se mogu sjetiti ovano na prvu. Ne sjećam se da je ikad u Sarajevu u tom periodu bila postavljena neka izložba svjetski relevanih umjetnika poput na primjer Picasa ili sličnih dok su se takve izložbe dešavale recimo u BG. Isto važi za gostovanja nekih svjetski relevantnih pozorišnih predstava, opernih ansambala, koncerata filharmonijskih orkestara, svjetski priznatih solista (izuzev Pogorelića koji je bio na početku karijere i bio je Jugosloven). Ostavljam mogućnost da se nešto i desilo, jer pišem iz glave o događajima od prije trideset godina, ali se ja u ovom trenutku zaista ne mogu sjetiti takvih događaja. Do STENS-a '73 godine (svjetskog prvenstva u stonom tenisu) nijedno veće sportsko takmičenje nije održano u našem gradu, jer nismo imali infrastrukturu. Do gradnje Skenderije nismo imali poštene dvorane, a prvi olimpijski bazen dobijamo tek debelo nakon rata (poslije 2000. godine). Realno Olimpijada daje strahivit poticaj koji na žalost ne uspjevamo iz mnogo razloga iskoristiti.

Istina je da su gostovale sve značajne rok grupe iz Jugoslavije, ali od neki stranih grupa su gostovali samo oni koji su bili treća liga ili neki čija je karijera u tom trenutku propala, odnosno nije postojala. Mitska imena poput Wishbon Ash ili Alvin Lee dovoljno govore sama za sebe. U kinima je vrhunac sezone i glavna atrakcija bila prikazivanje izbora filmova koji su bili prikazani na beogradskom FEST-u. Inače filmovi su dolazili sa minimalno godinu, a često i više godina zakašnjenja u odnosu na svjetske premijere. Blokbasteri u kinima su bili filmovi iz serijala Žikina dinastija i sličnih filmova uz nezaobilazne kung fu filmove sa Bruce Lee-jem. U gradu je postojao sličan broj pozorišta, odnosno pozorišnih trupa kao i danas, s tim da ostavljam mogućnost da ih je bilo čak i nešto manje nego danas. Redovno je svake godine gostovao samo cirkus Ambel Riva i to na različitim lokacijama u gradu, a jedne godine su gostovali i Harlem GT. U Pionirskoj dolini je bilo mnogo više životinjskih vrsta nego danas, ali je i takva bila drugorazredan zoo vrt u poređenju sa BG, ZG ili Ljubljanom. Trebao sam otići sa roditeljima u BG u zoo vrt da prvi put vidim slona uživo.

Da bi neko bio priznat kao umjetnik u bilo kojoj oblasti umjetnosti morao je "uspjeti" u BG i ZG ili van granica tadašnje države Jugoslavije. Uspijeh u Sarajevu ti nije značio ništa. U Sarajevo se iz drugih gradova i djelova Jugoslavije do početka '60 godina dolazilo po kazni. Ti "kažnjenici" poput Jurislava Korenića koji osniva MES i Kamerni teatar 55, zatim Mladena Pozaića po kome danas muzička škola nosi ime su strahovito doprinjeli razvoju kulture u našem gradu. Ali i pored svega toga mi smo bili provincija u Jugoslaviji iza BG, ZG pa i Ljubljane. U nekim stvarima je čak i Novi Sad bio ispred nas. Sve sam ovo napisao čisto da pokušam objektivizirati našu poziciju u tom vremenu. Čak i film kao naša najveća perjanica je imao ograničen broj imena, prije svega režisera poput rahmetli Šibe Krvavca, Mirze Idrizovića, Bate Čengića, Ivice Matića pa do nesretnog Nemanje Kusturice. Nije mnogo Zlatnih arena iz Pule došlo u naš grad za najbolji film, a ni nagrada iz inostranstva do pojave Dolly Bell i Oca na službenom putu. Ne pokušavam reći da nije bilo ništa, ali sam siguran da je bilo daleko manje nego što se sada sa nostalgijom priča o nekim boljim vremenima ranije. Ono što je zasigurno bilo bolje je povezano sa činjenicom da je Jugoslavija bila veća i stabilnija država od današnje BiH. Kao takva je pružala neke mogićnosti koje današnja BiH ne pruža, a tiče se ulaganja u nauku, kulturu i sport koja su bila višestruko veća nego danas što je na neku način stvaralo određenu materijalnu sigurnost umjetnicima i sportistima, a čega danas nema. Druga stvar je što i ja sam maksimalno romantiziram taj period '80 - tih godina jer sam tada bio mlađi 30-tak godina. Jednostavno žal za mladošću bez objektivnog sagledavanja realnosti.

