Forum Klix.ba

file:///C:/Documents%20and%20Settings/xy/My%20Documents/Downloads/08_Geiger_CSP_2003_1.pdf

Prilično iscrpna izvješća ili izvori sa raznih strana.

Nešto o broju stradalih vojnika i civili.
file:///C:/Documents%20and%20Settings/xy/My%20Documents/Downloads/GRAHEK_RAVANCIC.pdf
Povijesna istina“ ne postoji?
„Istina o Titu može koristiti ne samo nama koji koliko toliko pokušavamo da trezveno promišljamo to vrijeme i tu ličnost, koja je određivala naše sudbine, čije se životno djelo tako brutalno raspalo praktično odmah poslije njegove smrti. Ona može pomoći i onima koji o Titu sude blagonaklono,“ izjavio je autor knjige „Tito – fenomen stoljeća“ Pero Simić. Međutim, doktor Vladimir Gajger na pitanje o povijesnoj istini o Titu odgovara: „Povjesničari se u pravilu ne usuđuju govoriti o istini. Istinom se bave teolozi i filozofi. Povjesničari samo pokušavaju rekonstruirati prošlu stvarnost koliko je to moguće na temelju dokumenata, iskaza, literature i svih ostalih izvora i nikada tu, na žalost, nema kraja

Čini se da su u Titovom režimu naj više stradali Njemci,jer je ova nacionalna manjina gotovo nestala iz mnogih Vojvojđanskih mjesta gdje su živjeli stoljećima.Nešto i o njima.

https://sites.google.com/site/nemciuvoj ... -sa-istoka
https://sites.google.com/site/nemciuvoj ... eo-cetvrti

ljevoruki wrote:Covjek mrtav vec 36 god i jos se o njemu raspravlja.
Siguran sam dz nije bio onaj za koga se predstavljao, u njegovoj zivotnoj prici ima toliko rupa da je nemoguce povjerovati u sve te bajke o bravaru koji je svirao klavir i bavio se macevanjem.
Da ne govorimo o rigidnom komunistickom rezimu sa kultom licnosti, verbalnom deliktu, ogromnim klasnim razlikama, dogovornoj ekonomiji, partijskoj podobnosti i srpskoj hegemoniji u JNA i cijeloj bivsoj Yu.
Za mene nije pozitivan lik.

A što to imamo sad?

Komunistički režim - sve i da je bio režim, a nije, imali smo sigurnost i slobodu, puno veću nego što je imamo sad.

Kult ličnosti - na čemu se zasniva SDA, HDZ i SDS demokratija - na kultu (ne)ličnosti. Da li stoka glasa za "programe" stranaka ili za likove koji su na bilbordima?

Verbalni delikt - ni blizu onoga što imam danas u "demokratskom sistemu" gdje svako svakom j..e sve po spisku, a krajni rezultat je pucnjava. Možda i bi danas bilo više verbalnog delikta da su ljudi pismeniji i da ne vlada zakon džungle i stranaka.

Ogromne klasne razlike - Nikad veće klasne razlike nisu bile nego što je to danas. Ili si možda član "narod zna", "zna se" ili "miletov mali" pa ne vidiš po naredbi preŠjednika.

Dogovorna ekonomija - istina bila je i FUNKCIONISALA odlično. Sad ekonomije NEMA NIKAKO jer ju je uništila je "demokratija".

Partijska podobnost - U ono vrijeme koliko-toliko se vodilo računa i o kavlifikovanosti i sposobnosti. Odmah iza rata nije bilo moguće jer nije bilo dovoljno školovanih ljudi, zaslužni iz rata su postavljani na pozije po zaslugama, itd..Ali kad su školovani kadrovi počeli dolaziti na mjesta gdje trebaju biti stvari su se bitno promijenile. A šta imamo sad? Zaslužne i rata sa završenim fakultetima u Travniku Kiseljaku, Sokocu, itd...Imamo gomile MLADIH nepismenih fakultetlija koje gledaju gdje će se uhljebiti bez ikakvog motiva da se uradi nešto za ovu državu. Njihov moto je raditi što manje i redovno plaćati članarinu.

Srpska hegemonija - bila,biće, i nikad neće prestati. Zamisli kakav je Titov režim bio kad je tu stoku držao na uzdi. Srpska hegemonija, hrvatsko proljeće, Mladi muslimani...Svi osuđeni na pravdi Boga ni krivi ni dužni. I kad tako nevini izađoše iz zatvora dobismo to što imamo danas. Izgleda da nisu bili cvjećke kakvim su se predstavljali.

Daleko od tog da je Drug Tito bio idealan. Mislim ipak da je bilo puno, puno više pozitivnog nego negativnog. Priče Bleiburgu i Folksdojčerima su dio svakodnevne politike i koriste samo za izbore. Žao mi je što moram uporediti, ali isto kao i priča o Srebrenici. 11 jula i pred izbore. I to je to.

Bosna, takva kakva jeste, je dočekala kraj rata razrušena. Sve moguće i nemoguće bitke i ofanzive su bile u Bosni. koja god vojska je prošla, a bilo ih je puno, ubijali su, pljačkali i palili sve na što su naišli (a onda neko priča o običajima ratovanja i odnosu prema zarobljenicima). Sve što ju je moglo strefiti desilo se. I takva razrušena,siromašna, ljudi nepismeni, bez infrastrukture, je opstala. Nekim čudom, komunistički režim je BOSNU digao iz pepela, bez tehnologija sa krampom i lopatom ali sa idejom i motivom, da sa naša domovina izgradi. I uspjeli su. Napravili infrastrukturu, opismenili narod, napravili škole (sve pod jednim krovom), izgradili fabrike, obezbijedili besplatno školovanje i liječenje, obezbijedili da ne moramo imati rešetke na prozorima i vratima, da nam ne trebaju blindirana vrata, da djeca mogu ići sama u školu da bi tamo nešto naučila, a koje htio učiti i da nastavi sa školovanjem, odvojili vjeru od škole i politike, miliicija radila svoj posao, kriminalci bili tamo gdje trebaju biti, itd..Imali smo zakon, red i uredjen sistem.

Na kraju ja tebe konkretno pitam: Šta je to nama donijela demokratija? Šta smo dobili? Šta je to što imamo danas?

Dinastije Izetbegović. Čović i Dodik, sa saradnicim (najbližom rodbinom i uvlakačima u guzicu)? Razvaljenu zemlju i gomilu nesposobnih idota koji nisu u stanju za 20 godina napraviti fabriku? Idiote koji su uništili i prodali sve ono što u ratu nije stradalo? Idiote koji su uništili sve fabrike i firme? Ubice u autima koje niko ne sankcioniše? Svakodnevne pucnjave i ubistva? Pljačke, otmice i pedofile koji su nakon 24 sata na slobodi? Policiju koja radi sve drugo osim svog posla i sudove i službi zna se čijoj? Omara mjesečara i njemu slične koji bi u režimu visio na drvetu za jaja obješen za primjer drugima. Bradate spodobe u Maoči i Višegradu i zalizane ustaše u Širokom, koji slobodno defiluju po Bosni. Jel to demokratija i ono što želimo? Siguran sam da bi i u režimu tako slobodni bili. Vjerske službenike pedofile kojima se ne smije suditi? ...

Imaš puno pitanja pa ako ti da bilo bi lijepo da odgovoriš.
Komentar moderatora:
Na krajnji dio komentara , koji neću obrisati, se ne bi trebao davati odgovor. Komparaciju koristite u vremenskom okviru za vrijeme života JBT u lokalnim,regionalnim i međunarodnim okolnostima. Hvala na razumijevanju.

slavonskilola wrote:Čini se da su u Titovom režimu naj više stradali Njemci,jer je ova nacionalna manjina gotovo nestala iz mnogih Vojvojđanskih mjesta gdje su živjeli stoljećima.Nešto i o njima.

https://sites.google.com/site/nemciuvoj ... -sa-istoka
https://sites.google.com/site/nemciuvoj ... eo-cetvrti

A šta je sa njemačkim okupatorskim režimom uz velikodušnu pomoć četnika i ustaša? Koliko su oni pobili ljudi i Bosni?

Sarajmen wrote:

slavonskilola wrote:file:///C:/Documents%20and%20Settings/xy/My%20Documents/Downloads/08_Geiger_CSP_2003_1.pdf

Prilično iscrpna izvješća ili izvori sa raznih strana.

