[img]http://www.bhdani.com/img/logop12.gif[/img][color=white]__[/color][size=134]Broj 411 - 29.04.2005.[/size] wrote:Reportaža: Žena u divljoj jami
Selo koje Tita ne da
Iznad Kaknja, u selu Živalji, vec nekoliko desetljeca ljudi kopaju ugalj iz divljih jama. Ne samo da toga više nema nigdje u Bosni i Hercegovini vec je to i jedino mjesto gdje živi žena koja zna izvuci i po tri tone uglja dnevno...Belma Becirbašic.
"Znate li kuda se ide prema selu gdje živi žena koja izvlaci ugalj iz divlje jame", zapitkivali smo slucajne prolaznike u Kaknju. Svi su zbunjeno odgovarali:
"Nikad cuo."
"Šta, da se izvlaci mrki ugalj na divljaka, ili da ga žena izvlaci?", insistirali smo.
Odjednom smo svi poceli odmjeravati jedni druge. Mi, zbunjeni nedavnim saznanjem da se uopce vadi ugalj iz drugog mjesta osim rudnika, a oni:
"Pa, to, za ženu… Mislim, znam da muški to rade, al' žena - prvi put cujem, zar ima i to?!"
"Kažu da ima."
Što smo se više udaljavali iz Kaknja, stereotipna slika o poslovima namijenjenim "nježnijem spolu" polako se brisala…
"Aaaa, to mora da su Živvaaaalji", uputili su nas seljani.
"Živalji?"
"Ma, jok, bona - Živvaaaalji!"
"Nema problema."
Na selu je sve moguce. Cim smo došli, s vrha brdovitog predjela Živ...aaalji, ugledali smo "mocni" Opel Cadett Suza: za volanom je sjedila starija žena pokrivena maramom i "zapaženom" brzinom jurila niz seosku cestu.
"Eto ti Binase!", objasnile su nam komšije ovu zanimljivu scenu. Bila je to rudarka divljih jama. I jedina žena-vozac u selu.
"Prenijela je na svojim ledima preko 300 tona uglja da ih kupi", rekli su.
I njima je bila posebna. Slobodna, hrabra, radiša... Muškarci su je poštovali, žene joj se divile.
"Ne bi' ti ja ušla u onu jamu; ma, nema te zime koja bi me natjerala", odmahivale su glavom pojedine žene dok je Binasa gasila motor.
Njoj su, opet, drugi bili cudni, jer to što je deset godina svaki dan ulazila u jamu i izvlacila ugalj, za nju je bilo samo stvar - sudbine.
Price iz davnina Ta neobicna sudbina odredila je i da gotovo cijelo selo vec sedamdeset godina opstaje na divljim jamama. Još davne 1938. godine, rudnik Kakanj otkopao je nekoliko jama u Živaljima. Šta ih je zaustavilo da rade u njima, to niko ne zna. Seljani znaju samo da im to bješe kao dar iz zemlje. Kako je rudnik zatvorio jame, tako su seljani pohitali u njih i poceli ih otkopavati. Znali su da je zabranjeno, al' valjalo je od necega živjeti.
Ipak, kako su godine prolazile, a ljudi napuštali selo odlazeci u grad, samo je mali broj vjernih toj svetoj zemlji ostavilo svojima u amanet ocuvanje zanata. Jer trebalo je znati prodrijeti u tajnu i mudrost izvlacenja rude iz divlje jame. Rijetki su oni koji mogu: od jedanaest jama, danas su ostale još samo tri.
Jednu od njih iskopao je Emir Neimarlija. Kopao je cetiri godine povazdan dok nije došao do uglja. Nakon što je iskopao 100 metara, pojavilo se crno zlato.
