#76 Re: Izbjeglički logor "Alipašin most" 1942.-1945.
Posted: 28/08/2009 00:25
Kada je problem izbjeglica u Sarajevu tih godina u pitanju, uvidom u veliki broj dokumenata, mogao sam izvući slijedeće zaključke:
-Najveći broj muslimanskih izbjeglica pristigao je u grad iz Istočne Bosne u jesen 1941. i zimu 1941./1942, dakle nakon prvih masovnih četničkih pokolja u njihovim krajevima. Stizali su najčešće pješice preko brda i planina, sa onim što su mogli ponijeti na sebi, nerijetko i bez toga. Jedan broj izbjeglica stigao je željeznicom, dok je ista još radila.
-U prvim mjesecima izbjeglice su smještane po privatnim kućama (osobito oni koji su imali rodbinu u gradu) i u improvizovanim kolektivnim smještajima (najčešće u školama, mektebima i drugim ustanovama koje zbog ratnih prilika nisu radile). Prema izvještaju Gradskog odbora za izbjeglice od 1. marta 1942, uslovi stanovanja i ishrana izbjeglica u ovim nastambama bili su vrlo loši.
-U proljeće 1943, nakon uspješne Francetićeve ofanzive, kojom je protjerao i partizane i četnike (ali i veliki dio srpskog stanovništva, koje je dijelom uništeno u masovnim zločinima koje je Crna legija usput vršila) iz većeg dijela Istočne Bosne, dio izbjeglica se vratio na svoja imanja, većinom na zgarišta.
-Masovniji priliv izbjeglica u Sarajevo nastavio se u avgustu 1942, nakon novih četničkih pokolja na području Foče, da bi kulminaciju doživio u februaru 1943, nakon velike četničke akcije uništenja muslimanskog življa zapadnog Sandžaka i jugoistočne Bosne.
-Nisam našao podatak u literaturi o tačnom datumu osnivanja logora na Alipašinom mostu, ali je sigurno da nije osnovan prije sredine 1942. godine, jer se u pomenutom izvještaju Odbora za izbjeglice od 1. marta 1942. on ne pominje, kao ni namjera njegovog osnivanja (a navedeni su svi objekti za smještaj izbjeglica u Sarajevu u to vrijeme).
-U logor na Alipašinom mostu smještana su uglavnom djeca, a bilo je mnogo slučajeva oboljevanja i smrti od zaraznih bolesti i posljedica podhranjenosti. O prilikama u logoru vidjeti jedan od mojih prethodnih postova (izvještaj ing. Dubravića).
-Veliki broj izbjeglica organizovano je transportovan iz Sarajeva željeznicom u druge krajeve NDH, gdje se smatralo da ima dovoljno prostora za njihov smještaj i relativno dosta hrane za preživljavanje. Većinom su te izbjeglice naseljene u Posavini i Slavoniji (Bosanski Brod, Slavonski Brod, Orašje, Vinkovci...).
-Da bi se rad oko zbrinjavanja izbjeglica bolje koordinisao i centralizovao, osnovano je početkom 1943. u vladi NDH Ministarstvo skrbi za postradale krajeve. Na njegovom čelu nalazio se dr Mehmed Alajbegović, koji je prije toga bio generalni konzul NDH u Munchenu. U maju 1944. Alajbegović je postao ministar vanjskih poslova NDH (zamijenivši nespretnog dra Stijepu Perića, koji je morao da napusti taj položaj, jer je naljutio Nijemce svojim protestom protiv izvjesnih zlodjela njemačke vojske u NDH). Alajbegovića je na položaju ministra za postradale krajeve tada naslijedio Mehmed Mehičić. Prema Alajbegovićevoj izjavi u istrazi poslije rata, ministarstvo se u svom radu u velikoj mjeri oslanjalo na vjerske humanitarne organizacije "Merhamet", "Caritas" i "Narodna uzdanica", koje su od početka vodile brigu o izbjeglicama. Naročitu pažnju ministarstvo je poklanjalo otklanjanju i sprječavanju zloupotreba izvjesnih organa vlasti pri podjeli pomoći izbjeglicama.