Nešto o broju stradalih vojnika i civili.
file:///C:/Documents%20and%20Settings/xy/My%20Documents/Downloads/GRAHEK_RAVANCIC.pdf
Povijesna istina“ ne postoji?
„Istina o Titu može koristiti ne samo nama koji koliko toliko pokušavamo da trezveno promišljamo to vrijeme i tu ličnost, koja je određivala naše sudbine, čije se životno djelo tako brutalno raspalo praktično odmah poslije njegove smrti. Ona može pomoći i onima koji o Titu sude blagonaklono,“ izjavio je autor knjige „Tito – fenomen stoljeća“ Pero Simić. Međutim, doktor Vladimir Gajger na pitanje o povijesnoj istini o Titu odgovara: „Povjesničari se u pravilu ne usuđuju govoriti o istini. Istinom se bave teolozi i filozofi. Povjesničari samo pokušavaju rekonstruirati prošlu stvarnost koliko je to moguće na temelju dokumenata, iskaza, literature i svih ostalih izvora i nikada tu, na žalost, nema kraja

Prvi link (pdf) sam otvorio a drugi ne, ali nema veze.
Istom materijom se ''Martina Grahek Ravančić u svom radu pod nazivom
BLEIBURG I “KRIŽNI PUT” U HISTORIOGRAFIJI,PUBLICISTICI I MEMOARSKOJ LITERATURI , a mentor joj jer: prof. dr. sc. Ivo Goldstein ,
, a uvid u njega se može steći na sljedećem linku : https://hrvatskoobrambenostivo.files.wo ... ni-put.pdf

Na strani broj 43je dio pod nazivom : ''PREGOVORI NA BLEIBURGU 14. I 15. SVIBNJA 1945. ''
Na strani broj 56 je dio pod nazivom : ''IZRUČENJE ORUŽANIH SNAGA NDH I CIVILA U SVIBNJU 1945.''
Na strani broj 89 je dio pod nazivom : ''POVLAČENJE ORUŽANIH SNAGA NDH I CIVILA U SVIBNJU 1945.'' i '' “KRIŽNI PUT ''
Na strani broj 45 je dio pod nazivom : ''BROJ STRADALIH NA BLEIBURGU I “KRIŽNOM PUTU”
I na strani broj 155 je naveden :'' ZAKLJUČAK'' a na strani broj 159 : POPIS KORIŠTENIH OBJAVLJENIH IZVORA I LITERATURE


Za neupućene preporučujem ovaj materijal sa linka a upućenije da se podsjete. Riječ je o materijalu koji iz mnogobrojnih izvora pokušava da rasvijetli jedan od najtragičnijih događaja iz povijesti hrvatskog naroda i Hrvatske.
Ne želim licitirati brojevima žrtava koje se pominju od najmanje 55 000 pa do nevjerovatnih 450 000 , ali da je riječ o počinjenom zločinu ogromnih razmjera i iz odmazde u to nema nikakve sumnje. Ko sumnja i želi se baviti brojevima, neka odvoji vrijeme i pročita materijal sa linka.

Mišljenja sam da @slavonskilola sa razlogom ukazuje na, u ovom slučaju, konkretan primjer teškog kršenja ženevskih konvencija od strane dijelova Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i njene službe OZNA.

Pa gdje su bile te konvencije kad su ustaše, četnici i Nijemci UBIJALI PO BOSNI sve što se kreće?

Njemci su odseljeni iz cijele Istocne Evrope. To je bio dio Potsdamskog sporazuma.

Da,ali YU nije bila dio Potsdamskog Dogovora.

Sarajmen wrote:Mišljenja sam da @slavonskilola sa razlogom ukazuje na, u ovom slučaju, konkretan primjer teškog kršenja ženevskih konvencija od strane dijelova Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i njene službe OZNA.

Može se raspravljati o broju ubijenih, o načinu na koji su ubijeni, o pravnoj kvalifikaciji, ali uvlaćenje Ženevske konvencije u priču bi bilo mlaćenje prazne slame, jer ona nije primjenjiva na ovaj slučaj.
Svi vojnici fašističko-nacističke koalicije, koji se nisu predali do ponoći, 8. maja 1945., su se odrekli zaštite koju im pruža Ženevska konvencija.

Prekretna knjiga o Titu


(Integralni tekst zapisa o knjizi Ive i Slavka Goldsteina Tito, pročitanoga na predstavljanju knjige u Novinarskom domu u Zagrebu 16. 6. 2015)

Iz predgovora knjizi saznajemo kako je nastajala: njezina geneza ide iz prvih godina po Titovoj smrti, kada je u zimu 1982. Slavko Goldstein u Danasu Jože Vlahovića objavio prikaz Titova života i političkih okolnosti do 1937. godine. Tomu se kasnije nadodaju višegodišnja historiografska istraživanja i publikacije profesora Ive Goldsteina o novijoj hrvatskoj povijesti, da bi na kraju, kroz nova istraživanja, rasvjetljavanja i prosudbe obojice autora, sve to rezultiralo ovom velikom biografijskom sintezom, koja je u isti mah knjiga o Josipu Broz Titu, i knjiga o jednoj epohi hrvatske i južnoslavenske povijesti.

Potrebno je ovo naglasiti da bi se stekla perspektiva, jer je Josip Broz Tito danas, trideset i pet punih godina nakon biološke smrti i cijelih četvrt stoljeća nakon kraha njegove partije, armije i države, tako žestoko prisutan u javnosti, da bi se promatraču koji je neupućen a naoružan strašću – titoljubnom ili titomrzačkom, svejedno – moglo učiniti kako je knjiga napisana koliko jučer, za danas.

Da bismo bolje uočili osnovnu vrijednost knjige, dobro je najprije opisati prevladavajuće pristupe ličnosti Josipa Broza Tita u današnjoj javnosti zemalja što su nastale kroz raspad Jugoslavije. Grubo i shematski, oni se daju svesti na tri tipa diskursa: titofobijski, titolatrijski i senzacionalistički.

O posljednjemu nema se što puno govoriti, tek možda to, da je – historiografski irelevantan kakav već jest - od svih triju zapravo najbenigniji, jer ga ne zanimaju opake ideološke i nacionalne konfrontacije i konfabulacije, već se hrani pikanterijama iz Titova privatnog života, a taj je, ruku na srce, sa svim svojim meandrima, zatamnjenim dionicama i ne pretjerano slavnim epizodama vrlo podatan za ovu vrstu petparačkoga i kafanskog biografizma. Njega ima svuda gdje ima malograđanskoga duha i tabloidnih medija, a toga ima svuda podjednako, pogotovo otkada se ta informacijska sfera razrasla u prašumi ili, ako hoćete, močvari interneta.

Metodološki sav u znaku divljega i neobuzdanog revizionizma, drugi tip govora koji sam nazvao titofobijskim najrazvijeniji je u hrvatskim i srpskim narativima iako ga ima i u drugim nacionalnim sredinama. U njemu se Titu odriču bilo kakva vrijednost i bilo kakve zasluge, njegova vladavina definira se kao nemilosrdna diktatura od početka do kraja, njegova država kao „tamnica naroda“, a njegov lik se stilizira u demona i zločinca. Tu nema mjesta za diferencirano mišljenje i diferencirano promatranje dinamičnoga i evolutivnog društvenoga, kulturnog i političkog života u nekoliko desetljeća druge Jugoslavije. U tim priprostim stilizacijama Broz je za Hrvate hrvatožder i izdajnik, za Srbe naprosto ustaša, a u oba slučaja mračni specijalac đavoljih agentura – antihrvatskih za prve, antisrpskih za druge.

Suprotan po sadržaju ali blizanački po oskudnome tipu mišljenja, ovome titofobnom odgovara treći, titolatrijski pristup. On slijedi mitografsku i hagiografsku sliku o „najvećem sinu naših naroda i narodnosti“, nepogrešivom i nepobjedivom, stvorenu u službenoj režimskoj pedagogiji i historiografiji Titove Jugoslavije, u kojoj je to bila obavezujuća dogma, a njezino dovođenje u sumnju ili samo kritički šaljivo poigravanje njome izlagalo je građane represiji režima.

Paradoksalan je i zanimljiv socio-psihološki fenomen današnje održavanje i oživljavanje takve slike i takvoga nekritičkog mišljenja, ako se o mišljenju uopće može govoriti. Iz perspektive atomiziranosti, nevažnosti, provincijalne zaturenosti u okrajke evropske i svjetske politike, te masovne socijalne deklasiranosti, bijede i beznađa – osobito kad se gleda iz Bosne i Hercegovine – projekcija Titove epohe kao nekakva mitskoga zlatnog doba još se i može razumjeti psihološki i egzistencijalno. Temeljna činjenica na kojoj počiva ta slika jest – socijalni mir i sigurnost. Reći ćemo: da, stara majstorija – panem et circenses! Pa možda Titova formula doista nije ni bila drugo, do sistemski domišljena i proširena ta stara cezarska vještina vladanja, ali, ako ćemo pravo, zar je tzv. narodu ikada išta drugo i bilo važno! Uz napomenu, da je i u tom pogledu ova idilizirana slika lažna, jer olako isključuje iz pamćenja cijele krajeve i velike dijelove stanovništva u Jugoslaviji, kojima nije bilo do igara, a za kruh su se morali dovijati kako su znali i umjeli, i kod kuće i u tuđini.

