Forum Klix.ba

dale cooper wrote:
Pa rana faza negdje od polovine do kraja 60-tih bi ti vjerovatno bila interesantna. Kao neka vrsta
šansone sa jakim uticajem Žaka Brela.

Na primjer:





Eh sad, stvari postaju dosta komplikovanije (i interesantnije) negdje krajem 70-tih kada skreće
u neki avant pop ohrabren stalnim hvaljenjem David Bowiea, kojem je bio veliki uzor.



Treća faza i totalna transformacija u eksperimentalnog/avant gardnog umjetnika počinje sredinom 90-tih
sa albumom Tilt, jedinstven album koji nije ličio na bilo šta drugo izdato u toj dekadi (ili bilo kojoj
drugoj kad smo već kod toga), a koji više podsjeća na neku mračnu ariju nego na bilo šta što liči
na pop i rock muziku.

preslušao. najviše mi se svidila 3. pjesma. prve dvije su mi isto ok, dok zadnju nisam mogao preslušat do kraja. jednostavno ne podnosim komorni zvuk. kako u klasičnoj tako i pop glazbi. vuče mi previše na crkvu a od nje bježim ko vrag od tamjana. nije sakralna glazba za me...

Eggsy wrote:

dale cooper wrote:Lydon... On je po meni uradio najpošteniju stvar kada je skontao da to više nije to sa Pistolsima. Prvi PIL-ov album Metal Box mi je u rangu sa ostalim post punk klasicima.

Paul i Steve nisu pričali s njim, Sid je od njega bježao uz pomoć heroina, a sa Malcolmom je bio u gotovo const. prepirkama. "Ever get the feeling you've been cheated?" bi više odgovaralo za njih, a ne njega.
Mislim da Metal Box nije bio prvi album...

Oh Lydon je karakterno bio što se kaže "nasty piece of work" (i danas je), ali gledajući sa muzičke strane bio je jako hrabar,
jer Pistolsi više nisu mogli da zadovolje njegove ambicije.

Da, u pravu si, First Issue ili PIL je prvi. Gotovo jednako dobar kao Metal Box.

zg1911 wrote:
preslušao. najviše mi se svidila 3. pjesma. prve dvije su mi isto ok, dok zadnju nisam mogao preslušat do kraja. jednostavno ne podnosim komorni zvuk. kako u klasičnoj tako i pop glazbi. vuče mi previše na crkvu a od nje bježim ko vrag od tamjana. nije sakralna glazba za me...

Da, ima tu atmosferu ogromne, tamne katerdrale. Inače tekst pjesme se bavi poslednjim momentima Italijanskog
filmskog režisera Pasolinija, koji je skončao život na bizaran način. Više puta je pregažen autom od strane
muške prostitutke koju je unajmio. Generalno se Walker od Tilta pa nadalje bavio prilično mračnim temama.

dale cooper wrote:[/b]

Da, ima tu atmosferu ogromne, tamne katerdrale. Inače tekst pjesme se bavi poslednjim momentima Italijanskog
filmskog režisera Pasolinija, koji je skončao život na bizaran način. Više puta je pregažen autom od strane
muške prostitutke koju je unajmio. Generalno se Walker od Tilta pa nadalje bavio prilično mračnim temama.[/quote]

uf gadan način odlaska k manituu. sitna napojnica?

nego, jesi ikad slušao jaya munlya? nije da ima puno veze s walkerom, niti s ičim spomenutim sem šta je mračan.

https://www.youtube.com/watch?v=g30k0wOIBi4

ako jesi, imaš li išta sličnoga za preporučit? njega već par godina tu i tamo pustim i mrak mi je, al ništa slično nisam slušao. to bi bio nekakav kao dark (alt)country.

e da, woven hand se ne računa. njih slušao i uživo

zg1911 wrote:uf gadan način odlaska k manituu. sitna napojnica?