Kada su prvi put došli kod njega da ih zaposli, Nermin i Nedmin - jedini dvadesetpetogodišnjaci koji su ostali u Živaljima - nisu ni sumnjali u to šta zapravo znaci divlja jama. S ugljem se poistovjecivalo cijelo selo, pa i region; kako su svi silazili u jamu, i njima nije bilo druge nego da se prihvate ajzena. Al' nije divlja jama - rudnik.
"I tako ti pajdo unide u jamu... odjednom me je topao zrak sahvat'o, k'o da sam u saunu uš'o, nema zraka, ne možeš se dignut', ne možeš se okrenut'. Onaj ko je bio u rudniku, a kamoli još u kakanjskom - nek' zna da je luksuzni hotel u odnosu na ovo… ma, cak šetalište, banja!", pricaju dvojica seoskih mladica.
Danas su se vec navikli, jer, kao što i sami kažu, u jamu te natjera nevolja i besparica.
"Cim se nema para, nema ni puno price - diži se i kopaj", smije se jedan od njih. Povazdan rade, a navecer skoknu do grada. "Šta ceš, nije co'ek ko ne popije", kažu.
A tako im je lakše sutradan uci u mracni i zagušljivi tunel.
Najgore je kad cuju da su drotovi zaustavili kamion koji im prevozi ugalj do ljudi koji ga naruce. Obicno ne zapisuju prijavu, vec uzmu onoliko para koliko ima tona uglja. Jedna tona košta pedeset maraka. A kopa se od zore do mraka.
Rudarka Binasa Nedaleko odatle, smještena je Binasina jama. U tom uskom i niskom prolazu, dugom oko 200 metara, znala je, kažu, Binasa dnevno iskopati koliko Nedmin i Nermin zajedno. Možda što je radila dan i noc.
Nije Binasa prva žena iz Živalja koja je uzela ajzen i motiku u ruke. Žene su nekada redovno ulazile u jamu i kopale. Cim bi se udale, jama bi bila stavljena pod kljuc. Binasi je sudbina odredila drugacije: nju je ljubav natjerala u jamu. Valjda je zato danas jedina žena vjerna rudi. Njen suprug je, još u vrijeme kada je ona došla iz Visokog u Živalje, bio jedan od rijetkih koji su izvlacili mrki ugalj "na divljaka", kako to vole reci u ovim krajevima.
"Kad mi je rekla da hoce da kopa sa mnom, reko' - kako nece s ovakvim mladicem k'o ja", kaže njen muž, koji tvrdi da je ne bi mijenjao nizašta. Dok se Binasa crveni, on dodaje: "Pa ja, vrijedi mi tri tone dnevno!" Na to mu Binasa uzvrati oštrim pogledom i zaprijeti rukom. Nježno se smiješe jedno drugom, al' zna i on da je Binasa mišicava i jaka, toliko da može izvuci i deset tona na ledima iz jame.
"Mene nikad nije bilo strah, u jamu uvijek s bismillom; nikad mi nije bilo ni teško. Bilo mi je bitno da zaradim, da pomognem djeci da nešto postignu u životu. A i više volim raditi nego sjediti kuci", kaže Binasa, koja danas manje radi nego nekada. Postala je nana.
Ipak i nju brine to što se prica da ce jednog dana ljudi morati iseliti odavde. Kako je na divljim jamama cijelo selo opstajalo, tako ce zbog njih jednog dana i izumrijeti: kažu da ce rudnik Kakanj proširiti svoju djelatnost ovdje. Što god su do sada ljudi izgradili i postavili u Živaljima, pa i najmanju sijalicu, morali su prije toga potpisati da nece dobiti nikakvu naknadu.
Al' ne daju ljudi svoje divlje jame, kao što ne daju ni Živ...aaaalje. Tako se Nermin i Nedmin znaju popeti visoko na stijenu iznad jame, odakle se vid pruža i do Kaknja i kovati planove o odbrani sela.
Nedavno, kad su odlucili da nece proci ništa bez ajzena i cekica, uzeli su krec i ofarbali dio stijene: rijec Tito i dvije petokrake.