No, posve je nešto drugo kada se radi o idealiziranju Tita kao uzora za rješavanje današnjih političkih problema, čemu su u Bosni i Hercegovini skloni stranačko-politički forumi što sebi pripisuju lijeve kontinuitete, kao i mediji i dijelovi akademske i intelektualne zajednice. Taj politički pasatizam, to spiritističko prizivanje Tita, govori samo o opasnom pomanjkanju sposobnosti i vizije da se o problemima misli iz njih samih.

Knjiga Slavka i Ive Goldsteina na uzoran način čini bespredmetnim sva tri opisana diskursa i u spisateljskom i u metodološkom smislu. Najprije, radi se o sadržajnom bogatstvu: tu je Titova biografija nanovo istražena i ispisana „korak po korak“, kroz sve faze njegova života. A pošto dvojica autora u pristupu glavnom junaku svoje knjige, kako smo vidjeli, ne njeguju hagiografski i idolopoklonički nego kritički i istraživački pristup, nastojeći svaku od tih faza prikazati u njezinoj faktografskoj autentičnosti, ponekad i u njezinoj začudnosti i nerazjašnjenosti, dobiva se nova i na novi način intrigirajuća slika Brozova života i djelovanja kao svojevrsne pikarske karijere.

Ono što cijelu knjigu naglašeno obilježava i prolazi kroz nju kao nit vodilja, jest jasan naum dvojice autora da sve, i sjajne i tamne, najvažnije momente u Titovoj biografiji – političke, ideološke, vojne, državničke, ali i one moralne i privatne – podvrgnu objektivnom i trezvenom preispitivanju i revalorizaciji. U tom postupku ne gubi se ništa od elemenata Titove povijesne veličine, kakvi su, recimo, organizacija i vođenje antiokupatorskoga otpora u Drugom svjetskom ratu i svrstavanje u pobjedničku savezničku alijansu, ili otpor Staljinu, ili obnoviteljska i modernizacijska preobrazba Jugoslavije nakon pedesetih godina stoljeća, te izvođenje Jugoslavije na svjetsku političku scenu kao respektabilnog subjekta, kao i spomenuto osiguranje socijalnoga mira i sigurnosti.

Ali u knjizi se na otrežnjujući način s jednakom akribičnošću i objektivnošću govori i o cijelome nizu neslavnih momenata i postupaka u Titovu životu i djelovanju. Predugo bi bilo nabrajati sve takve momente, izdvajam tek njih nekoliko.

Tako, veoma je dojmljivo istraživanje o trima Brozovim boravcima u Moskvi 1936, te 1938. i 1939. Prikraćeni će ostati oni koji bi htjeli vidjeti konačnu i nedvosmislenu potvrdu da su Brozovi drugovi, koje je pogubio staljinski metak i progutao sibirski led, skončali na osnovi njegove direktne denuncijacije, ali da njegov potpis stoji na partijskim karakteristikama, te da to jesu bile mučne i mračne godine, u ovoj knjizi je jasno opisano. Između ostaloga, i u onoj epizodi velikoga literarno-dramatskog potencijala u kojoj je riječ o jednoj od malo poznatih Brozovih žena, Luciji Bauer (pravim imenom Johanna König), o njegovu kukavnom izdajstvu te nesretne žene, te o njezinoj kasnijoj sudbini i načinu na koji je sve do novijih vremena živjela zatajena.

Potom, tu je po sudu ovoga predstavljača izuzetno važna demitologizacija nekad svetih mjesta iz Enobe-epopeje, kojima se titopoklonici i danas klanjaju, a u ovoj knjizi su opisana u izrazito kritičkom ključu. Neretva i Sutjeska samo su najznamenitiji takvi tragični događaji, u kojima se i Titova vlastita uloga u ovoj knjizi ozbiljno deheroizira. Pa i cijeli tok Enobea i Titovoga vodstva ovdje je pomno istražen i opisan tako, da na jednom mjestu čitamo, i kao pomalo paradoksalan znak divljenja ali i težnje za objektivnošću, lapidarnu ocjenu: „vojskovođa koji je gubio bitke i dobio rat“.

Krvave, masovne i protuzakonite osvete na kraju rata pod šifrom Bleiburg i križni put, ali i u drugim događajima; staljinističko razdoblje do početka pedesetih godina; Goli Otok i drugi oblici represije; politički procesi; kult ličnosti; ideološki monolit s partijom, armijom i policijom kao stupovima režima; gušenje pokušaja liberalizacije društva početkom sedamdesetih – sve su to sadržaji tamne bilance jugoslavenske povijesti o kojima se u ovoj knjizi iscrpno i čestito piše u tijesnoj vezi s ličnošću i djelovanjem Josipa Broza Tita.

Važno mjesto u knjizi posvećeno je onome što autori nazivaju karizmatizacijom Titove ličnosti, koja vuče korijene još iz rata, a naročito paradoksalne pa i groteskne oblike dobiva u zadnjem deceniju Titova života, kada Tito i njegovi suradnici, umjesto demokratizacije i liberalizacije, politički život u Jugoslaviji regresivno okreću starim konceptima čvrste ruke i jednoumlja.

Ovdje mi se čini umjesnim istaknuti jednu crtu toga sistema, važnu za razumijevanje onoga što nas je snašlo nakon propasti Jugoslavije. Taj sistem, naime, jest odbacio stare religije a njihove institucije radikalno lišio moći i odstranio od države, ali je napravio novi savez između vlasti, države i ideologije, koja je praktično funkcionirala kao državna religija, s Partijom kao “crkvom” te ideologije; to je bio piramidalno ustrojen sistem s usamljenim, nedodirljivim vladarom na vrhu, nesmjenjivim, doživotno ovlaštenim, koji je civilni, vojni i ideološki šef u jednoj osobi. O sekularizaciji i emancipaciji u evropskom smislu tu nije moglo biti ni govora. Nasuprot tomu, ovako ustrojen sistem očuvao je potpuno konzerviranu strukturu vjerničko-podaničkoga mentaliteta, i to favorizirajući njegove lošije psihološke, moralne i socijalne komponente: ketman, kolektivizam, podaništvo, vjerovanje iz straha, prazni ritualizam, obavezu javnog deklariranja “vjere”… Ne bi li se, barem u obliku radne hipoteze, i time mogla objašnjavati masovna pojava – apostrofiram osobito Bosnu i Hercegovinu – da je nakon odlaska socijalističkoga sistema preko noći nestalo deklariranih ateista, a javna se scena dupkom napunila deklariranim vjernicima!

Metoda, pristup i interpretacijski postupak koji su Slavko i Ivo Goldstein dosljedno razvili i primijenili u ovoj prebogatoj knjizi, najkraće bi se mogli opisati kao sistematska demitologizacija, ali lišena herostratizma. Zahvaljujući tome dobili smo izuzetno živ i plastičan portret Josipa Broza Tita, posredno i cijele epohe kojoj pripada. Doista se može reći da je ovo u ozbiljnom smislu riječi prekretna knjiga. Ona bi mogla, onoliko koliko to knjige uopće mogu, pridonijeti da se tema Tito-Jugoslavija-komunizam smiri, deaktualizira u dnevnopolitičkom smislu, i da iz naših bijesnih i smiješnih sukobljavanja bude premještena u područje mirnih, akribičnih historiografskih i politoloških istraživanja, kojima nikad ne treba biti kraja.

Naposlijetku, ali po važnosti možda i prvo, valja naglasiti dvije stvari po kojima je ova knjiga visok domet biografijskoga žanra, tako malo poznatoga i njegovanog u našoj spisateljskoj kulturi: prvo, izvanredna organizacija ogromnoga i raznovrsnog materijala u knjizi, koja ju čini preglednom i prohodnom, te, drugo, jasan i pregnantan publicistički stil, povremeno gotovo trilerski našpanovan kao, na primjer, u prikazu Titovih moskovskih godina, s kojim se je čitatelju lako sprijateljiti, a koji je i jedan od jakih znakova unutarnje istinitosti i uvjerljivosti.

(Telegram, 20. 6. 2015)

Ivan Lovrenović


http://ivanlovrenovic.com/2015/06/prekr ... ga-o-titu/

PREDSTAVLJENA KNJIGA 'TITO': 'Prevladava divljački odnos prema Brozu: za Hrvate je bio hrvatožder i izrod, a za Srbe ustaša'



http://www.jutarnji.hr/ivo-i-slavko-gol ... -/1367555/

asurbanipal wrote:
za Hrvate je bio hrvatožder i izrod, a za Srbe ustaša'

Znači (za Bošnjake):

Josip Broz Tito

ADOLF HITLER

˝Partizanski pokret dobiva u opsegu i mora zbog toga biti energičnije suzbijan jer bi mogao značiti veliku opasnost u slučaju pokušaja saveznika da se iskrcaju u Dalmaciji ili Albaniji.˝
(6.VIII. 1943. Fűhrerov glavni stan, Lothar Rendulic: Gekämpft Gesiegt Geschlagen, Wels- Heidelberg, Verlag ˝Welserműhl˝, 1952.)