nego, jesi ikad slušao jaya munlya? nije da ima puno veze s walkerom, niti s ičim spomenutim sem šta je mračan.

https://www.youtube.com/watch?v=g30k0wOIBi4

ako jesi, imaš li išta sličnoga za preporučit? njega već par godina tu i tamo pustim i mrak mi je, al ništa slično nisam slušao. to bi bio nekakav kao dark (alt)country.

e da, woven hand se ne računa. njih slušao i uživo

Navodno zahtjev za sodomiju koji nije prošao dobro. Jedna od verzija priče, druge govore i o umješanosti mafije.
Pasolini je u svakom slučaju bio jedan poprilično dekadentan tip.

Ako znaš za Woven Hand, onda poznaješ i drugi bend od Davida Edwardsa, 16 Horsepower?
Recimo ova zadnja faza Swansa dosta podsjeća na taj dark ili gothic country sa biblijskom
tematikom zajebanog i osvetoljubivog boga starog zavjeta. Kao i solo projekat Michael
Gire Angels Of Light. Eh sad od ovih ostalih stvari, recimo Mark Laneganovi solo albumi
dosta naginju na taj mračniji alt-country, ali vjerujem da si to slušao.
Pa recimo Smog alias Bill Callahan je isto fenomenalan.

Imaš ovaj sjajan korisnički site, koji generira liste po žanrovima i ocjenama korisnika, i ova lista
gothic countrya bi ti mogla biti dobro polazište za daljnju potragu:

http://rateyourmusic.com/customchart?pa ... countries=

Kao što vidiš imaš tu i Munleya i Wowen Hand u samom vrhu. Od ovih stvari što sam ja lično slušao
sa liste mogu preporučiti DeVotchKa, The Handsome Family, Micah P. Hinson, Johnny Dowd i O'Death.

Inače duhovni otac ove kompletne scene je pored naravno Nick Cavea i legendarni Jeffrey Lee Pierce
i njegov bend Gun Club. Kakvi su to bili rasturači svojevremeno.

Posljednja želja.

dale cooper wrote:

zg1911 wrote:uf gadan način odlaska k manituu. sitna napojnica?

nego, jesi ikad slušao jaya munlya? nije da ima puno veze s walkerom, niti s ičim spomenutim sem šta je mračan.

https://www.youtube.com/watch?v=g30k0wOIBi4

ako jesi, imaš li išta sličnoga za preporučit? njega već par godina tu i tamo pustim i mrak mi je, al ništa slično nisam slušao. to bi bio nekakav kao dark (alt)country.

e da, woven hand se ne računa. njih slušao i uživo

Navodno zahtjev za sodomiju koji nije prošao dobro. Jedna od verzija priče, druge govore i o umješanosti mafije.
Pasolini je u svakom slučaju bio jedan poprilično dekadentan tip.

Ako znaš za Woven Hand, onda poznaješ i drugi bend od Davida Edwardsa, 16 Horsepower?
Recimo ova zadnja faza Swansa dosta podsjeća na taj dark ili gothic country sa biblijskom
tematikom zajebanog i osvetoljubivog boga starog zavjeta. Kao i solo projekat Michael
Gire Angels Of Light. Eh sad od ovih ostalih stvari, recimo Mark Laneganovi solo albumi
dosta naginju na taj mračniji alt-country, ali vjerujem da si to slušao.
Pa recimo Smog alias Bill Callahan je isto fenomenalan.

Imaš ovaj sjajan korisnički site, koji generira liste po žanrovima i ocjenama korisnika, i ova lista
gothic countrya bi ti mogla biti dobro polazište za daljnju potragu:

http://rateyourmusic.com/customchart?pa ... countries=

Kao što vidiš imaš tu i Munleya i Wowen Hand u samom vrhu. Od ovih stvari što sam ja lično slušao
sa liste mogu preporučiti DeVotchKa, The Handsome Family, Micah P. Hinson, Johnny Dowd i O'Death.

