Oficir s puzom wrote:Vozdra_123 wrote:ovo bi bilo smijesno da nije zalosno
neki dan rekose 5-6 hiljada a sad je vec 1/3
Zalosno je da se u multietnickom gradu kao sto je Sarajevo
gdje se ne gleda ko je sta po nacionalnosti (tako se pricalo)?
ubije ovoliki broj ljudi!
Zalosno je da se u Prijedoru u kojem se prije 92g nije gledalo ko je koje nacionalnosti ubije ovoliki broj ljudi i da se nakon 13g njihove kosti unistavaju bagerima.Boze dragi imate li vi vjeru,savjest ma imate li mozga?????????????
Kako je Republika Srpska rasprodala genocid
Šestog aprila ove godine na području “Novih rudnika Ljubija” Jasmin Odobašić, načelnik Komisije za nestale osobe FBiH, na samoj površini kopa – zaglavljenu između rijetkog drveća i kamenja – našao je ljudsku lobanju. Nedaleko od nje i druge dijelove skeleta .
Jedan skelet za naše prilike, nažalost, ništa nije novo, pogotovo to nije novost na spomenutom terenu, ali upravo ova slika najočitiji je primjer drskih laži novih vlasnika rudnika o tome kako tamo “uopće nema posmrtnih ostataka ubijenih Bošnjaka i Hrvata”
Da, upravo tako, najveća svjetska kompanija za proizvodnju čelika “Mittal Steel Company”, koja je prije tačno godinu dana otkupila i 51 posto vlasništva rudnika Ljubija kod Prijedora, pokušava zataškati ono što se zataškati ne može – da je kupila rudnik koji u svojoj utrobi – ali i na površini – krije istinu o zločinu koji su u julu 1992. godine počinile srpske vojske i paravojske nad Bošnjacima i Hrvatima.
A te 1992. godine u općini Prijedor ubijeno je više od tri hiljade nesrpskog stanovništva (u Knjizi nestalih prijavljeno je 3.227 nestalih, mada se pretpostavlja da je broj puno veći), dok je samo u jednom danu, 25. jula 1992., na napuštenom rudarskom kopu u Omarskoj ubijeno više stotina civila. Rudnici su jednostavno postali najveći koncentracioni logor i stratište nesrpskog stanovništva.
Rukovodstvo rudnika početkom rata otpustilo je sve Bošnjake i Hrvate, dok su uposlenici Srbi dobili novi zadatak – umjesto kopanja željezne rude, kopali su leševe svojih komarata i komšija.
Istinu o rudniku Omarska prvi je otkrio novinar The Guardinana Ed Vulliammy, koji je i objavio snimke izgladnjelih i izmučenih logoraša. Ali, iako je time “šokirao svijet”, to uopće nije pomoglo da žrtve nađu svoj mir. Naprotiv: Vlada Republike Srpske, koja je nakon rata postala vlasnik rudnika, a danas ima 49 posto vlasništva, ubrzo je započela eksploataciju željezne rude na nekim lokacijama. Prve postratne količine željezne rude iz rudnika Ljubija, koja je vrlo vjerovatno bila “obogaćena” ljudskim kalcijem i fosfatima, isporučene su srbijanskoj Željezari Smederevo.
Dok su se egzekutori nesrpskog stanovništva u prijedorskoj općini bavili biznisom, federalna Komisija za traženje nestalih osoba, predvođena Jasminom Odobašićem, tragala je za skeletima i pokušavala koliko-toliko žrtvama vratiti dostojanstvo, a njihovoj preživjeloj rodbini “smiraj”. Tako je samo dva kilometra od sadašnjeg ulaska u centralnu zgradu rudnika Omarska, gdje će vas danas dočekati tabla s ćiriličnim natpisom “Dobro došli”, iz jame Stari Kevljani izvađeno čak 456 skeleta, iz jame Hrastova Glavica, također na području Omarske, 126, iz jame Redak 74, iz jame Lisac 49, iz jame Pašinac 54, dok su iz rudnika Ljubija, iz jame Jekarina Kosa izvađeno 373 skeleta. Na području današnjih “Novih rudnika Ljubija”, prema podacima Komisije za traženje nestalih osoba FBiH i rodbine žrtava, krije se još oko 1.700 leševa!