Kako je danas i da li je bolje ili gore nego prije rata je stvar lične percepcije svakog od nas. Sagledavajući današnju situaciju moje mišljenje je da su neke stvari bolje i pored objektivnog ekonomskog propadanja i neimaštine u kojoj trenutno živimo, a takođe ima stvari koje su mnogo lošije kao posljedica dejtonske BiH. Tu prije svega mislim na RTV BiH kao nasljednicu predratne TV SA, te propadanje Zemaljskog muzeja, Galerije BiH i ostalih institucija koje treba finansirati sa državnog nivoa, a što politika iz RS godinama blokira, kao i ulaganja u male sportove poput streljaštva, hrvanja, odbojke i sličnih kao i velikih, a zapostavljenih sportova, poput atletike, gimnastike ili plivanja koji kod nas ne mogu preživjeti bez pomoći države. Sve u svemu po ko zna koji put ništa nije ni crno ni bjelo.

Što se Zlatka Dizdarevića i sličnih tiče jasno je da je njima bilo bolje prije rata jer je kao član dinastije Dizdarević bio privilegovan po svakom osnovu. Ako ćemo razgovarati generalno o pitanju gdje živjeti to je po meni individualna odluka svakog od nas. Svako treba da se potrudi da živi na onom mjestu na svijetu gdje će se osjećati sretan i nesputan. Takođe treba da živi sa onim ljudima koji će uljepšati njegov život i učiniti ga boljim i sretnijim. Kvalitet života zavisi od potreba pojedinca i njegovih želja pa tako se neko osjeća sretnim i ispunjenim u nekom velegradu, dok neko drugi "bježi" u prirodu i tamo je sretan. Zbog svega toga se pojedinac ili neka porodica moraju na neki način žrtvovati da bi ispunili svoje želje. Tako je svuda u svijetu pa zbog čega bi Bosna i Sarajevo bili iznimka. Ono što me nervira je kada pojedinci nekritički "djele" lekcije sadašnjem Sarajevu i kada mi je sve prije rata bilo bolje, a sada ništa ne valja (što je čest sindrom kod ljudi iz dijaspore) kao i nekritičko branjenje svega što je Sarajevo danas bez obzira valjalo to ili ne (što često rade ljudi koji žive danas u Sarajevu). Predratnom Sarajevu je trebalo skoro četiri decenije da stane na noge nakon demografskog razaraja koje je doživjelo u WW2. Nestala je gotovo trećina predratnog stanovništva (prije svega Jevreja), a došli su neki drugi. I rat '92 je isto tako promjenio demografiju grada. To su prevelike promjene da bi ih i grad mnogo veči od Sarajeva mogao brzo i lako apsorbovati. Ovaj grad je skoro 1.500 dana bio pod najbrutalnijom srednjivjekovnom opsadom i užasno je razaran. Poginulo je preko 10.000 njegovih stanovnika tokom te opsade. Prelako se prelazi preko tih vrlo teških činjenica. Zato treba pustiti Sarajevo da živi svoj život, a svako od nas mu treba svojim djelovanjem i življenjem pomoći da bude ljepši i bolji....

Odlican tekst.

Ja sam Dizdarevića izrazito cijenio kroz njegove tekstove, naročito vezene za Bliski istok i svjetsku politku, koji su proistekli iz njegovog diplomatskog iskustva. Međutim, ovaj tekst je to sve srušio. Kao da je pisan od nekog isfrustriranog prijeratnog funkcionera, koji je prije rata bio neko i nešto a poslije rata pao k za uši pa mu svak kriv i sve krivo. I lišće na drveću mu je ljepše zelenilo i sunce sjajnije sjalo i putevi ravniji bili (aha al u k.).