Inače duhovni otac ove kompletne scene je pored naravno Nick Cavea i legendarni Jeffrey Lee Pierce
i njegov bend Gun Club. Kakvi su to bili rasturači svojevremeno.

nisam gledao pasolinijeve filmove. inače baš volim italiju, talijanski jezik i kulturu, glazbu. sad sam zaguglao pasolinija. pa on je režirao "salo ili 120 dana sodome". nisam gledao ali znam o čemu se radi. ni ne očekuješ da će lik koji takvo što režira umrijet u krevetu od starosti

je slušao sam i 16 horsepower. oni su mi i bolji od woven handa. lanegana sam slušao uživo dva puta. prvi put akustični koncert a par godina nakon pravi, r'n'r. drugi put mi je bilo bolje. bubblegum i blues funeral su mi baš sjajni albumi.

swansi su isto nedavno bili u zg. žao mi je što nisam išao na koncert. dobri su mi njihovi raniji albumi ali ovaj šta su izdali ima par godina, the seer mi je baš prva liga. sad kad razmislim, zagreb ima odličnu ponudu klupskih koncerata...

od ostalih šta si spomenuo sam još slušao smog i devotchku. devotchka mi je malo više moderni indie gir, al dobar mi je bio njihov album.

vidiš, nisam se sjetio rate your music-a.... bravo! tenks ;9

haha voliš gun club? oni su meni baš ekstra bend. a blesavi punkeri se lože na exploited i slične debile. fire of love je u samom vrhu najboljih punk albuma, a i miami nije puno lošiji. inače, gun club je bitan i za psichobily scenu. uz crampse, naravno.

Ima li XTC fanova ovdje? Za mene vjerovatno najdraži bend iz tzv new wave-a. Kažem new wave iako to ni izbliza
ne opisuje široki opseg onoga što su tokom gotovo 30 godišnje karijere napravili. (Post) punk, art rock, prog pop, psihodelija
i još mnogo toga je izašlo iz pera Andy Patridgea kao primarnog autora i Colina Mouldinga kao njegovog vjernog poručnika.

Tri albuma su po meni ključna u njihovoj bogatoj diskografiji. English Settlement, Chips from the Chocolate Fireball od njihovog
alter ega Dukes of Stratosphear i Skylarking.

English Settlement je momenat kada bend počinje kreirati kompleksna i zvučno avanturistična djela, koristeći maksimalno
potencijal studija. Chips from the Chocolate Fireball je njihov homage psihodeličnim 60-tim, posebice Beatlesima, ranom
Floydu i Beach Boysima. Kada slušate ovaj album na momente imate osjećaj da je riječ o nekom davno izgubljenom albumu iz 60-tih.
I produkcija i prezentacija albuma je takva da teško možete napraviti razliku. Skylarking je bio i ostao njihov tour de force,
trenutak kada se svaki detalj složio u perfektnu zvučnu sliku. Na svojoj površini Skylarking je konceptualni album o jednom ljetnom
danu. Počinje sa perfektnim ljetnim jutrom u "Summer's Cauldron" da bi se na sljedećih par pjesama dotakli ljubavne tematike usko
vezane za ljeto i početak jedne veze i prvobitnog entuzijazma. "Ballet for a Rainy Day" i "1000 Umbrellas" kroz metaforu ljetnih kiša
predstavljaju prve probleme u vezi. Nakon toga dolazi do prihvatanja odgovornosti i kompromisa u pjesmama "Earn Enough for Us" "Big Day".
Kako se dan približava svom kraju i pada mrak, tematika i ton pjesama se mijenjaju. Prevara, osjećaji nesigurnosti i krivice, preispitivanje
religijskih dogmi ("Dear God" je vjerovatno jedna od najsnažnijih pjesama koje odbacuju vjerovanje u boga) kao i neizbježne naznake dolaska
smrti su dominantni. Tako da ono što je na površini izgledalo kao jedan ljetni dan, je metafora o jednom životnom ciklusu.
Ide na čast Patridgeu i kompaniji što, iako su se bavili ozbiljnim temama, nisu izgubili osjećaj za melodiju i smisao za humor, tako da pjesme
ni u jednom momentu ne smaraju.