Ali, taj stravični podatak, ne sprečava ni nove većinske vlasnike rudnika, a niti one druge – vladu RS-a – da vrše eksploataciju rude. Naprotiv, ovim drugim dobro je došao ulazak indijsko-britanske firme “Mittal Steel Company”, naročito zbog toga što će njihovim prisustvom bar donekle prikriti razmjere genocida nad Bošnjacima i Hrvatima.
Protiv ponovne eksploatacije rudnika prije nego se završi ekshumacija svih žrtava i obilježe stratišta, ni iz federalne ni iz državne vlasti niko se nije pobunio. Jedini glas razuma došao je od preživjelih logoraša i familja ubijenih, nekoliko nevladinih organizacija, već spomenute Komisije za traženje nestalih FBiH, i jednog stranca – novinara Eda Vuliiamia.
Društvo za ugrožene narode BiH je prošle godine, neposredno nakon što je Lakshi Mittal zagospodario većinskim dijelom rudnika, u Prijedoru organiziralo okrugli sto sa predstavnicima udruga obitelji nestalih civila općine Prijedor, predstavnicima Međunarodne komisije za traženje nestalih (ICPM), komisije za traženje nestalih FBiH i RS-a, te lokalne policije i organizacija za zaštitu ljudskih prava. Sa ovog skupa zatražili su od Visokog predstavnika u BiH i Vlade RS-a da se obustavi privatizacija rudnika Ljubija, izražavajući strahovanje da će tako biti onemogućeno traganje za posmrtnim ostacima nestalih. No, na ovaj zahtjev, kaže za Dane Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode BiH, nikada niko nije odgovorio.
Svoj prosvjed magnatu čelika Lakshmiju Mittalu, direktno su u njegov londonski ured, putem novinara Eda Vulliamija, poslale nevladine organizacije “Srcem do mira” iz Kozarca, Udruženje preživjelih logoraša iz općine Prijedor, “Bosnian Network” iz Velike Britanije, “Izvor” iz Prijedora, te “Optimisti” iz Holandije.
Sabahudin Garibović, glasnogovornik Udruženja logoraša iz općine Prijedor, koji je bio zatočen 88 dana u logoru Trnopolje, kaže da ni na to pismo nikad nije stigao odgovor. “Ali, mi se uzdamo u Eda. On će ići do kraja, isto kao što je i 1992. išao do kraja kad je ušao u logor i svijetu pokazao one užasne slike. Naš zahtjev je da se prvo prostor oko zloglasne Bijele kuće, u koju su ljudi zatvarani i zvjerski mučeni a potom ubijani, i koja je u sklopu rudnika Omarska, izdvoji iz rudnika i obilježi kao stratište. Želimo na to mjesto staviti spomen-ploču, kao što smo uradili na logoru Keraterm. Drugi naš zahtjev je da se ekploatacija rude zaustavi dok se žrtve ne ekshumiraju”, kaže Garibović.
On ističe da su se ista udruženja žalila i bivšoj načelnici Prijedora Nadi Ševo, koja im je dala “načelnu saglasnost za obilježavanje stratišta”. Ni od toga nije bilo ništa, jer je mandat načelnice Ševo – istekao!
Devetog juna prošle godine i Helsinški komitet za ljudska prava u BiH (HK BiH) pisao je načelnici Ševo. Navodeći kako postoje pretpostavke da se na području rudnika još uvijek nalazi oko 1.500 tijela ubijenih, Srđan Dizdarević, predsjednik HK BiH, zamolio je načelnicu da “snagom svog autoriteta učini sve kako bi se sudbina nestalih rasvijetlila”. Ni od ovog pisma nije bilo nikakve pomoći.
A onda je Jasmin Odobašić, prilikom otvaranja jedne od najvećih masovnih grobnica – Stari Kevljani, na to mjesto doveo sadašnjeg generalnog menadžera Novih rudnika Ljubija Indijca Muraria Mukherjeea. “Doveo sam ga nad jamu i svojim je očima vidio stotine leševa. Lično mi je obećao da će uraditi sve da se sve grobnice, i kolektivne i individualne, na području rudnika, otkriju”, kaže Odobašić.