HERMANN NEUBACHER

˝Tito se ogorčeno i beskompromisno borio za pobjedu u ratu od 1941. U tom ratu njemu ništa nije bilo poklonjeno. Uz teške gubitke i krvi, a pod nečuvenim tegobama, njegovi su partizani vodili fantastičnu i požrtvovnu borbu….
Da bi se pravilno shvatio razvoj događaja u Jugoslaviju, od presudne je važnosti da se nikad ne zaboravi činjenica kako je Tito sa svojom partizanskom armijom, pod rukovodstvom Komunističke partije, u višegodišnjim krvavim sukobima, postao vojna sila i da njega i njegove pristalice duboko prožima svijest o ovom uspjehu. Ova činjenica je od najveće važnosti za objašnjenje sukoba između Moskve i Beograda, koji je izbio 1948. poslije perioda napetih odnosa, začetih još u toku rata…
Kremelj je položaj ovog čovjeka podcijenio isto onoliko koliko je to učinio i njemački Glavni stan, koji se godinama nije mogao osloboditi teze o ˝balkanskim bandama˝. Vrhovna komanda Wermachta bila je glavni pobornik ove teze. Himmler, koji je na osnovi policijskih podataka bio bliži ˝političkom problemu Tito˝, prvi je u vrhovnom vodstvu uvidio izuzetan značaj Titove ličnosti. Jednom prilikom mi je rekao: ˝To je neslomljiv borac. Želio bih da mi imamo tuce takvih boraca u našim redovima˝.
Sam Hitler kasno je postao nepovjerljiv prema izvještajima o sve većim tobožnjim uspjesima u likvidiranju Titovih grupa. Godine 1944. rekao mi je jednom prilikom: ˝Pa dobro, opet će biti opkoljeno, kao u kotlu, šest Titovih divizija, Ali već unaprijed znam kako će se stvari razvijati. Za nekoliko dana biti će ih samo tri, pa onda jedna, a kad najzad udarimo našim snagama u kotlu će se naći samo nekoliko Talijana sa zavojima na nogama i nekoliko bolesnih magaraca!…˝
Danas, poslije rata i potresnih kriza, Tito nosi jedini oklop koji može jednog revolucionara zaštititi od gnjeva njegovih suvremenika. Taj oklop zove se- uspjeh.˝
(Sonderauftrag Sűdost 1940-1945. Bericht eines Fliegenden Diplomaten, Berlin, 1945.)

SIEGFRIED KASCHE

˝U operacijama Weis imali su Titovi partizani 15 000 mrtvih. Ali oni su se južno od Konjica i kod Jablanice probili s preko 40 000 boraca kroz četničke položaje na jugoistok, teško porazivši četnike kod Nevesinja i Kalinovika, a sada se već nalaze sa znatnim dijelovima u Sandžaku…
Zato sam smatrao da bi nas obračun između Tita i Mihailovića, bar djelomično, oslobodio ovog zadatka, dok bismo mi stajali spremni i čistili bosanski i slavonski prostor od partizana, koji se još nalaze tamo. S tim osiguravamo naše zadnje linije, koje dosadašnjim operacijama još uopće nisu osigurane. U međuvremenu, mogle bi aktivne hrvatske trupe, koje postepeno pristižu, osloboditi naše divizije za upotrebu na drugom mjestu. Ako bi se mogla iskoristiti mogućnost političkog rješenja partizanskog problema, koja je dosad bila isključivo u fazi razmatranja, moglo bi se ubrzati i olakšati čišćenje pozadinskih područja. Osim toga, na ovaj način bi se mogla uništiti politička, a s tim ujedno i moralna osnova partizanske borbe. Ali, s bezuvjetnom kapitulacijom Tita i njegovih partizana ne može se računati.˝
(Telegram Nr. 1333 od 30.3.1943. upućen ministru vanjskih poslova Trećeg Reicha, von Ribbentropu (Sl. F. Odić: Neostvareni planovi, Zagreb, ˝Naprijed˝, 1961.)

LUTERS RUDOLF

˝Tok borbe je pokazao da su komunističke snage pod Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene i da raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđenje. Neprijateljevo komandiranje bilo je izvanredno pokretno i, također, aktivno u obrani…
Nesumnjivo je da su komunisti veoma žilav protivnik kojem je dorasla samo jedinica opremljena i naoružana svim potrebama za vođenje borbe u planinama i naviknuta na najveće fizičke napore…˝
(20.6.1943. godine. Arhiv VII, mikroteka, film Műnchen 5, br. 1422- or. I)

JOSEPH GOEBBELS

˝Ljeto 1942…Zabrinjava me situacija u Jugoslaviji, naročito što se partizanska borba rasplamsava i postaje vrlo dobro organizirana…
Ove godine partizani su zadali Nijemcima mnogo nevolja. Ali ni naproljeće neće biti bolje.
Septembar 1943…Slaveni su otvoreni buntovnici. Oni masovno prilaze partizanima!˝
(The Goebbels Diarielo 1942-1943, New York, Doubleday Company, 1948.)

LUTERS RUDOLF

˝U toku više mjeseci neprijatelj je stvorio vlastito upravno područje, organizirao znatan broj boraca i osigurao zauzeto područje sa svih strana utvrđenjima i jakim razaranjem puteva. Može se računati da neprijatelj sada raspolaže sa 65 000 aktivnih boraca, naoružanih automatskim i teškim oružjem, kao i artiljerijom i tenkovima. Oni su bili formirani u korpuse, divizije i brigade. Više rukovodstvo pokazalo se kasnije vrlo dobro i pokretljivo. Srednje rukovodstvo bilo je slabije. Borbena vrijednost komunista djelomično izvanredna, djelomično potpuno dobra…˝
(31.3.1943. Povjerljivo. Komandant njemačkih trupa u Hrvatskoj, I-a pov. Br. 1729/43 ˝30 dana˝, Beograd, god. XII br. 84, decembar 1952.)
LOUIS ADAMIC

˝Baš u vrijeme kada je 1928. godine izašao iz tamnice, jugoslavenska tajna policija ubila je Đuru Đakovića, bosanskog rudara, vođu lijevog krila radničkog pokreta. Tako je Broz zauzeo svoje mjesto uzevši ime Tito i dugo vremena 45 000 političkih žbira kralja Aleksandra nije moglo otkriti tko je on.
Vijesti, koje su početkom ove godine bile proturane da je Tito sudjelovao u španjolskom građanskom ratu, bile su pogrešne. On nije bio u Španjolskoj. On je ilegalno krstario željeznicom preko Italije, Austrije, Švicarske, Francuske kao i mnogi antifašisti s Balkana. Njegov glavni štab u periodu 1936-1938 bio je u Francuskoj. Tito je dvanaest godina rukovodio najuspješnijom ilegali u Europi; bila je to izvanredna obuka za obavljanje funkcije jugoslavenskog partizanskog vrhovnog komandanta….
Partizani su bukvalno otimali oružje iz ruku neprijatelja da bi ga upotrijebili protiv fašista. U početku, prirodno, bilo je mnogo vojničke nevještine. Pod Titom, pak, koji je imao bogato iskustvo iz rada u ilegali, i partizani su postajali sve efikasniji.
Sasvim suprotno Mihailoviću, Tito i njegovi suradnici vjerovali su u uspjeh svog aktivnog otpora ne čekajući anglo-američku invaziju. Titove taktičke ideje o aktivnoj borbi zahtijevala je i situacija u kojoj su se sami partizani našli kao gerilci….
….Tito je uzalud pokušavao pomoći Mihailoviću da sačuva svoje snage za rat protiv okupatora i kvislinga. Ponudio mu je sporazum, ali su četničke jedinice počele ratovati protiv partizana, zbog čega je u toku ove dvije tragične godine, unutar općeg pokreta otpora, Tito bio primoran boriti se također, i u građanskom ratu s Mihailovićem, koji ga je smatrao- banditom i komunistom. Međutim, Tito je trijumfirao.
Njegovi vojnici- od kojih su 25% žene –borili su se i ubijali tisuće vojnika sila Osovine i kvislinga, ne prezajući od vlastitih gubitaka. Za dvije godine razbili su pet neprijateljskih ofanziva.
….Titovi vojnici mrze sile Osovine i sve ono što oni čine…
Tako žele novo uređenje Jugoslavije, narodnu vladu poslije rata…˝
(PM Post Meridiem, New York, 21IX.1943.)

HOWARD SMITH

˝Ukoliko neki socijalni pokret uopće može biti djelo jednog čovjeka, partizani su uveliko Titovo osobno djelo. Kažu da je on predvidio rat i okupaciju Jugoslavije prije više godina i da je izradio planove za borbu protiv eventualnog okupatora. Usprkos strašnim teškoćama, on je uspio organizirati prve trupe partizanskih jedinica u Srbiji u jesen 1941. Kada ih je prva njemačka ofanziva razbila, on je, koliko je mogao, prikupio sve preostale borce i vodio ih preko bosanskih planina dugim maršom od 250 milja.
Titova Vrhovna komanda premještala se prema potrebama
…Donedavno partizani nisu imali nikakvih činova i sve komandante birale su trupe…
Pet puta u toku dvije godine udružene osovinske snage poduzimale su velike ofanzive da bi uništile partizane. U tim ofanzivama sudjelovalo je stotine tenkova, bombardera i neizmjerna snaga artiljerije. Pa ipak, danas su partizani bar četiri puta jači nego što su bili prije dvije godine, i njihov ugled u Jugoslaviji sve više raste.˝
(Life, New York, september 1943.)

DANIEL DE LUCE

DANIEL DE LUCE

˝Jugoslavenski partizani su najoduševljenija i najdiscipliniranija vojska.
Vatreni mladi jugoslavenski patrioti, sa crvenim zvijezdama prišivenim na kapama, danas vode ogorčenu oslobodilačku borbu- od krševitih jadranskih hridina do zelenih obala Dunava- protiv neusporedivo nadmoćnijih njemačkih oklopnih snaga. Otkada je kapitulirala Italija, jugoslavenska partizanska vojska je porasla za desetak tisuća…
Vrhovni komandant partizanske vojske je uvažena ličnost, Josip Broz, koji je poznat kao ˝drug Tito˝.
Drug Tito, za koga se govori da je veteran Republikanske vojske u španjolskom građanskom ratu, prekalio je svoje gerilske borce u discipliniranu i oduševljenu, idejom zadojenu snagu, koja jasno ispoljava više odlučnosti nego ijedna druga vojska koju sam ikada vidio prije nego što sam sreo kavkasku vojsku generala Vasilija Novikova, za vrijeme rusko-engleske okupacije Irana…
Danas sam vidio u crno odjevene katoličke svećenike kako dižu svoje stisnute pesnice u visini glave; čuo sam imućne gradske trgovce koji uvjeravaju u iskrenost ciljeva partizanske vojske i zaklinju se na pomoć i suradnju s njima.
Slušao sam kada je jedan partizanski komandant brigade izjavio: ˝Nema kod nas nikakvih vjerskih ili političkih podvojenosti. U našim redovima okupljamo sve patriote koji vole Jugoslaviju i koji se za nju bore.˝
Partizanska vojska, sa crvenim zvijezdama, ne očekuje od sovjetske Crvene armije da je sada pomaže. Ona to očekuje od engleske i američke vojske, koje su već doprle do južnih obrambenih linija Hitlerove Europe.
˝Da živi američki, da živi engleski narod!˝- klicali su partizanski puškomitraljesci oko štaba, čim su ugledali moju kaki uniformu.
Njihov komandant maršal Tito ukratko je izložio situaciju jednostavnim, kratkim rečenicama: ˝Mi očekujemo pomoć američkih i i engleskih saveznika. Ona ne može doći prebrzo. Mi vodimo tešku borbu, kao što smo je uvijek vodili, dok smo čekali na ovu pomoć. I što prije ta pomoć dođe, to će prije doći do potpunog oslobođenja Jugoslavije…˝
Do sada su partizani postizali uspjehe zahvaljujući samo svojoj gerilskoj vještini i pomoći većine civilnog stanovništva…
Međutim, njihov pokret je sada uzeo takve razmjere da je to postao veliki vojni poduhvat…
To je prava narodna vojska, pa prema tome, podložna i onim greškama koje obično prave novostvorena milicija i civili.
Ali je njen duh divan. Ona zna kako se tući bez kolebanja!˝
(The Pittsburgh Post Gazette, Pittsburgh, 7.X.1943.)


LOTHAR RENDULIC

˝…Nije bilo nijednog njemačkog vojnika kojemu bi partizansko ratovanje bilo simpatično. Po mome dolasku na Balkan primio sam molbe preko tisuću vojnika svih činova koji su tražili prebacivanje na ruska bojišta, iako su se tamo stalno vodile velike bitke… Nismo imali utisak da je Tito podržavao izvjesna zlodjela partizana. Naprotiv, bili smo sigurni da se trudio da dođe do zarobljenika, kako bi ih putem pregovora zamijenio za zarobljene partizane. Karakterističan je ovaj događaj: jedan od naših najboljih pilota nije se vratio s izviđačkog leta; njegov avion posljednji put je viđen nad zapadnom Crnom Gorom. Kako se već nekoliko dana nije pojavio, uhvatili smo Titovu radio-vezu s jednom crnogorskom brigadom kojoj je naređivao da mu se odmah jave: ˝Zašto je zarobljeni njemački avijatičar, suprotno naređenju, ubijen?˝ Uhvatili smo i odgovor. To je bilo izgovaranje da je u pitanju nesporazum…
… Širi slojevi stanovništva simpatizirali su partizane, njegovali ih, sakrivali i upozoravali, davali im obavještenja i pomagali im u svakom pogledu. Bez pomoći stanovništva partizani ne bi mogli sprovesti ni mali dio svojih napada na njemačke vojnike i na vojne prometne veze…˝ (Gekämpft Gesiegt Geschlagen, Wels- Heidelberg, Verlag ˝Werserműhl˝, 1953.)

NICHOL C. RAGUS

˝Kada bude ispaljena posljednja puška u drugom svjetskom ratu, povjesničari i njegov narod smatrati će Tita za Georgea Washingtona, Simona Bolivara, Benita Huareza i Bernarda O´Higinsa.˝
(The Time, New York, oktobar 1943.)

BERTHA GASTER

˝General Josip Broz, poznat kao Tito, koji je sada izabran za maršala i predsjednika Komiteta oslobođenja, bio je ilegalni radnički rukovodilac. Moša Pijade, impresionistički slikar, koji je proveo 14 godina na robiji zbog političke aktivnosti i Antun Augustinčić, možda najpoznatiji kipar Jugoslavije poslije Meštrovića, potpredsjednici su parlamenta na čijem se čelu nalazi lider dr. Ivan Ribar…
Progresivni ljevičarski liberalni politički program Titove grupe svakako uživa podršku velikog broja ljudi umornih od ˝stare garde˝.
Njihovo inzistiranje na federativnoj Jugoslaviji s jednakim pravima za sve Srbe, Hrvate i Slovence, jasno se ispoljava kao snažan kontrast uskoj politici srpskih hegemonista okupljenih oko Mihailovića… Reakcija kraljevske jugoslavenske vlade, prema komunikeu koji je jutros izdan u Kairu, negativna je, jer se Titova grupa tretira kao ˝pokret terorističke sile˝.
(News Chronicle, London, 4.XII.1943.)

ANTHONY EDEN

˝Već mnogo mjeseci srce i duša otpora protiv neprijatelja u Jugoslaviji bili su partizani sa svojim vrhovnim komandantom generalom Titom. Iz svih izvještaja koje smo primili jasno je da partizani zadržavaju i angažiraju veliki broj njemačkih divizija. Mi činimo sve što možemo da ih snabdijemo municijom i podržimo na svaki mogući način. Našu akciju u vezi s ovim, naravno, podržavaju i naši saveznici…Sovjetska vlada i vlada Sjedinjenih Američkih Država..˝
(Parliamentary Debates, House of Commons, Official report, London, 14.XII.1943.)

DR HAYDEN GEST

˝Dajući podršku Titu, mislim da smo definitivno na pravoj strani. Tito očevidno ima na svojoj strani većinu naroda Jugoslavije. Oni su održali konferenciju sa mnogo učesnika- imali su sastanak zakonodavne skupštine; imenovali su oficire. U svom pokretu otpora čine mnoge stvari koje zadivljuju. Tamo, međutim, kako je jedan poštovani član ovoga doma primijetio,- u svim ovim zemljama postoji nešto što je slično građanskom ratu, a to nije građanski rat koji bi se ograničio na Jugoslaviju i Grčku, ili čak Italiju ili Francusku. To je nešto što će se pojaviti u svim drugim zemljama Europe čim budu oslobođene, zato što svuda postoje dvije tendencije- jedna prema reakciji i druga prema slobodnoj Europi- a ove dvije tendencije moraju se žestoko sukobiti.
Na kojoj strani mi trebamo biti?
Nadam se da, s pristankom ovog Doma, mogu kazati da kao princip naše vanjske politike treba definitivno usvojiti nužnost da stanemo na stranu demokratskih i oslobodilačkih tendencija u Europi, ma gdje one bile, i ni na koju drugu stranu!˝
(Parliamentary Debates, Official report, Vol. 399, No 34, London, 22.II.1944.)

KOMITET NACIONALNOG OSLOBOĐENJA FRANCUSKE

˝....Francuski narod u ovim teškim ratnim prilikama stekao je još jednog iskrenog prijatelja- hrabre narode Jugoslavije, koji se pod rukovodstvom legendarnog junaka, maršala Tita, bore već pune tri godine, ne samo za svoje, već i za oslobođenje Francuske…˝
(17.V.1944. Kronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije 1941-1945., ˝Vojno djelo˝, Beograd, 1964. Iz proglasa koji je De Gollov komitet nacionalnog oslobođenja Francuske uputio svom narodu, 17.V.1944.)

JOHN TALBOTT

˝U štabu maršala Tita, daleko u jugoslavenskim planinama, manje od 20 milja od mjesta gdje se partizani junački bore protiv Nijemaca, maršal Tito ima štab utvrđeniji nego ijedan general na svijetu. Nijemci su ga pokušali zauzeti, ali nisu uspjeli.
Sinoć sam zajedno sa svojim američkim kolegom i s dva saveznička snimatelja večerao s Titom. Prisutni su bili Titov šef štaba, zatim Rodoljub Čolaković, sekretar Antifašističkog vijeća i Edvard Kardelj, potpredsjednik Nacionalnog komiteta oslobođenja.
Da bi se stiglo do štaba maršala Tita, naši pratioci koji su smjenjivani tri puta, vodili su nas po teškom putu koji se probijao kroz klisure i velike provalije. Pokraj nas je na jednom djelu puta grmio vodopad i padao u dolinu obasjanu mjesečinom. S vremenom na vrijeme morali smo se držati za kamenje jer je put stalno vijugao.
Poslije dužeg putovanja, stigli smo na vrh gdje nas je Maršal čekao i pozdravio. Uveo nas je u malu namještenu sobu. Dugačak stol bio je prislonjen uza zid. Na suprotnom zidu bila su dva prozora s pogledom na dolinu preko provalije. Stolice su obične, drvene. Na zidu su tri geografske karte, među kojima i velika karta Jugoslavije. Zidovi su pokriveni čistom bijelom svilom od padobrana.
Intervju s Maršalom bio je bez formalnosti. Raspravljali smo o mnogim pitanjima. Maršal ne voli govoriti engleski jer smatra da ne govori dovoljno dobro. Međutim, lako čita engleski. Govorili smo s Maršalom najviše preko američkog dopisnika, Stojana Pribičevića, suradnika časopisa ˝Time˝ i ˝Life˝…˝
(Slobodna riječ, Pittsburgh, 16.V.1944.)

RANDOLPH CHURCHILL

˝Moje je mišljenje uglavnom takvo da je partizanski pokret organiziran kudikamo bolje nego što sam očekivao. Mi smo svi čuli o borbi koju vode partizani. Njihova sjajna djela ostavila su veliki utisak na svakoga u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama, ali nismo znali da je njihova organizacija tako savršena, naročito civilne uprave. Ono što su Tito i partizani učinili trebalo bi poslužiti kao primjer svim okupiranim zemljama u Europi. Oni su usavršili tehniku gerilskog ratovanja kakva se malo gdje vidjela u prošlosti; ni iz čega izgradili su izvrsnu armiju. To izaziva najveće divljenje naroda Amerike i Engleske.
Vidio sam sasvim uništenu zemlju. Kad sam došao u Bosnu, bio sam potresen gledajući razorena mjesta. Nisam očekivao da je pustošenje takvih razmjera. Neprijatelj je bez ikakvog povoda do temelja spalio sela.
Sada znam kroz kakve strašne teškoće prolazi taj narod i kakve velike žrtve podnosi vojska i narod…
Na mene je najjači utisak ostavilo to, kako je partizanski pokret uspio ujediniti sve narode Jugoslavije. Ovo je utoliko znajčajnije što u ovoj zemlji žive različite narodnosti. Partizanski pokret je uspio uspostaviti lokalne granice i ujediniti sve narodne snage u raznim dijelovima Jugoslavije. To je najbolji utisak. Pored sjajnih uspjeha na bojnom polju, to zaista predstavlja trijumf Titove državničke mudrosti.
Ovdje, u Jugoslaviji, može se vidjeti u malome nova Europa koja se sad stvara. Kao što partizanska borba treba poslužiti za primjer ostalim porobljenim narodima, tako i njen rad treba biti uzor političke obnove ostalih zemalja Europe.
Tito dokazuje da je veliki državnik kao što je i veliki borac, i ja sam siguran da će načela federacije i liberalizma, koji su toliko karakteristični za narodnooslobodilački pokret, biti garancija sretne Jugoslavije.
Vidio sam mnogo žena- vojnika i ja im se divim. Obično sam prilično konzervativan i ne gledam rado žene koje se bore, ali kada zemlju pregazi neprijatelj, onda svi trebaju uzeti oružje u ruke. Hitler je donio narodu tu nesreću da i žene moraju uzeti oružje. I u Engleskoj žene sudjeluju u ratu...˝ PM
(Post Meridiem, New York, 17.VI.1944.)

*

˝Nijemci idu u nove avanture. Poznat je neuspjeli pokušaj Nijemaca da zarobe štab maršala Tita. Napad Nijemaca slomljen je otporom herojske vojske maršala Tita…˝
(Pravda, Moskva, 4.VI.1944.)

LOTHAR RENDULIC

˝Kao i ranije, i ovaj poziv (poziv u noći 24.V.1944.- prim. SN) došao mi je iznenada. Naredba me je usred noći digla na noge. Bila mi je neobična brzina kojom sam se trebao javiti Fűhrerovoj Vrhovnoj komandi. Moja prva reakcija bila je osjećaj olakšanja što mogu napustiti Balkan. Ali, morao sam pomisliti i na one mnogobrojne vojnike koji bi, također, voljeli otići sa Balkana, a čiju želju nisam bio kadar ispuniti…˝
(Gekämpft Gesiegt Geschlagen, Wels- Heidelberg, Verlag ˝Welserműhl˝, 1952.)

MAX WERNER

˝…S anglo- američko- ruskim pritiskom koji se povećava na jugu, armija maršala Tita ima priliku postati veza između ruskog fronta na Balkanu i američko- britanskog fronta na Sredozemlju. Sjeverna jadranska obala i sjeverno- zapadni Balkan veoma su bolne oblasti njemačke obrane. One su vrata za široki put koji vodi u centralnu Europu…˝ PM
(Post Meridiem, New York, 11.VI.1944.)

WINSTON CHURCHILL

˝Gospodo, imam posebno zadovoljstvo da danas pozdravim maršala Jugoslavije, Tita, vođu jugoslavenskih naroda u borbi za oslobođenje njihove zemlje. Mi iskreno cijenimo veliki napor i žrtve koje su podnijeli hrabri borci jugoslavenske Narodnooslobodilačke vojske u ovom ratu na strani saveznika.
Maršal Tito se pokazao, ne samo kao veliki vojskovođa, već isto tako i kao izvanredan državnik, koji je dao ogroman doprinos u ujedinjavanju jugoslavenskih naroda…
Naša je želja stvoriti snažnu i ujedinjenu Jugoslaviju. Vjerujem da smo na pravom putu da postignemo ovaj cilj.
Žalim što moji prijatelji, predsjednik Roosevelt i maršal Staljin nisu ovdje, ali sam siguran da bi nam oni također poželjeli uspjeh u našem poslu.
Još jednom izražavam svoje zadovoljstvo što sam mogao sresti osobno maršala Tita i zbog toga vas pozivam da se pridružite ovoj zdravici- maršalu Titu i Jugoslaviji.˝
(˝Tanjug˝, Napulj, 15.VIII.1944.)


U februaru 1944 Adolf Hitler zove Otta Skorzeny-ja. Zadatak: Atentat na Tita.

Izvor: http://www.rtvslo.si/blog/emonec/diese- ... er/53889#1

Pravni temelj za konfiskaciju imovine Podunavskih švaba nalazimu u jednoj od odluka sa zasjedanja AVNOJA 1944godine.

Prilikom donošenja Odluke u debati je sudjelovalo devet članova, među
njima i J. Broz Tito, a prihvaćena je jednoglasno.34
Odlukom je u državno vlasništvo prešla sljedeća imovina:
- sva imovina njemačkog Reicha i njegovih državljana koja se nalazila na
teritoriju Jugoslavije;
- sva imovina osoba njemačke narodnosti, osim imovine Nijemaca koji su
se borili u redovima Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda u
Jugoslaviji ili su podanici neutralnih država a nisu se držali neprijateljski za
vrijeme okupacije;
- sva imovina ratnih zločinaca i njihovih pomagača, kao i imovina lica koja
su presudom građanskih ili vojnih sudova bila osuđena na gubitak imovine u
korist države, bez obzira na njihovo državljanstvo, tako da je i imovina jugoslavenskih
državljana potpadala pod udar Odluke.35

....odluka je prilično nedefinirana i pod sintagmu ,,neprijatelj države,,moglo se smjestiti kome su htjeli.
I Židovska imovona je također tiho konfincirana ,a Židovi su tretirani uglavnom kao klasni neprijatelji.Mnogi su se i nakon rata nastavili iseljaviti u Izrael,a imovina im uglavnom nikada nije vraćena.

slavonskilola wrote:Pravni temelj za konfiskaciju imovine Podunavskih švaba nalazimu u jednoj od odluka sa zasjedanja AVNOJA 1944godine.