Iako su bili strašno kritički cjenjeni, XTC nikada nisu dosegli komercijalni uspjeh kao neki njihovi suvremenici.
Tome je u dobrom dijelu kumovala odluka benda 1982 godine da više ne idu na turneje u momentu kada su bili u dosegu
mnogo veće popularnosti nakon singla Senses Working Overtime. Razlog tome je Partridgeov nervni slom uzrokovan strašnim
stage frightom. Poslije toga nikada više nije stupio na veliku pozornicu.

Kada su ga pitali da sumira karijeru benda, Patridge je u svom zajebantskom stilu rekao:
""We dreamed of fame, fortune and beer...at least we got the beer!"

Da i ja napišem koju na ovoj temi, nadam se da je neću usrat'.

Već sam na "ex-yu" temi spominjao kako mi je jezgro rock, sve se oko toga vrti, pa sam otvoren za sve žanrove gdje naravno ima kvalitet. Sve opet zavisi od raspoloženja.

Čitajući vaše postove vidim da ste kilometrima daleko ispred mene ali ja hoću da vas slijedim.

U zadnje vrijeme otkrivam bendove koji sviraju muziku inspirisanu starim rockom ili psihadelijom. Obično ta otkrića bivaju igre slučaja ili tipsovi od prijatelja pa to rezultira ovako:

- Rival Sons - otkrio ih slučajno slušajući švedsku radio-stanicu P3 dok sam u autu čekao suprugu. Njihova muzika je inspirisana Zeppelinom, the Doorsima, te američkim bluzom. Album "Pressure and Time" dobio kao rođendanski poklon od supruge.
- The Pierces - dvije sestre koje sviraju muziku inspirisanu psihadelijom s kraja šezdesetih i novin popom. Pjesmu "You 'll be mine" čuo na VH1 osmog marta 2011 kad sam bio kod mame, dakle dan kasnije kad je ta pjesma promovirana. Nalazi se na albumu "You and I" koji se u Švedskoj nije mogao kupiti ali tu je Amazon, a na njemu se može naći i pjesma "Glorious".

- Tame Impala - psihedelični rock iz Australije mada su na zadnjem trećem albumu pomiješali Michaela Jacksona i Princea iz osamdesetih mada ni to ne zvuči loše. Tips od prijatelja.

- Goat - švedski bend. Pored klasičnog rocka i psihedelije pomiješali muziku Samera, nomadskog naroda sa sjevera švedske i u javnosti se pojavljuju u maskama. Do nedavno su krili identitet i u javnosti se predstavljali kao nomadi iz sela Korpilombolo sa švedskog sjevera, te da se među članovima nalazi i nekoliko ilegalnih imigranata pa zato kriju identitet.

Nastavit će se...

ma piši brate, šta ti je

od bendova koje si spomenuo znam samo za tame impalu, ali oni su mi baš bendčina. lonerism mi je ponajbolji album desetljeća. slušao se na repeat! od prvih taktova uvodne be above it me obuzme album. nema skipanja.

@dale
od xtc-a sam slušao samo album drums and wires. onaj na kojem je prva stvar nigel. taj mi je album ok. ali ja u principu i nisam baš fan stranog new wavea. talking headsi su mi vrh bend, ok su mi i costello, blondie, the only ones i cheap trick. bendove tipa the specials, the jam itd ne brojim u klasični new wave. više volim jugoslavenski novi val nego anglo new wave.

@Ommadawn
I Tame Impala i Goat su odlični bendovi. Drago mi je što si pronašao put do ove teme.