-Najveći broj muslimanskih izbjeglica pristigao je u grad iz Istočne Bosne u jesen 1941. i zimu 1941./1942, dakle nakon prvih masovnih četničkih pokolja u njihovim krajevima. Stizali su najčešće pješice preko brda i planina, sa onim što su mogli ponijeti na sebi, nerijetko i bez toga. Jedan broj izbjeglica stigao je željeznicom, dok je ista još radila.
-U prvim mjesecima izbjeglice su smještane po privatnim kućama (osobito oni koji su imali rodbinu u gradu) i u improvizovanim kolektivnim smještajima (najčešće u školama, mektebima i drugim ustanovama koje zbog ratnih prilika nisu radile). Prema izvještaju Gradskog odbora za izbjeglice od 1. marta 1942, uslovi stanovanja i ishrana izbjeglica u ovim nastambama bili su vrlo loši.
-U proljeće 1943, nakon uspješne Francetićeve ofanzive, kojom je protjerao i partizane i četnike (ali i veliki dio srpskog stanovništva, koje je dijelom uništeno u masovnim zločinima koje je Crna legija usput vršila) iz većeg dijela Istočne Bosne, dio izbjeglica se vratio na svoja imanja, većinom na zgarišta.
-Masovniji priliv izbjeglica u Sarajevo nastavio se u avgustu 1942, nakon novih četničkih pokolja na području Foče, da bi kulminaciju doživio u februaru 1943, nakon velike četničke akcije uništenja muslimanskog življa zapadnog Sandžaka i jugoistočne Bosne.
-Nisam našao podatak u literaturi o tačnom datumu osnivanja logora na Alipašinom mostu, ali je sigurno da nije osnovan prije sredine 1942. godine, jer se u pomenutom izvještaju Odbora za izbjeglice od 1. marta 1942. on ne pominje, kao ni namjera njegovog osnivanja (a navedeni su svi objekti za smještaj izbjeglica u Sarajevu u to vrijeme).
-U logor na Alipašinom mostu smještana su uglavnom djeca, a bilo je mnogo slučajeva oboljevanja i smrti od zaraznih bolesti i posljedica podhranjenosti. O prilikama u logoru vidjeti jedan od mojih prethodnih postova (izvještaj ing. Dubravića).
-Veliki broj izbjeglica organizovano je transportovan iz Sarajeva željeznicom u druge krajeve NDH, gdje se smatralo da ima dovoljno prostora za njihov smještaj i relativno dosta hrane za preživljavanje. Većinom su te izbjeglice naseljene u Posavini i Slavoniji (Bosanski Brod, Slavonski Brod, Orašje, Vinkovci...).
-Da bi se rad oko zbrinjavanja izbjeglica bolje koordinisao i centralizovao, osnovano je početkom 1943. u vladi NDH Ministarstvo skrbi za postradale krajeve. Na njegovom čelu nalazio se dr Mehmed Alajbegović, koji je prije toga bio generalni konzul NDH u Munchenu. U maju 1944. Alajbegović je postao ministar vanjskih poslova NDH (zamijenivši nespretnog dra Stijepu Perića, koji je morao da napusti taj položaj, jer je naljutio Nijemce svojim protestom protiv izvjesnih zlodjela njemačke vojske u NDH). Alajbegovića je na položaju ministra za postradale krajeve tada naslijedio Mehmed Mehičić. Prema Alajbegovićevoj izjavi u istrazi poslije rata, ministarstvo se u svom radu u velikoj mjeri oslanjalo na vjerske humanitarne organizacije "Merhamet", "Caritas" i "Narodna uzdanica", koje su od početka vodile brigu o izbjeglicama. Naročitu pažnju ministarstvo je poklanjalo otklanjanju i sprječavanju zloupotreba izvjesnih organa vlasti pri podjeli pomoći izbjeglicama.