Liči mi na jedan drugi tekst Nenada Veličkovića u kojem on sikće ko poskok i bljuje otrov što u Bristolu ne može više piti alkohol. Svak mu kriv a ni Sarajevo mu najednom više ne valja. Ne razumije da taj hotel ima novog vlasnika koji kroji pravila a on kao potrošač ima opciju da zaobiđe ili ne.

sabina1 wrote:Zvezde Granda , Zetra , Sarajevo , sutra , prekosutra , nebitno :

I sta ce ovo ovdje?

Zvezde Granda veceras u Zetri pa sta ko voli nek izvoli.

sjecatel se mozda "Rokera s Moravu"-- Brene i "Slatkog greha"-- zvijezda "Juznog vetra" --Guslarskih veceri u Skenderiji

dje ce to u ondasnjem Sarajvu

@ MHAB..... slazem se u potpunosti

zikamu wrote:

Prije 32 godine sam bio na Eltonovom obezbjedjenju u Zetri. Stajao sam ispred same bine i koncert je odradjen profesionalno kao da je sala bila prepuna (mada je bilo otuzno pred nekih 1.500 do 2.000 raje ukljucujuci i one kojima smo pred sami pocetak podijelili dzabne ulaznice...)
Po zavrsetku koncerta sam skocio na binu i uzeo sa Eltonovog klavira casu iz koje je pio i redosljed pjesama za to vece sa Eltonovim rukopisom, koji i danas imam negdje u kuci...
Dan prije kada je dolazio u obilazak sale razbacili smo malo lopte na male golove (posluzili se hokejaskim golovima). Metar i zilet, onako bucmast, sa kaubojskim sesirom i najspicastijim cizmama sto sam dotad vidio, frajer se jedva kret'o, a kamoli igr'o lopte... . Trazio da mu se maksuz donese krevet iz Holiday Inn-a u garderobu da se malo odmori za vrijeme koncerta (nije ni sjeo na krevet).
Sjecanja, sjecanja...

Koliko se sjećam cijene ulaznica su bile astronomski visoke i to je bio jedan od razloga tako slabe posjete, ne mogu se više sjetiti koliko bi to bilo u današnjim okvirima ali baš je bilo "žestoko skupo".

Stari_Jarac wrote:

zikamu wrote:

Prije 32 godine sam bio na Eltonovom obezbjedjenju u Zetri. Stajao sam ispred same bine i koncert je odradjen profesionalno kao da je sala bila prepuna (mada je bilo otuzno pred nekih 1.500 do 2.000 raje ukljucujuci i one kojima smo pred sami pocetak podijelili dzabne ulaznice...)
Po zavrsetku koncerta sam skocio na binu i uzeo sa Eltonovog klavira casu iz koje je pio i redosljed pjesama za to vece sa Eltonovim rukopisom, koji i danas imam negdje u kuci...
Dan prije kada je dolazio u obilazak sale razbacili smo malo lopte na male golove (posluzili se hokejaskim golovima). Metar i zilet, onako bucmast, sa kaubojskim sesirom i najspicastijim cizmama sto sam dotad vidio, frajer se jedva kret'o, a kamoli igr'o lopte... . Trazio da mu se maksuz donese krevet iz Holiday Inn-a u garderobu da se malo odmori za vrijeme koncerta (nije ni sjeo na krevet).
Sjecanja, sjecanja...

Koliko se sjećam cijene ulaznica su bile astronomski visoke i to je bio jedan od razloga tako slabe posjete, ne mogu se više sjetiti koliko bi to bilo u današnjim okvirima ali baš je bilo "žestoko skupo".

Evo da sam sebe nadopunim, pošto sam bio balavac tada, pa ne mogu sam procijenjivati kolika je ta cijena bila u odnosu na prosječnu platu iz tog vakta, dao sam se malo u "istraživanje" što po netu, što propitujući starije i došao do toga, da bi to bilo kao da danas neko odredi cijenu ulaznice za koncert oko 100 KM. Čisto sumnjam da bi i danas bilo ko napunio Zetru po toj cijeni, e sada ako sam pogriješio, ispravljajte me