@zg Drums And Wires je nešto drugačiji od ovih albuma koje sam spomenuo. Oni su u mnogočemu
bili više naklonjeni klasičnom Britanskom popu i psihodeliji od ovih drugih new wave bendova. I naši
muzičari iz novog talasa su ih navodili kao uticaj. Milan Mladenović je čak rekao u jednom intervju
da su mu XTC i Echo And The Bunnymen dva najdraža benda.

echo and the bunnymen su super bend bili. post punk doorsi. što se ekv-a tiče najsličniji su mi simple mindsima. makar sve to ima korijene u joy divisionu.

drums and wires je meni dobar album. još sam slušao greatest hits. stekao sam dojam da su mi malo pre "komercijalni", pre 80s. možda se varam. inače, new wave iz vremena (post 82. recimo) kada već vlada ljestvicama mi baš i nije interesantan.

britanci su nakon punka otišli u art smjeru post punka, komercijalniji new wave te street oi punk, a americi ima dosta manje arta (post punka), već se okreću meni pomalo stupidnom hc punku. malo je to neobično jer punk je krenuo u new yorku i to od starta je vezan uz art. u londonu je više vezan za ulicu. no ubrzo se u americi rađa alter scena proizašla iz hc-a; replacements, husker du, meat puppets, minutemen, violent femmes, big black, sonic south, r.e.m. itd. rekao bih da od tad britanci više ne mogu ulovit korak s amerima. ne mislim na pojedinačne bendove (tipa radiohead, vjerojatno najbolji bend zadnjih 20 goodina) nego scenu u globalu.

Ima li hipika ovdje

zg1911 wrote:echo and the bunnymen su super bend bili. post punk doorsi. što se ekv-a tiče najsličniji su mi simple mindsima. makar sve to ima korijene u joy divisionu.

drums and wires je meni dobar album. još sam slušao greatest hits. stekao sam dojam da su mi malo pre "komercijalni", pre 80s. možda se varam. inače, new wave iz vremena (post 82. recimo) kada već vlada ljestvicama mi baš i nije interesantan.

britanci su nakon punka otišli u art smjeru post punka, komercijalniji new wave te street oi punk, a americi ima dosta manje arta (post punka), već se okreću meni pomalo stupidnom hc punku. malo je to neobično jer punk je krenuo u new yorku i to od starta je vezan uz art. u londonu je više vezan za ulicu. no ubrzo se u americi rađa alter scena proizašla iz hc-a; replacements, husker du, meat puppets, minutemen, violent femmes, big black, sonic south, r.e.m. itd. rekao bih da od tad britanci više ne mogu ulovit korak s amerima. ne mislim na pojedinačne bendove (tipa radiohead, vjerojatno najbolji bend zadnjih 20 goodina) nego scenu u globalu.

I tad krece brtipop, Oasis, Blur, Suede ... Samo udri kontru na americki grunge koji se tada poceo raspadati, pa su Englezi jedva docekali da uvale neki svoj produkt.

dezurni_ucenik wrote:
I tad krece brtipop, Oasis, Blur, Suede ... Samo udri kontru na americki grunge koji se tada poceo raspadati, pa su Englezi jedva docekali da uvale neki svoj produkt.

ima britpop svojih trenutaka ali u sudaru npr nirvane, pearl jama i soundgardena s gore spomenutim bendovima ja sam na strani uncle sama. britanci su 90ih bili jaki u elektronci i trip hop (massive attack, portishead, aphex twin, prodigy itd).

dezurni_ucenik wrote:
Ima li hipika ovdje

seeen freen cisko

ošišah se, ali volim grateful dead i zapalit gens. mogu li preko štele?

zg1911 wrote:

dezurni_ucenik wrote:
I tad krece brtipop, Oasis, Blur, Suede ... Samo udri kontru na americki grunge koji se tada poceo raspadati, pa su Englezi jedva docekali da uvale neki svoj produkt.

ima britpop svojih trenutaka ali u sudaru npr nirvane, pearl jama i soundgardena s gore spomenutim bendovima ja sam na strani uncle sama. britanci su 90ih bili jaki u elektronci i trip hop (massive attack, portishead, aphex twin, prodigy itd).