Ali, Mukherjee je lagao. On ne samo da nije uradio ništa po pitanju ekshumacije žrtava, već danas poriče da ih uopće u krugu rudnika ima!? Za Dane Muhererjee je izjavio: “Do danas (12. 4. 2005.) ni jedno tijelo ili masovna gorbnica, koji potiču iz rata nakon 1992. godine, nije pronađeno u Omarskoj niti na bilo kojem području pod kontrolom Novih rudnika Ljubija.”
Usput on je kazao kako Mittal Steel u Rudnicima Ljubija ima kontrolu samo nad rudnicima Omarska i Drenovača. Što nije istina. Jer, u suprotnom, na zvaničnoj web stranici kompanije Mittal (
http://www.mittalsteel.com) ne bi pisalo da ona ima 51 posto vlasništva nad Rudnicima Ljubija.
A oni – to znaju u Mittal Company – uključuju i Ljubiju, i Omarsku, i Tomašicu. Uostalom, LNM Group, u čijem sastavu je Mittal Steel Company, ništa bolje nisu odgovorili ni na pisanje engleskog The Guardiana.
Krajem decembra prošle godine oni su poslali saopćenje u kojem stoji da se “zemlja koje je LNM privatizirao u sklopu svojih investicija u BiH ne nalazi u regiji u kojoj postoji ijedna poznata masovna grobnica”. I Gardian, kao i Dane, obavještavaju da u rudniku Omarska nije pronađena nijedna grobnica.
Ipak, za razliku od Indijca, koji se bar udostojio poslati kakav-takav odgovor, direktor dijela rudnika koji je vlasništvo vlade RS-a Mladen Jelača, nije uradio ni to. Nakon što nas je odbio primiti za vrijeme našeg posjeta Prijedoru (7. i 8. april 2005.), pod isprikom “da mu se nismo najavili”, obećao je odgovoriti pismeno. Međutim, iako je pitanja dobio zajedno sa pitanjima upućenim direktoru Mukherjeeu, a koja su se, većinom odnosila na leševe unutar rudnika i nacionalni sastav zaposlenih (u rudnicima nema zaposlenih ni Bošnjaka ni Hrvata), na njih nije poslao odgovor.
A samo nekoliko dana ranije u Kozarskom vijesniku, listu koji baštini velikosrpske ideje, Jelača se pohvalio kako “Novi rudnici Ljubija imaju plan da u 2005. godini proizvedu i prodaju milion tona koncentrata željeznih ruda”. Direktor veli i ovo: “Novi rudnici Ljubija su veliko, značajno i veoma interesantno za javnost preduzeće, pogotovo što sada posluju u najvećem metalurškom preduzeću na svijetu Mittal Steel”. Jelača je, naravno, odbio odgovoriti i na pitanje: Kako može raditi livnica u rudniku Ljubija, kada se tamo još uvijek nalaze kosti žrtava?
Kemo Alagić, jedan od preživjelih stanovnika Ljubije, čijih je preko 70 članova uže i šire obitelji pobijeno, pokazao nam je livnicu u samom ulazu u rudnik Ljubija, u kojoj se danas proizvode šahtovi za kanalizaciju. Neposredno pored livnice i danas je tzv. drobilica. Ta mašina nekad je drobila željeznu rudu, a 1992. – leševe ubijenih Bošnjaka i Hrvata. Dok nas vodi uzbrdo na površinske kopove ovog rudnika Alagić pokazuje mjesta kojima je aprila 1992. “krv tekla potocima”.
“Na ovom mjestu ima leševa”, govori Kemo i upire prstom. “I na ovom, i na ovom”, kaže i moli da ih ne slikamo jer: “Prepoznat će gdje je i premjestiti ih na drugo mjesto, i ko će ih opet naći. Srbi su već jednom premjestili ove leševe. Ubacivali su ih u ove jame, prethodno u kamenje stavljajući rudnički eksploziv. Kada bi to eksplodiralo, tijela bi se raskomadala a zemlja i kamenje sručili se na njih. Mislili su da to nikad niko neće otkriti. Mi i danas kad otkrijemo neko mjesto, a nerijetko nam pomažu i sami Srbi, to skrivamo dok Komisija ne dobije potrebna sredstva da ekshumira žrtve.”
Jedino što se, kaže, ne može sakriti jesu mala jezera, crna od željezne rude. “U njima ima leševa i to znaju svi, ali misle da zbog vode niko u njih neće zagaziti.”
I dok nam pokazuje jamu Jekarina Kosa iz koje su nedavno izvađene 373 žrtve, a koja je u sklopu rudnika Ljubija, tik uz njen rub, nailazimo na svježe upotrebljen prezervativ!
Ali i ovo, pa ma kako to grozno zvučalo, eksplicitno pokazivanje odnosa RS-a naspram zločina i nevinih žrtava, lakše je shvatljivo od onog kojeg naspram istih imaju oni koji Bošnjake i Hrvate predstavljaju u državnoj i federalnoj vlasti. Oni naime, nikad ni u šali nisu pokrenuli ovo pitanje.
Ali, kad se uzme u obzir činjenica da je Mittall Steel Company većinski vlasnik i Željezare u Zenici, koja je sa Rudnicima Ljubija prije rata bila u sastavu RMK Zenica, te da sadašnji većinski vlasnici vjerovatno ponovo prave tu simbiozu, a koja će ovdašnjim političarima biti upisana kao poen za privlačenje stranih investicija, onda je sve jasno.
Otud i ošutnja ovdašnjih medija o ponovnom zločinu nad zločinom u rudnicima Ljubija, a na sva zvona hvaljenje izvoznih uspjeha indijske obitelji Mittal. Posebna groteska po tom pitanju odigrala se upravo u protekle tri sedmice: 26. marta Avaz je iz Prijedora izvijestio o 126 dženaza žrtava iskopanih iz masovne grobnice Jakarina Kosa u sklopu kompleksa rudnika Ljubija; tamo su se okupili svi SDA velikani, a reis Cerić čak izrekao kako se i nebo spustilo da pronađe onog ko je sakrio istinu o zločinu. No, samo desetak dana kasnije, ista novina donosi intervju s Mittalovim direktorom za srednju i istočnu Evropu, Roelandom Baanom, u kojem ovaj hvali vrijedne ljubijske rudare i novu upravu.
Niti Baan spominje Omarsku, Keraterm, Jekarinu Kosu.... preživjele logoraše koji traže da stave spomen ploču, niti ga novinar Avaza o tome pita.
A pošto mediji ne pitaju, a još manje tihići, terzići ili hadžipašići, o ljudskim dušama – nesmirenim i na ovom i na onom svijetu – pitaju se još samo nevladine organizacije i porodice žrtava.
Helsinški komitet za ljudska prava u BiH 26. marta ove godine je Carli del Ponte, glavnoj tužiteljici Haškog tribulala (ICTY), poslao pismo u kojem joj skreće pažnju na “nerazmnu odluku o privatizaciji Rudnika Ljubija” i pozvao je da učini sve da zaustavi ekploataciju rude prije nego se žrtve ekshumiraju, te pošalje forenzičare i istražitelje u rudnike. Tužiteljica Del Ponte jedina do sad poduzima korake po ovom pitanju i za nekoliko dana šalje šefa Misije ICTYa u Sarajevu Jana Ven Heckea Srđanu Dizdareviću, predsjedniku Helsinškog komiteta. Međutim!
“Van Hecke se kod mene raspitivao za lokacije grobnica, što je neshvatljivo. Mi nemamo te podatke. Uputio sam Van Heckea na Komisiju za traženje nestalih”, kaže Dizdarević. Ali, do danas, što rekao Mukherjee, Van Hecke po tom pitanju nije se obratio Komisiji.
Novi rudnici Ljubija u Češku Republiku izvezli su 750 tona željezne rude, plan za narednu godinu je milion tona, eksploatacija napreduje, željezo obogaćeno kalcijumom i sulfatima iz ljudskih kostiju putuje Evropom, obitelj Mittal stiče nove milione dolara kojima će platiti svadbe svojih potomaka... Svijet obilježava 60-godišnjicu holokausta i ponovo ponavlja – nikad više!
Kada je u martu 1997. njemačka kompanija Triacom htjela kupiti Rudnike Ljubija, od toga je odustala nakon što ju je Human Rights Watch (HRW) upozorio da se u rudnicima nalaze ljudski leševi. Međutim, ista organizacija, kada je rudnike kupila Mittal Steel Company nije se oglasila. Na pitanje zašto to nisu učinili u ovom slučaju, Bogdan Ivanišević, istraživač u HRW-u je odgovorio: “Razlozi za izjašnjavanje ili neizjašnjavanje neke organizacije o određenom pitanju mogu biti sasvim trivijalni – uključujući i takve stvari kao što su druge radne obaveze ili godišnji odmor. I takvi razlozi su u pozadini našeg neizjašnjavanja o prodaji i ekploataciji rudnika... Ovo ne znači da HWR neće u skoro vrijeme poduzeti neposredno istraživanje i oglasiti se.”
Vrijednost rudničkog kompleksa Ljubija, industrijska i strateška, odavno je poznata. Davne 1979. godine, ona je potvrđena pronalaskom novih slojeva željezne rude, procijenjenih na gotovo pola milijarde tona, ili pola od ukupnih dokazanih rezervi ove sirovine u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Zlokobnih trinaest godina kasnije, rudnici Ljubija dobijaju još jednu stratešku funkciju, ovaj put u industriji genocida, a nekadašnje rudarske zgrade, jame i mašinerija pokazali su se pogodnima i u svrhu koncentracionih logora i masovnih grobnica.
U februaru 1996., kada je ova industrija zločina velikim dijelom već bila razotkrivena zaslugama međunarodnih novinara, tadašnji gradonačelnik Banje Luke Predrag Radić najavljuje nastavak proizvodnje u dva najveća pogona rudnika Ljubija, u pregovorima s hrvatskom vladom za razmjenu željezne rude za naftu, nepunih pola godine nakon vojnih operacija Bljeska i Oluje, dok se po netom etnički očišćenim kućama prijedorskog kraja smještaju Srbi iz Hrvatske.
Mjesec dana ranije, u januaru te godine, Chris Hedges za New York Times piše: “Prema riječima lokalnog stanovništva, prošle jeseni, kako se ratna sreća počela okretati protiv njih, bosanski Srbi počeli su skupljati tijela iz drugih masovnih grobnica i bacati ih u centralnu jamu u rudniku Ljubija.” U jesen te godine, prijedorski kraj posjećuje američka kongresna delegacija u potrazi za nestalim svećenikom Tomislavom Matanovićem, a Biljana Plavšić, danas haška osuđenica, i Simo Drljača, kasnije ubijen u opiranju hapšenju za ratne zločine, traže od američke delegacije podršku u svome traženju financija za ponovno otvaranje rudnika Ljubija.
Pola godine kasnije, u martu 1997., predstavnici njemačke kompanije Triacom posjećuju rudnike s namjerom da ih kupe i izražavaju svoje zadovoljstvo kvalitetom rudače i tehničkim mogućnostima, no u ljeto 1998. povlače se iz pregovora, nakon što im se obraća Human Rights Watch. U februaru te godine, dok se forenzički istražitelji haškoga suda tek spremaju doći u Prijedor, u Beogradu se održava sastanak industrijskih čelnika bivše Jugoslavije na kojem se dogovara intenziviranje poslovne suradnje; sastanku prisustvuju Duško Matković, generalni menadžer jugoslavenske željezne industrije Sartid, Milorad Dodik, premijer vlade Republike Srpske, te menadžeri zeničke željezare i rudarskog kompleksa u Ljubiji. Dodik tom prilikom izjavljuje kako u ukupnim odnosima mora prevladati ekonomska logika.
Tijekom sljedećih nekoliko godina, njegova vizija ekonomske budućnosti biva ometana službenim istragama masovnih grobnica u prijedorskom kraju, od kojih je do sad najveća pronađena ona u Jakarinoj Kosi, u sklopu rudnika Ljubija, čije žrtve su identificirane i dostojno pokopane tek ove, 2005. godine. No, čitavo desetljeće nastojanja vlasti RS-a da se u Ljubiji opet počne iskopavati željezna ruda – ne bi li se prestalo iskopavati što drugo – na koncu se ipak isplatilo, prevladavanjem veće, globalne ekonomske logike i prelaskom u vlasništvo kompanije Mittal Steel.
Logici onih koji za svojim nestalima još uvijek tragaju po rudarskim jamama, u godini obilježavanja desetogodišnjice Srebrenice i šezdesetogodišnjice Auschwitza, tu, čini se, nema mjesta.