Prilikom donošenja Odluke u debati je sudjelovalo devet članova, među
njima i J. Broz Tito, a prihvaćena je jednoglasno.34
Odlukom je u državno vlasništvo prešla sljedeća imovina:
- sva imovina njemačkog Reicha i njegovih državljana koja se nalazila na
teritoriju Jugoslavije;
- sva imovina osoba njemačke narodnosti, osim imovine Nijemaca koji su
se borili u redovima Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda u
Jugoslaviji ili su podanici neutralnih država a nisu se držali neprijateljski za
vrijeme okupacije;
- sva imovina ratnih zločinaca i njihovih pomagača, kao i imovina lica koja
su presudom građanskih ili vojnih sudova bila osuđena na gubitak imovine u
korist države, bez obzira na njihovo državljanstvo, tako da je i imovina jugoslavenskih
državljana potpadala pod udar Odluke.35

....odluka je prilično nedefinirana i pod sintagmu ,,neprijatelj države,,moglo se smjestiti kome su htjeli.
I Židovska imovona je također tiho konfincirana ,a Židovi su tretirani uglavnom kao klasni neprijatelji.Mnogi su se i nakon rata nastavili iseljaviti u Izrael,a imovina im uglavnom nikada nije vraćena.

Prokleti partizani.
Pod krinkom borbe protiv fašizma i nacizma su konsificirali imovinu njemačkih kolaboracionista , onih istih koji su 4 godine sistemski pomagali i služili onima koji su okupirali i podijelili zemlju , formirali dvije marionetske države i uspostavili koncentracione logore sa svim strahotama kakve ni Balkan nije do tada vidio uz sistematsko ubijanje civilnog stanovništva i razaranja privrede.

Ti partizani.....antisemizam je vrvio iz njihovih političkih poruka iako su se jedini faktički borili za slobodu SVIH jugoslovenskih naroda pa samim tim i Jevreja...egzodus istih počinje zapravo tek u vrijeme socijalističke Jugoslavije na čelu sa kumrovečkim vampirom...

Kronologija otimačine Židovske imovine

1941.
Proglašenjem NDH stupaju na snagu rasni zakoni koji imaju za cilj istrebljenje židovske populacije, paralelno s time i otimačinu sveukupne imovine koja je pripadala Židovima. Imovina je otimana privatnim osobama i prodavana u bescjenje pripadnicima Ustaškog pokreta.


1945.
Proglašenjem Socijalističke Republike Jugoslavije i uspostavom komunističkog režima konfiscirana je sva oduzeta imovina iz doba NDH. Kod imovine bez nasljednika ona biva formalno vraćena na jedan dan, te ponovno oduzeta u korist države.


1947.
Židovska populacija iz Jugoslavije dobiva mogućnost iseljenja u Izrael, pod uvjetom da se odrekne sveukupne imovine koju posjeduje na teritoriju Jugoslavije, uz istovremeno odricanje jugoslavenskog državljanstva. 1958. Komunističke vlasti provode nacionalizaciju privatne imovine, dakle biva oduzeto sve ono što je još ostalo u privatnim rukama.

slavonskilola wrote:Kronologija otimačine Židovske imovine

1941.
Proglašenjem NDH stupaju na snagu rasni zakoni koji imaju za cilj istrebljenje židovske populacije, paralelno s time i otimačinu sveukupne imovine koja je pripadala Židovima. Imovina je otimana privatnim osobama i prodavana u bescjenje pripadnicima Ustaškog pokreta.


1945.
Proglašenjem Socijalističke Republike Jugoslavije i uspostavom komunističkog režima konfiscirana je sva oduzeta imovina iz doba NDH. Kod imovine bez nasljednika ona biva formalno vraćena na jedan dan, te ponovno oduzeta u korist države.


1947.
Židovska populacija iz Jugoslavije dobiva mogućnost iseljenja u Izrael, pod uvjetom da se odrekne sveukupne imovine koju posjeduje na teritoriju Jugoslavije, uz istovremeno odricanje jugoslavenskog državljanstva. 1958. Komunističke vlasti provode nacionalizaciju privatne imovine, dakle biva oduzeto sve ono što je još ostalo u privatnim rukama.

Ta svi dobro znamo da je Jugoslavija zapravo pravna sljednica ustaške Hrvatske i samo neuki neće primjetiti da je odnos i jedne i druge spram Jevreja zapravo isti...

sabina1 wrote:

slavonskilola wrote:Kronologija otimačine Židovske imovine

1941.
Proglašenjem NDH stupaju na snagu rasni zakoni koji imaju za cilj istrebljenje židovske populacije, paralelno s time i otimačinu sveukupne imovine koja je pripadala Židovima. Imovina je otimana privatnim osobama i prodavana u bescjenje pripadnicima Ustaškog pokreta.


1945.
Proglašenjem Socijalističke Republike Jugoslavije i uspostavom komunističkog režima konfiscirana je sva oduzeta imovina iz doba NDH. Kod imovine bez nasljednika ona biva formalno vraćena na jedan dan, te ponovno oduzeta u korist države.


1947.
Židovska populacija iz Jugoslavije dobiva mogućnost iseljenja u Izrael, pod uvjetom da se odrekne sveukupne imovine koju posjeduje na teritoriju Jugoslavije, uz istovremeno odricanje jugoslavenskog državljanstva. 1958. Komunističke vlasti provode nacionalizaciju privatne imovine, dakle biva oduzeto sve ono što je još ostalo u privatnim rukama.

Ta svi dobro znamo da je Jugoslavija zapravo pravna sljednica ustaške Hrvatske i samo neuki neće primjetiti da je odnos i jedne i druge spram Jevreja zapravo isti...

Ja, kad se samo sjetim onih žutih traka iz svog djetinjastva, pod bremenom socijalizma.
A i humor mu je bio, onako, ustaški.

Otimanje imovine i eliminacija manjina su poslije II sv. rata bile prakticirane, na zalost,sirom razorene Europe.



Obavezno procitajete knjigu o oba tipicna problema nakon rata.

Zanimljiv je i dio biografije JBT-a u WW1 i Oktobarskoj revoluciji (ako mu je vjerovati ):

U maju 1913., Broz je bio regrutovan u austrougarsku vojsku u obavezne dvije godine vojnog roka. Odobravaju mu služenje u 25. Hrvatskoj domobranskoj (Domobrani) pukovniji garnizona u Zagrebu. Nakon učenja skijanja tokom zime 1913-14, poslan je u školu za podoficire u Budimpeštu, nakon čega je unapređen u vodnika, i postaje najmlađi tog ranga u svojoj regimenti . Barem jedan izvor navodi da je bio i najmlađi vodnik u austrougarskoj vojsci (opet ) Nakon što osvaja pukovnijsko takmičenje u mačevanju Broz osvaja i drugo mjesto na armijskom takmičenju u mačevanju u Budimpešti, u maju 1914.

Ubrzo nakon izbijanja Prvog svjetskog rata 1914, 25. Hrvatska domobranska pukovnija biva upućena prema srpskoj granici, ali Broz je uhapšen i zatvoren u Petrovaradinskoj tvrđavi u današnjem Novom Sadu. Broz kasnije daje protivrječne izjaveo o tom hapšenju. Jednom biografu kazuje da je zaprijetio da će prebjeći Rusima, ali u isto vrijeme tvrdi i da je cijela stvar je nastala zbog administrativne greške. Nakon puštanja na slobodu, njegova pukovnija nakratko služi na srpskom frontu prije nego što se upućuje na istočni front u Galiciji početkom 1915. godine u borbi protiv Rusije. Jednom prilikom, izviđački vod kojim je on komandovao odlazi iza neprijateljskih linija i zarobljava 80 ruskih vojnika, sprovodeći ih natrag u austrougarske redove žive. Godine 1980. otkriveno je da je predložen za nagradu za viteštvo i inicijativu u izviđanju i hvatanju zarobljenika. Dana 25. marta 1915. godine, biva teško ranjen i zarobljen tokom ruskog napada u blizini Bukovine. Sada, kao ratni zarobljenik, Broz je prevezen na istok u bolnicu osnovanu u starom manastiru u gradu Sviyazhsk na Volgi blizu Kazana. Tokom 13 mjeseci u bolnici naučio je ruski uz pomoć dvije školarke koje su mu donosile ruske klasike poput Tolstoja i Turgenjeva.

Nakon što se oporavio, sredinom 1916. godine premješten je u logor Ardatov u guberniji Samara, gdje je iskoristio svoje sposobnosti da održava obližnji seoski mlin za žito. Na kraju te godine, ponovno je premješten, ovaj put u logor Kungur blizu Perma, gdje su ratni zarobljenici služili kao radna snaga za održavanje nedavno dovršene Transibirske željeznice. U to vrijeme otkriva da pošiljke Crvenog krsta poslane ratnim zarobljenicima krade uprava logora. Kada se požalio, bio je pretučen i strpan u zatvor. Tokom februarske revolucije, rulja provaljuje u zatvor i vraća Broza u logor. Uz pomoć poljskog boljševika koga je upoznao u zatvoru, bježi u Petrograd, u junu 1917. godine, gdje ostaje sa sinom svoga poljskog druga. Novinar Richard West je primjetio da, pošto je Broz odlučio ostati u logoru, umjesto da kao se dobrovoljac pridruži Jugoslovenskoj legiji srpske vojske, znači da je ostao vjeran Austro-Ugarskoj Monarhiji, čime potkopava svoju tvrdnju da su on i drugi hrvatski ratni zarobljenici bili oduševljeni snagom revolucije, i predviđali krah carstva koje je nad njima vladalo. Ubrzo nakon toga, Broz stiže u Petrograd, u dane kada su izbile majske demonstracije, kojima se i Broz pridružio. On je uhapšen zajedno s drugim osumnjičenim boljševicima za vrijeme naknadnog obračuna od strane ruske privremene vlade na čelu s Aleksandrom Kerenskim. Bio je zatvoren u tvrđavi sv. Petra i Pavla tri sedmice, tokom čega je tvrdio da je nevin građanin Perma. Kad je napokon priznao da je odbjegli ratni zarobljenik, vraća se vozom do Kungura odakle bježi u Ekaterinburg, a zatim hvata drugi voz kojim stiže u Omsk u Sibiru 8. novembra.

U Omsku je voz zaustavljen od strane lokalnih boljševika koji su rekli Brozu da je Lenjin preuzeo kontrolu nad Petrogradom. Regrutuju ga u Internacionalnu crvenu gardu koja je štitila Transibirsku željeznicu tokom zime 1917-18. U maju 1918., anti-boljševička čehoslovačka legija preuzima kontrolu nad dijelovima Sibira koje su držale boljševičke snage, a Privremena Sibirska Vlada se evakuiše iz Omska. Tada Broz upoznaje 14-godišnju lokalnu djevojku/djevojčicu, Pelagiju Belousovu, koja mu pomaže pobjeći u Kirgistansko selo 40 milja (64 km) od Omska. Broz ponovno radi na održavanju lokalnog mlina sve do novembra 1919. godine, kada Crvena armija ponovno preotima Omsk od Bijelih snaga lojalnih Privremenoj sveruskoj vladi Aleksandra Kolčaka. On se seli natrag u Omsk i ženi Belousovu u januaru 1920. U jesen 1920. on i njegova nova žena su vraćeni, najprije vozom u Narvu, zatim brodom u Šćećin, a zatim vozom u Beč, gdje su stigli 20. septembra. Početkom oktobra, Broz se vraća kući u Kumrovec, koji je sada u Kraljevini SHS, i saznaje da mu je majka umrla, a otac se preselio u Jastrebarsko kod Zagreba.

I... Šta reći za nekoga ko ponavlja 2. razred osnovne škole, i napušta školovanje u 4. razredu iste?

slavonskilola wrote:Kronologija otimačine Židovske imovine

1941.
Proglašenjem NDH stupaju na snagu rasni zakoni koji imaju za cilj istrebljenje židovske populacije, paralelno s time i otimačinu sveukupne imovine koja je pripadala Židovima. Imovina je otimana privatnim osobama i prodavana u bescjenje pripadnicima Ustaškog pokreta.


1945.
Proglašenjem Socijalističke Republike Jugoslavije i uspostavom komunističkog režima konfiscirana je sva oduzeta imovina iz doba NDH. Kod imovine bez nasljednika ona biva formalno vraćena na jedan dan, te ponovno oduzeta u korist države.


1947.
Židovska populacija iz Jugoslavije dobiva mogućnost iseljenja u Izrael, pod uvjetom da se odrekne sveukupne imovine koju posjeduje na teritoriju Jugoslavije, uz istovremeno odricanje jugoslavenskog državljanstva. 1958. Komunističke vlasti provode nacionalizaciju privatne imovine, dakle biva oduzeto sve ono što je još ostalo u privatnim rukama.

Čuj ove lole kaj ima lima? Inaće NDH je svu tu imovinu a naročito od Srba i Jevreja dobila u amanet i pošteno otkupila....
Apropo teme: U Krakovu prošle godine u razgovoru sa ovom jednom Poljakinjom, između ostalog pomenu se istorija i ona će meni: Jozef Broz Tito veliki čovjek i državnik! On je jedini Staljinu pokazao srednjak i imao muda da mu se suprotstavi Na kiscima izlazi strip Lobačeva "Partizani" o NOVJ. A u Poljskoj mrze sve vezano za komunizam pa ti vidi

Đe spomenu Lobačeva, koji je, nakon rezolucije Informbiroa i nagle mode mržnje prema svemu ruskom, u stočnom vagonu deportovan u Rumuniju, da četiri decenije ne vidi Jugoslaviju, svoju jedinu pravu domovinu?
Što se Broza tiče, na stranu sve gadosti što je počinio, ja odavno tvrdim da su Jugosloveni imali svega dva istinska državnika u relativno novijoj istoriji: knjaza Miloša Obrenovića i njega.

julisiz es grant wrote:Đe spomenu Lobačeva, koji je, nakon rezolucije Informbiroa i nagle mode mržnje prema svemu ruskom, u stočnom vagonu deportovan u Rumuniju, da četiri decenije ne vidi Jugoslaviju, svoju jedinu pravu domovinu?
Što se Broza tiče, na stranu sve gadosti što je počinio, ja odavno tvrdim da su Jugosloveni imali svega dva istinska državnika u relativno novijoj istoriji: knjaza Miloša Obrenovića i njega.

E, jebi ga @odiseju... Vezati Miloša Obrenovića za Jugoslovene je isto kao vezati Mao Ce Tunga za Islanđane A, ako ćemo o srpskim političarima, prije Miloša bih stavio Nikolu Pašića, pa čak i kneza Mihajla Obrenovića. S druge strane Dunava i Drave na prvom mjestu bi bio Vlatko Maček... I, to bi bilo to.
Šepavi zagorac bi se negdje mogao ugurati... možda na top 20, al' i to daBogda šćeri

Woody wrote:

julisiz es grant wrote:Đe spomenu Lobačeva, koji je, nakon rezolucije Informbiroa i nagle mode mržnje prema svemu ruskom, u stočnom vagonu deportovan u Rumuniju, da četiri decenije ne vidi Jugoslaviju, svoju jedinu pravu domovinu?
Što se Broza tiče, na stranu sve gadosti što je počinio, ja odavno tvrdim da su Jugosloveni imali svega dva istinska državnika u relativno novijoj istoriji: knjaza Miloša Obrenovića i njega.

E, jebi ga @odiseju... Vezati Miloša Obrenovića za Jugoslovene je isto kao vezati Mao Ce Tunga za Islanđane A, ako ćemo o srpskim političarima, prije Miloša bih stavio Nikolu Pašića, pa čak i kneza Mihajla Obrenovića. S druge strane Dunava i Drave na prvom mjestu bi bio Vlatko Maček... I, to bi bilo to.
Šepavi zagorac bi se negdje mogao ugurati... možda na top 20, al' i to daBogda šćeri

Mislio sam napisati Južne Slovene, ali sam skonto da bih morao uključiti Bugare, o kojima nemam pojma uglavnom, pa zato izraz Jugosloveni Ne znam, meni je genijalno kako je neko u jebenom 19. vijeku, na jebenom Balkanu, uspio svoju zemlju de facto izvući od Osmanskog carstva, pa joj čak i malo proširiti teritoriju, uglavnom diplomatijom, bez krvoprolića (osim kratkotrajnog Drugog ustanka i kasnijeg ukidanja, mahom srpskih, neposlušnih glava). Uspjesi njegovog sina i Pašića, makar oni teritorijalni, su sigurno impresivniji, ali su nastali na temeljima srpske samostalnosti i stečenog ugleda koji je uglavnom babo Miloš, kakav god da je bio, začeo.

Ja ga svojevremeno nisam previše gotivio. Gadio mi se kult ličnosti, nisam organski mogao podnijeti govore, sve mi je djelovalo kao šuplja priča za partijske uvlakače, nervirala me činjenica da se borio da skine kralja kako bi on mogao da živi kao kralj. A danas? Danas jedem sva govna koja sam izasrao Što neko reče, kad mu se ime spomene treba se ustati.

p.s. dok ovo pišem gledam Baketovu njušku na naslovnici pored stola. Dođe mi da plačem.