A ta breakbeat scena i trip hop je pregazila pa skoro kompletnu madchester scenu. Underworld, Chemical Brothers, drumnbass si zaboravio Roni Size, Goldie, Aphrodite...

zg1911 wrote:

dezurni_ucenik wrote:
Ima li hipika ovdje

seeen freen cisko

ošišah se, ali volim grateful dead i zapalit gens. mogu li preko štele?

moRe

dezurni_ucenik wrote:

A ta breakbeat scena i trip hop je pregazila pa skoro kompletnu madchester scenu. Underworld, Chemical Brothers, drumnbass si zaboravio Roni Size, Goldie, Aphrodite...

imaš pravo. ma zaboravio sam vjerojatno i još dosta toga (post rock -stereolab, mogwai npr). s tim da za size, goldie i aphrodite nikad nisam ni čuo, a kamoli da sam ih slušao.

zg1911 wrote:

dezurni_ucenik wrote:

A ta breakbeat scena i trip hop je pregazila pa skoro kompletnu madchester scenu. Underworld, Chemical Brothers, drumnbass si zaboravio Roni Size, Goldie, Aphrodite...

imaš pravo. ma zaboravio sam vjerojatno i još dosta toga (post rock -stereolab, mogwai npr). s tim da za size, goldie i aphrodite nikad nisam ni čuo, a kamoli da sam ih slušao.

za Goldieja nisi cuo. Ne zezaaaaj

A ovi sa madchesterscke scene umjesto da se priklone ekspanziji breakbeat muzike, oni se jos neko vrijeme drzali svojih stvari i ubrzo nestali sa scene. New Order su tu bili i ostali broj jedan, Stone Roses su opet zajedno, Happy Mondays su takodjer zajedno ali nisu popularni kao nekad..

dezurni_ucenik wrote:

zg1911 wrote:

dezurni_ucenik wrote:
Ima li hipika ovdje

seeen freen cisko

ošišah se, ali volim grateful dead i zapalit gens. mogu li preko štele?

moRe

Kad su hipici otkrili country:



Meni su Grateful Dead bili najdraži na ova dva albuma Workingman's Dead i American Beauty, kada
su ukrotili svoje psihodelične i improvizatorske instinkte i ponudili dva divna albuma koja su
slobodno možemo reći bili preteča moderne Americane.

jebat ga dežurni, jebe me jutjub na računalu na poslu. a neće mi ove linkove otvorit ni na mobu tako da štanga zasad. prokomentiram poslije

što se grateful deada tiče, workingman's dead i american beauty jesu najbolji studijski albumi, ali meni nema do njihovih koncertnih zapisa. live/dead i europe su moji favoriti. inače ne volim tehnikalije, duge solaže, duge pjesme, ali oni i allman brothersi su iznimke. što duža pjesma to bolje. npr dark star što se tiče gd-a a whipping post što se tiče abb-a. i younga volim kad solira do beskonačnosti.

Kad se gore spomenu grunge i Pearl Jam, Nirvana, Soundgarden..., sjetih se čovjeka kojeg su prozvali Godfather (a neki i Grandfather ) of Grunge: Neil Young.

Mislim da je prva njegova pjesma koju sam čuo (nekad davno, davno ) bila Helpless, i onda sam krenuo istraživati dalje, stariji brat je imao dosta njegovih ploča.
Već na njegovim starim albumima iz 70-ih su se mogle čuti distorzirane gitare i onaj krhki glas koji su pravili sjajan kontrast.
1989. je izbacio odličan "Freedom", ali kad se pojavio Ragged Glory 1991., oborio me je s nogu
Evo live verzija jedne s tog albuma: